Prosla je ponoc. Vec je petak. Ja sam prije nesto vise od pola sata dosao doma.
Ujutro sam bio kod zubara na kontroli. Tehnicarka mi je prvo temeljito ocistila zubalo. Tehnicarka se zove Zlatka, porijeklom je iz Bugarske, no zivi vec vise od 15 godina u NL. Popricali smo malo o ceznji za domovinom, povrsnosti “sirevih glava” i obitelji, no zakljucili smo da se ne zalimo, te da je to nas vlastiti izbor.
Nakon zubara sam obisao taj kvart u potrazi za prometnim znakovima. Naime prije 8 mjeseci sam dobio kaznu u tom kvartu za krivo parkiranje, tj. za parkiranje u zoni iskljucivo namjenjenoj stanarima. Medjutim ja to nisam mogao znati, jer nije bilo nikakvih znakova. I to sam jos dobro provjerio i zato sam ulozio zalbu. Slucaj jos traje. Prije par tjedana sam dobio pismo u kojem navode nove dokaze u mom slucaju, naime fotografije sa vidljivim znakovima u tom kvartu. No fotografije su snimljene prvog listopada, znaci skoro 7 mjeseci kasnije. Uz to jos mi se cinilo da su ti znakovi novi. Danas sam to isao provjeriti. I tocno se vidi da su to novo postavljeni znakovi i ja sam jos uvijek siguran da tamo nisu bili u ozujku. Kako uopce nekome pada napamet, da kao dokaz prilozi slike novih znakova za nesto sto se dogodilo nekoliko mjeseci ranije.
Morao sam dovrsiti jos nesto za posao to popodne, ali sam na povratku ipak napravio kratku joga-setnju u velikom arnhemskom parku. Odlucio sam da posao moze pricekati i da cu ga ipak uspjeti napraviti na vrijeme, a ako ne uspijem opet dobro. Jos vidim mirnocu vode ispred sebe i jesensko lisce stabala koje se u njoj zrcali.
Onda sam isao na posao.No samo na jedan trening, jer sam veceras isao za Eindhoven. Tamo je Kraljevski nizozemski hokejski savez (KNHB) organizirao evaluaciju olimpijskih igara s izbornikom muske reprezentacije Paulom van Assom. Bila je vrlo zanimljiva vecer i moglo se dosta toga nauciti. Govorio je o tome kako je uspio u tome da svoju ekipu dovede u flow. Nazalost u finalu su izgubili za jedan gol. Nekada ljudi ne dobiju ono sto zasluzuju. Kada je doslo do postavljanja pitanja, ja sam cak dva puta imao nesto za reci. No jos vaznije to sam i izrekao pred cijelom dvoranom. Paul mi je cak zahvalio na tome.
Kazu da kada covjek kada mora govoriti strani jezik izgubi dio svoje spontanosti. Mogu vam reci da je to istina i ja sam oba puta osjetio knedlu u grlu, no usprkos tome cuo sam sam sebe kako govorim kroz i preko te knedle. Bio sam sretan da sam se to usudio.
Na druzenju nakon evaulacije porazgovarao sam sa dva trenera, koji rade na visokim funkcijama u njihovoj trenerskoj akademiji, indirektno su mi rekli da im treba jos kadra i da racunaju na mene cim se rijesi moja situacija sa papirima.
Kada sam se vratio doma, nakon sat vremena voznje, bilo je vec jako kasno. Otvorio sam jos postanski sanducic. U njemu je bilo pismo IND-a (Sluzbe za imigraciju). Razmisljao sam sto uciniti, otvoriti pismo odmah ili tek sutra ujutro, jer sam imao osjecaj sto bi u njemu moglo pisati. Ipak osjecao sam se dovoljno snaznim da otvorim pismo. U pismu odbijaju moj zahtjev za privremenom boravisnom dozvolom, jer jos uvijek nisu zaprimili moju novu radnu dozvolu. Sto je naravno tocno. Imam rok od 28 dana da napustim Zaboland ili da se zalim na tu odluku. Jos nikada nisam dobio pismo u kojem bi pisalo da moram napustiti Zaboland. Gledam sad neke mailove u vezi posla, cine se potpuno nevaznima. Situacija se cini dosta slozena. No zapravo je negdje sve potpuno logicno, jedino kaj se cini da cu ja po toj logici jebati jeza. Tko zna mozda i to moze biti zabavno...
Post je objavljen 09.11.2012. u 00:13 sati.