Aaaaaaaaaaaaaaaaa!- iz grla mu se oteo krik.
Liječnica se trgnula i vidljivo uznemirila. Desetogodišnja praksa kliničkog psihijatra u Popovači i brojni čudaci koje je liječila pripremili su je na razne ispade pacijenata. Ipak, zadnjih je godina, uz malu mirovinu, imala i privatnu praksu u vlastitom domu. Povremeni terapijski tretmani u suterenu obiteljske kuće uz njezine lončanice, fine zavjese na prozorima i probranu klijentelu navikli su je na drugačiji život. Pomalo je spuštala gard i često zurila kroz klijente, koji su u svojih sat vremena pokušavali zgurati kroničnu depresiju, bračne nesuglasice, granične poremećaje...riječju, život.
Gledala ga je. U kasnim je pedesetima. Ima dvostruki podbradak, usaljeno tijelo i prorijeđenu kosu, a oči drži sklopljene. Izbjegava pogled, neugodno mu je, kao teškom bolesniku koji se pomokrio pred liječnicima u viziti.
Njegova žena, koja je zajedno s njim došla na prvi terapijski tretman, svoje mlađe godište i sačuvanu liniju kvari konzervativnom odjećom i usnama čvrsto stisnutima u tanku crtu.
- Oprostite, doktorice. Sad vidite kako je meni! On je inače dobroćudan i blag. Knjigovođa je u banci i pred mirovinom, ali u zadnje vrijeme ima tu fantaziju da je plesač flamenka. Povremeno, iz čista mira, ispušta krikove i pucketa prstima u ritmu i glazbi koju samo on čuje u vlastitoj glavi. Uništio nam je sve podove u stanu cipelama s visokim potpeticama, koje do prošlog ljeta nikad nije obukao. Svaki ga dan uovim kako pleše u tim cipelama, što strašno lupaju po golom parketu.
...
-Cuando me amaré? - upitao sam Carmen, tek da je zbunim i poremetim njezin pažljivo pripremljen nastup. Naravno, ne umišljam si da ona sebe još uvijek vidi kako je ja vidim, kako nas oboje vidim iz vremena dok smo bili mladi. Ona šuti. Zaboravila je.
...
Zamolila sam njegovu suprugu da nas ostavi same. Izašla je s vidljivim olakšanjem na licu, kao netko tko se žuri s bolesničkog odjela vani na zrak, u normalan svijet. Uvijek pazim da o pacijentima razmišljam kao o klijentima, iako baš svaki od njih treba tretman i liječenje. To tek u filmovima uljepšavaju, da sam razgovor pomaže, a pacijent opušteno leži na kauču i govori o svojim traumama iz djetinjstva, konfliktu s majkom koja već godinama nije živa, ali iz groba i dalje upravlja njegovim životom, itd. Namjerno kažem ‘njegovim’. Iako liječim i žene, moji su klijenti uglavnom muškarci. Ne samo moji, točnije. Muškarci su većinska populacija svakog psihijatrijskog odjela, a psihoterapeuti izgleda i postoje samo zbog njih. Ipak su oni krhki, slabiji spol. Poneka žena također ima komplicirani odnos s roditeljima, ali odnos tek muškarca i njegove majke osigurava egzistenciju tisućama psihoterapeuta kao ja. Kad nemam klijente, obična sam žena, umirovljenica, supruga, a moj muž izvlači vlastitu pokojnu majku u barem polovici naših vlastitih sukoba.
Klijent ispred mene, začudo, nema nerazriješene edipalne komplekse. Barem vidljive nema. Svaki ih ima, samo je pitanje koliko duboko treba zagrebati ispod površine. Ovaj muškarac ima neobičan problem, očito fikciju koja mu pomaže da ostane zarobljen u tom izmišljenom svijetu nepostojeće glazbe koju samo on čuje, pleas koji mu ne priliči. Ne s tim ogromnim, otromboljenim tijelom.
- Pokažite mi nešto od tog vašeg plesa – rekla sam pažljivo izbjegavajući pogledati ga u lice, da ne prepozna moju nevjericu i želju da ga razotkrijem. Naravno, strogo je zabranjeno o klijentima razmišljati kao o luđacima, iako to oni uglavnom jesu. Smijem si to dozvoliti u mojim godinama, posebno ako je neizgovoreno. Još nisam naišla na pacijenta koji čita misli, hvala bogu.
Ustao je s lakoćom iz stolice i krenuo prema sredini prostorije. Oči su mu bile sklopljene, a ruke visoko podignute i savijene u luk. Odjednom je staccato njegovih potpetica zatresao sobu. Divlje, harmonično i u samo njemu znanom ritmu, koji se ubrzavao pa usporavao, prelazio u crescendo zvuka, a onda se povlačio kao divlja zvijer pred lovcima. Oboje smo potpuno zaboravili na njegovu debljinu i nezgrapnost tijela, jer je lakoća njegovih pokreta činila da klizi po podu prostorije. Odjednom je izgledao viši, mršaviji, mlađi. Na tren sam se ulovila kako bubnjam prstima po stolu u ritmu njegovih potpetica.
- Prepoznajem flamenco – rekla sam nakon desetak minuta šutnje.
On se vratio u stolicu, brišući znoj sa čela velikom, starinskom maramicom sa uzorkom, kakav nisam vidjela dvadesetak godina.Transformacija u postarijeg, odebljeg muškarca s problemom se završila, a metamorfoza je bila zastrašujuća. U osnovi, svakog klijenta procijenim još s vrata ordinacije. Ovoga sam smjestila u ladicu potisnute seksualnosti, nemira međunožja i nemogućnosti realizacije. Zarobljen je u tijelu koje propada, sa ženom koja je oličenje stroge majke, možda čak i njegove. Svaka žena zna da je falus jedino što na muškarcu vrijedi, a ovdje više nema opasnosti gubitka niti za muškarca, niti suprugu. I onda, naravno, bijeg u fantaziju. Ovome je to ples, egzotika udaljenih krajeva i glazbe koja izrasta na drugom i drugačijem tlu. Lijepe su to fantazije. Osvežavajuće. Ipak, lako im se prepustiti ako je čovjek labilan, a pritisci veliki. Ako je muškarac.
...
- Si yo te amo, Carmen... Tú me amarás?
Ona šuti. Nešto zapisuje u malenu bilježnicu koju drži preko koljena. Izgleda kao onda, kad mi je bacila ružu i vezala lancima jačima od razuma. Zbog nje bih bio švercer, kriminalac, bilo što - samo ne debeli, stari knjigovođa pred mirovinom, sa visokim tlakom i proširenim venama. Srećom, čujem flamenco u glavi, pa mi glazba i ritam ispunjavaju sate dok smo razdvojeni. Sad je još lakše, otkad sam nagovorio ženu da me vodi kod Carmen. Doktorice Karmen. Ona tvrdi, natpis na vratima ordinacije dr. K. Antolović-Mehun, spec.psih. ustvari znači doktorica Katarina.
Što ona zna o Andalusiji, flamencu i Sevilli?
-Yo te amo, Carmen... Tú me amarás?
|
