Davidov bijeli Jeep bio je prekriven skrenim blatom, od kotača pa sve do vjetrobranskog stakla. Čak su i velika, crna slova UNPROFOR jedva vidljiva. Iz daljine, čini se da piše UFO, ali David se sasvim fino uklapa u zemaljski, štoviše, zemljani izgled. Manjak tuširanja i višak prašine čine da se fino uklapa među lokalno stanovništvo. Rijetko bi tko pogodio da je u mirovnu misiju došao kao prevoditelj iz kozmopolitanskog Clevelanda, država Ohio.
On izgleda sasvim obično, osim sjedina u kosi i albino obrva. To je zaradio jednog prašnjavog popodneva, kad je vozilo mirovne misije naletjelo na minu uz glavnu cestu. Nitko nije ozbiljnije ozlijeđen, jedino je David sljedeće jutro u ogledalu izgledao kao bijeli miš iz cirkusa. Njega, tridesetogodišnjaka, to zakašnjelo djelovanje mine i prvo borbeno iskustvo na Balkanu čini zrelijim, barem po izgledu. U zapovjedništvu su mu obećali bonus na plaću i još garantirani uspjeh kod lokalnih cura. One, navodno, vole sjedine na muškarcu kao znak zrelosti, iskustva i dovoljno love.
David je prevoditelj za srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski. Dobro zna da je to jedan jezik, ali naučio je paziti kako jezik definira pred zaraćenim stranama. Dobra stvar u svemu je što UN to plaća kao dva jezika. Konačno se isplati biti dijete Srbina iz Like i Hrvatice iz Slavonije. Cleveland, kao i svaki veći grad u Americi, ima svoja jugoslavenska geta, u kojima su prve generacije doseljenika živjele cijeli život, a da nisu pošteno naučili engleski. Djeca su im, naravno, bila drugačija. David je morao svima u razredu objašnjavati što znači natpis na očevoj mesnici. Zagreb Meat je bila popularna trgovina u susjedstvu i okolnim kvartovima. Cleveland je bio ogroman, s dovoljno mjesta za sve, a različiti su uvijek nalazili neki zajednički interes kao ključ sporazumijevanja.
Ovdje u Baranji se činilo da ljudi koji pucaju jedni na druge uopće ne govore istim jezikom, iako je David savršeno razumio i jedne i druge. Tek sitne varijacije u psovkama i molitvama odavale su da se radi o dva zavađena, sve udaljenija plemena.
David ne puši, on grize grize nokte i pljucka zanoktice. Možda od nelagode i straha od rata u kojem se našao, možda još iz djetinjstva, tko zna. Uz toliko prašine na cesti i manjak toplih tuševa, zezamo ga da jede sve više blata i da mu je bolje da puši Ili pije.
David je prezbiterijanac, odnosno, tako su ga odgojili. Kad ga pitamo da objasni razliku između protestanata - reformiranih i prezbiterijanaca - ne zna, naravno, jer crkva je za njega od manje važnosti nego vjera. Uvijek kaže da je Isus jedan, a brojne crkve tek posvađani svećenici.
Zato David na svom Jeepu ima naljepnicu s križem i natpisom 'Zatrubi jednom za Isusa!'. Kad se ne puca, na cesti od Aljmaša do Osijeka pa dalje, do Bilja i Darde, njemu često trube. Ovdje živi tako pobožan narod, David misli sasvim ozbiljno. Zna po tome, što svećenici neprestano blagosiljaju minobacače i haubice, dijele krunice i govore kako Isus želi da pobiju gadove na drugoj strani.
|
