Jadi mladog vola

29.11.2005., utorak

Dan republike

“Danas je Dan republike
i stara kaže
‘Dragane, šuti!
Skrati jezik,
mogu te čuti…’ ”

Iz oker žutog fiće treštala je glazba, himnična i svečana koliko to samo ove smiješne riječi mogu biti danas, 29.11.2005.

Sažaljivo sam pogledao prema poluraspadnutom autiću i faci za volanom. Jebate, kakvih sve pacijenata ima! Ti jugonostalgičari i njihovo ‘Zabranjeno pušenje’, njihove jadikovke za represivnom tamnicom hrvatskog naroda. Znam ih, sve su to Srbi, nekadašnji direktori koji su drmali državnim poduzećima, bivši milicajci koji se ne mogu pomiriti da je danas sve hrvacko, Hrvacko pače! Kod tih pedera iz auta nećeš čut našu poštenu hrvacku stvar, ne pjeva vilu Velebita, Ustani bane, a o Thompsonu i Škori da i ne govorim. Ma, više vjerujem i Srbinu, koji sluša Cecu, nego li ovim našim tobožnjim Hrvatima, a slušaju ‘Pušenje’ i ‘Dan republike’. Sikter, stoko! Naime, kaj (kako bi rekao jedini SDP-ovac kojem vjerujem, naš čovjek gradonačelnik Bandić)!

Prvo i prvo, kako se ti gadovi nisu mogli lijepo obogatit, k’o ti i ja, na primjeru primjera, nego ostat golje ka šta su se i rodili? To mi nije jasno. Falabogu i svetome Anti, konačno je doš’o kapitalizam, privatna inicijativa i naravski da sam se obogatio. I ja i ti i svaki pošteni domoljubni i državotvorni Hrvat!

I sami komunisti, liberali i ljevičari (a nakupilo se tog smeća u našoj preliberalnoj vječnoj i jedinoj Hrvackoj) kažu da je država bogata, kad su pojedinci bogati. Pa, šta je tu nejasno? Sveta je dužnost svakog Hrvata obogatit se i učinit nam jedinu i vječnu Hrvacku bogatom, ko što je rek’o i na svom primjeru vrijedno radio precjednik svih Hrvata profesor doktor pokoj mu duši Franjo Tuđman! A jadan li je, u grobu se okreće ovih dana! Unuka mu potiralo, otelo krvavo stečenu banku, a sad je jadno dijete u mrskoj mu Srbiji, na tajnom zadatku podrivanja Srba iznutra. Kćer mu povlače po sudovima, sinove mu razbacalo od nemila do nedraga, ženu povlače po kolumnama. Jadno je to, rođo moj, al jebiga, demokracija i pravna država, pa lanut i promolit glave iz mišjih rupa sad svi smiju.

Krenuo sam sa Sljemena u grad, kupit svježeg kruva kod Arbanasa. Jedino mi je njegov dobar, a peče ga ko moja majka nekad pod pekom. Na ulazu u pekaru, okrzne me prosjakinja i zamaže mi kožnjak. Okrenem se da joj jebem majku, kad ono – moja bivša učiteljica iz večernje škole.

- Faljen Isus! – velim joj, ne zamjerajući što me nagazi na vratima. Pogledala me čudnim pogledom i provocirajući uzvratila: - Sretan vam Dan republike! Prodavačica je za njom vikala ‘gospođo, evo našla sam starog kruha za vašeg psa’, ali se uča nije osvrtala. Izgledala je, kao da joj je neugodno. Issa ti, pa nije sramota prosit i jest odbačeni kruh iz reciklaže! Mislim, ako si cigo. Bolje nego da kradeš od poštena svijeta! Nego, uča bi se trebala sramit, šta se u svojih šezdesetipet u guzici nije pameti dozvala, štedila nešto od profesorske plaće, a ne da danas prosjači. Jugonostalgičarka! A jadna! U mojemu su džipu dobermani divljački lajali kroz staklo na prolaznike, koji su mi oko limenog ljubimca hodali obilazeći široko, psujući što sam se na pločnik parkirao. A gdje ću, bogati! Pa ovaj je humvee ekstra širok i velik - gdje nać’ parkirno mjesto za njega! Možda pred Saborom, ali tamo nema dobra kruva blizu.

Kod kladionice je isto veliki red, ali gospođa me pozna, pa me zove preko reda. – Stalna mušterija, moram ga uzeti! – ispričava se jadna penzićima i školarcima koji čekaju i uzima mojih desetak tiketa. Kladim se na sitno, po ‘iljadu-dvije kuna naših hrvackih. Više im ja donesem prometa, nego sav ovaj jad i bijeda u dugačkom redu na hrpi. Klade se na sitno, a sanjaju o milijunima. Pa gdje toga ima, bogati! Čujem na pola uha, kako jedan od penzića priča drugom, kako je u nekom kontejneru pronašao kilu salame, a na Kvatriću salate i kupusa za dva ručka. Pa u kakvoj to zemlji živimo, gdje ljudi škrtare na hrani i jedu iz kontejnera, a ovamo se kockaju? Pad morala, brale moj, totalni.

Na putu kući, dvajest me crvenih semafora zateklo. Srećom, imao sam rotirku u bunkeru i propusnicu od Ministarstva obrane, pa sam lijepo proš’o bez čekanja. Da im jebem mater komunističku.

Ovo je sigurno u čast tog njihovog nikad prežaljenog grba, šest baklji i Dana republike! Gdje god se okreneš,vreba nostalgičarska zavjera.

U paklu gorili dabogda!:flop:

- 12:54 - Komentari (16) - Isprintaj - #

25.11.2005., petak

Kasandra

- Ja sam Kasandra - rekla je ljupko, pružajući maleni dlan i koketno se smiješeći. Nisam mogao suspregnuti pomisao da je njezin sigurni, ženstveni nastup samo maska, iza koje se krije uplašena djevojčica. Moje mi iskustvo profesionalnog istražitelja uglavnom daje za pravo na mah postaviti dijagnozu o ljudima, koje ispitujem. Ova ljupka djevojka viđena je u blizini zadnja dva poprišta nerazjašnjenih ubojstava. Još nisam znao na koji bih način mogao povezati djevojku oborenog pogleda i pomalo nazalnog, raspuklog glasa i čudna, skoro ritualna ubojstva koja su se desila u zadnjih nekoliko mjeseci.

Zadnja je stradala lokalna šefica Zavoda za zapošljavanje, ubijena na bizaran način: netko joj je u usta nagurao knjižicu Zakona o radu i Odluku o naknadama za nezaposlene, stranicu po stranicu. Naime, patolog joj je iz želuca izvukao dvadesetak smotuljaka papira, čvrsto smotanih u loptice i natrpanih u grlo. Prema forenzičkom mišljenju, jadnica je loptice sama gutala, kako bi došla do zraka. Jedino, taj Zakon je prilično obiman, a o Pravilniku da i ne govorimo. Žrtva prije ove, stradala je na još bizarniji način: netko je sačekao predsjednika uprave telekoma i rascopao mu glavu teškim, prepotopnim modelom laptopa. U jednom je tabloidu nakon toga osvanuo crnjak od naslova: “Laptop ili Headtop – pucanj u prazno? ” Srećom, ono što policija i službeni patolog nisu otkrili novinarima jest još veća bizarnost ovoga slučaja - nesretnoj je žrtvi ubojica, očito iz osvjete, u debelo crijevo nagurao modem za maxADSL. Bila je to više nego jasna poruka. Očito, nezadovoljni korisnik! Ali, čudnom je koincidencijom u blizini zatečena ista djevojka. Pokušavao sam je zamisliti kao manijakalnog ubojicu - nije išlo. Bila je sitne građe, profinjenih pokreta i radilo se vjerojatno o spletu okolnosti, zbog kojih se zatekla u blizini.

- Recite mi, što ste radili te večeri blizu mjesta ubojstva – pitao sam rutinski, razmišljajući odakle početi s istragom. Jedini trag bila je ova djevojka, koja se tu očito zatekla slučajno.

- Došla sam se prijaviti za naknadu za nezaposlene - mirno je odgovorila, gledajući nekud iza mene.
– Nisam je planirala ubiti. Jednostavno, počela mi je s visoka docirati o potrebi proaktivnog pristupa traženju zaposlenja – da, baš tako je rekla! – i nastavila jadikovati kako nitko nema razumijevanja za njezinu službu, pretrpanost papirima, predmetima, arhivom….. Pokušavala sam razgovor vratiti na suštinu – da sam visoko obrazovana, s diplomama profesora filozofije i književnosti, da pristajem raditi bilo kakve poslove, pa i one bez ikakvih kvalifikacija, može i izvan Zagreba. Nije se dala smesti. Nastavljala je tiradu o nerazumnosti mladih generacija, koje studiraju glupe i nepotrebne predmete, završavaju studije koji nikome nisu potrebni, uzalud rasipaju energiju i vrijeme na diplome, koje im nikada neće trebati. To me posebno razljutilo. Raspalila sam iz svih oružja i u sljedećih dvadesetak minuta protuargumenata jednostavno je ubila u pojam. Izašla sam laka kao perce, a koza je ostala u šoku, pokušavajući shvatiti kako sam je verbalno uništila. Ipak su nečemu poslužile godine studiranja čiste filozofije.

- Čekajte, hoćete reći da ste je, nakon rasprave, ostavili živu i zdravu? – upitao sam, ništa ne shvaćajući. Jedan jedini put, kad sam dobio priznanje bez muke i truda, morala je sve pokvariti! - Pa gdje je tu ubojstvo?

- Ubila kozu u pojam! Eto!- rekla je likujući, a zadovoljni joj se smiješak pojavio u kutu usana.

- Hm, vi se meni očito rugate, gospodična! – pripremio sam se za tešku noć i igru mačke i miša. Cura se očito htjela igrati s organom reda i gonjenja. – A kako ste je, i kada, udavili?

- Udavila? Ja? Pa ta krava ima barem sto kila žive vage, a pogledajte mene! Teško da bih joj mogla nanijeti ikakvu tjelesnu ozljedu. Možda eventualno izgrebati noktima.

Teška srca priznao sam - bila je to očigledna istina. - A što vas dovodi u vezu sa ovim prvim ubojstvom direktora telekoma? - pitao sam, više reda radi. I ova je žrtva prvobitno doživjela napad pretilosti, prije nego mu je rascopana glava i trajno zaštopan anus.

- Gospodina ne poznajem, ali sam pred tom zgradom zatečena kako raznosim pice i ćevape iz obližnjeg zdravljaka. Naime, to je jedini posao koji sam uspjela dobiti s mojim kvalifikacijama. E, da! Sa žrtvom me veže i prekrasna usluga maxADSL-a, koju sam, iako nezaposlena, odlučila koristiti za samo 100 kuna mjesečno. Prava sitnica!

U glavi mi je zazvonilo na uzbunu. Imam je! MaxADSL i smrtonosna perforacija debelog crijeva s uguranim modemima u anusu žrtve – bila je to očita veza!

- Dakle, njega ste okrivili za vašu trenutnu situaciju - pokušao sam je navući na tanak led. Spremno se ulovila na mamac. – Naravno! Znate li, da su mi došli instalirati jebeni adsl tek nakon 3 mjeseca čekanja. A kad je tehničar došao, nagovarao je moju babu od 92 godine, koja se jedina zatekla u kući, da radije potpiše za bežični W-LAN i to najskuplji paket! Sad mogu surfati iz kade, ako poželim. Jedino je to malo preskup hobi za nezaposlene.

Morao sam se nasmijati. – Dobrodošli u hrvatsku stvarnost!- gorko sam joj uzvatio, a krv mi je jurnula u glavu.- Znate li, da moj sin kopa kanale, a diplomirao je jezike? Da mi je plaća oko 4 tisuće kuna, s dežurstvima? Da uzimam gotovinske kredite za otplatu telefonskih računa, grijanja, režija? Počeo sam frfljati. Kad god se unervozim, uzmucam i počnem s tikovima. - Curo draga, vaš je alibi potvrđen višestruko. Samo sam morao pitati, zbog čudne koincidencije vaših susreta sa žrtvama i povezanosti vaših problema s institucijama iz kojih žrtve dolaze. Nema veze, netko s lošim iskustvom poput vašega, ali mnogo ljući, bješnji i s više fizičke snage i kilograma, očito je odlučio uzeti pravdu u svoje ruke. To bi bilo sve. Ako se još nečega sjetite, što bi nas moglo interesirati, nazovite ili svratite.

Ustao sam da je otpratim. U hodniku se okrenula prema meni i pogledala me mutnim, zelenim očima. – Sumnjam da ćete pronaći ubojicu. Prema profilu žrtava, imate barem 4 milijuna ljudi s dobrim motivom za ubojstvo! I još nešto - riješite se te užasne kravate.
Nasmiješila mi se i mahnula na odlasku.

Vraćam se u ured, naglo odobrovoljen razgovorom sa svjedokinjom, očito nevinom u oba slučaja. A i prezgodna je za ubojicu, razmišljao sam, nesvjesno kopajući po ladicama. Ruka mi je konačno napipala škare. Izvadio sam ih, dobro osmotrio pod svjetlom, i čudeći se sam sebi, polako počeo rezati kravatu na sitne rezance. Krajičkom svijesti i mrvicama ostataka slobodne volje pokušao sam narediti ruci da spusti škare. Nije pomagalo. Bespomoćno sam gledao, kako kravata nestaje svakim novim rezom, a hrpica izrezane tkanine na podu postaje sve veća.

Sinulo mi je: moja mi se svjedokinja upravo narugala u brk. Znao sam točno kako je izvela ta ubojstva. Isto sam tako znao, da o tome nikome ne smijem ni zucnuti, ako ne želim završiti u prijevremenoj mirovini, s trajnom stigmom još jednog prolupalog policijskog inspektora.

A imao sam je u škarama, ovaj, šakama!

- 17:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

14.11.2005., ponedjeljak

Mom mlađem bratu

Loš dan. Kako si, moj mlađi brate? Kiše je do neba. Ostat ćemo sami ti i ja, u svijetu kome rod i ne treba. Pritišće san, ljepljiv i jak. Spi li smrt u ovaj mahnit sat? Šapuće mrak.

Dugo se nismo čuli. Večetas mi Brega pomaže da ti napišem pismo Ne znam gdje si, rijetko se javljaš, tek u prolazu, noću dok svi spavaju. Adresa ti je uvijek privremena. Neka hladna i udaljena točkica na karti, za mene još jedna pustopoljina. U grlu uvijek stoje neizgovorene riječii da te volim. Prekruti smo za to obojica, pretvrdoglavi. Otkad je stari umro, nismo razgovarali. Među čempresima si glumio sabranost i hladnoću, ali znam da si se u sebi osjetio izgubljenim, baš kao ja. Mima je daleko. Njezina ,je majka odavno za vas oboje prešla Rubikon, a jedinu skelu potopila za sobom. Nema se nazad, a naprijed su same magle.

Loš dan. Kako si, moj mlađi brate? Kiše je do neba. Ostat ćemo sami ti i ja, u svijetu kome rod i ne treba.

Ostat će neki davni, neraščišćeni računi, loše uspomene i preteške riječi. U tome smo obojica nažalost na oca. Sjetim se često kako si odmalena bio poseban. Vlastite sreće, što više nisam sam. Sa jedanaest godina imao si Yamahu, jer si baš takav motor poželio. Moja ljubomora predugo me gušila. Balavac uvijek ima sve što poželi, gunđao sam, ali rado sam i sam davao priloge tvojoj razmaženosti. Sjećaš se, kad sam zbog tvog glupog motora završio na sudu? Bio si maloljetan, otac je bio bolestan, pa sam te ja, s tek navršenih osamnaest, zastupao na sudu. Sjećam se namrštenog suca, kako ste djetetu mogli kupiti tako opasnu igračku? Nje znao, da tebi nismo ništa mogli odbiti. Tvoje školske eskapade uvijek su me fascinirale, kao i tvoja karizma, koju smo svi slijedili kao mušice, koje nemaju izbora već da idu prema svjetlu. Ne sjećam se kako si dobio ožiljak na bradi. Jesi li pao kao mali na igralištu? Jesi li meni, dok sam te čuvao, ispao iz kolica? Taj me tvoj ožiljak oduvijek proganjao. Mora da sam sebe podsvjesno optuživao. Grlio sam te često do si bio mali. Ali od tvoje petnaeste, nikome nisi dao da ti se približi.

Pritišće san, ljepljiv i jak. Spi li smrt u ovaj mahnit sat?

Noćas šapuće mrak mom mlađem bratu, a moje su oči ledenjačka jezera.

- 23:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.11.2005., nedjelja

On kaže, ona kaže

27-10-2005 u 10:03

-Reci nešto!

-Jebo bih te!

-Prost si, prostak bez rafinmana. Kakva šteta!

-Ali, mišiću, kako ne vidiš da sam sublimirao svu filozofiju, znanost, jungijansko poimanje svijeta u osnovnu, najjednostavniju formu. Da sam - samo za nas - ogolio sve ljušture i slojeve takozvane ‘realnosti’, stvarnosti koja to nije. Da sam spojio Mjesec i Sunce, yin i yang, uz prstohvat praha Kamena mudraca, purpurnocrvene vatre Merkura, rigajući sumpor i zlato metafizičkog svijeta. I to sve samo za tebe u elementarno izraženoj žudnji za tobom!

-Volim te kad pričaš!

-Dakle, jebo bih te satima, dok oboje ne bismo spali s nogu od umora.

-Opet si prost! Mislila sam reći, pričaj mi još o Mjesecu i zvijezdama.

-Dobro, kad si navalila! Kad je Luna u konjunkciji, njezine mračne i vodene karakteristike nas sve obuzimaju, posebno vas žene. Jung kaže da Mjesec predstavlja nesvjesno u nama, ženski element svega. Žene bi uvijek trebale nositi srebrni nakit, to je u skladu s Lunom.

-Ah, sad si me napalio! Idemo voditi ljubav!

-Ali maco, ja bih radije da se pojebemo, onako životinjski!

-Ti me ne voliš, ti samo žudiš za mojim tijelom!

-Pa, zlato, to je jedno te isto! Kako mogu ne voljeti te, a istovremeno ovako žudjeti za tvojim tijelom. Znaš, objektivno govoreći, nije to baš neko tijelo. Ali, meni je posebno privlačno, baš zato što te volim!

-To je opet jedna od tvojih verbalnih eskapada! Želiš me napraviti ludom. Kao da ne vidim da samo želiš osvajati, posjedovati, vladati. Nikad mi ne govoriš mazne stvari.

-Nije istina! Ako ti se čini da navaljujem kao konkvistadori na zlato Inka- to je zato jer te toliko trebam, da sam nestrpljiv da okusim divote s tvog slatkog izvora. Kad ti se učini da te želim posjedovati, radi se o potrebi da ti se zavučem pod kožu- doslovce! Kad vladam, ustvari se potpuno predajem. Znaš i sama da ti kontroliraš oba naša orgazma!

-Srce, budi nježan!

-Mala, uskačem u čamac!

-Opet si vulgaran! Zar se ne možeš ljepše izraziti?

-Eto ga na! Pa po Jungu ‘čamac’ je naše tijelo, brod, ljuštura kojom postižemo obnavljanje, ponovno rođenje duha i tijela. To je isti qrac, kao da kažem ‘uterus’!

-Fuj! Ovo je tek prosto!

-Ali uterus je upravo to - čamac, ‘brod’ koji u kruškolikoj šupljini nosi novi duh i tijelo, novo rađanje!

-Ali zvuči neromantično i gadno kad ovako kažeš!

-Znaš što? Jebi se sama!

- 19:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Strava na koncertu klasične glazbe

04-10-2005 u 13:39
- Idemo na koncert barokne glazbe - gnjavila me danima, iako je znala da ne volim klasičnu glazbu. Dobro, volim gledati Vanessu Mae, ali ja općenito volim skladna i vitka azijatska tijela, na primjer, one slatke Kineskinje, posebno gimnastičarke, žene od gume, glumice u pornićima. Jednostavan sam čovjek jednostavnih zadovoljstava. Klasična glazba i ja imamo razmirice još od osnovne muzičke škole i moje nacistički raspoložene nastavnice solfeggia. Ali, to je jedna posve druga priča. – Sviraju glazbu s dvora kralja Artura - bacila je mamac, znajući kako ću se upecati. Obožavam bajke, a ona o Camelotu i vitezovima Okruglog stola moja je omiljena. – Ma, što kažeš? Idemo odmah! - pristao sam i počeo se spremati za put u Cardiff, gdje je taj Velški barokni orkestar imao koncert. Pažljivo sam pročitao program – prva violina i solistica zove se Marianne. Nije baš Camelot, više kao Robin Hood i Sherwoodska šuma, ali dobro.

Ušli smo u dvoranu u zadnji tren. Glazbenici su već ulazili, raspoređujući se na pozornici, zauzimajući stolce, namještajući stalke s notama. Zadovoljno sam odahnuo - uglavnom gudači: violine, par viola, violončela, kontrabas. Dirigent se naklonio i odmah sjeo za smiješnu kutiju, ružni križanac pianina i dječjih orgulja. – Gle, klavičembalo! - uzbuđeno je kazala moja žena, pokazujući prstom na rugobu na sred pozornice. Tip se predstavio kao Andrew Wilson-Dickson, te odmah sjeo za čembalo. Zašto ti napuhanci moraju imati barem dva prezimena – upitao sam glasno, više retorički, a nekoliko ljutitih faca zmijski je psiknulo da zavežem. Pa sam zavezao.

Počelo je glasno, pa naglo prešlo u tiho muziciranje. Pogledao sam na program – ‘The Fairy Queen’ preludij nekog Henryja Purcella iz sedamnaestog stoljeća. Nije zvučalo loše, iako je moj prirodni otpor prema klasičnoj glazbi, makar i ovom razbarušenom, baroknom pridjevu pokušavao pronaći razloge protiv. Za desetak minuta sasvim sam se uživio u svirku. Iako s minimalnoim glazbenim odgojem (već na prvoj godini izbačen iz muzičke škole), ocem pijanim jazzerom i vlastitom opsjednutošću bluesom, brzo sam prepoznao Bachov koncerto za čembalo i gudače s dvostrukim A (allegro, adagio), pa zatim Vivaldija i Handela. U sebi sam počeo bezglasno pjevušiti, naznačavajući zamišljene taktove i mašući glavom kao slijepi Lemon Jefferson ili Ray Charles, da nabrojim tek dva, od meni omiljenih slijepaca. Žena me gurkala laktom u rebra, a bijesni je pogled prenosio ‘smanji doživljaj’ poruku. Pa sam smanjio ton u glavi i prebacio se na vizualni doživljaj. Orkestar je imao oko dvadesetak izvođača, prevladavale su violine, a robusna je prva violina Marianne (poslije sam u programu vidio da je porijeklom Mađarica) živčano, ali osjećajno gudalom izvlačila najfinije tonove. Mađarica je, sa svojih metar osamdeset pet izgledala kao nordijska heroina: gusta joj je kosa padala do polovice leđa, a klasična joj se koncertna haljina s mukom borila s oblinama dostojnih Boticcelijeve Venere. Njoj nasuprot, čembalist mišjeg izgleda svirao je i dirigirao orkestrom, isto kao što je vjerojatno gazdovao u vlastitoj kući - plašljivo i s respektom prema gorostasnoj violinistici.

Prvi red violina bile su žene neupadljivog izgleda, zatim jedan ostarjeli dvometraš s ofucanim konjskim repom, pa starija gospođa, glave zaronjene u violončelo, dva trubača s izgledom i napuhanim stavom srednjevjekovnih minstrela.

Kad sam pogledima dobro obradio orkestar, prebacio sam se na publiku. Uglavnom starija gospoda, odjeća i maniri. Vidjelo se da uživaju. Neki su možda, sudeći po izgledu i godinama, možda i živjeli u doba te glazbe, cinično sam pomislio i nastavio skenirati dvoranu. U drugom redu do nas, mlađi muškarac s brkovima vrpoljio se na sjedalu, kopajući po džepovima i šuškajući nekim papirima. Nije se obazirao na utišavanje susjeda. Izgledao je, kao da je na koncertu po kazni. Možda je i njega žena namamila lažnim obećanjima, kao mene. Pogledao sam prema prvoj violini – savršeno koncentrirana na glazbu, letjela je gudalom po žicama, parajući zgusnuti zrak kao maslac nožem. Ali, više nije svirala zatvorenih očiju. Zaintrigiralo me, videći kako je usnice stegnula u tanku crtu, da su pobijelile. Očito joj je brkati muškarac iz publike išao na živce i remetio koncentraciju. Sad je intenzivno gledala u njega, a gudalo je vrhom bilo okrenuto prema njemu. Položaj njezinog tijela i crte lica kao da su poručivale da se utiša, ako ne želi biti utišan na silu. U jednom mi se trenutku učinilo, kao da je skočila iskrica u tom mađarsko-velškom pogledu. Marianne nije imala vidljive dlačice nad gornjom usnicom, ali ja sam ih lako mogao zamisliti, kako ih depilira voskom svaki mjesec, psujući sočno na mađarskom. Lijepo sam razaznao ustima oblikovane riječi atok, tepofarkas, gyulolet. Pitam se, je li to bilo nešto u stilu ‘vrag te odnio’? Moja je baba uvijek govorila, ‘sinko, čuvaj se brkatih žena i Mađarica’. Zanimljivo, ali nakon par minuta fokusiranja pogledom nemirnog brkonje, Mađarica je ponovno muzicirala sklopljenih očiju. Valjda se tip smirio, pomislio sam, listajući pogledom dalje po dvorani. Prenuo me pljesak, dvorana je bila na nogama, frenetično aplaudirajući. Očito, pauza u polovici koncerta. Ustao sam, protežući noge na izlasku prema foajeu.U gledalištu je bilo neko komešanje. Uskoro su se pojavili bolničari s nosilima. Nisam mogao suspregnuti radoznalost - nekome je pozlilo na koncertu. Opla! Bio je to nemirni brkajlija! Ruka mu je beživotno visjela postrance, a staklasti pogled odavao nekog, tko se trajno odjavio s ovog svijeta. Pa tko veli da klasična glazba koristi! Čudila me neobična podudarnost mojeg opažanja za vrijeme kocerta i nagle smrti u gledalištu. Sad će sigurno prekinuti koncert, pa možemo na put kući. Daleko je London od Walesa! Ali vraga! Očito Velšani smrt u teatru doživljavaju prirodnije nego mi u metropoli - koncert se, uz kratko pojašnjenje iz uprave koncertne dvorane, nastavio. Gledao sam prvu violinu – energično gudalo prelazilo je iz pospanog ritma u stakato, a raspuštena kosa vijorila u divljem ritmu nečeg, što Talijani dobro opisuju kao ‘vivace’ - živo, živahno uz dobar tempo. Viole su ublažavale oštrinu tonova, violončela usporavala i uspavljivala. Ali, Mađarica je gudalom parala, probadala, jurila i sustizala, tek na trenutak padajući u taktu i jačini tona, prepuštajući čembalu da nosi neprekinuti zvuk, kao splav na divljoj rijeci.

Publika je bila fokusirana, pažljiva i prijemčiva. Debela žena sa smiješnim šeširom, točno ispred mene, pratila je trenutnu izvedbu simfonije Williama Boyceja u D-duru, opus 2 br.5 nekako krivo, barem se meni činilo. Bio je allegro, tempo di gavotta i di minuetto, ali glupača je trzala glavom u krivom taktu, kasnila u mimici i pokretu glave, usporavala tempo i očito krivo suflirala ostalima u dvorani. Koja krava! Očito su joj glazbeni uzori Spice girls ili nešto isto tako budalasto. Unaprijed me brinulo, kako će prva violina reagirati na ovu očitu provokaciju iz gledališta. Bio sam u pravu da će je zasmetati, jer je namrštenih, debelih obrva ljutito gudila u furioznom maniru, desnog lakta visoko podignutog, što joj je zategnulo svilenu haljinu, preusku na bokovima. Na haljini se pojavio ružan nabor i bilo je vidljivo da Mađaricu zateže u struku. Manje jedi, komentirao sam u sebi, ipak se diveći antičkim proporcijama prve violine. Gospođa sa šeširom očito je bila zadovoljna privučenom pažnjom i pogledima solistice i glavne zvijezde koncerta. Smješkala se neukusno namazanim usnicama drečavog ruža i sjajila, koje bi trebalo zabraniti zakonom. Čini mi se, da sam ista usta vidio u jednom freak-show transvestita na West Endu. Stisnuo sam vlastitoj ženi ruku, predosjećajući da će se nešto u redu ispred nas dogoditi. Bio sam u pravu. Veliki se šešir odjednom zatresao u neobičnom trzaju i sletio s glave, otkrivajući užasnuto lice gledateljice. Iz nosa joj je krv obilno curila, natapajući satensku haljinu i ogrtač od neke oderane životinje. Nesigurno je ustala, gazeći po nogama susjeda, pokušavajući što prije izaći iz reda. Orkestar se nije dao smesti. Furiozno su završavali Boyciejev komad, a maleni je čembalist sa smiješkom odobravanja gledao u prvu violinu. Well done, Marianne, čitao sam mu sa usana. Dok sam kradomice pogledom ispraćao hendikepiranu gledateljicu okrvavljenog nosa, obuzela me čudna misao. Što, ako je Mađarica vještica? Velšani imaju čudan keltski jezik, baš kao i Mađari. Obje su nacije imale debelog iskustva s vješticama, a Marianne izgleda kao velika svećenica nekog pretkršćanskog kulta. Možda je pogledom izazvala moždani udar u prvom činu i krvarenje iz nosa u drugom. Nema drugog racionalnog objašnjenja.

Odjednom sam postao svjestan, da nisam baš idealni slušatelj ovakvog koncerta. Vrpoljim se, ne pratim, zvjeram pogledom po dvorani. Možda mi se samo pričinjava, ali Marianne kao da gleda u mom smjeru. Brzo spuštam pogled na koncertni vodič u rukama. Sranje, listovi papira šuškaju. Neopazice virim u smjeru prve violine. Ona sad otvorenih očiju fiksira moj red. Nisam praznovjeran, ali neka bi molitva protiv uroka sad dobro došla. U panici, sjetio sam se jedne, od svega par riječi na mađarskom. Formiram bezglasno usnama tu riječ u neprekinutom nizu i otvoreno gledam u Marianne. Čini se da pali. Njen se pogled ublažio, nestalo je hladnoće u njenim očima, a usnice joj se razvlače u smiješak.

Bezglasno u sebi zahvaljujem: hvala ti Almasy, hvala ti filmska umjetnosti. Spasila me obična riječ. Szeretlek. Volim te.

- 19:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Rujan je imao 31 dan

30-09-2005 09:46
- Kaži, što želiš za rođendan?- popravljajući frizuru u ogledalu upitala me poluzainteresirano. Znao sam da joj kućni rođendani, osim njenog vlastitog, predstavljaju gnjavažu.- Neku knjigu, svejedno – promrmljao sam, gledajući vlastito upalo lice, podočnjake i sjedine na sljepoočnicama. Najviše su me brinule bore oko usana: postajale su sve dublje, zakrivljene, otkrivajući duboko nezadovoljstvo, taloženo godinama.

-Znam, sjetila sam se!- zadovoljno je uskliknula. – Rođendan ti je sutra, prvog rujna. Poklonit ću ti tečaj jednomjesečne ljubavne škole u onom novom seksološkom institutu. Vidjela sam im reklamu - tvrde, da njihove učiteljice ljubavi mogu zadovoljiti muškarca seksom za cijeli život u tih mjesec dana. Sam znaš, da me svaki tjedan barem jednom gnjaviš za odurni seks. Još bolje ti je poznato, da mi je seks odbojan. Onda dosađuješ, moljakaš, ja pristanem – na kraju požalimo oboje. Ti gunđaš da sam hladna i nezainteresirana, a ja šizim zbog pokvarene frizure, tvojeg znoja, još jednog bespotrebnog tuširanja. Ta škola se reklamira kao vrhunska poduka u ljubavi, seksu, ali i umjetnosti, poeziji, slikarstvu. Cijeli se rujan možeš baviti tim smiješnim pokretima i svi ćemo biti na dobitku: nećeš gnjaviti mene, bit ćeš zadovoljniji, a imat ću i više vremena za prijateljice. Baš sam se dobro sjetila!- pljesnula je rukama oduševljeno, pogledala još jednom u ogledalo i poslala si poljubac. Bila je savršena - frizura, šminka, lak na noktima, odjeća. Kao lutka iz izloga. – Znaš dobro, maco, da se uređujem zbog tebe. Zbog mene ti prijatelji zavide, šefovi imaju više povjerenja u tebe.

Koji rođendanski poklon! Osjećao sam se zbunjeno i frustrirano. Žena me šalje na terapeutski seks s profesionalkom, kako bi me skinula s vrata. Grozan je osjećaj kad si nevoljen. Svanuo je prvi dan rujna, a iz mene su navrla sjećanja na na prvi dan škole u djetinjstvu. Bio je to dobar osjećaj uzbuđenja, neizvjesnosti, nade i nekakvog poleta. Još nisu počele zadaće i problemi, a početak škole je obećavao nova lica, možda poneko prijateljstvo.

Učiteljica je bila sitne, krhke građe i smeđe, ravne kose do ramena. Neodređenih godina, mirnih, staloženih pokreta, graciozno je sjela u stolicu nasuprot meni. Ruke je mirno držala u krilu i pogledala me u oči otvoreno, sa iskrenim interesovanjem. – Veoma ste sretni, što imate suprugu koja vas toliko voli i cijeni, da vam je poklonila jednomjesečnu školu ljubavi. Ne morate se bojati - od vas ništa ne očekujem, meni se ne morate dokazivati. Ovo jednomjesečno druženje zovemo škola samo zbog toga, što klijenti uče o sebi samima. Ja sam tu da vam ispunjavam želje i potrebe, ali i pomognem za čim najviše žudite.

Polako sam se opuštao. Imala je meke usne i jednu posebnu kvalitetu, da upija sve što sam govorio glasom, pogledom ili pokretom. Uzvraćala je istom mjerom, prirodno, bez uobičajene ženske retorike, glume, fingiranja otpora. U očima joj nisam mogao pronaći ni zrnce nezainteresiranosti, koliko god tražio. U predahu između dva zagrljaja, prstima je putovala po mom tijelu, pa zatim vodila moju ruku po njenom. Nesvjesno se igrala kosom, stavljala je u usta oboma, stavljala pramenove ispod nosa i glumila braću Marx, svakog od njih naizmjence.

Već u prvim danima rujna recitirala mi je poeziju, onako gola, u krevetu. Nevjerojatno, ali napamet je znala cjelokupni Shakespearov opus. Počeo sam se veseliti svakom novom danu, posebno spremati, pažljivije brijati. Čak sam nabavio i novu kolonjsku vodu. Dan je trajao vječnost, pa opet, proletio bi kao tren. Na kraju dana, opraštali smo se citatima iz Romea i Julije. Dok bi izgovarala ‘Parting is such sweet sorrow, that I shall say good night till it be morrow' imao sam dojam da to govori meni, da iskreno misli svaku riječ. Moj pozdrav, kao odgovor, zvučao bi šuplje, pa ipak bih ga svaki put izgovorio: 'Sleep dwell upon thine eyes, peace in thy breast! Would I were sleep and peace, so sweet to rest! Iskreno, Shakespeare mi je bio nekako izvještačen, možda zbog jezika. Ali, ona ga je izgovarala kao vlastite osjećaje, lako kao povjetarac.

Jednoga sam jutra sa užasom primijetio, da na kalendaru piše 30.rujan. Bio je to naš zadnji dan. Dočekala me potpuno obučena, sjedeći na stolici, s knjigom u rukama. Izgledala je žalosno, gotovo kao da izjavljuje sućut obitelji pokojnika. S tugom u očima me pogledala i pružila mi knjigu na poklon. Bila je to zbirka poezije o kojoj smo razgovarali prije par dana. – Neka vas ovi stihovi podsjete na mene - rekla je jednostavno. – Sjetite se svega što ste u ovih mjesec dana naučili o sebi. Kad vam bude teško, uvijek ćete imati svoje novootkrivene osjećaje. A umjesto uspomena na naš rujan, svakog zadnjeg dana u ovom mjesecu napišite par stihova za nas. Tako se rujan nikad neće završiti.

Vratio sam se kući, sretan i tužan istovremeno. Žena je bila u dnevnom boravku, okružena prijateljicama. Igrale su novu društvenu igru i nisu ni primijetile da sam ušao. – Lesi se vraća kući – pokušao sam se našaliti ukradenom forom jednog davno zaboravljenog pjesnika i pisca. – Nemoj zaprljati tepih – odgovor je bio sasvim u tonu.

Eto, danas je na kalendaru zadnji dan rujna. Ali, za mene rujan ima 31 dan. Zato se nikada ne može završiti.

- 19:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Klošar

28-09-2005 17:13
Imaš dvije kune? - mršavi muškarac, obrastao u prosijedu bradu i šumu kovrčave kose, pitao je gledajući ustranu. Očito, nije dugo klošario, jer mu se na licu čitao stid zbog svojeg jadnog stanja i nevolje. Iskreno, ne dajem novac često prosjacima. Imam osjećaj, da su me zajebali, a ponekad ih ulovim kako se pobjedonosno smješkaju krajičkom usana. Nešto kao, još jedna budala, baš sam dobar u ovom što radim! Možda ja to samo umišljam. Sigurno je među njima puno nevoljnih jadnika, koji su tek spletom okolnosti završili na cesti, pod mostom, u napuštenoj kući na kraju ulice.

Svejedno, hvala! - klošar je rezignirano odmahnuo rukom, nakon što od mene nije dobio nikakvu reakciju. Ipak, sažalio se i spustio gard, kad je spazio da sam izgubljen skoro kao on. –Nema veze ako nemaš, ne mora ti biti neugodno. Dok sam bio zaposlen i imao obitelj, često sam hodao bez prebijene u džepu.

Obuzela me nelagoda, jer prosjak je mene tješio, umjesto ja njega. – Čekajte, našao sam nešto sitnog -- posramljeno sam promrmrljao, vadeći kovanicu od 5 kuna i pružajući mu je. -Nemam sitno za uzvratiti ostatak - našalio se muškarac, a oči su mu zaiskrile. Umišljao sam, da je sretan što je u sebi još mogao pronaći mrvice ljudskosti, volje za šalom, igre riječima. Došlo mi je da se nasmijem i potapšem ga po ramenu, ali me odbijala prljavština njegovog ofucanog balonera, poderanog na ramenu. Dok sam ja zaudarao na udoban život, sapun i kolonjsku vodu, njegov me vonj po ustajaloj mokraći i starim, vlažnim novinama, na kojima je očito spavao, podsjetio na ogromnu razliku među nama. - Nema veze, prijatelju. Znam ja kako je to – značajno mi je namignuo. - Jeste li za pivo? – želio sam ga odobrovoljiti, popraviti mišljenje o samome sebi - gnjilom malograđaninu, koji zatvara oči pred tuđom nesrećom i boji se dodira i mirisa siromaštva.

– Ne biram, ali radije bih bocu jeftinog vina. Bolje grije i duže traje – klošar se nasmiješio bijelim, zdravim zubima. Nekima ni nesreća ne može oteti ono, s čime su rođeni, mislio sam skoro zavidno, gledajući bujnu kosu i zube. Kupio sam mu vino, a on me pozvao da sjednemo na klupu u parku. Polako sam se opuštao. Više me nije bilo strah zaraze, niti me odbijao vonj. Čak smo se i rukovali, a zbog te sam činjenice u sebi osjećao i stid i ponos istovremeno.

- Nećeš vjerovati, ali i ja sam nekad imao posao, obitelj, prijatelje. Sad klošarim, spavam gdje stignem, povremeno žicam. Prosim, ustvari, ali žicanje ljepše zvuči. – Sigurno vas je neka gadna nevolja natjerala na ovakav život - oprezno sam počeo, nadajući se zanimljivoj priči. Iskreno me zanimalo.

- – Varaš se, prijatelju. Moja je priča obična, ni po čemu posebna. Bio sam pijanac i zato sam ovako završio. Na kraju me žena ostavila, odselila u drugi grad. Na posao nisam odlazio danima, bili su prisiljeni otpustiti me. Nije, da me nisu pokušavali spasiti. Sredili su mi podugo bolovanje, pa onda neplaćeni dopust, ostavljajući mi dovoljno vremena da se saberem. Ali, jednostavno nije išlo. Tako sam završio na ulici.

- Znam kako te alkohol može uništiti. Doduše, ja ne pijem, ali otac je bio liječeni alkoholičar – s nelagodom sam priznao. Začudo, odmah mi je postalo lakše. – Ma, daj!, Govoriš o njemu u prošlom vremenu, očito je umro. Pričaj, kakav je bio – klošar nije gubio vrijeme. U međuvremenu je vješto otvorio bocu vina i potegnuo dobar gutljaj. Kao opčinjen, slušao sam grgljanje i gledao kako mu jabučica na vratu poskakuje. – Pa, eto… pio je od svoje petnaeste. U dvadesetoj se oženio, ubrzo dobio mene……odonda se nije trijeznio. Imali smo periode njegove bolesti, kad danima nije mogao ustati iz kreveta. Zatim periode bijesa, razbijanja namještaja po stanu, dok je tražio novac, koji je majka skrivala od njega. Tukao ju je, naravno, a i ja bih dobio svoje, čim sam bio dovoljno velik da se umiješam. Slijedili su periodi paranoje, manije proganjanja. Svi smo bili špijuni, pokušavali smo ga otrovati, svi koji su kod nas svraćali, radili su mu o glavi. Ubrzo više nitko nije dolazio. Prijatelje je vrijeđao, posuđivao novac ne vraćajući… Za par godina ostali smo sami. Sretni su periodi bili, kad bi ga policija i hitna na silu odvodili na prisilno liječenje. Zabarikadirao bi se u kući, sve gađao predmetima iz stana, pa bi na kraju policija morala razbijati vrata. Njega bi vezivali i odvodili na liječenje, a mi smo danima čekali majstora da popravi odvaljena vrata i razbijene prozore.

Riječi su iz mene tekle kao buijica. Bio sam zapanjen s koliko otvorenosti sve pričam pijancu u parku, čak stvari koje ni moja vlastita obitelj ne zna.

– Volio sam starog gada, iako ga je teško bilo voljeti. Ali, to smo obojica shvatili tek na kraju, kad je već umirao od ciroze jetre. Bio je manji od makovog zrna, kad je shvatio da mu se bliži kraj. Moljakao je i preklinjao, obećavao brda i doline. A kad ga je konačno samrtni strah dočepao kandžama za vrat, danima nije progovrio niti riječi. Samo bi bezglasni vrisak provirivao iz njegovih očiju. Bilo ga je teško gledati, i ja sam prečesto bježao iz njegove bolesničke sobe. mama je, naravno, ostala do kraja. Nikad mu nije oprostila, a njemu je to bila neopisiva kazna. Još je samo to htio postići- da zaboravimo i oprostimo.

- Pričaj dalje, šta je bilo s tobom? – klošar je već bio na zadnjoj trećini boce. Činilo se ipak da pozorno sluša.

- A, čujte! Alkoholičare prezirem i žalim, ali u svakome vidim i oca. Najradije bih im pomogao, ali unaprijed znam, da tu nema pomoći. Žao mi ih je, iskreno. Sâm sam strog roditelj, pazim na djecu i previše. Vjerojatno niti ne opraštam lako, a volio bih. Sa ženom sam često u svađi, ali ona me ne razumije. Živi se, ipak. Rate kredita, muka, odricanje, problemi na poslu. Guram nekako. Sa užasom sam shvatio da se jadam i žalim nepoznatom prosjaku u parku. Pogledao sam ga. Boca je već bila na kraju, i on je polako ustajao s klupe. – Hvala ti, stari, za vino – rekao je podrigujući i brišući zapletenu bradu od prolivenih kapi. – Nemoj misliti, da te nisam pažljivo slušao. Ali, vidiš- takvih se priča ja naslušam svaki dan. Nemaš pojma koliko nesretnih ljudi hoda po gradu u dobrim odijelima kao tvoje, namirisani i urednih frizura. Ali, žive jadno. Ja sam, vidiš, svoju sudbinu prihvatio. Ne žalim se.

- Pa, dobro. U pravu ste- rekao sam posramljeno, ustajući i pružajući mu ruku. – Za svojeg oca znam - propio se zbog društva. Bio je veseljak, ali slabić i nije se znao oduprijeti pijanim ponudama društva da nastave piti. Malo po malo, postao je ovisnik. Kako je počelo kod vas? – već sam odustao od zanimljive priče, ali sam svejedno pitao iz pristojnosti. Nakon što sam mu se povjerio, osjećao sam se lagan, oslobođen mračnih tajni koje su me predugo pritiskale.

Klošar je slegnuo ramenima. – Moja je priča klasična. Političar mi je, vozeći pijan, zgazio dijete. Ana je imala samo pet godina. Na mjestu je ostala mrtva. Suđenje je trajalo tri godine, a sud ga je osudio na godinu dana, uvjetno. Pukao sam i jedne noći sam ga izbo nožem na parkiralištu. Dobio sam dvanaest godina, uz olakotne okolnosti. Sudac je tvrdio da mogu biti zadovoljan presudom. Pustili su me zbog dobrog vladanja nakon odležanih pet godina. Za cijelo vrijeme, žena je bila uz mene: iI dok je mala poginula, dok je trajao sud, svih tih godina zatvora. Ali, jebeš ga. U zatvoru sam se propio. Nisam mogao spavati po noći, pa sam preko veze nabavljao alkohol, pio i malo-po malo, postao alkić. Kad sam izašao, već sam bio propao čovjek. Od izlaska iz zatvora, žena je izdržala samo mjesec dana. Rastali smo se mirno, bez svađe. Život se desi svakome – završio je filozofski i potapšao me po ramenu.

Dok se gegao u mrak, mislio sam samo jedno - svaki je čovjek otok.

- 19:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Antička priča

21-09-2005 18:04
Svi znamo da su antičke priče dosadne, ali poučne. Nedavno se i meni jedna takva dogodila. Od tada posve drugim očima gledam na starog Herodota i njegovu pričicu o kralju Lydije i njegovom omiljenom tjelohranitelju Gygesu. A evo i zašto.

-Molim te, pojebi mi ženu!- ozbiljnim mi je glasom predložio dobar prijatelj, s kojim se znam godinama. Da parafraziram, iste smo godine bili rođeni, od istih bolesti cijepljeni, na ista mjesta izlazili. Na sveučilištu su nam se životne staze razdvojile. Tomo je izabrao dosadno, ali unosno pravo, a ja - njemu nerazumljive jezike. Obojica smo se rano oženili prvim ljubavima sa studija, a njegova Mirjana i moja Maja poznavale su se otprije. Na kraju smo obojica i završili u istom poduzeću, doduše, on kao mlad i perspektivan pravnik, budući član Uprave - ja, kao sitni kotačić u ino-nabavi. Unatoč klasnim i financijskim razlikama, koje su nas polako vodile ka krajevima spektra, postali smo kućni prijatelji.

Tomo se, nakon vrtoglavo uspješne karijere, konačno okrenuo obitelji. Samo, izgleda da im pravljenje djece nije baš išlo. Znao sam da novaca i želje nije nedostajalo. Dok smo žena i ja već pakirali djecu u osnovnu školu, moj bi prijatelj često uzdisao i kao u šali tražio recept. – Ti si se, majstore, dokazao! Imaš kćer i sina, znanje je to! Imaš li kakav savjet? – poluozbiljno bi pitao, a zatim brzo mijenjao temu, kao da je pitanje bilo retoričko.

- Kažem ti, pojebi mi ženu!- Kad je tu neobičnu molbu konačno prevalio preko usana, pogledao sam ga u čudu. Očekivao sam, kao i obično, zezanciju i okretanje teme. Ali, Tomo se, izgleda, ovaj puta nije šalio. S nelagodom i gledajući u stranu, nastavio je: – Gle, ne šalim se! Ti znaš da smo Mirjana i ja pokušavali godinama. Jebiga, čini se da ništa od toga. Krivnja je na meni. Ustanovilo mi smanjen broj spermija, a i to malo je slabo pokretno. Usvajanje ne dolazi u obzir – o tome smo nebrojeno puta razgovarali i imamo čvrste razloge protiv. Izbor nam je veoma ograničen, ostaje da ona zatrudni s nekim drugim muškarcem. Pa opet, da me prevari s mojim znanjem ili bez njega - to bi nam razorilo brak. Počelo bi sumnjama, paranojom, raspravama, izludio bih sebe i nju. Na kraju bi se morali razvesti! Jedini je logičan ishod, da ona to učini s nekim kojeg poznajem u dušu, koga volim i poštujem kao osobu. Nekog s dobrim genima, a tko se opet dokazao kad su djeca u pitanju. Tvoje dvoje djece ne sliče kao jaje jajetu, nisu pljunuti ti ili tvoja Maja. Imaju miješanih gena i vaših roditelja. Meni je to idealna kombinacija.

Ti nisi normalan!- konačno sam ga uspio prekinuti, napola ne vjerujući ušima. Pa opet, Tomina tirada, izgovorena u jednom dahu, njegovo ozbiljno lice i logičnost argumentacije, uvjeravali su me da on misli ozbiljno.

- Daj, razmisli! Na tebe ne mogu biti ljubomoran! Djeca bi nam se ionako družila, možda i bila kao braća i sestre! To je samo razlog više. Gledaj na to kao doniranje koštane srži, bubrega. Znam da bi to za mene učinio, da zatreba i da smo kompatibilni. E, pa ovo sigurno možeš!

-A moja žena? Tvoja? Kako bi njima bilo? Takvo se što ne može skrivati u našoj maloj sredini – teoretizirao sam, ne prihvaćajući ozbiljno Tominu sumanutu ideju.

-Mirjana bi se sigurno složila - rekao je Tomo lakonski. - Znam da te cijeni i voli, a i ono jednom kad smo se svi napili i pipkali međusobno, nije baš bilo između potpunih stranaca – Tomo nije popuštao.
– Bili smo trešteni pijani i toga se uvijek sjetim s nelagodom – uzvratio sam.

Tjedan dana nakon našeg razgovora, Mirjana me pozvala kod njih na kavu. –Znam da je tvoja Maja kod roditelja. Tomo je na službenom putu, negdje u Sloveniji, a meni se baš druži s nekim danas - dodala je kao usput, iako je morala biti svjesna da znam, gdje mi je direktor ovih dana. Odmah sam posumnjao: Tomo i ona već su se dogovorili, a Mirjana me poziva na seks i pravljenje djece. Bilo mi je nelagodno, ali sam pomislio kako je to odlična prilika da je odbijem i usput joj nasamo izložim, zašto takvu glupu i opasnu ideju treba odlučno odbaciti.

Znao sam da moram preuzeti inicijativu i ideju sasjeći u korijenu. – Gle, Mirjana! Vi ste mi oboje dragi. Da je potrebno, rado bih donirao krv ili koštanu srž. Jebiga, možda i bubreg, da je frka i da sam pogodan donor. Ali, ne mogu biti otac tvoje djece!

Mirjana me začuđeno pogledala, a ja sam, brzajući s argumentima protiv, izbacio sve što mi je bilo na duši. Nastojao sam da moje odbijanje ne shvati osobno. – Ti si mi zgodna, a ja nisam svetac. Sigurno bi nam bilo dobro oboma, ali djeca bi ostala kao trajni podsjetnik svega neprirodnog u našim odnosima. Ja to zaista ne mogu učiniti! Uostalom, moja je teorija, da sva moja djeca moraju živjeti pod jednim krovom.

Što sam više govorio, sve sam se više upetljavao, a Mirjana postajala sve bljeđa u licu. Očito ju je moje odbijanje uvrijedilo, a spoznaja da im je savršen plan propao zbog mene, bacila u očaj. – Ne brini, već ćete naći nekoga – ponudio sam jadnu utjehu.

Mirjana je polako ustajala, a srdžba u očima prelijevala se sa lica u grč i grimasu.

- Kad si započeo s pričom, nisam ništa shvaćala. Sad mi je ipak jasno: moj muž me ponudio kao ovcu na pladnju najboljem prijatelju. Pa još za napraviti dijete! Od Tome se takvoj suludoj ideji nisam nadala. Istina, u zadnje me vrijeme izokola ispitivao, kako bi bilo da ja s nekim zatrudnim. Nabacivao bi, da tu ne bi bilo suvišnih pitanja. Ni u snu nisam imala pojma da je već sve isplanirao s tobom!

- Pa, nije sa mnom! Sve je, očito, sam isplanirao, ti i ja smo trebali biti tek glumci u očajničkom pokušaju da konačno postanete roditelji – rekao sam mekim glasom, shvaćajući kako je morala biti povrijeđena. – Razumijem sluđenost dugogodišnjim bezuspjelim pokušajima, ali ovo je previše drastično rješenje čak i za mene, koji se smatram liberalnim! Zaboravimo da smo uoće razgovarali o ovome - predložio sam.

- Nikada me nitko nije ovako povrijedio! – Mirjana se tresla od ljutine. Ustala je, koračajući u malim krugovima, kao razjarena lavica. –I kako je gospodin to zamislio? Jedno jebanje, dva, tri? Kad se očekuju rezultati? - počela je vikati. Ustala je, prišla mini-baru i natočila dvije čaše čiste votke. Bila mi je okrenuta leđima, a ramena su joj se tresla od plača ili ljutine. Možda i jednog i drugog, razmišljao sam. Kad se okrenula, bila je potpuno sabrana: - Gledaj, ovako ćemo! Pojebat ćemo se, tu ćemo mu želju ispuniti! Ali, neće to biti onako kako je želio! Nema ga do kraja idućeg tjedna, dakle, imamo pet dana. Uzet ću godišnji i biti svaki dan slobodna za tebe. Kažu, inače, da je najviše preljuba pod radnim vremenom. E, pa to ćemo i nas dvoje isprobati! A kad se vrati s poslovnog puta, nastavit ćemo se viđati ponedjeljkom. On taj dan ne dolazi kući do navečer.

- Čekaj malo! Gora si od njega! Ni on me nije pitao, što ja mislim o svemu! Ja to ne mogu, niti neću! Ti si zgodna, možda bi povremena ševa i bila dobrodošla promjena u mom braku, ali ne bih volio, da se o mojim vanbračnim izletima dozna. A djeca pogotovu ne dolaze u obzir!- ljutito sam uzvratio.

- Gle, više nemaš izbora! Ako me odbiješ, reći ću tvojoj ženi da si to sve sam smislio - izbacit će te, dok kažeš keks! Tomi ćeš se zamjeriti još više: znat ćeš njegove najgore tajne i biti stalni podsjetnik na sramotu i propale planove. Budi siguran da će pronaći izgovor da ostaneš bez posla!

Mirjana me stjerala u kut. Nisam mogao trezveno razmišljati. – Ovo je odvratna ucjena! Samo, neće vam to proći! Ne bih mogao podnijeti, da mi djeca rastu u tuđoj obitelji, razdvojena od mojih dvoje u braku. Dakle, od mojeg djeteta s tobom ništa!

Glupane! – Mirjana me pogledala, likujući otvoreno.- Naravno da ništa od djece! Misliš da bih se toliko ponizila, puštajući Tomu da se izvuče? Tako, da mu ispunim želju? Budi siguran, dragi moj, da će naš seks - a mogu ti obećati baš sve, što si ikad u seksu poželio ili pomislio – biti s dvostrukom zaštitom! Bit će to moja osveta Tomi!
……
Od ovog je našeg razgovora prošlo već šest mjeseci. Mirjana me čeličnom šakom ucjene i mamca ludim seksom drži za jaja. Doslovno. Na poslu, a i kod kuće, blijed sam, izmoren i neispavan, s prikladnim podočnjacima i bezvoljnog držanja. Žena misli, da me na poslu izrabljuju i da previše radim. Na poslu vjeruju, da bolujem od štitnjače. Tomo sumnja, da glumim kako bih se izvukao od obaveze, koju sam neizravno preuzeo - naime, da mu omogućim Mirjaninu trudnoću.

Samo ja znam, kako je osveta žene monstruozna, a mržnja duboka. Ja sam među Mirjaninim bokovima najmanje dvaput ponedjeljkom. Prezervativ je obavezan, a Mirjana koristi tablete i – Tomo nema pojma - spiralu. Ja svršim po desetak puta, a kod kuće se izgovaram na umor ili glavobolju. Najgore je, što viđam još neke poznate muške face iz firme pred Mirjaninim vratima. Kad razmišljam o tome, sebe prijezirno nazivam gospodin Ponedjeljak. Onog Branka iz Kadrovske zovem gospodin Utorak, Slaven iz Održavanja za mene je gospodin Srijeda… ovih dana, sa strahom i užasom viđam i neke žene na stubištu. A Mirjana? Ona cvjeta. Ljubazna je i ima neki poseban sjaj u očima, kad se sretnemo. Ja, naprotiv, odvraćam pogled i samo u prolazu promrmljam:

- Ovo nije Lydia, ja nisam Gyges…..ali ti bi mogla biti Medeja.

- 19:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kismet

12-09-2005 u 14:45
- Poljubi me, Kato! - vikao sam za njom na Širokoj ulici. Nije se osvrnula. Niti jednom. -Takav ti je kismet, to ti je sudbina, dragoviću – otpovrnuo mi je Ziegfeld i otišao svojim poslom. Nije niti slutio, da mi je upravo dao ideju za novi mjuzikl. Bio je prosinac 1953. godine, a ja izbjeglica s Balkana u srcu New Yorka. Radio sam u noćnoj redakciji jednih opskurnih novina, a opći štrajk pred Božić bacio me na ulicu.

Budim se u znoju. Kismet, New York, 1953. godina? Mora da haluciniram! Sinoć, kad sam legao na počinak, bila je 2005., a ja trgovački putnik u Sarajevu, daleko od obitelji i prijatelja, samo s uzorcima satova tvrtke koju zastupam.

Kroz prozor hotelske sobe ulazili su zvukovi i boje probuđenog grada, žamor šetača, brujanje automobila s obližnjih prometnica. Što bi rekao jedan od naših kupaca s Baščaršije - još jedan dan, još jedna konvertibilna marka. Do pola osam, već sam bio obučen i spreman na tipično sarajevsko jutro: burek i jogurt u obližnoj aščinici, kahva u onim smiješnim džezvama od mjedi i okruglim fildžanima bez drške, pa bacanje u poslovne pregovore sa sajdžijom Icom. On se, istina, zove Ismet, ali sam ga prekrstio u Icu, po uzoru na očevog dugogodišnjeg prijatelja, poznatog karikaturista Voljevicu.

-Đes’ ba, Ico! – vičem mu još izdaleka. Zanimljivo, ali kad god dođem u Sarajevo, u glavi je prijelaz sa zapadnjačkih, suzdržanih manira hladnoće i distanciranosti lagan. Postajem, baš kao i Ico, dobroćudni galamdžija iz kojeg Balkan nikad istinski nije istjeran, već čuči pritajeno i mjerka priliku da iskoči.

Nakon podužeg uvoda, poslovne pregovore obavljamo u pet minuta, a onda me Ico zagrli, šeretski namigne i kaže: - Da te upoznam! Predstavlja mi ženu neodređenih godina, moglo bi joj biti tridesetak i nešto. Mislim, možda je i mlađa, nikad nisam siguran u ženske godine. – Čitala sam vaše pjesme, dok ste još pisali u onoj Jugoslaviji - govori mi i pruža ruku, a oči joj se smiješe. – Znam i koje – odgovaram, smijući se. – Moja prva i zadnja zbirka pjesama, za koju sam dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Ako je to uopće nešto za hvaliti se – oprezno dodajem. Znam kako su ljudi nakon devedesetih bijesni i na sam spomen Jugoslavije ili njenih simbola. – Nemojte tako! Ja još pamtim imena tih sedam sekretara. Bili su to ljudi, vrijedni pamćenja. Evo, znam ih naizust: Josip Debeljak, Pajo Marganović, Mijo Oreški, Janko Mišić, Zlatko Šnajder, Josip Kolumbo i Pero Popović Aga

Auuuuu, pa vi k’o prava mlada partizanka! - našalim se i značajno joj namignem, stavljajući joj kao slučajno šaku na golo koljeno. U žaru priče, tijesna crna minica popela se skoro do bedara, otkrivajući bjelinu donjeg rublja i tamnu sjenu dlačica u sredini. U tom je trenutku zapucketalo od statičkog elektriciteta, a moja je sugovornica uplašeno odskočila. – Gle šejtana, ožeže me strujom! Početni je šok i nevjericu zamijenila ironijom.
-Je l’ vi tako osvajate ženskinje? Onesvijestite ih strujom, pa onda iskoristite? Samo, premali vam napon! - namignula mi je šeretski. Obuzela me nelagoda i ruke su mi se počele znojiti.
– Oprostite, previše sjedenja uz kompjuter, kojekakve elektronske đinđuve, pa lako na čovjeka prijeđe!
– Ma, ti samo trebaš pravu utičnicu za to! - namignula mi je i razmaknula do tad prekrižene noge. Uf! Odmaknuo sam stolicu, da je slučajno ne dodirnem koljenima. – Ma, ne boj se, ne ujedam! - ironično je dodala, sama se primaknula bliže i šapnula mi na uho: - Dodirni mi koljena, to bih baš voljela!

Ico je već ustajao. – Idem ja, da vam ne smetam! - netaktično je bubnuo, ne obazirući se na moje crvene obraze i vidljivu nelagodu. Oprostili smo se, a moja me nova poznanica povukla za rukav da sjednem. Nervozno sam počeo petljati s torbom s uzorcima satova i cigaretama na stolu.

-Čuj, Ismet veli, da imaš svašta zanimljivo za pokazati. Hajdemo u tvoju sobu, nisi je valjda već odjavio? - rekla je skoro poslovno, uzimajući me pod ruku.

-Zašto? Imaš nešto za mene? – ohrabrio sam se i prihvatio igru. Za pet minuta bili smo u hotelskoj sobi. Sjela je na rub kreveta. – Raskomoti se, dok ja skoknem u kupatilo – rekla je s iskrom u očima. – Spremam ti pravo iznenađenje! Mislim, ja nisam stidljiv i neiskusan: svašta sam već doživio u poslu trgovačkog putnika zadnjih petnaest godina. Bilo je i seksa s dokonim domaćicama, petinga i maženja sa radoznalim školarkama, čak i bliskog susreta s profesionalkom, u kojem sam izvukao kraći kraj.

Sjedim gol na hotelskom krevetu, a ona izlazi iz kupaone u negližeu i nešto skriva iza leđa. - Voliš li da te cure vežu? - pita i ne čeka odgovor, već vadi svilene rupce i veže mi zglobove obje ruke za uzglavlje kreveta. Jeza niz kralješnicu, ali penis u tvrdoj, pretvrdoj erekciji. Opkoračila me, nasađujući se se polako, a njezine su mi dojke i kosa potpuno prekrili lice. Kad se uspravila u sjedeći položaj, u rukama je držala knjigu. Dok se polako nabijala, počela je čitati stihove, istovremeno kružeći bokovima. Kao u bunilu, prepoznao sam ‘Modru rijeku’.

Nitko ne zna gdje je ona, malo znamo al je znano
Iza gore iza dola, iza sedam iza osam,
I još huđe i još luđe, preko mornih preko gorkih…

E, sad sam se i sam napalio od stihova iz mladosti, uz koje sam se zaljubljivao i tugovao.

Preko gloga preko drače, preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje, Iza devet iza deset

Ritam nabadanja na mene se pojačao, a kruženje bokovima postalo ubrzano, ali neskladno i nepredvidivo.

I još dublje i još jače, iza šutnje, iza tmače
Gdje pijetlovi ne pjevaju, gdje se ne zna za glas roga

Uh- oh, uh-oh… Sad smo oboje bili izvan sebe. Vitlala je kosom, dugačkom, kestenjastom, dok joj se znoj cijedio između dojki kao slap. Krajičkom oka sam pratio te postojane kapljice znoja: spajale su se s drugima i neumitno tekle preko Venerinog brijega ka Moru tišine.

I jos huđe i jos luđe, iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka, široka je duboka je
Sto godina široka je, tisuć ljeta duboka je

Čekaj, svršit ću! - kriknuo sam, pokušavajući se izvući ispod nje, ali su me njezini bokovi čvrsto držali u zarobljeništvu vreline.

O duljini i ne sanjaj, tma i tmuša neprebolna
Ima jedna modra rijeka, ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke

Vidio sam joj na licu, da i sama svršava. Oči su joj bile poluotvorene, fiksirane na rastvorenu knjigu, što je držala pred sobom. Lice, zamrljano šminkom i znojem, bilo je neprepoznatljivo zbog pramenova kose, koji su kao slijepljene zmije činili križaljku, rebus koji nisam mogao odgonetnuti.

Bože, ovo je prvi put da sam svršio na poeziju! - htio sam se našaliti, da razbijem nelagodnu tišinu, koja je nastala. Ona je napola klonula u stranu, teško dišući. Ali, pokreti bokova nisu sasvim prestali.

Još sam bio u njoj, onako ljepljiv i polutvrd, kad se sagnula, poljubila me nježno, obzirno, kao da se ispričava za sve i šapnula mi na uho: - Još samo jednu kratku!

Pokušao sam joj uzvratiti poljubac tek je okrznuvši usnama. Činilo se, kao da je u nekom transu.

Nisam te niti pitao za ime – bio je više moj komentar.

– Stari su me Grci zvali Nemesis, ali ti me možeš zvati Sibila - odgovorila je zagonetno. Nisam pridavao pažnju ovom kriptičkom odgovoru. Još jedna fantazmagorija uspaljene ljubiteljice poezije.

-Koju ćeš mi sad pročitati? - zagrlio sam je oko bokova i jače povukao na sebe, osjećajući obnovljenu živost u preponama.

-Ovu sigurno znaš- odgovorila je uz sjetan osmijeh.

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema
I nema kraja, smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda…

Više je nisam slušao. Moji su krikovi nadjačali njezino monotono mrmljanje, a soba se odjednom počela vrtjeti. Kao u snu, vidio sam vlastito tijelo u agoniji i tu luđakinju kako me probada komadima stakla.

Konačno mi je poezija došla glave, iz svijesti mi je blijedila posljednja misao. Ako se već mora, ako je takav kismet, dobro da odlazim uz Maka Dizdara.

- 19:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tama

19-07-2005 17:03

Mrak je već padao, dok je Anja žustrim korakom žurila prašnjavim puteljkom uz šumu.Pratilo je šuštanje trave i hipnotička pjesma zrikavaca. Povremeno se osvrtala, napeto zureći kroz koprenu crnila, koje se spuštalo na nju i okolne livade uz Dravu. Tek bi ritmični zov ćuka povremeno razbio Anjine misli. Hoće li stići prije noći? Bojala se da je potpuna tama stigne na otvorenom.

Nije to bio neki razložni strah. Godinama se ovuda prolazilo, a da se nikome ništa posebno nije dogodilo. Ponekad bi rijeka izbacila utopljenika i to je bilo jedino zlo za koje je čula u ovom kraju. Pa ipak, osjećala se nelagodno i sa strahom bi se povremeno osvrnula. Negdje iza nje, visoka se trava razmicala, polegla od težine stvora koji se kretao. Nije bilo sumnje da je netko ili nešto prati. Vijuganje se iz trave nastavilo kroz žito, a šuštanje pojačalo. Činilo se da se stvor kreće četvoronoške, jer nikakve sjene iznad klasja nije bilo. Anja je ubrzala korak, držeći na oku talasanje vlati, što se povijalo kao pod težinom anakonde.

Obuzeo je potpuno iracionalan strah. Zamišljala je mitsko stvorenje s napola ljudskim obrisima, kako je sustiže na raskrižju, nekih stotinjak metara ispred. Da potrči? Procjenjivala je svoje šanse da stigne na obližnji proplanak. Nekako je slutila da neće stići u sigurnost doma i da će je stvor sustići i na vratima doma razderati u komade. U njenoj glavi nije bilo sumnje – ono što je slijedilo nije bio čovjek, a niti obična divljač u potrazi za plijenom. Pokoja divlja svinja uz Dravu ili srndać još bi se tu i našli od krupnije divljači, ali su lovci ovdje najčešće išli na lisice ili fazane. Čovjek to nije mogao biti. Vijuganje kroz travu i žito nastavljalo se već dobrih petnaestak minuta, a da stvorenje nijednom nije usporilo, zastalo.

U glavi je Anja nejasno nazirala mutne obrise stvora, dajući si tek mrvice njegova izgleda, kako bi lakše racionalizirala vlastiti strah. Jedino u čemu se podsvijest odvažila definirati lik, bile su neljudske oči od užarenog ugljevlja i naznaka zašivenih, sraslih čeljusti. Bilo je nešto užasavajuće u spoznaji, da stvor nema usta. Anja nije bila plašljivica. Već je godinama živjela u kući na osami izvan sela, a najbliži susjedi bili su dobranih pet kilometara uz Dravu. Otkad je muž ostavio, a firma otišla u stečaj, ništa je više nije vezalo za Osijek. Podstanarsku sobicu napustila je laka srca, a ono malo stvari u par kutija dala prevesti u naslijeđenu didinu kuću kod Kneževa. Puškaš je bio blizu, a rukavci Drave i brojni ribiči uskoro su joj zamijenili negostoljubivi, poslijeratni Osijek.

Možda sve umišljam, mislila je krajičkom svijesti. Razvila je u glavi teoriju, da su joj konačno došle glave sumorne priče Đalskog i Kozarca. Mrak je sada bio gust, skoro opipljiv pod prstima. Večernja hladnoća od mrtvaja Drave zapahnula bi je povremeno, oblila po nogama i vratu. Stisnula je rubove stare djedove jakne, iskrzane na laktovima, dižući revere do usana. Da je samo dida živ! On je oduvijek znao sa zvijerima. Na tren je hladni dah okrznuo po vratu, kao zagrljaj smrti. Stresla se, a koža joj se naježila. Nije vjerovala u boga, a odjednom su joj s usana potekle davno zaboravljene riječi didine molitve. Izbavi nas od zla, izbavi nas od zla, mrmljala je nepovezano, zvjerajući očima kroz crnilo noći.

Anji se činilo kao da trči usporeno, s nogama od olova, a cilj joj na dohvat ruke uporno izmiče, kao na užetu koje neka nevidljiva sila povlači, igrajući se sa njom. Osjećala je grč u lijevoj nozi, a trčanje se pretvorilo u šepesanje. Izbavi nas od zla, izbavi! Molila se gluhom, nevidljivom bogu, kojega nikad nije osjećala, niti mu se utjecala na pomoć. Sve do ovog trena, vjerovala je u prirodu, u zadano, kozmičku neumitnost, sudbinu kao kismet. Ali nikad u boga. Čega da se bojim, pokušavala se ohrabriti. Zastani, osluhni! Sigurno si sve umislila! To mora biti neka zvijer u potrazi za hranom, a putevi su nam se slučajno ukrstili. Naježena koža i sitne dlačice na vratu govorile su suprotno. Tijelo se nije dalo prevariti, zavesti jeftinom racionalizacijom.

Sad je raskrižje bilo nadohvat ruke, mogla je skoro dodirnuti prašnjavu tablu i smjerokaz za Topolje i mađarsku granicu. Činilo joj se, neki je ljepljivi prsti grle oko vrata i vuku ustranu, prema šumi koja je sad glasno škrgutala. Sjene grana nadvijale su se nad nju i nad stazu na kojoj je stajala. Nije više mogla bježati. A i čemu? Osjećala je da je bijeg uzaludan, a stvor koji je prati samo se njome poigrava, kao mačka s mišem, prije nego ga konačno proguta. Usprkos trčanju i naporu od kojeg je bila sva zadihana, ruke su joj bile ukočene, a prsti ledeni. Anja je sjela uz rub puta. Obgrlila se koščatim rukama, više ne mareći što će se s njom desiti. Konačno joj se sinulo da je svaki bijeg ionako bio uzaludan. A misao o neminovnosti onoga što konačno dolazi kroz travu po nju - odjednom je bila divna, oslobađajuća. Nek’ bude što mora bit’, bila je još jedna uzrečica dide Janka. Anja se pomirila s vlastitim strahom, sa samom sobom i odjednom više nije bilo strašno okrenuti se prema polju i crnom lelujanju kroz tminu. Bila je skoro zahvalna stvoru, što će sve njezine dileme i strahovi nad budućnošću, ovime biti konačno razriješeni.

Stvor se više nije žurio. Na pet metara od sebe, Anja je mogla osjetiti njegov vreli dah i auru topline, koja se od njega širila kroz mrak. Nejasni obrisi stvora, za nijansu crnjeg od najcrnje tame koju je ikad vidjela u životu, polako su se počeli formirati pred njezinim očima. Obrisi mraka nalik grifonu, oči kao ugasle zvijezde, najcrnje crno što kaplje iz mraka i onaj dio lica, gdje je Anja samo slutila usta kojih nema, nadvili su se nad nju na raskrižju. Otegnut krik ćuka vrisnuo je umjesto nje.

- 19:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Morana

16-06-2005 16:20
Morana je stajala pred zgradom, gledajući u prozore vlastitog stana u mraku. Noć se još borila s jutrom, a praskozorje se tek naziralo na udaljenom horizontu. Sve je spavalo. Nijeme su zgrade usamljeno stajale, razbacane bez nekog plana, betonsko drveće na ogoljeloj krčevini predgrađa. U ruci joj malena torba otežala, iako je u sebi skrivala tek album s požutjelim fotografijama i nešto rublja. Prije su pripreme za put bile temeljite, a torbe i koferi prepuni. Na kraju se uvijek tražila još poneka sitnica, da se nađe ako ustreba. Ovaj je puta bilo drugačije. Ovaj se put nije namjeravala vratiti.

Rano jutro, autobusna stanica s mamurnim putnicima, klošar na klupi mrmlja u snu i jače grli promrzla rebra. Kondukter nervozno pogledava na sat. - Polazak za Berlin, uđite gospođo! Glava među rukama, obraz na hladnoj površini torbe. Umjesto sna kaleidoskop slika, vrtuljak dragih lica koje ostavlja zauvijek. Od muža se već godinama udaljavala, njegove crte počele su blijediti mnogo prije odlaska. Majka, koja se nakon očeve smrti preudala, neće previše nedostajati. Njezino kvocanje nad svime i svačime, od frizure do odgoja djece – za nju nikad nije bila dovoljno dobra kći. Ostavlja par prijatelja, koji će u prvo vrijeme biti iznenađeni, povrijeđeni i ljuti. Neće razumjeti, zašto je otišla bez riječi objašnjenja. Što joj se događalo pred našim očima, a da nismo vidjeli, pitat će se. Vremenom će ostati tek daleka slika nekadašnje prijateljice, koja je iznenada netragom nestala i za koju se više ne čuje. Odgađala je pomisao na djecu do zadnjeg momenta. Djeca, naravno! Što će prvo pomisliti, kad je ujutro ne zateknu u stanu, hladnoj kuhinji, bez doručka koji im je uvijek pripremala? Žitne pahuljice, maslac, med i topli kakao. Morala je hitno u trgovinu, pomislit će. Vraća se uskoro. Kad je ni do podne ne bude, zabrinutost će prerasti u otvorenu paniku. Nešto joj se dogodilo! Možda je imala ljubavnika i konačno pobjegla s njim? Negdje stradala? Čitali su o osobama, koje izađu po kruh i mlijeko, dožive nesreću, pa u nekoj bolnici bez dokumenata i svijesti čekaju da ih pronađu, identificiraju? Njezina djeca! Ramena su joj se tresla u bezglasnom plaču bez suza. Dok je autobus gutao kilometre i odnosio je u nepoznato, samo se nadala da će je vremenom zaboraviti.

Morana, vi imate težak oblik duktalnog karcinoma, glas iz daljine je ponavljao. Kao odvojena od vlastitog uma, jasno je čula nerazumljive riječi. Kristalno jasno shvaćala je da umire. Možda ne sutra, ali ubrzo. Pred njom su bili teški dani operacije, mučnih kemoterapija i zračenja. Liječnik je ozbiljnim glasom navodio nuspojave koje tek može očekivati, ali ga nije slušala. Samo je vidjela vlastiti lik kako postaje izmučeno tijelo, izbodeno iglama, u bolovima i grčevitoj borbi za zrak, san, još koji uzdah. Vidjela je vlastitu djecu, kako sa užasnutih očiju gube majku u makabričnoj agoniji umiranja. Takav kraj nije mogla zamisliti. Pomisao da djecu izloži poniženju svoje degradacije u zapleteni čvor bolova i propadanja tijela. Doktor je i dalje govorio, hladnim i distanciranim glasom bez emocija, kao da izlaže postupak štavljenja u izradi bundi.

Na tren bi profesionalna znatiželja zanatlije u njegovim riječima otkrila uzbuđenje zbog još jednog izazova. Znate, mogli bismo pokušati kombinaciju liječenja…. Riječi su se izgubile u kakofoniji misli. A što ako, trebalo bi, kad bi samo, možda ipak… Znala je da svjesno pokušava ostati sabrana i mirna, iako bi urlala. Zašto baš ja? Zašto sada? Buka u glavi je utihnula, a na površini se iskristalizirala pomisao – ne želi umiranje pred očima djece, ne želi degradaciju u bespomoćnog bolesnika, koji čeka da netko isključi uređaje. Želi umrijeti daleko od očiju najbližih. Po vlastitim pravilima.

Sljedeća stanica Berlin, najavio je kondukter nazalnim glasom, okrznuvši je sumnjičavim pogledom u prolazu. Oči su joj bile crvene, a lice podbuhlo od suza. Krenule su same, bezglasno, već na prvom graničnom prijelazu i nisu prestajale. Oplakivala je sebe, propuštene prilike, sudbinu. Izgovorene riječi. Još više one neizgovorene. Na odlasku iz bolnice, liječnik je pomalo uvrijeđeno rekao: – Ako odbijete liječenje, umrijet ćete već za šest mjeseci! Bit će to dovoljno, pomislila je, da se u nepoznatom gradu skrasi i sama suoči s propadanjem i smrću.

Berlin. Pod prstima je osjećala papirić s nažvrljanom adresom i presavijene novčanice. Barem se skrivena štednja za crne dane pokazala korisnom. Morana je iznajmila sobicu blizu Sveučilišta. Sjetila se priča najbolje prijateljice, koja je kao dijete gastarbeitera tamo studirala, gnjaveći pričama o lijepim danima u tom dijelu grada. Nakon tjedan dana boravka u sobi, zatvorena sa sobom i vlastitim crnim mislima, zaželjela se zraka i ljudi. O svojima nije htjela ni razmišljati, iako su u zakutku mozga njihova lica promicala kao na vrtuljku. Tad bi sliku i vrtuljak svjesno ubrzala mislima, dok lica ne bi postala neprepoznatljiva. Tupa je bol prešla točku koja se mogla izdržati. Sad više nije boljelo.

Morana, neobično ime! - rekao je profesor Pankow, nudeći je kavom u svom kabinetu. - Trebamo mirnu i pouzdanu ženu. Kućanski poslovi nisu vaša obaveza. Dovoljno je da djeci spremite doručak i ispratite ih u školu. Morana je šutke klimnula glavom. Za sada, dok nema vanjskih znakova bolesti, dobro je da misli okupira tuđim licima, nepoznatom djecom i blizinom ljudi, prema kojima može biti ravnodušna. Bez grižnje je savjesti prešutjela bolest i crne prognoze. Kad osjeti da više ne može, samo se neće pojaviti.

Mjeseci su prolazili, a osim mučnine kad god bi pomislila na obitelj, vidljivih simptoma bolesti nije bilo. Nejasno se u glavi počela rađati luda nada. Možda je bolest u regresiji? Možda se potpuno povuče?

Jednog je jutra Moranu profesor sačekao na ulazu, držeći njezine nalaze u ruci. Izgledao je ozbiljno zabrinut. – Našao sam vaše papire na hodniku, mora da su vam ispali – rekao je. - Ne govorim vaš jezik, ali latinske sam dijagnoze odlično razumio. Pitao sam kolegu liječnika i sve mi je objasnio. Ne mogu vjerovati da ste tako ozbiljno bolesni, a da ste o svemu šutjeli.

Morana nije odgovorila ništa. Samo je bespomoćno slegnula ramenima. Riječi su ionako bile suvišne. Profesor je bio uporan: - Ugovorio sam vam hitni pregled na jednoj od naših najboljih klinika za tumore. Idete već danas – prijateljski je, ali odlučno konstatirao. Nije nudio niti predlagao. Jednostavno, o tome nije moglo biti pregovora. Kad su za njom zatvorili vrata bolničke sobe, Morani se učinilo kao da se vraća u Zagreb i period života kad je još imala obitelj.

Pretrage su bile obavljene prilično brzo. Ali, iznenađenja su tek uslijedila. - Vi ste potpuno zdravi. Višestruko ponovljeni nalazi nisu otkrili tragove bolesti. Pulsiranje u glavi odjednom Morani zamućuje vid. Pred očima joj u kovitlacima jure slike vlastitog prijašnjeg života, obiteljskog mira, djece i njihovog odrastanja. Svega, čega se teško odrekla, prigrlivši pomisao o skoroj smrti.

Tek je godina dana prošla od Moraninog odlaska, ali lice koje vidi u ogledalu, sama ne prepoznaje. Otišla je kao mlada žena u tridesetima, sjajne, crne kose i lica bez bora. Sada joj u ogledalu pogled uzvraća starica sijede kose, lica izbrazdanog borama, stranac kojeg ne prepoznaje.

Morana u sumrak stoji pred zgradom nekadašnjeg stana, a jarko osvijetljeni prozor čini joj se kao jureće svjetlo vlaka na kraju tunela. Ono juri prema njoj, dok ona kao srna na cesti, ulovljena farovima automobila, čeka udarac i susret sa sudbinom. Prsti su joj blizu zvona. Morana stoji i čeka. Vrijeme za nju je prestalo postojati.

- 19:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kako je baba Stana spoznala da nema Boga

Jutros je baba Stana vadila vodu iz bunara na dvorištu, na onaj starinski đeram, kakvih još samo ponegdje ima u Slavoniji. Uprla tako Stana, digla se kanta, ona priskočila pridržat i hop - povuklo je u bunar. Jadna je baba imala sreće, jer nije glavom lupila o ciglu sa strane, nego ravno do dna. Poslije prvog šoka, osovila se na noge, stala u tih metar studene vode studenca i počela zapomagati. Ali uzalud! Jer, baba Stana živi sama na kraju Belog brda, a prvi joj susjedi dva kilometra daleko. –Upomoć! Pomagajte! Kukala stana sat-dva, dok joj od hladnoće noge nisu odrvenile, a grlo od vike osušilo. Izmolila Stana stotinjak očenaša i zdravomarija, ali ništa nije pomoglo. voda sve ledenija, a jedino što je čula bila je jeka vlastitog glasa, koji je strašno ječao u bunaru, vraćajući joj se podrugljivo.

Molila se ocu i sinu i duhu svetome amen, nije pomagalo. Sjetila se kućnih svetaca, svetog Antuna Padovanskog – ništa. Arkanđela Gabrijela i svetog Petra, apostola i samoga Boga - uzalud. Sa svakom je molitvom bivalo sve teže, jer su se stijenke bunara počele sužavati, a cigle, od mahovine zelenim zubima, kesile. Daj babo glavu, podrugljivo su se cerekale, a baba se Stana križala po stoti put i ljubila krunicu i križ oko vrata. Čuda nije bilo na vidiku.

Posustala od vikanja, sleđena od hladnoće, premještala se kao roda s noge na nogu, a široke se suknje i podsuknje mokro lijepile za tijelo i probadale kičmu. Toliko je puta tu rashlađivala lubenice, pivo za svog pokojnog. Jednom je u ratno vrijeme, za jedne rijetke, dugotrajne suše, u bunar spustila zadnju šunku, da je sakrije od ustaša. Dobro joj je služiotaj starac od bunara, kojeg je po dobru pamtila još od djetinjstva. skoro nikad ne bi presušio, a imali su vode i kad je drugima žeđa morila stoku i čeljad po kućama. Nije škrtario, davao je i pojio znane i neznane.

Znala je baba Stana, nema puno nade da bi tko naišao i čuo njezino zapomaganje. Dugo je već živjela sama, a u selu baš i nije bila omiljena.

Ostalo joj je samo ufanje u Boga, sve svece i velečasnog, koji bi znao po milodare svraćati sve češće, pa čak i njoj bez mirovine ili ikakvih prihoda. Ona bi uvijek poneku crkavicu, zasluženu od prodaje jaja, gusaka i pataka, znala imati skrivenu za crne dane. Crkvenjak bi to uvijek vješto znao izmamiti, nudeći joj zauzvrat oprost grijeha i najmekše paperjaste oblake u Raju. Stana nije bila glupa, znala je da milodar ide crkvenjaku, a ne Bogu, jer velečasni je bio poznat kao strastven kockar i pijanac, kojeg su se čuvale udane snaše, a neudane za njim gubile glavu. Pa ipak, rado je davala, jer je znala da njemu treba više nego njoj. Ona je bila zadovoljna skromnim ručkom, komadom sira uvečer, kavom od cikorije i korom kruha ujutro. Drugo joj nije trebalo.

Stana nije znala, koliko je vremena prošlo otkad je pala u bunar. Znala je samo, da ruke i noge više ne osjeća, a hladnoća je odjednom više nije smetala. Čak joj se učinilo, da su joj nekakvim čudom molitve uslišene, na neki čudan način. Više je kostobolja u križima nije mučila, niti reuma u kvrgavim šakama i zglobovima. U glavi joj postalo lako, a molitve koje su tekle s usana, odjednom počeše same od sebe zvučati šuplje, baš kao i bunar u kojem je stajala. Odjednom je prosvijetlilo da Boga i nema, da su ljudi oduvijek sami, a rađanje i smrt dođe prirodno, bez nekog reda i obzira, ne hajući za nečiju pobožnost ili svetogrđe. Učini joj se molitva svetom Antunu smiješna, baš kao i velečasni Jozo, debeo i rumen Hercegovac, na prekomandi po kazni u njihovo selo. Čovhjek je on, od krvi i mesa, ništa svetiji od mene, pomisli Stana i prvi joj put bude žao novaca, koje mu je davala. Dobro se sjećala kako ju je zapeklo, što prosjacima i putnicima namjernicima, koji bi ponekad svraćali, nikad nije dala ni novčića, izgovarajući se na neimaštinu, nedostatak prihoda i slično, ljubomorno čuvajući ušteđeno za popa.

Dok je lagano tonula u ledeni san, babi Stani se učini da je maleni vrag, kao na biblijskim slikama, gleda iz okrhnute stijenke bunara. Njegov je glas zvučao brižno i zabrinuto, dok je pitao treba li joj što, može li joj pomoći.

- Spusti kantu, đavle, da se u nju popnem, a ti me izvuci!- prošapta Stana modrih usnica, sa zadnjom mrvom snage u tijelu. Odjednom začu čekrk i zveket željeznog lanca, kako škrgućući juri prema njoj odgore. Stana podignu pogled, a zadnje što je vidjela bila je kanta kako se strelovito okomljuje na njezinu glavu pod mokrom maramom. Zatim je potonula i jedno vrijeme nije znala za sebe.

Kad je polako došla sebi, vidjela je vlastito tijelo, opruženo na ledini pred kućom, par susjeda i velečasnog u razgovoru. Nešto su se žustro prepirali. Stana osluhne bolje – čini se, da je pop odbijao održati ukop i misu zadušnicu, kako su susjedi tražili. Čula ga je kako veli – Bez novaca nema ni svećeničke službe!

Tad Stana prokune Boga i odluči čvrsto – tamo, gdje ide, bit će bezvjerka. A kad ispod njezinog oblaka promakne koji svećenik, pljunut će na njega, kako je trebala za života.

- 19:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ljubav

20-05-2005 15:50

Voliš li me?

-Znaš da te volim.

-A koliko?

-Najviše na svijetu!

-Ali to je tako uopćeno. Daj reci, koliko točno? Jel’ bi ubio nekog za mene?

-Daj adresu i kad je zadnji rok?

-Ma, to je retoričko pitanje! Više me zanima što sve bi, a što ne bi uradio.

-E, pa tako reci, sunce malo! Evo, ubio možda i ne bi, al bi mu/joj noge polomio, kad bi poželjela. Pa onda, krao, varao, lagao. Štajaznam, reci konkretno.

-Ma, ne želim nikome zlo! To ja onako, da saznam granice tvoje ljubavi. A, da li bi me mogao dijeliti s još nekim muškarcem?

-Misliš istovremeno?Pa majku mu, kako ti pada to na pamet? Zar ti treba još netko istovremeno? Ko je on? Reci, gurnut ću ga niz stube, tu u staračkom!

- Ma nitko zlato, to ja onako teoretiziram. A da se ja ne mogu odlučit između vas dvojice, da li mi me htio takvu neodlučnu?

-Pa znaš da bih! Istina, ludio bih jedno vrijeme od brige i ljubomore, ali morao bih se navići, ako bi bilo ‘ili-ili’.

-Joj, kako si sladak! A što, ako bi ih bilo više istovremeno? Štajaznam, jednog sam ti recimo priznala, jednog prešutila a dvojicu upoznam u međuvremenu?

-Sanja, ljubavi! Ti me izluđuješ! Hoćeš reć’ da bih trebao pristati na više njih?

-Pa, znaš, emocije se ne važu, ljubav se ne ograničava. Recimo, volim vas sve podjednako, istovremeno, isto snažno i isto iskreno. Je li bi i to mogao?

-Srce, ako ne bih poludio odmah, sigurno bih mogao. Mislim, nije to nešto o čemu sanjam, ali kad bi me stavila pred svršen čin, morao nih birati između tebe, koliko god ti možeš i hoćeš- i bez tebe uopće - MORAO bih izabrati tebe. To znaš. Ne mogu bez tebe! A jel’ ti mene to pripremaš na neko takvo iznenađenje?

-Zorane, pa znaš da te volim! Kako u to možeš sumnjati?

-Pa ne sumnjam, samo se bojim. Što ako ustanoviš da ti nisam potreban uopće uz toliko drugih muškaraca?

-Pa, to je rizik ionako. Ništa nije zagarantirano, zar ne? Glupo je razbijati glavu nad nečim takvim.

-Dušo, imaš pravo. Na sve pristajem, samo dok me voliš.

-Onda dobro, ali tvojoj ženi i mojem mužu ni riječi o ovom svemu, važi? To bi ih povrijedilo.

-OK, oni su posljednji koje želim povrijediti, maco. Ne brini!

-Znaš, Zorane, čini se da ti baš nisi čvrst i beskompromisan muškarac, kakvim si se predstavljao. Ne želim da budeš toliko ovisan o meni, da mi povlađuješ. Znaš da mi imponira osoba s vlastitom pameću, odlučna i koja zna što hoće.

-Ali, ja to jesam, zlato! Ja znam da hoću tebe, po svaku cijenu!

-Da, ali osoba koja pristaje na sve, samo da zadrži partnera, malo mi je jadna, slažeš se?

-Pa, ako je taj partner ljubav negovog života, zašto ne? Mislim, pogledaj nas! Oboje imamo po 111 godina, našim supružnicima tajimo našu vezu već 60 godina. Mislim, s tvojom privlačnošću i seksepilom mogla bi i u ovim godinama imati ljubavnike za koje niti ja ne znam, a i da znam, pristao bih na njih, čak i da me se pita.

-Zorane, a o čemu smo ono razgovarali? Mislim, kako ti znaš za moje druge ljubavnike? Jesam ti ja rekla?

-Rekla što? Da si ‘Kraljicu oceana’ ti bacila s Titanika 1912.? To svi znaju, otkad je snimljen onaj popularni film. A ona te engleska debeljuca odlično odglumila.

-Ne to! Nego, da je žensko srce misterija i takvo za muškarce treba i ostati, zar ne?

-Hmpf!

- 19:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Indijanci

02-05-2005 u 17:57
Kao mali, često sam se igrao Indijanaca i kauboja. U našem kvartu nitko nije želio biti Inidijanac, jer oni nisu imali srebrne pištolje i šerifske zvijezde. Ja sam bio manji od većine klinaca i zbog manjka kandidata često sam bio negativac, švabo il Indijanac. Već sam tada znao, pa i na vlastitoj koži,. što znači biti nevoljena manjina, ogoljena na kokošje pero u kosi ili zamrljane boje na licu. Zato sam iz inata naučio imena većine sjevernoameričkih indijanskih plemena, njihovu povijest, imena poglavica. Iako često pogrdna, zvučala su moćno: Ludi Konj, Bik Koji Sjedi… Učiteljica se jednom grubo poigrala s ta moja dva nadimka, rekavši poslije jedne moje školske eskapade - Konju, sjedi! Nikad joj to nisam oprostio.

Sjetio sam se svega jučer, dok su u sunčano nedjeljno prijepodne, na glavnom trgu našeg malog grada, četvorica raspjevanih i rasplesanih Indijanaca iz Bolivije donosila dašak svježine u provinciju.

Na prvi pogled, bila je to uobičajena scena putujućih zabavljača, pomalo izlizanih instrumenata, prašnjavih cipela, jeftinih i loše krojenih crnih hlača s resama, u rasparanim prslucima od skaja. Četvorica muškaraca markantnih crta lica, orlovskih noseva i otvrdlih, kao ugljen crnih očiju, imali su na glavama nevješto skrojene ukrase od lažnog orlovog perja, potpuno netipične za južnoameričke Indijance i njihov folklor. Štoviše, pjesmom i plesom imitirali su sjevernoameričke Apache i Arapahoe. Uz njihove sirotinjske rekvizite na klimavoj rasklopnoj stolici stajali su glazbeni CD-i za prodaju, vlastiti proizvod u kućnoj radinosti. Iskreno zainteresiran, prišao sam sasvim blizu i u ruke uzeo disk. Natpisi su bili na njemačkom, kao i oprema naslovnice. Štrecnulo me oko srca, osjećaj lažnog i izdaje sličan onom u djetinjstvu, kao kad sam čuo da Winnetou govori njemački. Da budem siguran, upitao sam na pristojnom španjolskom otkuda dolaze. Iz Minhena, na dobrom hrvatskom odgovorio mi je vođa benda, lukavo škiljeći i mjerkajući me pogledom od glave do pete. Očito je procijenio da sam mogući kupac njihove glazbe, pa je još ljubaznije nastavio: - Ja sam Kike, a ovo su moji prijatelji Manolo, Ernesto i Camacho. Pa, otkuda vi, s glazbom sjevernoameričkih Indijanaca i njemačkim boravištem, pobogu?- upitao sam, ne razumijevajući ništa. Tada me Kike povuče na stranu i reče: - Ostanite do kraja našeg nastupa, platite nam pivo i ispričat ću vam cijelu povijest. To me zagolicalo, jer sam naslutio priču unutar priče.

Sjedio sam na zidiću na trgu i slušao njihov nastup. Bili su zanimljivi: više grubo izrezbarenih panovih frula, podugačke šuplje trske, nalik na didgeridoo australskih aboridžina, proizvodile su duboke zvukove vjetra i kliktaje orlušina; frule, koje su jecale kao najfiniji klarineti i flaute; tikvice, koje su zveckale kao ritam session jazz-perkusionista; ofucana gitara i njihov pjevač, Kike, koji je glasom izvodio borbene pokliče Navaja, kao iz američkih western limunada, plešući ratne plesove oko zamišljenog totema. Koja zbrka vizualno i glazbeno pomiješanih lončića, pomislio sam zadivljeno, dok su izvodili svoj bastard od tobožnjeg indijanskog miš-maša. Mora da je nastup po državicama istočne Europe brižljivo pripreman po receptu Karla Maya, zajedljivo sam mrmljao sebi u bradu. Svejedno, cijeli taj nastup bio je upečatljiv, a glazbenici su se cijelo vrijeme činili odsutni duhom, usput prizivajući Manitua i ostale strane duhove i bogove, daleko od vlastitog zavičaja.

Konačno je show program bio završen. Gledatelji su škrto ubacivali kovanice u kutiju ispred muzičara, a ovi pomireno skupljali instrumente i polako pakirali sirotinjsku opremu na ramena. Ubacio sam 5 kuna u kutiju, mahnuo im i grupica je krenula za mnom prema kafiću. Izabrali su najjeftinije, domaće pivo i polako, štedljivim gutljajima počeli ispirati žedna grla. Bili su šutljivi, a Kike je bez nutkanja započeo priču. Bilo je nadrealno, jer bi riječi hrvatskog koje su mu nedostajale često zamijenio njemačkim, a naposljetku i španjolskim. - Mi smo iz Bolivije, gradića uz Amazoniju po imenu Urubicha, što na imenu mojeg naroda Guarayo znači Crna voda. Još su u sedamnaestom stoljeću kod nas jezuiti osnovali katoličku misiju, misleći da će u amazonskim ravnicama život ipak biti lakši. Gadno su se prevarili, amigo, jer ih je sušni period od svibnja do listopada ostavljao gladnima, a kišna bi sezona do travnja - kad bi rijeke nabujale i po četiri, pet metara - potapljala veći dio džungle, pa tako i misiju. Vode su kod nas opasne i puno je svećenika stradalo, posebno uz rijeku Rio Blanco. Neki od anakonde, neki od piranha, a mnogi i od električnih jegulja. Senor, mi smo jedna od najsiromašnijih zemalja Južne Amerike. Nas osam milijuna govori 45 jezika ! Moje je pleme Guarayo, što na našem jeziku znači ‘divlji’. Pa ipak, većina učitelja i obrazovanih dolazi iz našeg plemena. Yuracare, Yaminahua, Tapiete i još deseci drugih plemena jadni su divljaci. Neka su plemena skoro nestala, kao Uru i Shinabo. Još se moj djed čudio, kako ih rijetko susreće po džungli. Danas ih možda više od stotinu i nema. Ali ne Guarayo, senor! Ja sam, na primjer, u Boliviji stekao diplomu učitelja, ali posla je vrlo malo, a život pretežak. Ženu i djecu napustio sam još prije dvadeset godina, odlazeći s jednim njemačkim misionarom, koji mi je kao obrazovanom mladiću obećao posao i bolju budućnost u Europi. U početku sam stanovao kod njega, a stan i hranu plaćao sam, dozvoljavajući da mi dolazi u krevet svake noći. I tako teških pet godina, senor. Pa opet, bila je to mala cijena za dom, toplo i suho pod nogama i dvadesetak dolara koje bih mjesečno slao u Boliviju, obitelji. S tih dvadeset dolara mjesečno, moja je žena školovala tri sina, kupila maleni stan i štedjela za imanje koje smo željeli kupiti.

Jednoga sam dana pred katedralom u Koelnu natrapao na ove moje zemljake, s kojima od tada stalno nastupam. Složna smo obitelj: svatko od nas četvorice imao je svog njemačkog domaćina i ‘dobročinitelja’, kojem su zapeli za oko siromašni indijanski mladići. Camacho je prvi među nama dobio ideju da ih ubijemo i pojedemo, kao u obrednom ritualu naših najljućih neprijatelja, Callahuaya, onih koji oduvijek liječe travama i povremeno jedu misionare da dobiju viziju. Ja sam svojeg jeo mjesecima, jer je bio izrazito krupan čovjek. Od tada lutamo Europom: u svakoj od zemalja ostajemo mjesecima, dok ne naučimo jezik. Preživljavamo lako, jer smo navikli na malene obroke, kišu i spavanje na otvorenom. Ponekad nam ponude i smještaj, ali izbjegavamo ljubaznost stranaca. Zakleli smo se, da je meso naših njemačkih dobročinitelja bilo prvo i posljednje ljudsko meso koje ćemo ikad okusiti.

Povremeno nas uhvati nostalgija za rodnim krajem, pa kampiramo uz rijeke. Ukrademo čamac, pa se spuštamo rijekom sve do ušća. U Rumunjskoj nas ne vole i često tjeraju iz gradova i sela, kroz koje prolazimo. Mislim da ih previše podsjećamo na njih same. Najbolje prolazimo u Češkoj i Slovačkoj, gdje nas djevojke dočekuju sa simpatijama, a djeca nas darivaju kolačima i osmijesima. Vaš kraj nije loš, jer su ljudi relativno darežljivi s novcem, ali svi očekuju nešto zauzvrat. Ili se moramo slikati s njihovom djecom, ili objašnjavati odakle smo i zašto dobro govorimo lokalne jezike. Ili, kao sada senor, osjećamo obavezu pričom se odužiti za poneko pivo, koje nam plate.

Štrecnulo me oko srca na ove posljednje riječi Indijanca. Prepoznao sam u finoj ironiji porugu i žalac, iako mu je glas i dalje bio smjeran, a ton jednoličan. Shvatio sam, da unatoč mojem prepoznavanju izmiješanih glazbi, odjeće i stilova, ipak sam u ovoj priči ja neuki Indijanac, koji ove uklete Holandeze iz Bolivije iskorištava i spušta na cirkuski nivo.

Nabrzinu sam se oprostio, zahvalivši im na priči i na mene utrošenom vremenu. Kike me ispratio, rukujući se sa mnom i opraštajući uz enigmatski smiješak na usnama: - Ne bojte se, senor! Nijednog trenutka nismo bili u iskušenju zadržati vas na večeri! Hvala vam za ljubaznost prema strancima.

Vraćam se posramljeno kući, uz čvrstu namjeru da sinovima više ne pričam priče o Indijancima i kaubojima. Previše je neistina i šablona u tim pričama. Umjesto toga, pričat ću im o sirotinjskim narodima, koji raseljeni lutaju po svijetu, za crkavicu zabavljajući razmažene Europljane. Onima, koji za krajcaru nude dašak svoje kulture, miris prašnjavih cesta u sezoni suše, nemušte znakove Chipaya, potomaka Maya, pogled na iskrzane veste od dlake ljama.

Peče me, što sam za sve to bogatstvo platio tek bijedni, ponižavajući novčić od pet kuna.

- 19:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

U sjeni križa

18-04-2005 15:50
Hodam zamišljeno, zureći u pukotine na pločniku. Čudno je, kako primjećujem prljavštinu, opuške, odbačene papiriće, skorenu pljuvačku u tim sitnim pukotinama. Kao da odjednom imam rentgenski vid. Vidno mi je polje suženo na tih par metara ispred sebe, dok kao robot ravnomjerno koračam. Ne znam kuda sam krenuo. Primjećujem druge noge kako mi koračaju ususret, noge u patikama, staromodnim ženskim cipelama, modno osviještenima sa štampanim uzorkom. Cipele čiste, blatnjave, nemarno navučene na rasparane čarape. Samo svoje vlastite ne primjećujem. Ipak, podsvjesno znam, da s lijeve kaplje krv dok hodam.

Na uglu skrećem u pokrajnju ulicu, zagušenu parkiranim automobilima, kontejnerima i razbacanim smećem, koje raznosi vjetar. Stajem na naslovnicu odbačenih novina, s kojih vrište naslovi o mrtvima u Iraku, gladnima u Africi, turističkoj sezoni na Jadranu. Kao u usporenom filmu, uspijevam pročitati naslove koji promiču, čak i prvih par rečenica novinskih članaka. Ipak, koliko dugo hodam, ne znam.

Na kraju je ulice skladište. Izgleda napušteno i prazno, a kolni prilaz zatrpan je prevrnutim kantama za smeće. Očito ga dugo nitko nije koristio. Na vratima piše ‘nezaposlenima ulaz zabranjen’, ali nekako instinktivno znam, da se to na mene ne odnosi. Bez ikakvih voljnih ili svjesnih pokreta vadim iz stražnjeg džepa snop ključeva, a jedan od njih savršeno pristaje. Škriputava vrata i miris vlage sijevnu mi u mozgu kao trenutno prepoznavanje. Čega? Ne mogu se sjetiti, osim da me mirisi truleži i vlažnih zidova nepogrešivo vode kroz mračni hodnik prepun paučine, a ruke sigurno napipaju nova, manja vrata u dnu hodnika. Otvaram, a dnevno me svjetlo zabljesne iznenada, da mahinalno podižem ruke prema očima. Polako se navikavam na promjenu, upijam pogledom cijelu, poveliku prostoriju golih, išaranih zidova i prozora s razbijenim staklima. Na sredini prostorije je starinski pisaći stol i dvije stolice, jedna nasuprot drugoj. Od stola prema vratima u ravnoj crti vode krvavi tragovi, otisci cipela odaju pravilnoću da se radi o nekom, tko je znao točno što radi i gdje ide. Obaram pogled, uspoređujem krvave mrlje na vlastitim cipelama s tragovima. Poklapaju se! Sve je kao u nekakvoj noćnoj mori, dok pratim vlastito tijelo kako pristupa stolu. Za stolom otromboljeno tijelo muškarca, s glavom naslonjenom na rubu, kao da drijema, ne iznenađuje me. Ne vidim mu lice, ali instinktivno znam da ga poznajem. Ispod njega se širi povelika mrlja tamnocrvene, guste tekućine, klizi i osvaja nove milimentre poda. Nešto mi govori da je ubijen, iako vidljivih znakova nasilja nema.

- Podigni mu glavu, pogledaj ga! - zapovjednim glasom šapuće netko nevidljiv i moje ruke poslušno slijede naredbu. Ne iznenađuje me što vidim vlastito lice na nepoznatom mrtvacu. Ne pitam se, kakvom sam to čarolijom dobio dvadeset godina mlađi izgled, gustu, smeđu kosu, kamo su nestale duboke bore na čelu i oko usana. To sam ja kao mladić - kristalno mi je jasno, da ovo mora biti san, jer drugog, pogotovu logičnog, objašnjenja nema.
Letimično pregledam torzo ubijenoga – nema vidljivih rana na tijelu. Ne vidim odakle kaplje krv. Na licu je zaleđen pogled pun iznenađenja, poluosmijeh spoznaje, kao kod nekog, kome je pokazan sveti graal, otkrivene najveće tajne svijeta.

Lijeva ruka ubijenoga, stisnuta u šaku, beživotno visi uz tijelo, a između prstiju proviruje papirić. Bezuspješno pokušavam rastvoriti prste. Rigor mortis očito je nastupio prije više sati, jer šaka ostaje neotvorena. Nekako znam, da je papirić od životne važnosti. Nerado to činim, ali nemam drugog izbora. Lomim mrtvacu prst po prst, a zvuci prelomljenih kostiju odzvanjaju praznom prostorijom kao pucnji. Možda ustvari čujem zvuk nastao prije, zarobljen u nekom drugom vremenskom kontinuumu? Pucnje, koji su nepoznatom muškarcu s mojim licem prekratili život? Šaka se polako rastvara kao cvijet i papirić ispadne na pod, ravno u ljepljivu skrletnu tekućinu. Saginjem se, uzimam ga, otresam zgrušanu krv.

Na papiru su samo dvije riječi: ljubi, ljubim.

Pokušavam dosegnuti smisao tih riječi, dok moji koraci odzvanjaju hodnikom na povratku. Svježi me zrak ulice i zvukovi velegrada vraćaju iz obamrlosti. Satima hodam, naizgled bez cilja, iako me noge precizno nose prema najvećem gradskom groblju. Bez muke pronalazim aleju, parcelu i grob. Na nadgrobnoj ploči piše “Ljubim, ljubi”. Nema imena, godina, ožalošćenih. Ne čudim se ničemu. Odjednom su mi noge od olova. Moram sjesti, odmoriti se. Po uvijek užurbanim grobnim alejama, žamoru posjetilaca, cvrkutu ptica i zvonjavi zvona kapelice pada neka čudna izmaglica. U njoj ja vidim sve, a mene nitko. Opružit ću se pored humke samo malo, tek da odmorim umorno tijelo. Grob nema križa, već samo kamenu ploču s te dvije enigmatske riječi, a ja grlim hladni kamen i tonem u olovni san bez snova.

Iza aleje čempresa Golob recitira ‘U sjeni križa’.

Pitam se - kome?

- 18:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

"As Time Goes By" (Balkan-way)

29-03-2005 15:06
Kako ono ide ‘As Time Goes By’? Dok ekranom dominira unjkavo-kenjkava Bogie faca, žutih zuba i nazalnog glasa (Play it again, Sam), nakrivljen šešir, ruka s prstenom pečatnjakom, pogled koji lijeno klizi po zadimljenom lokalu?

jebešmisve, isto ,sve je baš bilo isto kad je Miralem emigrir'o, bjež'o iz Sarajeva, za 200 maraka preko veze otiš'o u Nađkanjižu u Mađarskoj, neki izbjeglički logor, vodili volonteri neki iz Amerike, ja pomag'o toj curi da nabavi Miralemu dokumente;

unutra jad i čemer, svako veče iste face, čekaju vizu, da ih pripuste u te njihove lijepe, daleke zemlje; Miralem tražio Ameriku, jebiga, nije znao da će završit na Aljasci, a ne u Kaliforniji, kako je to on meni prič'o;

uglavnom, gostiona k'o iz Kazablanke; svi čekaju da nekud odu; nije bilo Sama, nego je neki raštimani džuboks zavijao neke ljige, nešto kao “16 žutih ruža, tata će ti dati,oooooooooooh”; užas; sumrak; i onda dolazi taj švercer s lažnim potvrdama da smo iz ratom zahvaćenih krajeva, preduvjet za vizu; napili smo se ko mile majke; Miralem se i sad, 8 godina nakon toga još ponekad žali na glavobolju, kaže da mu je iz tog izbjegličkog kampa i pijanke sa mnom;

velim ti, prava Kazablanka. samo jebi ti to, nije bilo Ingrid, a ni Isabele Rosellini. al mi, dok živim, neće trebati akordi, da čujem il odsviram u glavi As Time Goes By.

-------
You must remember this
A kiss is just a kiss, a sigh is just a sigh.
The fundamental things apply
As time goes by.

And when two lovers woo
They still say, "I love you."
On that you can rely
No matter what the future brings
As time goes by.

Moonlight and love songs
Never out of date.
Hearts full of passion
Jealousy and hate.
Woman needs man
And man must have his mate
That no one can deny.
It's still the same old story
A fight for love and glory
A case of do or die.
The world will always welcome lovers
As time goes by.

Oh yes, the world will always welcome lovers
As time goes by.
--------

sad živim u Kanadi, predaleko od topline, presjeverno od srca. nema dana da se ne sjetim Casablance, Ingrid, Sarajeva, Osijeka, Rijeke, Pule. Izgovorim naglas imena gradova, u mislima zagrlim uspomene i slike. Sretan sam.

- 18:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Valentinovo u Đurđenovcu

14-02-2005 15:03
Vi možda ne znate gdje je naš gradić, ali je Đurđenovac poznat već odavno. Naročito nama, mladima Đurđenovca, kojima je slavonska šuma, drvno-industrijski kombinat i srednja šumarska cijeli naš svijet.

Otkako je onaj propali režiser Izvrdoljak napravio ono poetsko sranje of filma o Slavoniji, ponekad me stid priznat da sam iz Đurđenovca. Jednom sam se našao s curom u intimnom trenutku, na salašu i tad ona izvali: “Joj, Stipane, tvoja tamburica u srce me dira!” Mislim da mi nikad u životu nije bilo tako neugodno. A samo sam htio jebat. Dobro, zabrazdio sam. Ovako stvari stoje.

U Đurđenovcu je život zamro još tamo 1990-tih. Od rata naovamo, nema vam kod nas nit’ kina, nit’ zabave, nit’ kazališta. Sve što imamo jebena je šuma, pilana, drvna industrija, cjepanice.

Al odnedavno, Hrvatska Demokratska Ženska Zajednica aktivna je u našem malom gradu. Kako su se - što bi mi ovdi na selu rekli ad hoc (ili još češće: Hic Rodus, hic salta! ) – osnovale nabrzinu, radi lijepljenja tisuća plakata naše Suzane Mančić zvane kao ‘kosorka djevojka’, nakon izbora ponestalo im programskih aktivnosti. Pa su žene smislile odličan plan: organizirat će zaljubljivanje, proslavu dana istog i podizanje kvalitete života u Đurđenovcu. Tako su nam jučer osvanuli plakati, koji pozivaju na proslavu Valentinova vatrogasno-lovačkom zabavom u Društvenom domu.

Naslov je bio “Valentinovo na lovački”.

Ja sam se odmah počeo spremati: čisto donje rublje, novi paketić kondoma (s 3 okusa), hitni tečaj plesa kod teta Anke. Od lege sam nabavio jeftino 1 duvan marice, ako šta bude od seksa, da kasnije zapalimo, ona i ja, kako to već ide na filmu. Želio sam sve da bude baš filmski.

Tu sam curu odmah zapazio, jer je izgubljeno zvjerala pogledom pred ulazom, baš kao i ja. Očito je bila sama, il friško ostavljena. Priđoh joj, rekoh bog i hvaljen Isus, kako je to već običaj kod nas na selu i razvezemo priču. Ispalo je, da je u gostima kod rođaka, da inače živi u slobodoumnoj i liberalnoj Dalmaciji (Opa! pomislih, bit će tu seksa zasigurno!). I tako uđosmo kao par, sjedosmo blizu furune il’ peći kako to neki vele i odmah skinemo šalove, kape i rukavice. Vidim ja, ženska se odmah skida, lako i bez prenemaganja. Mislim opet, super! Bit će i seksa i petinga i maženja i paženja. Pričali malo, došli i apetajzeri, hladna predjela, tj. čvarci i švargle. Jede, kao da nikad svinjetine u usta nije stavila! Mislim se ja, možda joj vjera brani gice u usta stavljat, možda kod kuće jede nešto košer, il vitamninski, ko Cher, ili samo ovčetinu nedajbožeisvisveci, pa sad nadoknađuje. Al nije. Cura samo ima zdrav apetit! Jelo se, pilo, i “Vatrogasci” bili, mislim nije ništ’ gorilo, samo su dečki svirali. Onda neko muzikašima nabacio da opale neku našu, domaću, pa se svirala Ceca i Zorica Brunclik, pa onda Đej i svi veliki hitovi. Al, ne lezi vraže, bilo tu i branitelja, pa zabranili. Kao, to je neprijateljska muzika. Pa kako muzika može bit - neprijateljska? Pitam ja jednog, jel’ daso, jel’ i Wagner neprijateljska muzika, znaš, onaj Švabo? A on kaže: “Švabe su uvijek bili na našoj strani. Živijo Genšer!” I tako, slušamo mi domaće stvari iz Hercegovine, sa Zmijanja i to. Al’ nema veze.

Ova se cura rastopila u mojim rukama, pleše, na mene nalegla, a sise joj, da prostite, stisnule mi reklu da mi je sve vruće. Uf, kažem, ajmo se malo skinut, ovdje je pakleno. A ona isto crvena u ilcu, iako joj ruke led ledeni, pa kaže: “ Važi!” I tako, otišli mi u skladište do dvorane, skinuli se i onako, nastojećki, dobro izjebali. Jadnici u početku bilo hladno za stajat na betonu tog skladišta, pa sam je podigao, i držao tako jedno vrijeme. Uglavnom, bilo je odlično! Svršila je barem pet-šest puta, jer je najmanje toliko puta zajauknula, onako jako, kao kad se nabiješ na hrđav čavao, jebo ga đavao! A možda se i jest nabola, jer u tom skladištu ima svakavih dasaka s čavlima. Da ne duljim (jer me još ruke bole), obukli se mi, kako smo znali i umjeli u mraku i hajd‘ sad na zabavu. Uđemo, a tamo ples naveliko. Još braca na mikrofon najavljuje, da slijedi Ples srdaca, za Valentinovo, a glavna nagrada - vepar!!! Znam, čudite se: u vašem gradu nema tako bogate nagrade. Eeej, cijeli vepar! S krznom, kljovama i sve! Pa sam odmah zamislio krzno, kako ponosno visi kod mene u vikendici, na salašu, a ja podvaljujem priču, kako sam ga golim rukama zadavio!

Idemo plesat, velim maloj, a ona sva crvena i sretna očito (jer se stalno smješkala i popravljala kosu) uzme me za ruku i na podij. Samo, pazi, velim joj, pametno i tehnički besprijekorno, jer ti kod nas u Đurđenovcu svi znaju plesat pa je nagradu teško osvojit! Pitam je još, jel’ gledala Paklenski šund i Travoltu. Da mi onako moramo plesat, ona ko Uma, a ja ću već lako. Išao sam ja u disko već krajem sedamdesetih i Briljantin gledao!

Plešemo ovako, onako, piruete i sve. Cura odlična, pametna, ima ritma. Nije me više od dvaput nagazila, a i ja sam pazio, jer je imala tanke cipelice. Sigurno sad mislite da smo osvojili vepra. Al nismo, nažalost! Nekom su ga mućkom dodijelili gradonačelnikovoj ženi. Tobože, ta najbolje pleše! Koja glupost! Istina, ta najbolje puši i barem pola mojeg šora to može potvrdit, al za ples je truba! Nepravda, graknem ja! Idem do sudaca, mamicu im potkupljenu! A ova moja curica sve širom oči i čudom se čudi: i vepru, meni, sucima..baš svemu. Al vidim da je ponosna na mene, hrabar sam, dobar materijal. Jer, curi je gadno ak’ je dala slabiću i kukavici. To geni imaju posla, jer žene traže jake mužjake koji će ih oplodit. Dobro, ne baš uvijek oplodit, al znate na što mislim.

Na kraju, iznenađenje večeri! Milan, predsjednik lovačkog društva, za ovu je priliku izvadio jednog svojeg vepra iz zamrzivača i daje ga na tombolu! I da ne duljim, šapnem i ja neku Milanu (oženjen mojom rođakom) i voila! Moj broj na tomboli izvuku! Vepar, cijeli cjelcati! Jedino gad nema krzno, kaže, bacio, a kljove već poklonio Milki.

Tako sam nakraju ipak imao sreće. Bilo je seksa, mesa i odojaka, a pao i vepar. Što kaže moj prijatelj B.Ćopić: “ …I divlja svinja pade ko kruška, smače je zimus lovačka puška…”.

Jedino još Milku da navabim da mi dadne kljove!

- 18:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Kako je Garinča ukrao Božić

Mi, zaposleni u našoj maloj firmi Konzalting i financije d.o.o. crnčimo i teglimo kao magarci dvanaest mjeseci godišnje. Mislim, zaozbiljno! Bez godišnjih odmora, osim tri dana u svibnju ili rujnu – zaboravite na more preko ljeta – bez plaćenih prekovremenih, bez pauze za jelo. Sendiče nosimo od kuće, zamotane u masni debeli papir, da parizer ne pusti na grafikone i tabele. Ukratko, radimo ko Crnci i Kinezi zajedno, za naše bolje ‘sutra’ i obećanu božićnicu od 400 kuna (pola u bonovima za hranu u gazdinom špeceraju na ćošku). Ipak, ne gunđamo, ne žalimo se, ne pišemo anonimno sindikalnoj povjerenici (dobro, Ivan je pisao jednom, ali ga je gazda brzo otkrio i izbacio kao tehnološki višak).

Kažem, složna smo i sretna firma, pa zato plaća i prije petnaestog u mjesecu kapne (u 2 dijela). Ponosno kažem da skoro tri tisuće kuna većina nas dobije za pišljivih 26 radnih dana u mjesecu. Divota!

Ali, kako se Božić približava, nestrpljivi smo. Naročito mi, stari radnici. Većina nas s djecom već je unaprijed tih 400 kuna božićnice i potrošila, a lova i bon nikako da sjednu. Nije stvar do obračunarki, nije, vjerujte! One su marljivo na rastere sve to već unijele i proknjižile, a na jedinom (gazdinom) PC-u i gazda u nekom programu “Word” imena naša otipkao velikim, debelim i sretnim slovima.

Ali od božićnice još ništa.

Čistačica Smilja, kao najhrabrija u našoj firmi, jučer se direkt i gazdi obratila, te ga pitala onako, uglavu, da šta je to s novcima.

I gazda veli – virus! Da mu računalni crv srušio tu bazu podataka i taj virus u PC-ju mu pojeo našu listu, imena, iznose, sve. Još dodaje, da su programi za zaštitu od tih bjelosvjetskih virusa jako skupi, a naša je firma mala i štedljiva. Ti se programi prodaju za više od 2 kompjutera, a da on povećanje od 100% sredstava za informatiku ne može uplanirati za 2005. Nama je jedan PC ipak dovoljan!

Gazda još misli, da je nepoznat netko, ali domaći, možda taj virus donio od kuće, sa stočnog sajma ili bogzna odakle i da bi trebalo provest internu istragu u firmi.

Meni je, recimo, jako sumnjiv onaj Garinča iz Valpova. Da, onaj, što je lud za nogometom i svako svjetsko prvenstvo sluša na malom tranzistoru s dugačkom štap-antenom. Mislim, i ja volim utakmice, ali taj Garinča je posebno zaluđen. Obožava Brazilce i kaže da će mu se prvo dijete zvat Pele. Koji užas! Garinča je i inače sumnjiv tip. Nikad ne daje po deset kuna, kao svi ostali, kad je nekom rođendan, a pojede pola kolača na proslavi. Mrzovoljan je i stalno prigovara, da smo jedina firma koja prima plaću u dva dijela, dva mjeseca unatrag. To sigurno laže! Ja sam u novinama čitao, da ljudi rade i po godinu-dvije bez plaće. Ipak nama gazda redovno uplaćuje, čak i penzijsko.

Taj Garinča još mrzi pjevanje božičnih pjesama, koje nam je gazda genijalno predložio još od početka rata. Mislim da nema toga, tko ne osjeti božićni duh i blaženstvo, kad na Božić svi radnici naše firme izađu na dvorište, zagrle se i pjevaju ’Tiha noć, sveta noć’. Mene uvijek prođu trnci! Nekad sam danima ko zaleđen i sav u nekom zanosu.

A evo i zašto je Garinča ove godine osumnjičen za taj virus. On, naime, jedini u našoj firmi, jako šmrca i kiše! To mora imat veze s tim virusom, jer obična prehlada i kašalj je potpuno drugačija. Valjda znam, jer je imam skoro svakog Božića.

I tako nam ove godine izgleda neće Božić-Bata pokucat na vrata!
Prokleti kompjuter, prokleti virus!

23-12-2004 10:42

Prokleti Garinča, koji nam je ukrao Božić!

- 18:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Friday Blues

04-06-2004 12:35

Danas je kišilo. I sutra će, kaže radio. Dvijetisućečetvrta se vuče. O, moj Bože, kako grozno vrijeme! Gadno stoje stvari, moje luče! Ne računaj na mene.

Svi kažu, da je petak dan za metak. Ne znam o čemu pričaju. O seksu sigurno ne. Možda o tome, kako bi si najradije sprašili metak u glavu, da im samo stari nije vratio onu pucaljku iz rata. Jebiga, uplašio se najava policije da znaju oni tko to drži na ormaru, neprijavljeno. Osobno, ne mogu se zamisliti kako pucam u sebe. Nikad nisam podnosio krv, slab bih ja (samo)ubojica bio. Možda da se otrujem tabletama?

- Ali, to je tako ženski! - kaže moj frend, jedan od rijetkih macho-frajera s kojima se družim.

- Jebe mi se, što će tko pomislit ili komentirat! Ionako ću bit mrtav! - velim rezignirano i zamišljam se mrtvog na krevetu, u najboljoj pidžami, posivjelog lica od overdosea.

- Ali, bit će to sramota i za tvoju obitelj, prijatelje. I mene će žderati pomisao, kako si skončao ko nekakva pičkica, bez karaktera i stila! – odgovara frend, sad već ljut na moju hipotetsku nečasnu smrt.

Ne pita, peder, zašto bih se uopće i ubio? Moju kontemplaciju doživljava kao gotovu stvar. Sad samo premeće po glavi što s lešom, kako će to izgledati u očima javnosti. Praktičan kakav jest, odmah organizira stvar.

- Dobro, reći ću svima da si imao psihičkih problema. To će objasnit ženskasto samoubojstvo tableticama. Recimo, imao si, štajaznam, mali pimpek, to te proganjalo. Ili, žena ti se kurvala, nisi to mogao podnijeti!

- Ma, daj ne seri! Nisam oženjen. Za pimpek se zna - vidjelo se u Sevinom filmiću - nit' je mali, nit' velik.Otkud ti samo takve glupe ideje? Kako ti nije palo na pamet, ono, mučila ga svjetska nesigurnost, američka ubijanja u Iraku, gladna djeca u Africi….. Nešto plemenito, da ne ispadnem nesigurni seronja!

- Jest, baš bi u to netko povjerovao! Ali, zamisli da proturim glasinu, da si recimo bio tajni ljubavnik Lady Di, pa te ubila MI6 prije nego napišeš memoare. Ionako se već danima ufuravaš u pisanje na blogu, forumu, pa ono, tajne službe te koknule preventivno.

Razmišljam o upravo predloženoj ideji. Sviđa mi se. Ispao bih jebač, egzotična žrtva svjetske zavjere, o meni bi pisali feljtone… Već vidim naslove u Daily Mirroru: “Otkriven novi, supertajni ljubavnik princeze Diane” : Ili recimo u “News of the World” bi sigurno pisalo: “Konačno zgodni ljubavnik, pa još ljudsko biće, Lady Di”.

Maštam sve u šesnaest i zamišljam kako bi stari bio ponosan na mene. Bio je to moj sin - taj je u danu znao okrenut dvije-tri princeze, ili barem udate u kraljevske obitelji!

Ali, opet, jebati Dianu! Prevelika je to žrtva! Nisam ja fashion-freak, da radije jebem rugobu u Dolce & Gabbana haljini, nego zgodnu curu u običnoj obleki. A taj nos, pa ti zubi! Uf, ko da ljubim Charlesa i njegovu najnoviju (najstariju)! Daleko im lepa kuća!

- Dobro, jesi zaspao? – gura me frend laktom u rebra, a ja se prenem iz sanjarenja o vlastitoj slavnoj smrti.

- Ma, nekako mi se danas ipak ne umire! Idemo radije na kavicu i trač-partiju. Štro bi rekla moja majka, pa ne mogu umrijet danas.

Imam još hrpu stvari za napravit!

- 18:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kako sam upoznao Prota

18-05-2004 10:24

Sinoć sam na teveu opet gledao Prota. Naša je odjelna sestra, inteligentna i obrazovana, koja gleda puno filmova, jutros prepričavala film. Bila je fascinirana koliko Kevin Spacey liči na Prota. Pljunuti on, uzbuđeno potvrđuje. Veli, kako su joj dragi filmovi i priče o inteligentnim luđacima, od Jacka Nicholsona u ‘Letu iznad kukavičjeg gnijezda’, pa sve do Hanibala Lectera. Slušao sam je sa zanimanjem, zapanjen činjenicom da istina, koju bi i dijete spoznalo isti tren, inteligentnim ljudima izmiče. Naime, sestra zaista vjeruje, da je gledala film o čovjeku poludjelom nakon obiteljske tragedije, koji utočište traži u fantaziji i drugim svjetovima. Možda je njoj ili psihijatru u filmu, odličnom Jeffu Bridgesu, to racionalno i logično objašnjenje. Nama, koji smo upoznali Prota, smiješni su i tragični takvi ‘argumenti’. To, naime, pokazuje, da ljudi i kod zdravih očiju i solidne inteligencije - ništa ne vide, niti razumiju.

Moj posljednji bijeg iz tobože normalnog okruženja, kojeg su moja obitelj i liječnici nazvali živčanim slomom, zbio se prije desetak godina. Jednoga sam dana klijentima naše brokerske kuće odlučio priznati, da ih svjesno varamo, prodajući im bezvrijedne papire. Okrenuo sam stotinjak brojeva, razložno objasnio zašto je štetno ulagati zadnji novčić ušteđevine u NASDAQ ili neku drugu izmišljotinu, te lijepo savjetovao da sve rasprodaju i bježe što dalje od burzi. Ne bi oni mene strpali u ludnicu samo zbog toga. Ne! Navodno im je najviše zasmetalo, što sam sve tikete trgovanja, zaključnice i certifikate o vlasništvu pobacao s prozora našeg ureda na tridesetom katu. Koja glupost! Pa, papire je najlakše zamijeniti. Ja nisam nasilan tip, ali kad su me htjeli svezati malo sam podivljao, istina je. Uostalom, da sam lud, kao što tvrde, imao bih nadljudsku snagu - vele da pravim luđacima skoči nivo adrenalina toliko, da mogu pobacati sve bolničare kao od šale. Ja sam morao uložiti popriličan napor da samo jednog skinem s vrata. Istina, nezgodno je pao, tih nesretnih trideset katova niže, ali sam si je kriv.

Da se vratim na Prota. Pouzdano znam, iz prve ruke, da si je nadjenuo ime, kojim su ga zvali još u vremena stare Troje i nezgode s Helenom. Točnije, zvali su ga Proteus, a kako mu se letjelica srušila u more, uplašeni domoroci proglasili su ga bogom mora. Iako se nije pretvarao u životinje i slične gluposti, s razlogom su mu pripisivali sposobnosti metamorfoze - često je mijenjao tijela i izgled. Naime, on nije oduvijek izgledao dobroćudno kao Kevin Spacey. Dobro, u povjerenju, među nama i sub rosa, Spacey JEST Prot, ali to nitko živ ne bi povjerovao. Zato se uspješno i šverca u Hiollywoodu godinama. Uostalom, sve te vanzemaljske face kao Schwarzenegger, Stallone i slični daleko su sumnjiviji kao alieni, tako da Kevin prolazi nezapaženo. Ali, da se vratim na temu.

Prot je, naime, u našu ustanovu došao prije mene. Bio je tobože na promatranju, jer su ljubaznost, dječja radoznalost, iskreno pomaganje drugima ili natprosječna inteligencija oduvijek u našem društvu predstavljali iskakanje iz društvenih normi ponašanja - dakle, svojevrsnog ludila. Protu su pronašli previše dobrih ljudskih osobina, da bi to bilo prihvatljivo, normalno.

U filmu od sinoć je više-manje sve prikazano realno, kako se i zbilo. Jedino nije istina da je Prot odveo onu bakicu. U stvari, odveo je našeg odjelnog psihijatra. Odonda u našoj maloj zajednici vlada rasulo - nitko ne priča ni sa kim, tablete se više ne dijele, nego prodaju, ljudi ne planiraju oporavak i vraćanje obiteljima. Nekako smo ostali zarobljeni u vremenu, iščekujući Protov povratak.

Recimo, u filmu su krivo prikazali da nam je Prot pomagao prilagoditi se normama društva, kako se od nas zahtijevalo. Upravo obrnuto! Prot je na genijalni način obrazlagao suštinu stvari liječnicima i sestrama. Najbolji rezultat toga bio je odluka našeg odjelnog liječnika da s Protom otputuje prema zvijezdama. Ostalom je osoblju toliko poljuljao povjerenje u njihov sustav vrijednosti, da je poslije Prota, recimo, uvedeno pravilo obaveznog držanja kućnih ljubimaca po sobama. Ja, na primjer, imam nekoliko mačaka, a gospođa Robinson s trećeg kata redovito dovodi svojeg mačora na odjelne zabave za životinje i vlasnike. Ministarstvo je zdravstva konačno prihvatilo našu peticiju da se članovi obitelji paralelno, ambulantno liječe sa nama, njihovim izopćenim rođacima, očevima, majkama, sestrama. To je otpočetka bila Protova ideja. Ima toga još, ali za sada ne smijemo preradikalno nastupiti. Prot kaže, da ljudski um začas pobjegne u fugu. Ne znam točno što bi to značilo, u rječniku stoji da je fuga bijeg. Ali, kako nečiji um može ‘pobjeći’?

Ili, recimo, otkad je Prot otišao, svi u našem malom kolektivu, njemu u čast, banane jedemo na isti način – zajedno s korom. To je on u filmu jako dobro prikazao, glumio je kao da ne glumi (samo ja znam da nije glumio). Meni je kora fuj i bljak, ali sjetim se Protovih riječi, da ću jednog dana shvatiti zašto. Zato jedem poslušno, gutam neukusne zalogaje, energično žvačem i hrskam. Jedina je istina, na kraju, da poslije toliko kore imam redovitiju prbavu, da više cijenim sredinu banane, kad jednom dođem do nje, da sam naučio čekati i dočekati taj trenutak kad dođe slatka nagrada iznutra. Možda vam se to čini premalim postignućem za nekog, tko je poznavao Prota. Ja čvrsto vjerujem, da će se neka otkrića, otkrovenja, neke istine, pojaviti same od sebe, kad jednom svi zaradimo Protovo povjerenje i on nas ponovno posjeti.

Ili možda, ako se kotač evolucije, koji je on tako nestrpljivo ubrzao na našem malenom planetu, opet pokrene unatrag. U tom će se slučaju Prot, siguran sam, opet pojaviti među nama.

Ja taj dan nestrpljivo iščekujem.

- 18:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pasija

05-05-2004 15:19

19. ožujka - "Noćas oko jedan sat mlađi muškarac počinio je samoubojstvo bacivši se s vrha Zagrebačke katedrale, doznaje se u policiji".

mislim, sad sam i službeno mrtav. jebena je to stvar, napraviti od sebe krvavu mrlju na pločniku. znam da sve muči, kako sam na vrh katedrale uopće i dospio. i zašto,pobogu? je li to neka poruka, to mjesto odakle sam se bacio.
evo, odavde, s druge strane groba, odgovorno tvrdim- jeste!
pun mi je bio qrac don Živka i njegovih moraliziranja, puna kapa politike u svakoj pori društva, ispraznosti života, lažnih osmijeha, svega.

jedinu sam utjehu nalazio u vjeri. kad bih se u ljetnjim
prijepodnevima u unutrašnjosti katedrale, pred nekim od oltara, ispovijedao, govoreći Isusu svoje najveće tajne, nadublje misli, uvijek bih osjetio mir i olakšanje. nekako bih se fokusirao na plastičnost i glatkoću kipa, sedefastu gipsanu površinu, ukras od trnja na glavi - i bilo mi je super. bio je cool frajer Isus. znao je i pomoći, savjetom, odobravanjem. nekad bi šutio na moje uzastopne molbe i preklinjanja, a nekad bi govorio u dugim, isprekidanim rečenicama i nisi od njega mogao doći do riječi.

ali, jednoga je dana u kino stigao Gibsonov film "Pasija". dugo sam se premišljao, ići ili ne ići. Je li to blasfemija, tako se poigrati s Isusom? nije li svetogrđe prikazati ga kao običnog čovjeka, koji krvari (zamišljao sam i druge tjelesne radnje i to nije odgovaralo mojoj predožbi tog cool tipa, koji razumije, a opet je iznad nas, visok i nedostižan).

Svaki sam dan prolazio pored velikih reklama, koje su mamile i zvale, da pogledamo kako je to nekad bilo. znao sam, da to mora biti neki reklamni trik, da filmska logika mora imati neki zaokret, twist, da se nešto neočekivano mora desiti, da bi radnja bila zanimljiva. mislim, koja bi budala išla gledati film, za koji znaš cijelu radnju, komad po komad, scenu po scenu, scenarij koji si prežvakavao na katehizmu kroz djetinjstvo, koje su ti ponekad i šibom gurali u glavu?

znao sam glavne likove, cijelu radnju napamet, da neće moći biti velikih odstupanja. vizualno sam imao u glavi izgled glavnih likova, arhetipske uloge odavno su podijeljene, posljednja večera (nije dinner, supper je, napravio sam mentalnu bilješku u glavi za svoje učenike na satu engleskog) dobar, loš, zao, narod, patnja, okrutni namjesnik.....

svejedno, nešto me kopkalo. bio sam siguran, da do nekog obrata mora doći. samo gdje, na kojem dijelu patnje? na kojoj postaji križnoga puta? mislim, baka me vodila nebrojeno puta po tim zamišljenim postajama: na svakoj bi postajali, kraj malene kapelice sa svetom slikom unutra, nevještom rukom naslikan prizor iz Biblije.

pa ipak, radoznalost i iščekivanje je raslo, svakim danom postajao sam sve nervozniji: pogledati film ili ne? što, ako u pola filma dođe do nekog kopernikanskog obrata (jebemu, taj Šeks je kriv što mrzim tu riječ, kopernikanski stalno povezujem s prijevarom, okretanjem kožuha, izdajom - umjesto s Kopernikom, pametnim čovjekom, koji je laganjem spasio glavu od lomače).

preksinoć sam konačno donio odluku: idem u kino, pa što bude!

I bilo je......grozno!

sav omamljen, na putu iz Kaptol centra ka kaptolu, prvostolnici, katedrali, nazvao sam policiju. halo, 92? želim prijaviti okrutno ubojstvo! da, vidio sam svojim očima! tog cool tipa su tjelesno i psihički mučili, izmasakrirali i na koncu zakucali na križ. ta patnja, ta bol! toliko krvi! a sve zbog novaca. ne, nije 30 srebrnjaka, već negdje oko 200 milijuna.......dolara...

da, pozlilo mi je- dvaput. neku su maloljetnu djecu okrutni roditelji prisiljavali da gledaju do kraja!

ja sada idem, iz ovih stopa, da se bacim, (ne mogu u Savu, daleko je!), idem se bacit s vrha katedrale!

ne zajebavam vas, mrtvo sam ozbiljan!

- 18:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>