Jadi mladog vola

28.12.2013., subota

IKONA

- Welcome, welcome! - Starčev glas zvonko je odjeknuo u praznoj crkvi.

Bilo mi je neugodno, uhvaćenom u zamku ljubaznog dočeka svećenika, kojemu sam prekinuo kontemplaciju i molitvu.

Valetta je te uskršnje nedjelje bila okupana suncem, a stotine su vjernika i turista napunile brojne crkve. Ulašteni kipovi, pozlaćene Djevice i muškarci u svojim najboljim odijelima spremni su za procesiju. Skoro je četiri i svjetina uzduž glavne ulice već je nestrpljiva. Volim mistiku Biblije, oltara i raspela, ali rimokatolici zaista pretjeruju. Pogotovu ovdje na Malti, gdje tradicija križara-vitezova Sv.Ivana, hospitalera i izgnanika iz Jerusalema i Rodosa od šesnaestog stoljeća naovamo gori katoličanstvom, žešćim od papinskog. Ovdje svaki dom živi duhom proroka Ivana Krstitelja, skoro svaka kuća nosi neko sveto ime, pa je pronaći uskršnji mir u crkvi nemoguća misija. Nekom čudnom slučajnošću, upao sam u jedinu crkvu među stotinama pravovjernih, koja je na uskršnju nedjelju prazna.

Već sa ulaza, zapljusnula me ugodna hladnoća i jednostavnost zidova grčke crkve Gospe od Damaska. Priznajem, odsustvo kiča, kipova i plastičnog cvijeća, lažne pozlate i brojnih oltara, zbunila me na trenutak. Gdje sam to upao? Svećenik, koji se kao duh bešumno pojavio meni iza leđa, izašao je iz malene sakristije.

- Otac Papas Vito Borgia - predstavio se jasnim glasom, pružajući mi ruku. Nisam vjernik, ali njegova me dobrodošlica svejedno posramila. Ulazak bez poziva i tumaranje po tuđem domu, ma kako prazan i napušten izgledao, nepristojno je. Nije važno što sam turist i što su vrata bila otvorena.

- Oprostite ako sam vas prekinuo – rekao sam, isključujući kameru. Svećenika je, izgleda, zabavljala moja zbunjenost.

- Ne ustručavajte se, izvolite!- pozvao me širokim pokretom ruke.

– Molio sam joj se cijelu noć i konačno vas je Gospa iz Damaska dovela – smiješio se. Bio je gologlav, potpuno sijede kose i brade. Moralo mu je biti barem sedamdesetak godina. Iznenadilo me, kad je lakonski odgovorio na neizgovoreno pitanje: - Osamdeset i osam mi je!

Zubi su mu izgledali prirodni, njegovi, a kosa mu se spajala sa zamršenom bijelom bradom, kao nekakva filmska verzija svetog Nikole. Izgledao je vitalno i živahno, baš kao i njegovo ime. Kroz glavu su mi prošle asocijacije - Irena Papas, trovačka obitelj Borghia, papa, don Vito Corleone...Kakva čudna kombinacija imena!

Na još jedno neizgovoreno pitanje, ponudio je odgovore: – Majka mi je Albanka, ali rođen sam u sjevernoj Grčkoj, blizu Svete gore. Naša me crkva, nakon petnaest godina službovanja u Rusiji, poslala na Maltu. U ovoj sam pobožnoj zemlji već preko pola stoljeća.

- Tu baš i nema puno vjernika vaše vjeroispovjedi, oče – izletjelo mi je pomalo netaktično. Ljutito sam se ugrizao za jezik. Na Uskrs, u praznoj crkvi gurati nekome pod nos očitu činjenicu da radi uzaludan posao, bilo je okrutno. Taj smiješni starac i njegova nikom potrebna crkva su kao prst u oko rimokatoličanstvu u religijom opsjednutoj zemlji kao ova. Velečasni oče, kamen ste u cipeli što žulja, svjetionik na hridini davno napuštenih pomorskih puteva! Nisam to izgovorio, ali me i sama pomisao posramila.

Kao da mi je pročitao misli, svećenik se nasmiješio. Izgledao je kao da je godinama čekao na ovakvog rijetkog posjetitelja, pa još nevjernika. Na onog, koji sumnja u sve, pa kako ne bi u proroka, krstitelja i u ratnički-svećenički red, čija crkva kao relikt vremena prkosi osnovnom kriteriju novog doba - popularnosti.

- Sinko, znam da vjeruješ kako si ovamo ušao slučajno. Ali, tebe je dovela ikona! - otac Papas rekao je to nepokolebljivošću čovjeka, koji cijelog života vjeruje u čuda.

Pokazao je širokim pokretom ruke visoko iznad moje glave. Tek tada sam je ugledao.

Nisam baš previše ikona vidio u životu, ali ova je izgledala kao da zrači svjetlost i energiju. Boja s drvene podloge pomalo se ljuštila na rubovima, a zelene mrlje (nisam u trenutku mogao odlučiti jesu li dio umjetnikove vizije, ili tek slojevi stare boje ispod postojeće?) davale se ikoni poseban efekt. Kao da se radi o slici na pergamentu, koji će se, sam od sebe, polako zarolati u svitak.

- Smijem li snimati kamerom? – ohrabrila me starčeva ljubaznost i otvorena želja za društvom. Potvrdno je klimnuo glavom, neprestano se smiješeći. Njegov pogled zahvaljivao je ikoni, madoni s djetetom u naručju.

- Naravno, radi se o čestom motivu pravoslavnih ikona – zadovoljio je moju radoznalost.

- Motiv Bogorodice i djeteta, opće je mjesto u crkvenoj umjetnosti. Sve naše ikone, a imamo ih desetak, novijeg su datuma prošlog stoljeća, rad poznatog ruskog umjetnika. Sve, osim ove, pod kojom stojite, koja vas je dovela - sjaj u starčevim očima pomalo me zabrinuo, više od kriptičnih riječi u kojima povezuje mene i ikonu u tajanstveni, sudbinski kontekst. Očito se visoka starost, skoro nevidljiva na dobro očuvanom tijelu, otkrivala u načetom duhu i konfuznim rečenicama.

Nisam prestajao snimati. Zumirao sam madonu, njezinu bogato urešenu odjeću, ogrtač od svile i brokata, sa zlatnim uresima na rukavima, oko zglavaka ruku i na rubovima kapuljače. Njezina odjeća podsjetila me kaftana bagdadskih kalifa, nečega iz Šeherezadinih priča. To, doduše, geografski nije daleko jedno od drugoga. Sirija je bila mjesto mnogih prapočetaka, a razmjena Mezopotamije, Egipta i Arabije cvala je stoljećima... Zašto ne i jedne pravoslavne ikone?

- Red malteških vitezova osnovan je 1070.godine, s ciljem obrane vjere i zaštite siromašnih. Siromašni, naravno, predstavljaju Isusa iz Nazareta. Vitezovi su u Jerusalemu osnovali bolnicu, kako bi liječili siromahe, a kao vojnici, mačem su branili kršćanstvo od Islama. Kad su u petnaestom stoljeću mornari na Rodos donijeli ikonu, koja je uz sjajnu svjetlost plutala morem, Veliki meštar Malteških vitezova Orsini odmah ju je prepoznao. Bila je to naša Gospa iz Damaska.

Polako mi je svitalo. Ikona mora biti veoma stara i veoma vrijedna. Možda me ipak nešto dovelo u ovu praznu crkvu, zaključio sam i konačno spustio kameru. Otac Papas Borgia strpljivo me promatrao prekriženih ruku. Niti za tren nije se prestajao smiješiti. Čuda su moguća, ironično sam si čestitao, a naglas upitao za starost ikone. Već sam imao plan, kako da se obogatim.

- Sa Rodosa su prognani vitezovi lutali od Krete do Sicilije, sve dok im najmoćniji kralj Zapada nije poklonio Maltu, tadašnji posjed španjolskog podkralja. Sve su to vrijeme vitezovi imali sa sobom svoju zaštitnicu-ikonu. Vjeruje se da je stara jedanaest stoljeća. I danas je neprocjenjiva, među pet najvećih malteških blaga – otac Papas izazivao je sudbinu, dodajući nove argumente na moju već donešenu odluku. Ikona mora biti moja!

Osvrnuo sam se, iako sam znao da smo sami u praznoj crkvi. Naši glasovi odbijali su se od zidova, a trak svjetlosti kroz vitraže na visokim prozorima činio se kao svjetlosni mač Dartha Vadera. Jedva sam se suzdržao da ga ne zgrabim i njime zavitlam. Ja, vitez Tame, ili la Valette 1565.godine, dok je zadnjim snagama razbijao Veliku opsadu Sulejmana Veličanstvenog? Nisam plemeniti križar, ja sam negativac, koji planira ukrasti jedini smisao života ovog žilavog starca, što stoji ispred mene.

Sad mi se već žurilo, a starčeva tirada nije prestajala.

- Po čemu je ova Madona posebna, oče Papas? – upitao sam naivnošću turista, koji želi nešto naučiti. Svećenik u čuvaru relikvije ustuknuo je pred oduševljenim povjesničarem umjetnosti.

-Kad su ikonu restaurirali 1963.godine na Istituto centrale del restauro u Rimu, ispod debelog sloja prašine, ulja od lampe i obične slikarije na površini, izronila je oslobođena najljepša bizantinska Madona s djetetom. Veselju restauratora nije bilo kraja, posebno kad su otkrili istinsku vrijednost tisućuljetne ikone, skrivene pod iskrivljenim slojevima prošlosti. Slično je s ljudskom dušom, dijete - svećenik mi se blago obraćao, ne mareći za željeznu šipku koju sam podigao iznad njegove glave. Od udarca se zanio u stranu, posljednjom snagom hvatajući rukav moje košulje. Kleknuo sam da ga dokrajčim. I dalje se smiješio.

- Ikona te je pronašla. Sad je na tebi red da je sačuvaš – mrmljao je. Tanki mlaz krvi slijevao mu se niz uho i vrat, natapajući iskrzani ovratnik mantije. Nisam se morao osvrtati. Znao sam da smo sami, ikona i ja. Otac Papas i njegov osmijeh bili su zamrznuti u vječnosti.

Zatvorio sam teška ulazna vrata crkve. Nije bilo potrebe da tražim ključ. Danas na Malti ja sam jedini pravovjerni. Ikona, koja je baš mene čekala godinama, sad me konačno ima, namignuo sam ukočenom tijelu svećenika i potražio ljestve. Ikona je bila začuđujuće lagana. Ili mi se to samo učinilo?

Dijete na slici je grlilo majku, a njezine čudno oblikovane oči gledale su nekud u stranu. Nos je bio iskrivljen, orlovski tanak i poznato grčki. Lice svetice i žene u ovom je trenutku imalo nezemaljski izgled. Dijete, koje ju je grlilo, stisnulo se uz nju, držeći svoj maleni obraz uz njezin, s pogledom predavanja i ljubavi. Ona, ta Bizantinka, gledala je kroz mene. Desna joj je ruka bila blago povijena, kao da poziva. Dijete je imalo crveni povez oko struka. To je znak kraljeva, sjetio sam se davno zaboravljenog detalja iz škole. Još tada su profesori tvrdili da će nam sve to jednog dana zatrebati.

Dok sam skidao ikonu i zamatao je u otkinutu zavjesu, arhanđeo Mihael s lijeve strane, baš kao i Gabrijel s desne, ne otvarajući usta šaptali su kroz namotanu tkaninu: Qual e quel angel che con tanto giuoco guarda negli occhi la nostra Regina, innamorato si, che par di fuoco?

Znam dovoljno talijanskog da pogodim, da se radi o zaljubljenom pogledu. Mojem, ili Madoninom? Ne znam. Iznosim zavežljaj i zatvaram vrata crkve za sobom, a glasovi u glavi šapuću kako ikonu ne kradem, već odnosim preko mora na sigurnije mjesto. Ovdje, među prepunim crkvama, nakićenim oltarima i trgovcima u hramu, ona je stranac. U zatočeništvu prazne grčke crkve čami usamljena već desetljećima. Možda je vrijeme da Madona i vitezovi pronađu novo mjesto izgnanstva?

Ja nisam vitez i junak, običan sam kradljivac. I lopovi imaju pravo na godišnji odmor u toplim krajevima, a Malta se činila pravim mjestom. Sad znam, koliko je to istina. Uzbuđenje zbog bogatstva pod rukom pomalo kvare glasovi, koji nagovaraju na drugačije planove. Dok vani pada mrak, prsti mi trnu i gore istovremeno od ovog čudnog zamotuljka. Uzalud stavljam jaknu preko zavjese i ikone. Svjetlo, koje iznutra prodire, vrelo je i sjajno.

Nekako sam se već pomirio s činjenicom, da sam obični posrednik, da ikona zna gdje treba dospjeti. A kako ćemo kroz carinsku i aerodromsku kontrolu? Ne brinem. Znam da će se ikona i za to pobrinuti.

- 19:56 - Komentari (16) - Isprintaj - #

27.12.2013., petak

KAKO JE MOJA DEBELA SESTRA UGROZILA ZEMLJU!

Moja sestra se propela uvis, ispružila ruku i dograbila Mjesec. Jedno ga je vrijeme držala u ruci, zagledajući radoznalo, a zatim iznenada privukla sasvim blizu ustima i zagrizla povelik komad njegove tamne strane. Progutala je s mukom, podrignula, a zatim ga odbacila nazad u njegovu staru putanju.

U tom je trenutku svijet odahnuo, izliveni oceani vratili se u svoja korita, trudnice prestale vrištati, a žene s menstruacijom (koja grozna riječ!) glasno zahvalile bogu- došao je kraj ekstravelikim ulošcima!

Sve je počelo par mjeseci prije, kad je Seka za nedjeljnim ručkom objavila da više neće držati dijetu. Sa strahom i nelagodom u očima otac je rekao:

- Ali, zlato,sjeti se prošlog povratka s dijete! Morali smo podići povelik kredit za hranu, a zadnju ratu još nisam otplatio!

Moja je sestra sebična, kao i svi u obitelji. Osim toga je i žena, a to govori samo po sebi. Drugi zbog nesretne ljubavi pate dostojanstveno, u tišini, upišu tečaj aerobika, ili nešto podjednako glupo, ali djelotvorno. To jest, barem za obitelj. Ali ne i ona! Kad je prekinula s prvim dečkom, imala je samo 50 kila. Kod raskida s drugim, otac je već kupio bravicu za frižider. Nije pomagalo, jer je moljakala hranu kod susjeda i sve užasno sramotila. Za cijelo to vrijeme patnje, hrana i šutnja bile su njezina jedna obrana od traume. Da smo tada znali ovo što sada znamo! Nikad, nikad joj ne bismo prigovarali. Pustili bi je da jede i pati, pati i jede, pa koliko košta da košta. Uostalom, novac je bio tek prvi od problema koji su se na našu obitelj, ulicu, poslije i cijelu regiju, spustili kao biblijska pošast.

Jedne sam joj glupe, nedjeljne večeri rekao da ima prištić na bradi. Bio je to početak smaka svijeta! Njezina debljina i sve širi stas (govorimo o razmjeri jednog poznatog tenora koji je zapio i zajeo ogromno bogatstvo i umro u financijskoj bijedi) u početku su bili tek mala sramota i strah oca, da je nikad neće udati. Da ćemo svi zajedno ostati u kući zajedno do smrti, radeći kao mravi na prehrani naše mravlje kraljice.

Ležala je izvaljena na jastucima, a njezine simpatične crte lica bile su utonule u nekoliko slojeva brade, kao kod nekog bezdlakog sharpei psa. Puzao sam na koljenima do njezine glave, da joj dam uobičajeni poljubac prije spavanja (otac i majka zaključavali su se s prvim sumrakom u podrum i nisu izlazili do jutra), kad sam je, sasvim priljubljen uz njezino lice, primijetio.Ta gadna, bjeličasta vodena izbočina odvlačila je pažnju od njezinih prekrasnih, ljubičastih očiju, punih usana i sasvim malenih ušiju, ukratko, zaista lijepe pojave.

Ustuknuo sam, preneražen i zabrinut, trudeći se da ona ne primijeti, ali avaj! Bilo je dockan, jer je Seka zabrinuto uskliknula:

- Što je Braco, reci mi, reci!!!

Zatim se počela kotrljati prema ormaru s ogledalom. Da, trudila se kotrljati tiho, jer ustajanje nije dolazilo u obzir, ali potmula tutnjava uzdrmala je kristalne čaše u regalu i jeftina dvostruka stakla na prozorima.

Nisam čekao njezin krik očaja i bijesa. Potrčao sam, koliko su me noge nosile, prema garaži, uvukao se u prtljažnik auta i ondje još, za svaki slučaj, prstima začepio uši.

- Aaaaaaaaaaaaaaaa, bubuljica!!!!!

Psi u susjedstvu bijesno su zalajali, ali se lavež učas pretvorio u cvilenje i zavijanje. Mogli smo već tada znati, jer psi imaju stoput jača osjetila od ljudi, predosjete katastrofu daleko prije drugih živih bića.

Od tog je dana moja sestra otvoreno, bez skrivanja i s nekim ubilačkim bijesom u očima, jela sve do čega bi se dočepala. Više uopće nije išla na spavanje, da ne gubi vrijeme kotrljajući se do kuhinje.Također, vremena za klasični san nije bilo, jer se potraga za jelom pretvorila u nesmiljenu potragu za Svetim Gralom.

S vremenom je pojam 'hrane' dobio svoju relativizaciju, kad smo Seku ulovili da žvaće nogu od antiknog stola sa skorenim rezancima neke davno prolivene juhe.

- Dobro je mirisalo!- bio je njezin jedini komentar, pa smo počeli kupovati starinske poluraspadnute komode da ja zadovoljimo. Jedna bi joj trajala i po tjedan dana, jer je zaista uživala u jelu. Nije se žurila, kao mi ostali u obitelji, koji smo jeli poskrivećki, gutajući zalogaje bez žvakanja, neprekidno se osvrćući preko ramena.

Netko naivan, gledajući sa strane, mogao se upitati, zašto je Seka zatvarala oči pred stvarnim problemima i svoje frustracije liječila hranom? Zašto nije bila upornija u potrazi za dečkom, seksom, nekim drugim ispunjenjem? Uz toliko frustriranih, pa i perverznih muškaraca, kojima bi ona bila dovoljno dobra, zašto je naivno vjerovala u Ljubav, Mir među ljudima, Djeda Mraza i vaginalni orgazam? Zašto se grčevito držala tih bajki, koje su mnogim muškarcima i ženama, bez obzira na starost, došle glave na ovaj ili onaj način?

Bilo kako bilo, Seka se okrenula jelu, a naš kraj počeo je siromašiti. Prve krađe hrane po samoposlugama navukle su policiju svima na vrat. Ispostavilo se, da ne krade samo stari (pred sucem za prekršaje branio se da je ukradena tri kartona trulih banana našao iza trgovine i mislio da su za kontejner, a Seki su bili ukusna zanimacija čitavo popodne, uključujući i ambalažu). Počeli su sustavno krasti baš svi - neki da nadoknade vlastite opelješene frižidere, a drugi su, opravdano sluteći nestašice na komunalnoj razini, počeli stvarati zalihe iza blindiranih podrumskih vrata.

Sekina zla sudba ubrzala je seobu iz našeg kvarta, pa i cijelog grada, a vrijednost nekretnina je rapidno padala. Istina, Sekini sponzorski ugovori s proizvođačima hrane i globalnim televizijama još su donosili kamion hrane dnevno, ali avaj - njezin slučaj gubio je draž vijesti, a svjetski TV cirkus polako se okrenuo drugim, čudnijim vijestima.

Kad je prva tvornica traktora u našem kraju stavila ključ u bravu, moj otac se za nedjeljnim molitvenim stolom samo gorko nasmiješio i konstatirao:

-Traktori su prošlost posvuda, ne samo u našem kraju. Tko će obrađivati zemlju? Barem će Seka imati što glodati jedno vrijeme, jer su, uz napuštenu seriju traktora, ostavili i tanjurače i drugu priključnu mehanizaciju.

Jednoga jutra smo svi doživjeli šok. Kad smo otključali debela dvostruka neprobojna vrata na atomskom skloništu u koje smo se preselili (nitko poslije zalaska Sunca više nije bio siguran, jer je Seka počela nekontrolirano mljackati u snu i puzati u potrazi za nekom hranom, svejedno u kojem obliku), imali smo što i vidjeti!

Ogromni krater ispred kuće i zaorani trag Sekinih ogromnih stopala (u međuvremenu je i Borovo prestalo proizvoditi gumirane nazuvke za nju, jer je Država odbila plaćati zaostale račune za repromaterijal i zalihe obuće za protekli mjesec). Znam, pitate se, zašto toliko obuće? Seki je guma mirisala prefino, pa je novi model na nogama izdržavao tek jedno prijepodne.

Dakle, Seke više nije bilo, a vijesti su javljale da stoji na vrhu Everesta i pokušava dohvatiti Mjesec. Nagađam, da je slutila kako je taman toliki da joj može utažiti glad ili da je žut i ukusan kao najfinije biskvitno tijesto. Iskreno se nadam da nisam ja krivac, jer sam joj, kao maloj, pričao bajke o čaroliji mjesečine.

Seka stoji na Himalajama i podriguje zadovoljno, a staklenički plinovi buše rupe na atmosferi kao na švicarskom siru.

Pišem ovo zadnjim atomima snage, jer zraka više nema, a paklene sunčeve zrake spržile su tlo već prošli tjedan. Ovdje pod zemljom nije loše, barem ćemo umrijeti pokopani, ali brinem za Seku. Znam da je vani, i da stoljetna glad još traje. Dobro, Mliječna staza je ukusna, ali gdje je tome kraj? Zašto, o zašto, je sudbina planeta u rukama žene, žena općenito? Zašto im potraga za ljubavlju uvijek završi katastrofom nekog poznatog ili nepoznatog mikrosvijeta, glađu koja uništava fino izbalansirani Svemir?

Sto metara pod zemljom, zauvijek osuđen da ostanem u mraku i nadi da će Sekinoj potrazi i gladi jednom doći kraj, urlam bez glasa u najcrnjoj tami:

- Zašto? Zašto???

- 08:33 - Komentari (18) - Isprintaj - #

24.12.2013., utorak

ŠTO SI RADIO ZA VRIJEME RATA?

Sjedio sam u parku i povraćao. Svaka nova kontrakcija donosila je sve manje žuči na jeziku, a onda sam konačno prestao rigati. Nisam ni pokušavao ustati. Nisam tražio pomoć od rijetkih prolaznika kroz park. Čemu? U ovom gradu bio sam tek još jedan pijanac u smradu alkoholnih isparenja i rigotine.

Marijana i njezino pitanje vratilo me u osnovnu školu, na sat razredne zajednice.

- Gdje ste vi bili za vrijeme rata? - učiteljica je pitala, a Marko je skupio ramena i gledao u pod. Iza njegovih leđa razred se utišao, očekujući odgovor.

- U Sloveniji, kod rodbine – rekao je konačno, lica crvenog od srama, dok su djeca iza njega odjednom zažagorila.

- Kukavica, otac ti je kukavica, a i ti s njim! – skočio sam iz klupe, mašući pesnicom. – A moj je poginuo za Hrvatsku!

- Mir, djeco! – učiteljica je podigla ruke s dlanovima prema dolje, utišavajući graju, a zatim strogo pogledala Marka.

- Možda je tako kako kažeš, ali svejedno ne možeš vratiti zadaćnicu s praznim listovima. Ako ti otac za vrijeme rata nije bio u gradu, onda si trebao napisati izmišljeni sastavak, kakvim ti vidiš oca u ratu. To je u književnosti dozvoljeno, čak poželjno – učiteljica mu je pružila zadaćnicu i upisala jedinicu u dnevnik.

Još tada sam znao da nije bilo baš tako. Moj otac je ubijao za Hrvatsku, a onda se jedne pijane večeri raznio bombom u parku. Možda više nije mogao živjeti sa slikama iz vlastite glave? Možda su bombu aktivirale prikaze iz njegovih noćnih mora? Godinama sam s nelagodom prolazio pored gromade stijene s mramornom pločom zlatnih slova, koju su mu suborci postavili baš na tom mjestu. Zamišljao sam kako je iza eksplozije ostala rupa koju nisu željeli prekriti zemljom. Ili nisu uspijevali, jer bi svaki novi naneseni sloj propadao u zemlju, kao da ga duhovi ubijenih gutaju i vuku u središte zemlje dok se pokušavaju probiti na površinu.

Ponekad se probudim u znoju i mislim kako zgrčena lica krvavih grimasa nisu iz mojih sjećanja, već iz njegovih.
Markov otac je kukavica i izdajnik jer je odveo obitelj na sigurno, dok je moj otac branio sve nas. Zamišljao sam ga kako neumorno stavlja granate u minobacač, čiji huk i tresak zaglušuju svaku neizgovorenu riječ, misao, zebnju u tišini između dva granatiranja i strah u pothodniku na trgu. Moja usta izgovaraju napamet naučene laži kao mantru koja rastjeruje sumnje i ublažava bol zbog toga što ga nema. Mog oca nema. Nisu ga ubili neprijateljski meci, niti granate koje su padale posvuda. On sam legao je na bombu jedne obične večeri, kad su se duhovi iz glave konačno susreli s onima iz boce.

Jedni su bili generali i u toploj sobi zapovjedništva grada pravili spiskove, a drugi su, kao moj stari, slijepo vjerovali tim spiskovima. Znam da nije uživao dok je to činio. Znam da je vjerovao da spašava grad i mene, kad im je ruke vezivao žicom i pucao u potiljak.

- Što si ti radio u ratu? - pitala je Marijana otrovno, a ja sam povraćao. Ništa, bio sam premalen da natjeram oca da otvori oči.

Kameni podsjetnik na heroja i bombu bio je težak kao desetak mrtvih tijela. Vukao sam ta tijela u obliku besmislene gromade, vukao i kotrljao do kraja parka gdje me čekao parkirani prastari golf. Dok sam utovarao granitnu nakazu sa zlatnim uklesanim slovima i državnim grbom, disao sam punim plućima. S olakšanjem. S ritualnim opraštanjem. Put me, kao i njega te devedesetdruge, vodio prema rijeci.

Kad sam ga zakotrljao prema vodi, pljusnula su tijela i prekrio me val, ali kunem se - kamen nije potonuo. Plivao je, onako nezgrapan i težak, lagan kao pero na površini vode, dok su uklesane riječi lelujale i tiho mrmljale uspavanku.

Leševi plove, njišu se i plove zeleni, teški, modri, naduveni; krupnjaju, rastu, kao da se tove, a a onda stanu, kraj obale crne.

Danas sam slobodan. Ne pijem i svoju djecu učim kako su oni moja jedina domovina. Vlastitu slobodu i mir kupio sam onog trenutka kad je kamena rugoba u počast jednom ludilu otplovila niz rijeku da se pridruži svojim žrtvama.

Tko ste, odakle? Ne znam al' se grijem na vašem svjetlu

- 13:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.12.2013., četvrtak

PERCEPCIJA

Ne znam kako, ali frontalno smo se sudarili. Osjetio sam kako udaram potiljkom o beton, dok je glazba s iPoda nastavljala svirati u slušalicama, kao da se ništa nije dogodilo. Hitro pogledom skeniram situaciju, uočavam šokiranu ženu kako ustaje ispod iskrivljenog bicikla. Lijevom rukom pridržava desnu, očito jako natučenu. Ipak, u njezinim očima vidim zabrinutost za mene. Prilazi nam i čovjek s vrećicom u ruci, u povratku iz obližnje trgovine.

- Jeste li dobro?- pitaju i unose mi se u lice. Ne znam zašto su zabrinuti, osjećam se sasvim dobro. Možda tek mrvicu glupo. Prvi puta u životu sam hodajući naletio na nekoga.

- Možete li ustati? Da pozovem Hitnu? – prolaznik je zabrinut, kao da se radi o ozbiljnoj prometnoj nezgodi. Čuj, prometnoj! Pa nisam hodao brže od prosječnog šetača. Znam da sam ja skrivio sudar, jer žena me pokušala zaobići, toga se dobro sjećam. Istina, malo neodlučno, hoće li to s lijeve ili desne strane, a da usput izbjegne rupu na pločniku i komad stakla od razbijene boce uz rub pločnika.

Potpuno svjesno procjenjujem, je li za mene bolje da ustanem odmah i uvjerim je kako se nisam ozbiljno ozlijedio. Opet, ako ustanem kao da ništa nije bilo, možda će me kasnije tužiti, kad otkrije da joj je ruka slomljena. S druge strane, ako se pretvaram da mi je loše, da sam prošao gore od nje, možda je njezina zabrinutost za mene odvrati od tužbe. Što je slomljena ruka pred muškarcem, koji još ošamućeno leži na vrelom asfaltu?

Jasno vidim vlastiti mobitel i sunčane naočale ispod njezinog iskrivljenog bicikla. Treba ih nekako nehajno pokupiti, a da ne ispadnem sumnjiv i potpuno neozlijeđen.

Ako se uskoro ne pridignem, pozvat će Prvu pomoć, pa će u bolnici ispuniti prijavu o nesreći. Na kraju bih još mogao dobiti prekršajnu prijavu od policije, od ozlijeđene žene tužbu za ozljedu, a od njezinog osiguranja zahtjev za naknadu odštete koju će joj morati isplatiti. Trebam, dakle, dozirati ustajanje, ni sasvim zdrav, ni teže ozlijeđen, tako da se raziđemo bez uplitanja službenih osoba.

Dragi su, jer prolaznik i ozlijeđena biciklistkinja dogovaraju se kako da mi pomognu. Prolaznik odlaže svoje vrećice i skuplja moje razbacane stvari. Ne zna što bi s njima, pa mi stavlja mobitel u jednu, a naočale i ključeve u drugu ruku. Pomaže mi da se pridignem. Dok tresem glavom, kao, da razbistrim misli, ne odgovaram na njihova ponovljena pitanja. Iskreno, nemam pojma kako mi je.

U glavi pravim mentalnu provjeru: oguljena lijeva noga pomalo peče, gotovo da i nema krvi; lijeva podlaktica je oguljena malo više. Brine me, međutim, brada i meko tkivo ispod, bolno je na dodir.

Začudo, slušalice su mi i dalje na ušima, glazba i dalje svira, a mobitel radi. Srušeni bicikl, s druge strane, izgleda kao da ga je udario auto. Prednji mu je kotač jako iskrivljen, a upravljač savijen naopako. Izgleda strašnije nego stvarno jest, pomišljam kako sam takve bicikle već viđao, jedino bi uz njih groteskno ležala odbačena tenisica umrljana krvlju.

Imali smo sreće, ova žena i ja. Tako se jako sudariti, svatko zamišljen u svoje misli, pokušavajući se mimoići na vrelom asfaltu, skoro praznih ulica i pješačkih staza i proći sa sitnim ozljedama. Svi pametni sad su u klimatiziranim stanovima, ili se muče pred ventilatorima, zdravi i neozlijeđeni, možda tek pretrpanih želudaca. Što drugo raditi vikendom, stotinama kilometara daleko od mora?

Prije ili kasnije morat ću se pridići i hodati. Biciklistica, sad već uvjerena da nisam ozbiljno ozlijeđen, sve češće spominje svoju ruku, kako je prošle godine ozlijedila onu drugu, a eto, sad je i ova došla na red za ozljede. Ima razbarušenu frizuru i lijepe, mrvicu previše našminkane oči. Razmišljam, kako sam od udarca u glavu možda oslobodio prije ukliješteni očni živac, jer sad vidim mnogo bolje nego prije sudara. Savršeno jasno vidim kako su joj kapci natečeni, jedno oko mrvicu manje od drugoga i kako joj šminka samo kvari ljepuškast izgled. Tipična je žena, kad stigne popravljati odjeću u ovakvom trenutku. Šav majice malo je rasparan pod pazuhom. Kladim se da je takav već tjednima, a da to ona nije primijetila.

Konačno polako ustajem, gledam ih pogledom 'boli, ali ništa ozbiljno' i okrećem im leđa. Dok šepajući odlazim, mahnem prolazniku na zahvalu i kažem:

- Pomozite gospođi oko bicikla!

Pazim da vučem nogu kao da boli kad stanem na nju, iako tek peče oguljena koža. Idem, naravno, na suprotnu stranu od kuće, ako im naknadno padne na pamet da provjere tko sam i gdje stanujem. Znam ja kako to počinje! Prvo su zabrinuti za tebe, a poslije se osile, traže odštetu, prijete policijom i šalju opomene preko odvjetnika.
Zamaknem iza prve zgrade, hodajući obilaznim putem prema kući. Baš imam peh, jer susrećem susjedu koja pita zašto šepam, pa lažem o padu niz stepenice. Inače izbjegavam lagati, iscrpljuje me jer nemam smisla za detalje i uvijek se nekako nađem upetljan u laži bez vlastite volje.

Kod kuće ženi priznajem sve, jer njoj ne znam lagati, posebno kad me gleda onim svojim ispitivačkim i sumnjičavim pogledom. Bez riječi. Tad znam da je najbolje sve odmah priznati, inače će me cijelu večer mučiti naoko nehajnim držanjem i policijskim detaljima. Morat ću potanko objašnjavati, a svaka sitnica koje se ne budem mogao sjetiti bit će joj znak da lažem. Zato odmah priznajem sve do detalja, dok mi je pamćenje još svježe.

- Idem malo prileći, za slučaj da imam potres mozga - kažem.

- Pročitao sam da se to može otkriti i nekoliko sati nakon udarca u glavu - kažem zabrinuto, iskreno vjerujući da je takva predostrožnost potrebna. Ne sjećam se što je prethodilo sudaru, kako sam srušio biciklistkinju i sebe na pločnik, ali udarca potiljkom u beton jasno se sjećam. Čudan zvuk, kao kad birate svježe kokosove orahe u obližnjem trgovačkom centru, pa vam jedan nespretno ispadne na ulašteni pod. Zvonka jeka, ne baš sasvim šuplja unutrašnjost, a opet dovoljno elastično da malo odskoči od tla i otkotrlja se pod najbližu policu s voćem.
Ne mogu ležati mirno, bez pokreta, i biti pri tome budan i svjestan. Takva mi se vrsta odmaranja oduvijek činila traćenjem vremena. Pa čovjek ionako trećinu života provede u nesvijesti, spavajući. Tek poneki sretnik ima lijepe snove, a manji se broj njih i sjeća tih snova. Bačeno vrijeme, kažem vam.

Zato uzimam novine, koje cijeli dan ne stižem pročitati. Nikad slobodnog vremena i dovoljno mira! Sad, kad tobože imam potres mozga, konačno ću ih na miru prelistati. Ona će hodati na prstima i neće zanovijetati.
Uvijek počnem s Crnom kronikom, da se toga riješim. Ne uživam u lošim vijestima, ali kad su već tu i ne mogu se izbjeći, treba se prvo njih riješiti, pa mogu onda mirne duše na ostatak novina. Križaljku, naravno, ostavim za kraj, kao poslasticu.

Današnja Crna kronika prepuna je nesreća, kako to obično biva ljeti. Cijeli omanji gradovi već su izginuli na našim cestama, u jurnjavi prema moru, kući, ili nekom drugom nebitnom mjestu. Na dnu stranice pronalazim bizarnu vijest o lančanom sudaru na autoputu bez ozlijeđenih i dvoje mrtvih u nesreći na pločniku. Navodno, pješak i biciklistica! Svašta!

«U čudnoj nesreći na biciklističkoj stazi smrtno je stradalo oboje sudionika. Očevidac nesreće posvjedočio je kako se pri izuzetnoj maloj brzini nespretno sudarila biciklistica s pješakom, koji je hodao zaokupljen pisanjem poruke na mobitelu.»

Frustrirano odbacujem novine. Koja mašta, da ne kažem lažljivost, tih novinara! Uvijek mi je neugodno, kad se suočim s prenapuhanim pričama i laganjem izvan svake mjere.

Ustajem, ogledam se oko sebe, i vidim svoju poznanicu, biciklistkinju, kako trlja desnu šaku s bolnom grimasom na licu. Otkud ona ovdje? Oko mene Zona sumraka, a moj stan preuređen u odurnu prostoriju s neukusnim bijelim pločicama i mesarskim limenim stolovima. Na nekima od njih i drugi ljudi frustrirano negoduju, s više ili manje žara. Sve sliči na neuspjeli horor s bolničke patologije. Tek sad primjećujem da me očekivani potres mozga konačno ščepao. Mnogo, mnogo jače nego sam i u snu mogao misliti.

Glavobolja od deset kilotona iz malog mozga kreće u pohod ka ostatku glave.

- 15:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

17.12.2013., utorak

ŠPORKA MADONA !

Dok je bezvoljno zurila s kauča u hrpu neopranog suđa, odjednom joj se učinilo da se ostaci skorenih jaja na tanjuru počinju oblikovati u ženski lik izduženog lica i tužnih, spuštenih vjeđa.

- Šporka madona!- zavapila je, grčevito stiskajući napola pojedenu vrećicu čipsa. Lik u tanjuru je namignuo suučesnički.

- Onda? Dosađujemo se, a hrpa neopeglanog rublja stoji? - pomalo vickasto dobacila je nepoznata iz prljavog tanjura. Marlena se lecnula, jer je zlobnica pogodila u najtanju, najmekaniju žicu, onu sa SuperOrnelom za šareno pamučno rublje. Pedant u njoj nestrpljivo je nagovarao da pokrene guzicu u staroj trenirci i zebrastim, naopako navučenim dokoljenkama i konačno ustane. Mrvice od čipsa bile su posvuda, a masna mrlja na lijevoj strani grudi kočila se kao medalja za hrabrost na bojnom polju prežderavanja. Konačno je
ustala, dlanom otresla mrvice i krenula prema sudoperu.

Madona iz prljavog tanjura sklopila je ruke na nijemu molitvu, a Marlena je znala što to znači.

- Ne boj se, tebe neću oprati. Ne još! Ne, dok mi ne ispuniš tri želje!

Svetica u skorenim jajima na tanjuru zaškrgutala je zubima, a facijalni grč nekako se poklopio s debelim slojem stvrdnutog žumanjka. Izgledalo je kao žuta pjega ili kukuruzni brkovi bradate žene u cirkusu.

- Budimo prijateljice – konačno je prosiktala kroz zube. - Tvoja nona te uvijek vodila u crkvu. Ne možeš se rugati svojim korijenima!

- Od mene nećeš napraviti vidjelicu - Marlena je zasukala rukave, tek da pokaže neznanki iz tanjura kako misli ozbiljno. Nije joj se pralo posuđe uopće, ali je htjela vidjeti kako daleko ova paranoja i halucinacije mogu ići. Već šest mjeseci živi sama, otkako se kreten preselio kod mamice. Šteta, odlično je peglao i dobro su se slagali.

Više se nije samosažaljevala. Konačno je bila ljuta, dovoljno da nekome, bilo kome, sve saspe u lice pa makar to bila i religiozna halucinacija u vidu madone na šporkom pjatu. Žena u skorenim jajima na tanjuru naškubila je usta:

- Ne odbacuj darove tek tako! Znaš li da su se sve vidjelice pošteno okoristile razgovorima sa mnom? Sve su svetice, ili na najboljem putu da to postanu, a pri tome nisu uskraćene ni za svjetovna blaga, od velebnih kuća do seksa, braka i obitelji!

Ova četiri rafalno ispaljena mamca pogodila su u središte mete, jer je Marlena odložila spužvicu za suđe i slabo skrivajući zanimanje, upitala:

- A kako brzo garantiraš ovo i jel' može u paketu? Osim toga, ne da mi se prepričavati razgovor s tobom, odsada pa nadalje, barem milijun puta. Znam kako to ide s vidjelicama, imaju zakazane termine utorkom po dva sata, a jednom tjedno konferenciju za tisak.

Marlena se odmaknula od sudopera, privukla stolicu i zapalila cigaretu, snažno uvlačeći dim u pluća, dok se nije zakašljala. Šporka madona bila je neuvjerljiva, ali Marleni se posuđe nikako nije pralo pa je nastavila sa šaradom, pokušavajući dobiti na vremenu. Bilo je pravo vrijeme
testirati neznankine riječi i eventualne moći. Neka ispuni barem običnu, jednostavnu želju.

- Operi posuđe i lonce iza štednjaka, ako nisi lažnjak! - Marlena si je čestitala na dobro smišljenoj ideji. Ima osjetljivu i nježnu kožu na rukama, a mrzi navlačiti gumene rukavice. Ne podnosi osjećaj stisnute gume na prstima i miris talka iznutra.

Pogled na prekrasno čist i skoro prazan sudoper kvario je tek jedan jedini neoprani tanjur. Onaj s ostacima skorenih jaja sa šunkom, na kojem se žumanjak smješkao skoro ljudskim osmijehom. Šporka madona iz tanjura nakašljala se i poslovnim glasom izjavila kako nije
zlatna ribica te da kod nje nema tri želje. Daje jednu, eventualno dvije, s obzirom da je Marlena jednu već potrošila na pranje posuđa.

- Dobro razmisli kako ćeš formulirati ovu zadnju želju – upozorila je, pokušavajući jako spuštenim obrvama koje su joj davale pomalo seoski izgled, formirati veseliju facu. Nije uspijevalo, možda zbog jaja koja su nekako skliznula preko brade, sve do ruba tanjura.
Marlena je s vrha povelike hrpe neopeglanog rublja uzela komad odjeće, stisnula ga na grudi i stavila lice na mirišljavu, zgužvanu košulju. Željela je tako malo, a opet - bilo je to nemoguće formulirati u samo jednu jedinu želju. Da je nije prevario, da mu može oprostiti, da joj se
vrati, da stvore obitelj, da život konačno prestane biti zaustavljeno vrijeme na bakinom satu s klatnom.

Kad je konačno uzela šporku madonu u ruke, sve je već bilo odlučeno. Pažljivo je zamotala prljavi tanjur u njegovu čistu košulju, koju mu nikad nije vratila. Košulju u kojoj je najradije spavala, ako prije ne bi zaspala u staroj trenirci, lica zamrljanog od suza. Kao robot, odnijela
je zamotuljak u vrt iza kuće i zakopala ga u lijehu s ružama. Onda se vratila u kuću, popila čašu vode i pala u san bez snova.

Nije mogla znati što je bilo dalje, jer se, prema vlastitoj želji, više ničeg nije sjećala. Ni njega, ni vremena suza i nesanice, ni tišine stana u kojem je hrpa neopranog, skorenog posuđa bila spomenik jednoj prošloj ljubavi.

Madona iz prljavog tanjura održala je oba svoja obećanja. Prva je želja bila logična i jednostavna. Njezin dugo traženi zaborav napravit će od Marlene opet cijelu osobu. Druga je želja bila tako ženska da ju je i madona razumjela i uslišila. Ubuduće, on će u svakom prljavom tanjuru uvijek iznova ugledati poznato žensko lice. Marlenu.

- 19:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

16.12.2013., ponedjeljak

HABIBI, HABIBI

Stajao sam neodlučno pred zatvorenim šalterom za prodaju karata. Do vraga! Potpuno sam smetnuo s uma da nastupa Ramazan, praznik kada sve prestaje raditi, a ljudi putuju svojim kućama i obiteljima. Nije ni čudo što karata više nema i što nikakav prijevoz više nije moguće organizirati. Bilo je deset sati uvečer, a ja zarobljen u glavnom gradu Tunisa. Jutros rano došao sam vlakom iz Gabesa na jednodnevan izlet, a sad sam ostao bez prijevoza za povratak u hotel, u sigurnost svoje turističke grupe.

Na ulicama je vladala živost. Osjećaj nastupajućih blagdana širio se na licima i inače gostoljubivih Tunižana. U tih sedam dana sve što sam vidio, oduševilo me: oaze Touzera, podzemne kuće Matmate, rimski amfiteatar El Jema i ruševine Kartage, ljepote Sahare, mirisi i okusi sjeverne Afrike. Jedna jedina stvar, koja mi nikako nije sjela, arapska je glazba. Ne volim, naime, zavijajuće zvukove i ritmove koji odzvanjaju iz svakog kutka kafića, trgovina, automobila. A skoro svaka njihova pjesma ima u sebi opsesivno ponavljanje riječi 'habibi, habibi'. To vam je 'dragi, draga'. Svaka druga jebena riječ!

U vrevi ljudi pokušavam naći smještaj u nekom hotelu. Sve je puno! Jedini spas leži tristo kilometara daleko u toplom i udobnom hotelu s mojom sobom, krevetom i kupaonicom. Samo, kako doći do Gabesa? Policajac iz prebukiranog hotela upućuje me da potražim 'louage'. Toliko francuskog znam, da to znači 'najam, rental'. - To je specifična vrsta taksija u Tunisu, izuzetno jeftina, čak i na daleke međugradske destinacije. Jedini je problem što voze samo ako je svih pet sjedišta popunjeno. Za vrijeme vožnje, kad neki putnik izađe, louage-taksist će stati nasred ceste i tražiti novog putnika. To vam može potrajati, monsieur!- rekao je obzirno policajac.

Nisam mario. Louage mi je bio jedina šansa. U velikom je hangaru starinski, bijeli peugeot čekao široko otvorenih vrata. Samo za mene, pomislio sam sretno i ušao na zadnje sjedište, iako mi je taksist pokazivao suvozačko mjesto. Otraga je udobnije, pomislio sam. Taksist je slegnuo ramenima i ubrzo nestao. Nakon sat vremena počeo sam očajavati. Gdje se, do vraga, glupan izgubio? Uskoro mi je postalo jasno. Vraćao se s još četvoricom muškaraca, očito putnika. Mora da ih je lovio na ulici, sjetio sam se kratkog objašnjenja policajca.

- Merhaba!- pozdravio je brkati, mlađi muškarac koji je sjeo do mene. Svoju je platnenu torbu čvrsto stezao na grudima. Arapski znam koliko i francuski, tek par fraza i pozdrava. Nisam namjeravao razgovarati putem, pa nisam brinuo. Ostali putnici već su zauzeli mjesta, a ja sam se odjednom našao stiješnjen u kutu zadnjeg sjedišta. Kultura iz koje dolazim ne gleda blagonaklono na tijesno guranje s nepoznatim ljudima, a kamoli prijateljevanje s nepoznatima u javnom prijevozu. Tim više me osupnula pružena ruka, sumnjive čistoće noktiju, s komadom halve koju mi je jedan od suputnika pružio. Arapi su ljubazni i prema nevjernicima, strancima, ali lako se uvrijede. Nevoljko sam uzeo ponuđeni slatkiš, usiljeno se smješkajući.

- Hvala, merci! Za par minuta sjetio sam se da u ruksaku imam naranču, pa sam je pružio da se revanširam.- Shukran, shukran! Uh, ovo je dobro prošlo, pomislio sam. Sad sam miran do kraja puta. Kao prava cestovna lađa starinski je peugeot zaplovio prema jugu, a taksist je uz mljackavi uzdah zadovoljstva gurnuo kazetu i pojačao glazbu.

-Habibi, habibi, zajaukala je pjevačica, a mene je stisnulo u želucu.

Moji su se suputnici vidljivo oraspoložili, a jedan je potiho zapjevao s pjevačicom. Noć je bila topla i mračna. Već nakon desetak kilometara, taksi se zaustavio u malenu mjestu nepoznatog imena, a čak trojica putnika izašla su uz pozdrave. Odlično, sad će konačno biti mjesta u taksiju, naivno sam pomislio. Naravno, taksist se ubrzo izgubio. Sjetio sam se, u potrazi je za drugim putnicima. Kako egzotično, radoznali turist u meni napravio je mentalnu zabilješku, ne sluteći da će putovanje potrajati. Novi su putnici ubrzo zamijenili stare i mi smo krenuli. Na moj užas, taksi se vraćao nazad prema glavnom gradu.

-Monsieur, zašto se vraćamo? - zabrinuto sam upitao na mješavini engleskog, francuskog, uz obilato pomaganje rukama i mimikom lica.

– Putnici tamo žele - bio je lakonski odgovor. Dugo putovanje u noć, palo mi je na pamet, dok je taksist okretao kazetu na 'B' stranu. Nisam vidio svrhu, jer pjesma je bila jedna te ista, snimljena cijelom duljinom trake. Već sam pomalo slutio tekst i smisao pjesme, a melankolični glas pjevačice i bolni jecaji između stihova na arapskom nisu ostavljali mjesta sumnji. Još jedna univerzalna ljubavna! Da barem nema tih iritantnih fuga, melodije i zmijski uvijajućih refrena.

Habibi, habibi, ya nour el-ain.

Kad neku muzičku frazu čujete tisuću puta zaredom, uđe vam nekako u uho. Mučio sam sam sebe nagađanjima. Uskoro sam umirao od radoznalosti da saznam što to konkretno znači. Moj dragi, ti si sjaj u mojim očima, tako nekako otprilike, pomagali su svi putnici u louage-taksiju.

Obrisi Kairouana nazirali su se pred nama, a pola je noći proteklo u nekakvom bunilu. Putnici su se povremeno smjenjivali, a mi preostali složno smo pozdravljali pridošlice, tapšali po ramenu, mahali im na odlasku. Selam aleikum, aleikum selam!

Zadnji putnik, s kojim sam bio stisnut koljeno uz koljeno, bedro uz bedro par sati, izlazeći, natjerao me da i ja izađem. Da me može propisno zagrliti i izljubiti na odlasku! Pozdravi svoje! I ti svoje! Tapšanje po leđima i obavezni – ma'asalama! Mislim da to znači zbogom, ili mir s tobom! Peace, brother! došlo mi je da uzvratim. Suzdržao sam se i ostao pri smiješnoj kombinaciji arapsko-francusko-engleskog. Uostalom, funkcioniralo je, jer su svi bili srdačni, a nakon početnih pozdrava mnogi bi putnici zapodjenuli konverzaciju sa mnom o koječemu. Istina, uglavnom su oni govorili, a ja se u mraku taksija smješkao, kimao glavom i povremeno uzdisao. Prestao sam obraćati pažnju na izgled i čistoću ruku koje su nudile hranu, komad slatkog kruha sa sjemenkama, pileći batak ili voće.

Habibi, habibi, ya sakin khayali, moj dragi, ti živiš u mojoj mašti.

Počeo sam i sam pjevušiti, pomažući taksistu i još dvojici putnika. Da ne pomisle da ne volim njihove hitove! Pjesma više nije zvučala odbojno, naprotiv. Imala je neku dozu sjete od koje vas prođu trnci i zaželite da ste uz nekog bliskog. Sjetio sam se cure iz srednje škole, koja me nije primjećivala.

A'ashek bakali sneen wala ghayrak bibali, obožavao sam te godinama, nije bilo druge u mojim mislima.

Uh! Počeo sam zapažati fine nijanse u glasu pjevačice, tugu na svim pravim mjestima i nadu koja je izvirala iz svake nove strofe. Nisam znao tekst, ni smisao, ali znao sam o čemu je pjesma. Putovali smo prema jugu, a noć se beskrajno odužila. Bilo mi je svejedno. Odjednom više nisam žurio. Stići ćemo kad stignemo, konačno sam se ufurao u sveopći filozofski mir i pomirenost s tempom i smjerom putovanja. Putnici su se povremeno izmjenjivali, izlazili na svojim konačnim odredištima. Novi su ulazili, pozdravljali i uključivali se u pjesmu. Kopkalo me koja je to pjevačica. Sad sam već iskusno raspoznavao da na kazeti svira nekoliko različitih, iako sličnih pjesama. Svejedno, moj favorit bila je jedna sirijska pjevačica. Moj, i većine prisutnih u taksiju, koji je gutao kilometre podsaharskog pojasa.

Habibi, habibi, ya nour el-ain, ya sakin khayali, a'ashek bakali sneen wala ghayrak bibali.

Sjetio sam se Goge iz gimnazije. Agmal a'ouyoun filkone ana shiftaha. Najljepše oči koje sam ikad vidio. Koje oči, prepune magije.

Sad sam već nestrpljivo iščekivao, kad će taksist okrenuti kazetu po tisućiti put na 'A' stranu. Tu je, naime, moja omiljena pjevačica imala dvije verzije pjesme, s glazbenom podlogom i bez ičega, samo predivni glas. Unplugged, u nekim bih drugim okolnostima rekao, ali sad mi se to činilo kao svetogrđe. Kako je engleski ružan pred ovim melodičnim jezikom pustinje.

Habibi, habibi, ya nour el-ain, aaah...

Na horizontu pred nama je svitalo i ta me pomisao rastuživala. Osjećao sam da će s odlaskom noći nestati magija glazbe, glasa, melodije i bliskosti s potpunim strancima. U daljini su se nazirali minareti grada u kojem me čekao hotel i etnička, rasna, jezična pripadnost. Pripadnost kulturi i glazbi koju sam neopravdano uzdizao na pijedestal, iz neznanja, uskogrudnosti, straha od nepoznatog... Louage je bio skoro prazan a jutro me dovelo pred hotel.

Opraštao sam se s Gogom i mojom najnovijom prijateljicom iz Damaska. Taksist mi nije htio prodati iskrzanu kazetu niti za dvadeset dolara. Bila je to moja jedina novčanica u džepu. Da sam imao više, dao bih mu bez oklijevanja. Ljepotici s grlom slavuja nisam znao ime i brinulo me kako ću pronaći njezinu glazbu, a morao sam je imati.

Habibi, habibi, ya nour el-ain. Draga, srest ćemo se opet. Uskoro, nadam se.
Inshallah!

- 12:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

13.12.2013., petak

BEPO

Magarac me je pogledao s nepovjerenjem i ustuknuo par koraka. Zadržao sam još malo pruženu ruku s mrkvom koju sam specijalno za njega kupio od svjetioničara.

Otkad sam stigao na otok radi potrage za endemskom zmijom, koju svjetioničar kolokvijalno naziva 'crni gad', malo smo komunicirali Ante i ja. Što god sam trebao, naplatio bi mi desetostruko, pravdajući se skupoćom prijevoza i velikom izoliranošću. Obojica smo svjesni da je konkurentska ponuda udaljena miljama. Nemam izbora, pa kupujem uz tihu psovku u bradu. Ta mi mrkva zaista nije neophodna, a ni magarcu nije o glavu. Mrkva više-manje, navikao je na skromnu prehranu, rijetko raslinje i povremene otpatke hrane što mu svjetioničar ponekad baca na stazu. Pružam ruku s mrkvom, a magarac samo striže ušima i gleda velikim, tužnim očima. Odjednom mi se srce stegne i u tim očima i njegovoj sudbini vidim i svoju. Oči mi se zamagle.

- A u materinu, plačeš zbog magarca!- ljutito kažem sam sebi, brišući izdajničke suze rukavom majice. Nema me tko čuti ni vidjeti. Na otoku smo samo nas trojica - svjetioničar, magarac i ja. Tri magarca na otoku sreće.

Sunce prži neumoljivo, pa se sklanjam pod jedino stablo na cijelom otoku. Ta žgoljava maslina izgleda boležljivo, sasušeno i bez života. Ipak nekako preživljava, a njezini zeleni listovi prkose kamenu, vrelini i pustoši zabačenog otočića u bespućima Jadrana. Hridinu tek povremeno obilaze iz državnog poduzeća koje vodi brigu o svjetionicima.

- Tovar je Bepo, zovi ga po imenu – kaže Ante, idući za nekim svojim poslom. Podsmješljivo mi odmahuje rukom u prolazu, kao da kaže – hajde, dajte si ruku, gradski i domaći tovar kao braća!

Bepo okreće glavu i gleda Antu iskosa. Vidim mu u očima strah, ili ja to umišljam. Ne znam. Mene se ne boji, ali niti ne poznaje i ne vjeruje mi. Vidim kako mu se nozdrve šire i njuši zrak u pravcu mrkve. Žudi za njom baš kao što ja žudim da ga zagrlim, pogladim po sivoj dlaci i leđima.

Dan prije, dok sam na stijeni iza zgrade s lanternom pripremao skromnu, suhu večeru od konzervi, svjetioničar mi je pričao o magarcu. Bepa je 'naslijedio' zajedno sa službom prije nekoliko godina, kad je došao za svjetioničara. Od početka se ne vole, ali do neke mjere trpe, pa i surađuju. Kad pristane brodica s provijantom, Ante mami tovara hranom i vodom, pa tovari vrećama. Dalek je put od obale do svjetioničarske kuće na vrhu otoka. Bepo polako stupa uskom, vijugavom stazom, s koje se kamenje i prašina sipaju sa stijene nad morem. Tovar pognute glave i dugačkih ušiju, pomireno i bez opiranja, nosi i strpljivo čeka da ga Ante rastovari i nagradi svježom vodom iz starog lavora.

Bepo je mudar i dugo pamti pa kad veći brod pristane, on bježi u nepristupačan dio otoka i nikakva ga sila ni vabljenje ne mogu dozvati. Zna da veliki brod znači i velike terete. Tovarova leđa pamte. Onda ga danima nema blizu svjetionika, drži se daleko i preživljava od ustajale kišnice iz brojnih škrapa.

Gledamo se Bepo i ja. Možda umišljam, ali osjećam neku struju i veliko razumijevanje među nama. Je li to glupo očekivati od magarca? Od beštije, kako ga Ante pogrdno zove. Znam da nije do mrkve, jer tovarova njuška konačno dodiruje moju ruku, ali samo okrzne prste koji drže mrkvu. Ne uzima je, njuši mi rukav i procjenjuje, važe. Kod mnogih jesam prolazio, pa mi nije bilo važno, ali sad mi je nekako užasno bitno da se svidim Bepu, da me prihvati. Konačno vraća glavu do mrkve, zagrize i povuče u krupne zube. Nema više, ali on još njuši dlan svojom povelikom, simpatičnom njuškom. Obgrlim ga, naslonim lice na njegov vrat i gladim leđa i sapi. U početku je nemiran, ali se onda smiri i samo striže ušima. Čini mi se da uživa, ne mogu to znati, ali naslućujem po tome što stojimo tako dugo, a on se ne odmiče. Čak i ne mrda, pa podsjeća na neku skulpturu kakve su razasute po našim otocima, posvete težačkom poslu po Dalmaciji. Konačno se razdvojimo pa jedva suspregnem želju da mu mahnem. Mora biti da sam već usamljen od tih par dana boravka na otoku pa mi je i magareće društvo poželjno. Svjetioničara Antu ne računam, jer me uglavnom izbjegava. Zabavljen je očitavanjima za hidrometeorološku stanicu ili ribolovom na drugoj strani otoka.

Sljedećih dana pretražujem otok u potrazi za zmijama. Našao sam par primjeraka i zaista izgleda kao endemska zmija, različita od drugih primjeraka ulovljenih na Siciliji i nekim našim otocima. Ova ima jasno istaknutu glavu i leđne ljuske posebnog oblika i duljine. Sezona je parenja, pa nailazim na dva mužjaka koji se bore repovima za ženku. Fascinirano zurim u rijedak prizor i ne primjećujem da je ženka tek pola metra od moje noge. Revanje magarca, resko i iznenadno, trgne me iz obamrlog zurenja u otrovnice i na vrijeme se mičem zmijama s puta. Umišljam da me to Bepo upozorio. On stoji malo niže niz stazu i izgleda izgubljeno baš kao i ja.

Sljedećeg jutra kupujem od svjetioničara vreću krumpira. Podsmješljivo me gleda ispod oka i zna da kupujem za magarca. Prezirno pljune u stranu dok mrtav-hladan za krumpire traži sto eura. Smijem se u nevjerici.

- Čovječe, kod nas to košta pedesetak kuna!
- Pa, kupi kod vas, tko ti brani – govori polako, izrugujući se mojem ravničarskom govoru.

Dok nosim krumpire niz stazu, Ante mi dovikuje kako sam budala i da zapamtim - budale su opasne po sebe i druge.

Od toga dana Bepa više nisam viđao do kraja svog boravka na otoku. Na odlasku, dok se rukujem sa svjetioničarom kao usputno pitam za magarca. Je li ga vidio? Neugodno mi je priznati kako bih se želio oprostiti s Bepom. Još jednom ga pogladiti po leđima. Znam da to voli, a i ja sam uživao grleći to trapavo, toplo biće slično meni samome.

Ante ravnodušno govori kako je tovar uginuo i da je Bepovu lešinu vidio na nepristupačnom dijelu otoka. On tamo nije išao, nije mu se dalo ići pogledati. Namigne mi na kraju:

- Budala si, a i tovaru si došao glave!

Mislim da misli kako se magarac prejeo krumpira, a cijela mu vreća došla glave. Dajem svjetioničaru još sto eura da Bepa dostojno sahrani. Duboko u sebi znam da je to bacanje novca, neće on to napraviti ionako. Umirujem savjest na krivi način i kod krive osobe. Nedostaje mi taj magarac, iako nije ni prvi ni zadnji kojemu sam, ne želeći to, ipak došao glave.

Oznake: magarac, tovar, Bepo, svjetioničar, otok, Palagruža

- 13:31 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.12.2013., ponedjeljak

UTJEHA KUPAONICE

Leži u kadi sa prerezanim venama, iz kojih krv polako curi. Mjehurići pjene postaju jarko crveni, a nivo vode opasno se približava rubu kade. Uskoro će morati posegnuti za čepom, inače će nastati poplava u kupaonici, a to nikako ne želi. Ionako je za ribanje pločica, lavaboa, ogledala i ormarića utrošila više sati mukotrpnog rada. Ako si uredan i s osjećajem za čistoću, nijedno dezinfekcijsko sredstvo nije dovoljno dobro. Nijedna četka nije sasvim efikasna. Bez klečanja na pločicama i ručnog brisanja krpicom - nikako ne ide.

E, pa ona nije željela da je zateknu mrtvu u neurednoj kupaoni. O stanu da se ne govori. Uzela je tjedan godišnjeg, da sve sredi prije susreta s vrelom vodom u kadi. Iako je prozore oprala tek prošli tjedan, mrlje od kiše i prašina poništili su svu njezinu muku. Pa onda zavjese, dubinsko usisavanje tepiha, prozračivanje madraca, posteljine. Kad ju je susjed jednom zatekao kako odmiče teške ormare da obriše nakupljenu prašinu, čudio se i smijao. Pa tko još briše prašinu iza ormara? On i žena nikad nisu. Žena mu nema slomljene nokte i hrpu zanoktica. U početku je i ona sama probala čistiti u gumenim rukavicama, ali nije išlo. Nije imala dobar osjećaj opipa u prstima, a bez toga nema dobrog čišćenja. Uglavnom, kuća je nakon tjedan dana ribanja blistala. Ostao je samo problem kupaone. Nakon što prereže vene i krv počne teći, mora ostaviti odčepljenu kadu. Inače će se voda preliti preko ruba, natopiti pod kupaone i napraviti nered u hodniku, a to je svakako željela izbjeći. Jedino se nadala da neće prebrzo izgubiti svijest. Trebalo je stalno ispirati krv sa zapešća, u kadi i oko nje, tjerati je toplim mlazom prema odvodu. Užasavala se pomisli da je u kadi zateknu neurednu, umrljanu krvlju.

U početku je boljelo kao vrag, ali je vremenom bol popustila. Jedino su ružni rubovi presječenih vena zjapili kao pokidani kablovi. Sad je ionako kasno da ih ovlaš omota gazom. Zbog urednosti, naravno.

Mora da je zadrijemala od topline, jer kad se trgnula, kupaona je bila u pari. Jedva je vidjela obrise predmeta oko sebe. Sjetila se, kako će ogledalo ostati mokro i zamrljano, jer osušene kapljice ostave ružan trag na ogledalu. Bojala se da će teško ustati zbog gubitka krvi, ali začudo, digla se lako i bez problema. Sve će ovo još potrajati, razmišljala je, ne sasvim sigurna je li to dobro ili loše. Pod je bio vlažan, pa se sjetila staviti stari ručnik, kojeg je uzela iz košare za pranje. Gadio joj se pogled na otvorene rane na zapešćima, pa je pronašla zavoje i lagano, ali uredno omotala zglavke ruku. Srećom, pa još ima medicinske ljepljive trake, da ne mora vezati ružne, neuredne čvorove.

Kad je uhvatila za kvaku kupaonskih vrata, iznenadilo se što ih ne može otvoriti. Kvaka se savijala u njezinoj ruci, brava je škljocnula, ali su vrata ostala zatvorena. Možda su zaključana izvana? Ali, tko bi to mogao u njezinom stanu? I čemu? Razbijala je glavu ovom zagonetkom. Lupanje po vratima, ili vikanje u pomoć nije dolazilo u obzir. Nije željela da netko provali i spasi je prije nego dovrši što je započela. Prije nego se ubije. Eto, izgovorila je 'ubiti se', a nebo joj se nije srušilo na glavu. Ubiti se, ubiti se, ubiti se. Nema munje s neba, vjerojatno nema ni pakla. Iza smrti nema ničega, bila je sigurna. Uzalud strogi katolički odgoj, nedjeljne mise, strašenja paklenim ognjem za svaku sitnicu. Slobodna, uskoro će biti slobodna od svega. Odlazi kad želi, na način kako odluči, a ne da umjesto nje odlučnije slučajnost, Bog ili priroda.

Pomislila je da zaglavljena vrata ustvari i nisu problem. Pa kuda bi išla? Čemu? Treba se vratiti u toplu kadu, jer je već pomalo drhturila, onako gola i s tko zna koliko malo krvi u venama. Izbjegavala je gledati u zapešća, iako su bila uredno omotana zavojima.

Dugo je planirala vlastitu smrt, skoro od tinejdžerskih dana. Slično kako curice od malena planiraju vlastito vjenčanje, do u detalje. Kakva će biti vjenčanica, veo, haljine za djeveruše. Pa onda cipele, uparivanje boja, cvjetni aranžmani na stolu, ružmarin u zapučku, sve, baš sve detalje. Umjesto planiranja vjenčanja, smrt je kod nje igrala važniju ulogu. Smrt mora biti uredna, lijepa za oko, nenametljiva. Najbliže tome su bile tablete, ali tad bi je čekala sigurna autopsija. Da vide točno što je popila i koliko. Mogla bi na vidljivom mjestu ostaviti praznu bočicu s nazivom tableta i količinom. K vragu, možda i zapisati točno vrijeme gutanja pilula, kad bi znala da je kretenima to dovoljno, da neće tražiti autopsiju. Ali, nije mogla biti sigurna. U današnjem svijetu bez puno logike, morala i etike, nitko svoj posao nije radio s dužnim poštovanjem, savjesno i temeljito. Površnost je božanstvo, kojem se klanjala većina ljudi koje je poznavala.

Ostalo je, dakle, rezanje vena u kadi. Voda će odnijeti krv i sprati nered, a vidljivo rasječene žile neće ostavljati sumnje u uzrok smrti. Ako na kraju i dođe do mrske autopsije, u tijelu neće ostati ni kap krvi. Na stolu patologa neće biti neprepoznatljive, krvave, životinjske mase kao na kolinju. Stol patologa mora biti patološki stol, napravila je u glavi mentalnu zabilješku. Sve, vezano za patologe, mora biti patološko po definiciji.

Kad je već izvan kade, pobrisat će kondenziranu paru i maknuti mokri ručnik s poda. Najradije bi ga stavila na radijator, da se prvo prosuši, ali tko će ga onda vratiti u košaru za prljavo rublje? Nije željela da netko nađe ručnik sumnjive čistoće i posumnja u njezine higijenske navike. Usput je provjerila stanje wc-školjke i zamijenila mirisni uložak. Sjetila se otklopiti vodokotlić i usuti antiseptički osvježivač. Sad više zaista nije imala išta učiniti, pa se vratila u kadu. Godila joj je vrelina vode na vratu, pa je skupila koljena, pognula glavu i prepustila se masaži mlaza. Sitne iglice vode bockale su lice i kožu kao smirujuća akupunktura. Mlaz tuša preselila je na dojke, leđa, pa niz kralješnicu.

Odjednom joj je pogled privukla vijugava zmija odlazeće vode u odvodu. Bila je začuđujuće prozirna, bez kapi crvenila. Trebalo joj je par minuta, dok se u glavi nije formirala zapanjujuća pomisao: krvarenje je prestalo, a ja sam još pri svijesti i razmišljam! Iako je dugo izbjegavala pogledati vlastita zapešća, sad se natjerala pogledati izbliza. Zaista, zavoji su bili bijeli, bez mrlja od krvi. Premetala je po glavi misao o tome, kako u situacijama velikog straha krv može usporeno teći. Krvarenje čak može potpuno prestati! Sjetila se jednog dobrovoljnog davanja krvi, kad su je vratili kući neobavljena posla. Medicinska sestra se našalila: - Krv vam se ustrašila i pobjegla!

Prerezane vene nisu čudesno zacijelile same od sebe, bila je sigurna. Znala je to po zidnom satu na kojem je prošlo skoro pet sati od kada je britvicom za depilaciju razrezala vene. Negdje je čitala, da samo dame ili kukavice režu poprijeko. Da to, ustvari, predstavlja poziv u pomoć. Kao, tko zaista želi iskrvarenje, taj vene reže uzduž. Tu nema šivanja, a krvarenje je obilno. Ali, njoj se to učinilo nekako neuredno. Barbarski. Ionako se bojala velikih rana.

Pogledala se u ogledalo. U nju je zurilo anemično, blijedo lice slično njenom, a opet – tuđe. Žena u ogledalu imala je mnogo čišći, prozračniji ten od njezinog. Dojke joj nisu bile obješene. Naprotiv, izgledale su zaobljene, čvrste, kakve je nekad i sama imala u mladosti. Gubitak krvi očito uzrokuje i poboljšanje vlastite percepcije. Barem nešto pozitivno u svemu, zaključila je.

Prenulo ju je kucanje na vratila. Pokušala je uzviknuti 'tko je', ali se tek zagrcnula, skupila i obgrlila koljena. Na vratima je stajao policajac, radoznalo i bezobrazno zureći u njezinu golotinju. Očito u životu nije vidio puno golih žena. Još se par glava pojavilo u dovratku – prepoznala je susjedu s kata i čovječuljka iz prizemlja, predsjednika kućnog savjeta. Htjela je uzvIknuti: - Što radite u mojoj kupaoni, zar ne vidite da još nisam gotova! Htjela je zamoliti da ne ulaze u cipelama, da ne prljaju. U kakofoniji njihovih glasova, svoj nije uspijevala čuti. Ležala je s rukama preko dojki, kad da njezine malene šake mogu pokriti nagost cijelog tijela. Tip, koji je upravo ušao u kupaonu, uperio je fotoaparat s povelikim objektivom ravno u nju. -Nemojte, zar ne vidite da sam gola! - vrištala je. Nitko se nije obazirao.

Nepoznati s fotoaparatom konačno je progovorio: - Vidio sam puno žena samoubojica. Neke su od njih bile gole, mnoge lijepe. Ali, ovako lijepu i urednu kupaonu nisam vidio već godinama!

Nije razumjela o čemu govore, osim ovog zadnjeg o urednosti. Odjednom je preplavio osjećaj zadovoljstva i ponosa. Konačno je napravila barem nešto kako valja!

Oznake: utjeha, kupaonica, solace, bathroom

- 11:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #

06.12.2013., petak

MAKEDONIJA

Tamo gdje sunce vječno sja,
tamo je Makedonija!
Narod i zemlja koju volim ja
Kad si sam, kad je sve
tužno - ti se sjeti nje
Makedonija ti pruža ljubav i sne…

Trgovački sam putnik i prodajem antikorozivna sredstva. Putujem uzduž i poprijeko kroz balkanske gudure, od nevolja i uroka zaštićen veselom naravi, njemačkom registracijom službenog auta firme i odličnim izborom glazbe s brojnih CD-a, koje uvijek nosim sa sobom na put. Zlu ne trebalo, imam i one gadne pjesme, koje mi služe kao repelanti za sačuvati glavu u opakim krajevima. U Sloveniji pale polke i kekec-himne. Za Hrvatsku imam, recimo, sve ratnohuškačke i kvazidomoljubne pjesmuljke tipa Thompsona i Škore. U Bosni (ovisno od kraja ili kantona) puštam turske, sevdalinke, ali i raznorazne Cece i Brene. Jedino ne svraćam u Hercegovinu. Tamo prolaze istovremeno i najljepše i najmrskije, ruku pod ruku, pa taj kraj zaobilazim u širokom luku još starijeg Starog mosta. Za Srbiju, spremne su mi kafanske, ciganske, turbo-folk. Čak imam nešto i na čistom albanskom, za čisto Kosovo.

Ali jedino stvarno uživam, kad dođem u Makedoniju. Vi sad možete sitničariti pa reći - da je ona sve većim dijelom ionako etnički albanska. Da je bure baruta. Da je Grčkoj ukrala antičko ime, Aleksandra Velikog, ono prekrasno sunce sa zrakama na zastavi. Sve bi to u nekom paralelnom svijetu moglo biti istina. U mojem, Makedonija su ljudi i pjesma. Pjesma najviše.

U početku svojih putovanja po Makedoniji, da odagnam strah koji je morao osjećati još austrougarski general Poćorek u ovim gudurama, puštao bih samo lokalne radio stanice. Uživao sam u tom poetičnom makedonskom jeziku, kojeg sam uglavnom razumio, a ono što nisam - zvučalo je smiješno i zabavno. Sjećam se kao danas, kad sam na kiosku s bozom ugledao vrećice u izlogu, s misterioznim natpisom KUKUPUKU. Dugo sam mozgao, ali me bilo sram pitati. Sigurno nekakav nacionalni prozivod, mislio sam. Poslije se otkrilo da je to obični kikiriki na ćirilici. Dobro, u Hrvatskoj ćirilica nije omiljena, a prosječno obrazovani Hrvat misli da je to srpsko, dakle, neprijateljsko pismo. Brus! Koliko mi je moja baba Stana pričala, ima poprilično jezika koji su koristili ili se koriste ćirilicom: abaski, abhaski, adidžeji, ajsorski, altajski, avarski, azerijski, balkarski, baškirski, bjeloruski, bosanski, bugarski, burjatski, čečenski,čuvaški, čukčijski, dargvaski, dunganski , evenkski, ganguški, jakutski, kabardijanski, kalmički, karačejski, karakalpački, karelijanski, kakaski, kantski, kazaški, kildinski, kirgiški, komijski, korjački, kumički, kurdski, lački, lezgijanski, makedonski, mansijanski, marijski, moldavski, mongolski, mordvinski, nanajski, nenecki, nogajski, orijatski, osetski, romski, rumunjski, saamijski, selkupski, srpski, tabasaranski, tadžički, tatarski, turkmenski, tuvanski, udeganski, udmurtski, ukrajinski, uzbečki…. Uf, umorih se nabrajajući. Ali, baba je uvijek govorila: “Sinko, kad citiraš-sve navedi!” Ako mrzite ćirilicu, samo preskočite ove redove! Otkad sam naučio što znači kukupuku, mnogo se bolje osjećam.

Makedonija! Posao me prvo poveo u Skopje. Na stanici sam s pažnjom gledao živi spomenik velikom potresu iz 1963., kad je poginulo 1.700 ljudi. Podsjeti me, na kakvom smo buretu baruta mi na Balkanu. Doduše, Grčka tih potresa ima više, ali tako im i treba! Priroda ih je nepravedno obdarila s tisuću prekrasnih otoka. Poslovni mi partner pozdravlja s vrata: Dobrodojdovte !
Sa sjetom priča o velikom potresu i kaže: “Moj šef so mal potres na mozokot!” Umirem od smijeha, te u mislima zaželim i vlastitom šefu ovakvu sudbinu. Skopje je prastari grad, osnovali ga Dardanci još 3 stoljeća prije Krista. Tu nikad ne propuštam pregaziti most preko Vardara i zakoračiti, kao iz vremeplova, u neki davni zaboravljeni svijet starog Skopja. Tu su baščaršije u malom, pravoslavne crkve sa prekrasnim drvenim rezbarijama, džamije sa šadrvanom, uske kaldrmisane ulice i face koje su inspirirale i jednog Henryka Sienkiewicza.

U Skopju sam poznavao jednu Anđu, kao iz pjesme. Uvijek bih na povratku svratio, a Anđa bi ispekla svježu kafu u šišu, pjevušeći u pola glasa meni omiljenu:

Ajde slušaj, slušaj
Kaleš, bre, Anđo
što tambura sviri
tamburata sviri

Volio sam Anđu. Neredovito, doduše, kad bi me putovanja nanijela u njezinu blizinu. Stanovala je na najvišem katu nebodera i šalila se, da svatko, tko se popne do nje, (lift je često bio u kvaru) kao da se penje na planinu Golem Korab. Nisam planinar, ali zbog Anđe i njene kafe rado sam planinario. A onda bismo se pozdravili, do novog susreta, a ja bih zapalio cestom dalje, prema jugu. Ravno, bez zaustavljanja, prema Strugi.

Dajte mi krilja ja da si metnam
i v naši strani da se preletnam
na naši mesta jas da si idam
da vidam Ohrid, Struga da vidam...

Kad bih prešao Crni Drim, znao sam da je Struga blizu. Tu sam uvijek dobro prošao, prodao naše proizvode ili ne. Gazda nije imao pojma, što su to Struške večeri poezije. Ali, ja sam uvijek uredio poslovni put u to vrijeme. Rat na Balkanu zauvijek je omeo moje planove, a Struga postalo još jedno mjesto, u koje nikad više neću otići. Pjesnici iz cijelog svijeta zdvajali su, kad je Struga postala samo albanska, a poezija samo politička. “Poeziji treba voda, meni nedostaje Jezero” – rekao je moj prijatelj iz Nizozemske, pjesnik Hans van de Varsenburg. Struški laureat, Portugalac Vasko Grasa Moura, nije razumio što su to Večeri otpora. Jednom je jedan pjesnik B.Š., rođen u Skopju, rekao da nema poezije i muze šute, dok zvecka oružje.

Iako na radiju svira Leb i sol, dječačke uspomene na partizanske filmove zasvirale su mi u glavi jednu drugu pjesmu, jednu ratnu:

Teče Crni Drim, nosi ranjenike
Leši kapetan vodi osvetnike
zrno ga ne bije, oči ga ne vide
nikad se on ne krije kad u borbu ide
Cvjeta jorgovan, idu ljetnje noći
Leši kapetan, kada ćeš nam doći?

Zloslutna jer to pjesma u Makedoniji, u koju se prelilo Kosovo. Pokušavam je iz glave istjerati, pjevušeći neke nevinije, čistije pjesme. Iako, sad mi ne leži nit’ Biljana, nit’ njezino naivno, belo platno. Uostalom, bijela je boja znak žalosti, a ja ne želim tugovati. Makedonija može biti elegična, ali nikad tužna. U glavi sam ulovio jednu romantične prirode. Pjevušim je, tresući pepeo cigarete kroz prozor automobila. Zamišljam kabriolet, kosu kako vijori, zagrljaj djevojke pored sebe i praznu cestu pred nama.

Jovano, Jovanke
tvoja ta majka mori
tebe neće pušta
kad mi ne da dođes dušo
srce moje Jovanko.

Sanjarim u vožnji, a to je opasno. Pogotovu što u prtljažniku vozim lakozapaljive kante antikorozivnog materijala i brdo samizdat knjižica buntovničke poezije. Vozim na buretu baruta. Ja sam bure baruta, ispravljam se. Razmišljam, čemu uopće napustiti Makedoniju? Čemu se i kome vraćati? Žena me ionako vara, a jedini, kojem je bilo stalo do mene, bio je Garo, moj pas. Sutra će biti godinu dana, kako sam ga zgazio, neoprezno izlazeći iz garaže. Okrećem automobil u drugom smjeru. Ne vraćam se. Preda mnom prazna cesta, a u spremniku dovoljno goriva. Puštam muziku u glavi do daske i pjevam iz petnih žila:

Dimitrijo, sine Mitre
zar ne vidis sine Mitre
da te žena vara?
Ako, ako, mila majke
barem je ubava.

- 17:19 - Komentari (18) - Isprintaj - #

04.12.2013., srijeda

POSLJEDNJI FILM ČIKA GLIŠE

-Gligor Rosenbaum!-

Nabusiti glas policajca odzvanjao je hodnikom, a jeka se odbijala od zidova oronulog austrougarskog zdanja u Tvrđi. Nad Osijekom se zloslutno nadvila tama od neizvjesnosti i čestih nestašica struje, a ljudi su gutali strah i odlazili na spavanje s prvim kokošima.

Tek na treći poziv Glišo se sjetio da je to njegovo kršteno ime. Zadnji ga je put tako prozvala žena na samrti, svečano i optužujuće: 'Gligore, crni Gligore!' Na kraju više nije imala ni glasa, samo je nemoćno odmahivala glavom i onda otišla tiho, bez pozdrava. Glišo je ostao sam s maloljetnim djetetom, svojom jedinicom Mašom. Od imovine, bio je tu stari projektor i stotinjak rola filmova, te poluraspadnuti auto, sve što je ostalo od nekad uspješnog Kinostudija Rosenbaum. On i dijete obilazili su sela u zabiti, prikazujući filmove na zidovima zadružnih domova. Nisu to bili novi filmovi, ali publika je svejedno bila zahvalna na svemu što donosio. Dok je premotavao film na projektoru, Mašenjka je naplaćivala ulaz, a plaćalo se svakako, jajima najviše, pa hrane nije nedostajalo. Ponekad bi se zalomilo i nešto novca, iako su seljaci najčešće plaćali jajima, slaninom i dimljenim kobasicama.

-Gligor Rosenbaum!- ime je resko odjeknulo hodnikom kao pucanj kandžije, pa se Glišo trgnuo, zagladio košulju i nesigurnim korakom uputio prema policajcu.

Nije znao koliko su ga dugo ispitivali. Činilo se strašno dugo, mučno i nerazumljivo. Ispočetka su mu sva pitanja morali dvaput ponavljati- nije znao što ga pitaju, iako su pitanja bila kratka. Za koga radi? Koga ima preko? Je li on Nijemac ili Srbin? Židov ili Jevrej? Smijali su se unutra nekoj svojoj, samo njima razumljivoj šali, dodajući da izgleda kao vječni Žid. On nije znao što to točno znači, osim ako nisu mislili na to da je star. Otkud mu, tako starome, djevojčica? Ne može biti njegova. Gledao je u pod, strepeći od njihovih pogleda i pogrda kojima su ga obasipali.

- Mi samo dajemo predstave - branio se Gligor Rosenbaum, ne znajući što da kaže.

Tko su mu prijatelji? Nije znao odgovoriti. Poznavao je većinu seljaka iz obližnjih sela i udaljenijih mjesta, ali mu nitko nije bio prijatelj. Otkud prijatelji u ovakvim teškim vremenima? Uostalom, Gliši nitko nije ni trebao, dok je imao Mašu i filmove.

Pokazali su mu neke listove papira, gdje da potpiše i rekli mu da ide. Za sad ga puštaju, ali neka se ne udaljava.

Bilo je sela s folksdojčerima, gdje su ga pozdravljali sa herr Rosenbaum, bitte! Zvali ga na fruštuk, na ajnpren juhu od zaprženog brašna i na knedle sa šljivama. Koliko god bili gladni, on bi ljubazno odbio, izgovarajući se žurbom, novom predstavom preko Dunava ili nečim desetim.

-Vi ste sigurno za našu stvar – povjerljivo bi snižavali glas podunavski Švabe u čisto njemačkim selima, baš kako ga je svojatao i osječki rabin. Čika Glišo je svima davao za pravo, a u sebi mislio kako su njegovi samo Maša i filmovi.

A onda bi pala tamna noć i strah bi se uvukao u srca običnih ljudi. Filmove više nije imao tko gledati, a sela su postajala divlja i negostoljubiva. Povremeno bi im netko dao malo hrane, ne očekujući ništa zauzvrat. Gligor Rosenbaum se zabarikadirao u svom malenom stanu, pa su Maša i on po cijele dane igrali igre pogađanja: koji film završava scenom kupanja, u kojem su najljepši zalasci sunca, i tako dalje, pa opet sve ukrug.

Kad su jedne noći izbjeglice zakucale na Glišina vrata i zatražile sklonište, nije oklijevao. Jedino, trebalo je smisliti gdje ih smjestiti i kako nahraniti. Dovijao se na razne načine, sve dok izlazak iz stana nije postao nemoguć. Na nesreću, kucanje na njegova vrata se nastavljalo uporno, a on nikog nije mogao odbiti. Svake noći novi zbjeg, s nekoliko novih obitelji, završavao bi u njegovom stanu. Uskoro se stan pretvorio u ljudsko skladište od stisnutih tijela i uplašenih pogleda. Najgora je bila šutnja, nitko se nije usuđivao ni pisnuti. Čak su i djeca odgađala plač do krajnjih granica izdržljivosti.

Glišo više nije imao izbora. Okupio je sve pred projektorom i pustio im svoj najdraži film. Kad je rola već bila pri kraju, upalio je svjetlo, složio raštrkane stolice i vratio ormare na svoje mjesto. Izbjeglice su bile na sigurnom.

Za mjesec-dva, Glišina je ulica opustjela. Većina stanovnika našla je utočište u njegovom stanu. Policija je tapkala u mraku, a ilegalni vodiči su čamcima preko Drave dovozili nove nevoljnike iz okolnih sela. Ulazeći, žene su čvrsto držale oznojene dječje dlanove, a muškarci ozbiljnih lica stupali u stan, kao u Noinu arku. Nitko za bijeg nije plaćao, ako ne računamo ono malo kruha i slanine što su ostavljali kod vrata. U rijetkim trenucima predaha i odmora, između dvije ture izbjeglica, Glišo bi se sjetio hrane, ali uzalud. Nikad ne bi zatekao ni mrvicu, jer bi pridošlice pojeli sve što su zatekli, ne pitajući, kao da se to podrazumijeva.

Jedne je noći, tamnije od ostalih, policija provalila u stan na temelju anonimne dojave. I u tamnoj je noći bilo jasno kao dan, da stotine ulaze u zgradu, ali iz nje nitko ne izlazi. Svejedno, u stanu nije bilo nikoga, osim Gliše i razbacanih kolutova filmova. Onaj pravi, u kojem su bile skrivene tisuće izbjeglica, nisu uspjeli pronaći, a i da jesu, bilo bi uzalud. Na parketu, izgaženom brojnim blatnim cipelama, stajao je razbijeni projektor, a pored njega Glišo, nijem kao njegovi omiljeni filmovi.

…..

Odonda je prošlo dosta godina i svi, baš svi svojataju Glišu. Djeca iz moje ulice crtaju ga kao karikaturu: tu su uši, tu je vrat; ruke, noge k'o u miša- gotov čiča Gliša! Svjetski se muzeji natječu i prepiru oko uspomene na Gligora Rosenbauma i nabrajanja njegovih zasluga za svijet. Dok jedni naglašavaju doprinos humanosti, pravedništvu među narodima, drugi dokazuju kako je Rosenbaum iskazao nesebičnost i zaslužan je za toleranciju među ljudima, vjerama, nacijama i bogzna što sve ne.

Njegovu sam rolu filma s izbjeglicama našao sasvim slučajno, na tavanu kina Papuk. Tisuće izbjeglica unutra, skirvenih u celuloidnoj vrpci, djeluju na prvi pogled sretno, iako su prilično nepovjerljivi prema meni. Kažu, nemaju namjeru izaći u dogledno vrijeme. Jedno sam ih vrijeme nagovarao, a onda sam odustao.

Ne volim filmove s masovkama, a Gligorov posljednji film sad je prenapučen likovima. Od svog su zadnjeg egzodusa ipak ponešto i naučili. Jedino se bojim njihovih međusobnih obračuna, kad konci predugog zajedničkog suživota konačno puknu, a sigurno će puknuti. Od Kanaana do Kaina malen je korak.

Oznake: film, čiča Gliša Gligor, Tvrđa, Osijek :)

- 12:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>