Jadi mladog vola

21.06.2006., srijeda

Zvona

priča br.100

Prenuo se iz sna, probuđen pucnjevima i potmulom grmljavinom. Haubice, minobacači, topovi - bilo je teško odrediti. U glavi mu je zujalo, kao u transformatoru visokog napona. Bio je omotan pokrivačem od gustog, ljepljivog mraka, koji je pao na proplanak bez zvijezda. Tek je podrhtavanje tla ispod vreće za spavanje davalo naznaku da postoji još nešto, netko živ u ovakvoj noći. Zvukovi pucnjave i rata u daljini pomogli su mu da se prisjeti tko je.

Bila je Španjolska, godina 1937. u šumama oko Segovije, a on nadobudni stranac, upleten u rat koji ga se ne tiče. Možda se došao proslaviti kao reporter, diverzant koji ruši mostove, ili avanturist željan uzbuđenja, mirisa krvi i adrenalina, koji juri žilama i paralizira ljude u smrtnoj opasnosti? Nije tog trenutka znao. Jedino stvarno u ovom nadrealnom okruženju bila je Marija i njezino golo tijelo, omotano oko njegovoga. Spavala je, obrglivši ga objema rukama oko vrata. U snu se trzala, aritmijom udaljene topovske tutnjave. Priljubljen licem uz njezino, osluškivao je nepravilno disanje i osjećao trzaje mišića lica pod dlanom. Bojala se i u snu, a košmarni snovi sigurno su je i noćas držali prikovanu za tlo. Nije znao kako drugačije otjerati svoj i njezin strah, pa je probudio i grubo zaronio u nju, onako još toplu. Nije se opirala, samo ga je bez glasa povlukla jače na sebe. Bilo joj je tek 17.

Probudile su je njegove ruke i usne, dok joj je pod vrećom za spavanje raskopčavao košulju i gnječio dojke. Na trenutak je htjela vrisnuti, misleći da se silovanje nastavlja tamo gdje je prekinuto prije tri dana. Ali, njegove su ruke bile obzirne, a miris i dah poznat. Tutnjava topova dopirala je sa udaljenih brda i činilo se da im se svakom novom eksplozijom približava. Njegovo prodiranje u nju bilo je nježno, bojeći se da je ranjava. Kao da je itko, išta, više može pozlijediti. Miris rata i smrti nadvio se nad njih dvoje i ovu čistinu na kraju šume. Nije znala hoće li u svitanje otkriti da su zanoćili u neprijateljskom okruženju. Puške, bombe i revolveri bili su joj potrebni prijatelji. Robert nije takav. On je ovdje zalutao, a ipak očekuje od sebe da ubije, ili bude ubijen.

-Bojiš se? Još su daleko, znam po zvuku granata – šapnuo je Mariji na uho. Trznula se, ali tijelo nije odmaknula. Pod jagodicama prstiju osjećao je naježene bradavice. Konačno je postao svjestan, da cijeli ovaj besmisleni rat ne vrijedi koliko jedna noć sa ovom djevojkom, bilo kojom djevojkom. Imao je više sreće nego pameti. Kad je dolazio, ratne mu strane nisu bile baš najjasnije, kako to obično biva u građanskom ratu. Instinktivno se opredijelio za one, na čijoj je strani trebala biti pravda. Oružje ga je fasciniralo, ta nevjerojatna moć u komadu željeza, vatrenom štapu bogova s munjama, koja je u trenu mogla oduzeti život. Kao čovjek od slova i knjiga, sanjao je da doživi nešto upečatljivo, što će mu dati inspiraciju da piše, nešto krvavo i dramatično, što će ganuti njegove buduće čitatelje. Nešto, što će mu zaraditi Nobela, ili barem Pulitzera. Što će njegovo ime zapisati zlatnim slovima za buduće generacije. Kad je prvi puta vidio mrtvaca, povratio je. Mučnina ga nije ostavljala danima. Od tada ih je vidio na desetine. Nije bilo ničeg uzbudljivog u ogavnom mirisu još tople krvi, niti gnjilim leševima, na koje su putem nailazili i ostavljali ih iza sebe. Marija je bila jedino lijepo i uzbudljivo, što je doživio u ovom ratu. Njezina koža, dah na vratu i drhtanje u zagrljaju vrijedili su ovog straha, koji ga je sve češće grabio čeličnim prstima za grlo.

Nije se bojala, ali njegov je strah bio razoružavajući. Drhtao je i grlio je, kao da želi da ona zaštiti njega, odraslog muškarca. Njega, koji je vlastitim izborom, svojevoljno došao u ove gudure i divlju zemlju da puca i ubija, ne znajući ni koga ni zašto. Ona je barem imala opravdane razloge. Ako ništa drugo, vojnici na koje je pucala i ponekad pogađala, imali su ista, nacerena lica muškaraca koji su je danima silovali, prije nego je pobjegla i skrila se u ovoj šumi. Tutnjava minobacača odjednom je bila zaglušujuća. Granate su počele padati blizu njihove čistine. Pokušala se odvojiti od Roberta, koji ju je stiskao u zagrljaju. Nije se dao, a tijelo mu se čudno opustilo i pritiskalo je svom težinom.

Odjednom se bojao za oboje - za sebe, da će nastradati sad, kad je konačno pronašao neki smisao u tom ludilu rata. Za nju, da će u osvetničkom gnjevu i želji da ubije baš svakog muškarca koji joj je učinio nažao- a skoro svi jesu – izgubiti kompas i sve više se izlagati fizičkoj pogibelji. Ili još gore - mržnji, koja ju je nagrizala iznutra. Gledao je prečesto ovih par dana, otkad se znaju, kako s posebnim zadovoljstvom čisti i puni oružje, a zatim s lakoćom i mirom strijelca na streljani puca da ubije. Grlio ju je sve jače, da osjeti njegovo drhtanje i strah za oboje, strah za budućnost koje možda neće biti. Možda od siline njihovog zagrljaja, osjetio je val topline koji mu se širio tijelom prema nogama. Kao da su propadali u vulkan, a vrelina ih vrtoglavo obuzimala.

Prenula se iz sna, probuđena zvonjavom s obližnjeg zvonika i prigušenom pucnjavom. Kao zvonareva žena, cijeli je život promatrala ispraćaj svatova u novi život na selu, uz pucnjavu iz pištolja i poneke lovačke puške. U glavi joj je zujalo, kao u transformatoru visokog napona. Bila je budna, pa ipak se koprena gustog, ljepljivog mraka nije dala odagnati iz širom rastvorenih očiju. Zvukovi pucnjave u daljini pomogli su joj da se prisjeti tko je. Bila je Marija, a u ta dva dana, koliko su se poznavali, Robert se bio beznadno zaljubio u nju. Bilo je to toliko davno, u nekom prošlom životu, da mu se nije mogla sjetiti niti lica. Zvonjava s obližnjeg zvonika postajala je sve glasnija, kao da joj samrtna postelja leti zrakom, uvis, prema crkvenim tornjevima.

Više se nije sjećala ničega. Zadnja joj je pomisao bljesnula kroz svijest kao zvijezda repatica: za kim to zvono zvoni?

- 01:28 - Komentari (22) - Isprintaj - #

17.06.2006., subota

Začini

Vodič je egzaltirano rekao: - Da biste razumjeli Cairo i njegov najveći bazaar Khan Khalili, najprije morate pročitati trilogiju Nagiba Mahfouza.

- Nemamo toliko vremena, ispričajte nam vi u par rečenica – zamolio sam uljudno, ali nestrpljivo.

Započeo je priču od 1171.godine i početaka Al Quahire, današnjeg Caira. Mrki pogledi turista iz naše grupe natjerali su ga da preskoči stoljeća. Nastavio je s Memlucima, princom Jartasom Al-Khalilijem i 1382.godinom, kad je princ osnovao trgovište, ‘khan’. Cairo je tada već bio najvažnije središte za trgovinu Afrike i Istoka. Brojne karavane nosile su tovare robe i trebale prenoćište za ljude i tovarne životinje. Stari je bazaar cvjetao i širio se, a zadnja se vladarska dinastija Mohammada Alija održala sve do 1952.

Vodiča više nitko nije slušao, a nestrpljiviji su se polako odvojili od grupe, spremni da zarone u vrevu najvećeg sjevernoafričkog bazaara. Blještavilo boja, zvukova i mirisa opijalo je na svakom koraku.

Nepoznata djevojka iz grupe trebala je pomoć oko kupnje nekog začina. Iako Khan Khalili više nema povijesnu ulogu trgovišta, koju je zamijenila turistička, ipak se tu mogu naći najčudesniji začini Afrike, Bliskog i Dalekog istoka. Za mene, jednostavnog muškarca, začini su uvijek bili tek dva-tri osnovna dodatka jelu. Zato je moj šok bio tim veći, kad sam ugledao brojne trgovine i štandove, sa desecima vreća načudnijih zrna, mahuna, sjemenki, grumenja i praha u svim duginim bojama. Već izdaleka, mirisi su se miješali i slagali u rasponu od prepoznatljivih, do čudnih i posebnih.

Ušli smo u uski, polumračni dućan, orijentalnu magazu, a trgovac nas je dobroćudno povlačio za rukav, nudeći iskvarenim engleskim da probamo njegovu robu. Probati začin? Kako čudna ponuda, pomislio sam. Trgovac je primijetio moju nesigurnost.

-Možda biste popili čaj od kima, dok birate robu?- upitao je, hrleći prema pokrajnjoj prostoriji. Začas se vratio sa šalicom iz koje je dopirao jak, egzotičan miris.- Probajte, odličan je protiv bakterija i probavnih smetnji, koje vi, Europljani, morate dobiti kod nas u Africi - smješkao se. Okus je bio gorak, dok trgovac nije stavio grumen nečega u šalicu. - Saće meda, da ublaži gorčinu - lakonski je odgovorio na nepostavljeno pitanje. – Kim stavljamo svugdje, u čaj, juhu i meso. Zamislio sam njihovu juhu od crvene leće ili ćufte s kimom i stresao se. Djevojka iz grupe, koju sam po prvi put upoznao tek na ovom posjetu bazaaru, nasmijala se mojoj reakciji i izrazu lica.

-Tipično muški - rekla je. Kao da ona tako kuha! Kao da uopće zna kuhati, ispravio sam se, jer je imala tek dvadesetak godina. Prebirala je prstima po prepunim platnenim vrećama, iz kojih su se zrakom izvijali mirisi crne Afrike, Bliskog istoka i obronaka Himalaja i Indokine. Zakopala je ruke u posudu prepunu osušenih cvjetova, krupno narezanog korijenja i oguljene kore, pa prste prinijela nosu. –Pomiriši samo!- rekla je nepotrebno, jer sam već širio nosnice od aromatičnih, jakih mirisa.- Pažljivo s tim cvjetovima – trgovač se usplahirio. – Ne treba miješati rukama po različitim vrećama sa začinima - dodao je malo hladnije, a nas dvoje smo se pogledali i nasmijali.- Ne bojte se, ruke su nam čiste! - Nije to u pitanju, već su to začini s moćnim, ljekovitim ali i opasnim svojstvima - trgovac je očito zabacio udicu, iako smo već davno bili upecani njegovom neposrednošću i egzotikom polumračne trgovine. Sjeo je natrag u svoj kut u dnu prostorije i stavio čibuk nargile u usta. Miris zapaljenog ružinog drveta pomiješao se s mirisom začina.

Prošetao sam uz redove postavljenih otvorenih vreća, s natpisima zabodenima sa strane: bijeli i crni papar, piment, vanilija, anis, kim, sezam, klinčići, cimet, đumbir… Nije mi se više dalo čitati nazive. Prinosio sam neke začine nosu, liznuo bih prste da odredim okus i jačinu. Jezik me uskoro počeo peći. Sad bi još malo čaja, makar i onog gorkastog od kima, dobro došlo.

Neke od začinskih biljaka bile su cijele, neke izlomljenih komadića, druge u prahu. Ipak, svima je bilo zajedničko da su, osim isparavanja mirisa, zračile nekom energijom, od koje mi se zavrtjelo u glavi.

Čaj, koji nam je ovaj puta ponuđen, bio je sasvim drugačiji - slatkasto opojan, okusa sličnog našoj kadulji, menti, vaniliji i još nečemu što nisam mogao odrediti. Nisam pitao. Znao sam da će trgovac sam ponuditi priču.

Pitao je obzirno, imamo li kakvih predznanja o začinima, što specifično trebamo i u koje svrhe? Želimo li, da nas malo poduči? Željeli smo, naravno.

Pričao je o eteričnim uljima, koja sadrže esencije pustinjskih noći, nesretnih ljubavi i izgubljenih duša. Začinski poeta, narugala se moja pratilja, kojoj još nisam znao ime. Bili smo tek dva stranca u egzotičnom svijetu iz Tisuću i jedne noći, koji su se po prirodi stvari držali zajedno zbog straha od nepoznatoga. Pitao je, znamo li kakvog su okusa cimet i vanilija, Europljanima dva najpoznatija začina. Znali smo, kako da ne! O, kako smo se prevarili, kad smo probali pravu, nepatvorenu vaniliju, grizli zubima korijen cimeta. Okus je bio tek sličan okusu začina iz vrećice, ali intenzivan, drugačiji, pun sokova i sporednih mirisa, koji su nadopunjavali cjelinu. Moja su osjetila postajala sve sličnija osjetilu psa, a neuroni nosne sluznice jurili su ekspresnom trakom do čeonog režnja mozga i njušne moždane kore. Odjednom sam, uz stotine mirisa, pored sebe počeo njušiti privlačnu, mladu ženku. Tjerala se, a njezini su hormoni divljali, pozivajući da je povalim tu, na drvenom podu trgovine začinima.

Misli su mi slobodno vrludale, a prsti mahinalno ulazili u usta: slatko, gorko, kiselo, slano. Tim redoslijedom i u krug, kao na vrtuljku. Papile jezika rascvale su se i nabubrile. Znao sam da se više ne radi o običnim okusima, već aromama, kombinaciji okusa i mirisa u ovoj Alibabinoj spilji. Mozak, bombardiran porukama gljivastih papila s vrha jezika, procesirao je podatke, spremajući ih u ladice s memorijama. Jedna se aroma posebno izdvojila - aroma ženske kože na vratu djevojke.

Gledali smo se preko prostorije. Ona na jednom kraju, mrveći prstima kristale tamjana, ja na drugom, gutajući je pogledima. Svojim naglo probuđenim trećim okom vidio sam trgovca začinima kako se smiješi u mraku trgovine.

Zapakiranu vaniliju samo nam je prodao. Ali, vrećicu s marcipanom nam je poklonio. Zaručnički dar, rekao je sa smiješkom, dok smo nepoznata djevojka i ja stajali zagrljeni usred trgovine i divlje se ljubili. Nije postavljao pitanja. Imao je iskustva, kakav učinak imaju njegovi začini na neoprezne strance.

-Znam da ćete doći opet!- vikao je za nama, dok smo, držeći se za ruke, tražili taksi da nas odveze do hotela. Njezinog ili mojeg, svejedno.

- 05:03 - Komentari (31) - Isprintaj - #

15.06.2006., četvrtak

Kao Bruce Lee

Izašao je iz noćnog bara potpuno trijezan. U glavi mu je još bubnjalo od preglasne muzike i žamora desetaka nemuštih glasova. Usta su mu bila suha i stezalo ga je u grudima. Ni tu vani, u mračnom prolazu između dvije ulice, tjeskoba nije popuštala. Da barem pušim, pomislio je. Da nečim zabavim nemirne ruke. Frustracija, koja se taložila tjednima, ključala mu je u venama i pulsirala u sljepoočnicama. Bezuspješno se pokušavao otresti kuckanja u glavi, zalazeći u sumnjive barove i noćne klubove s umornim plesačicama. Osjećao je, da nešto treba poduzeti. Čekao je neki znak.

Trojica mladića, koji su se iznenada stvorili pred njim, bila su također u potrazi za nečim. Osvrtali su se, gledajući u pravcu noćnog bara. Vrata na stražnjem izlazu, kroz koja je maločas izašao, nisu se više otvarala. Jedini zvuk dolazio je iz obližnjeg kontejnera za smeće, gdje su štakori razvlačili plastične vrećice s ostacima hrane. Na blijedom mjesečevom svjetlu prepoznao je jednoličnu, nemaštovitu uniformiranost skinheadsa. Obrijane glave, kožne jakne i čizme. U polumraku se čulo tiho zveckanje. Nije bio siguran, vade li lance ili zvuk dolazi od stupidnih ukrasa na jaknama.

- Halo, gospodine! Imate sitniša? Trebamo za telefon, - najbliži njemu podrugljivo mu se obratio. Prišli su mu sasvim blizu, pa ih je sa zanimanjem osmotrio. Nije se bojao, dapače. Učinilo mu se, da mu to netko odgore šalje davno iščekivani znak. Bili bi tek golobradi mladići, s namještenom pozom grubijana, da nisu imali izvučene noževe, čije su oštrice lovile mjesečevo svjetlo i bacale sjenke na zid iza njega.

Odlučio im je udovoljiti, pa je pomirljivo posegnuo za novčanikom. – Evo, ovo bi trebalo biti dovoljno- rekao je, pružajući najbližem zgužvanu novčanicu.

-Stari, daj novčanik, da se ne mučimo sitnišem!

Nije im bilo do novca, ili barem ne samo do njega.Željeli su se malo i zabaviti. Znao je, da slijedi neizbježni sukob. Odjednom mu je bilo svejedno. Godinama je uspješno eskivirao fizičke sukobe i tučnjave, iako je poznavao vještine karatea. Ako ničemu drugome, godine treninga i natjecanja u regionalnoj ligi naučile su ga, da je nekad sukob nemoguće izbjeći.

- Ovo će loše završiti – meko se obratio najglasnijem od njih. Okružili su ga kao psi u čoporu, dok je uzmicao prema zidu.

-Začepi, starkeljo!- zarežao je najmlađi. Nije mu moglo biti više od šesnaestak godina. Ali, nož u njegovim rukama bio je od solidnog, njemačkog čelika i očito je već bio u ljudskom mesu. Klinac ga je vješto prebacivao iz ruke u ruku, pokušavajući ga zbuniti. Ili uplašiti, svejedno. Nisu znali, da su od svih noći izabrali najgoru da se iskale na njemu.

-Ako sam ja starkelja, tebi trebaju naočale!

Nije bio niti siguran, je li uzvratio tim vickastim komentarom. U svakom slučaju, zapanjilo ga je da ga smatraju starim. I u mraku se jasno vidjelo da mu je tek četrdeseta. Svejedno, zapeklo ga je što su ga nazvali starcem. Plašio ga je vlastiti osjećaj hladnokrvnog procjenjivanja situacije i odsustvo straha. Znao je otprije, da je to krajnji stadij agresije, u kojem obično padne krv.

Stajao je spuštenih ruku, očekujući prvi napad. Superiornost pred nezrelošću klinaca i njihovim noževima dovela ga je da radoznalo gleda izvan vlastitog tijela, odgore na sebe i skinheadse u primitivnom plesu nasilja. Bio je Neo iz Matrixa, koji zaustavlja metke u letu. Bio je replikant Roy iz Blade Runnera, koji se smije nesavršenosti ljudi, a ipak na njih gleda sa simpatijama i zavišću.

Kao u kompliciranom baletu, njegove su ruke parale zrakom, udarale grudni koš prvog napadača, a zatim, nastavljajući uzlaznu putanju, kidale grlo sljedećeg protivnika. Nije osjećao apsolutno ništa, dok je sa zanimanjem analizirao lica napadača u šoku. Ležali su kao krpene lutke slomljenih, groteskno razmaknutih udova i krvlju umrljanih golobradih lica. Sagnuo se nad jednoga, pa drugoga, da im raskopča košulje i potraži osobne dokumente u džepovima. Pokušao je pročitati imena ih osobnih iskaznica. Obična imena, balavci u rasponu od šesnaest do devetnaest godina. Čučnuo je pored najbližeg, koji se gušio u vlastitoj krvi.

-Stari, kakav je osjećaj?- pitao je gotovo sa simpatijama. Strah iz zapanjenih, skoro dječjih očiju, nije ga dirnuo.

-Vi, dečki, očito niste gledali Bruce Leeja u 'Zmajevom gnijezdu' – našalio se, praveći polukružne pokrete šakama, kao vječno mladi, neumrli Kinez. Šumno je ispustio zrak iz pluća, odjednom se osjetivši lako i po prvi put te večeri - bez glavobolje. Ovo je negdje moralo puknuti, pomislio je zadovoljno. Bolje vi, nego ja, promrmljao je sebi u bradu.

Sažaljivo je pogledao prema najmlađem, koji je pokušavao otpuzati prema svjetlu i izlazu iz uličice. Krvavi nokti ostavljali su trag na asfaltu.

Na odlasku, nasmiješio im se sa iskrenim simpatijama. –Momci, spasili ste mi večer!

Još samo završni udarac. Okrenuo se prema umirućim tijelima, ironično naklonio i kucnuo petama na nacistički pozdrav u stilu skinheadsa: -Sieg heil! Glava mu je bila laka kao perce. Konačno, svjetlo na kraju tunela. Kako malo nasilja može nekome biti spas, pomislio je. Još se smješkao, dok su se iznad njegove glave, negdje u visini, miješali neprepoznatiljivi glasovi.

U ambulantom vozilu, bolničar se okrenuo liječnici na prednjem sjedalu: - Doktorice, mislim da smo ga izgubili. Više mu ne osjećam puls. Vozač hitne rutinirano je dohvatio mikrofon na kontrolnoj ploči:

- Muškarac, u četrdesetima, višestruke ubodne rane nožem. Presječena glavna aorta, reanimacija neuspješna. Doktorica ga je već proglasila. Nema žurbe, dolazimo za petnaest minuta.

- 23:58 - Komentari (16) - Isprintaj - #

09.06.2006., petak

Scarlett razgovara sa svojim sisama

(Pornografska veza, pronađena u prijevodu)

Promatrala ga je sa zanimanjem. Bio je nizak rastom, izrazito dlakavih podlaktica i širokih, nezgrapnih šaka. U četrdesetima, pomislila je, možda je malo prestar za mene. Dvadeset drugog studenog ona će napuniti tek devetnaest godina, a već je bila u dugoj vezi, koja nije vodila nikuda.

- Cure, kako vam se tip čini? Obožavam dlakave muške ruke – Scarlett je šapnula svojim sisama. Slučajni promatrač sa strane bi pomislio da razgovara sama sa sobom. Ili da govori u skriveni mikrofon, zakačen na duboki dekolte haljine, koja joj je slobodno lepršala oko širokih bokova. Skrivena kamera, očito, nagađao je besposleni barmen za šankom u luksuznom hotelu poslovnog središta Tokija.

Scarlettine sise meke su i prozračne, najfinije mliječnobijele buhtlice, koje kao da imaju svoj vlastiti život. Kad joj je dosadno, poigra se njima, vrteći palcem i kažiprstom prvo jednu, pa drugu bradavicu, dok ne postanu purpurno crvene. Tad joj areole potamne i namiguju svakim drhtajem kože.

Scarlett nije erotoman, samo joj je prečesto dosadno. Upravo sada, u ovom praznom baru, ostavljena da se nasmrt dosađuje, rado bi se poigrala sa sredovječnim muškarcem muževnih ruku. Njezine sise se slažu i pristaju, mreškajući se pod tankom tkaninom, nesputane bilo čime osim vlastitim drhtajima i silom teže. Izvana, netko bi objektivan pomislio da i nisu baš velike, ali Scarlett zna da je njezine grudi nemoguće svrstati u kategoriju standardnih grudnjaka. Ima dana, kad nabubre i žele iskočiti iz odjeće. Ponekad nateknu i bole, mameći Scarlett da ih u sigurnosti sobe oslobodi odjeće. – Cure, idemo van, na zrak!- tako im Scarlett tepa.

Scarlett je glumica još od svoje jedanaeste. Ali, kad si jedno od četvoro djece, plus imaš i brata-blizanca, za igračke, status i roditeljsku, svačiju ljubav, moraš se sam izboriti. Ona je to od malih nogu uspijevala glumom. Sa šesnaest, Scarlett je otkrila novo, svemoćno oružje u borbi za naklonost okoline - svoje čarobne, sjajne, inteligentne grudi. Sise, koje joj govore, koje namiguju, izazivaju, savjetuju. One su odlično društvo, najbolji prijatelj i strog, ali pravedan kritičar.

Muškarac u baru natače se alkoholom. Sam je i dosadno mu je, baš kao njoj. Scarlett mu se smješka, prilazi za njegov stol i započinje neobavezan razgovor. Njezine sise, naprotiv, otvoreno namiguju, mame i pozivaju neznanca u sobu. Da se poigramo! Sise su vješt pregovarač, pa muškarac ustaje i kreće prema liftu.

- Trideseti kat za mene, molim! - Scarlett govori nepotrebno, jer muškarac je već stisnuo prekidač za zaustavljanje lifta i snažnim joj šakama obuhvatio stražnjicu. Podiže joj guzove visoko, a rub joj se gaćica duboko ureže u meso i nestaje u mokrom procijepu. Oboje šute, jedino sise govore nešto nepovezano, nagovaraju oboje da ih oslobode, tu u liftu, između katova, dok su u mjehuru sapunice i bestežinskom stanju.

Scarlett otkriva vlastitu senzualnost na najčudnijem mjestu, gola i leđima naslonjena na hladnu stijenku lifta. Stranac je grub na čudan, nježan način. Ruke su mu posvuda, ima ih na desetke, koje zalaze u sve njezine otvore, pore i tajne zakutke. Lift se pretvara u užareni stakleni mjehur bez kisika, u kojem oboje savršeno udišu atmosferu Venere. Klorofil na stijenkama kugle rascvjetava u stotine cvjetova mesožderki i divljih orhideja.

Stranac je duboko u Scarlett, a ona nema gdje zakopati ruke, visoko podignute iznad sebe, pa struže noktima po metalu lifta, kao pantera, zarobljena u kavezu. U njezinoj glavi svira David Bowie, a slike Nastassje iz filma ‘Cat People’ projiciraju se na staklenom stropu lifta.

Scarlettine noge spletene su oko muškarčevog tijela, dok se nabija na njega i on na nju. Njegove nezgrapne šake odjednom su savršene posude za njezine sise, kojima ih obuhvaća i podiže visoko do Scarlettinih usta. Nema potrebe za riječima i Scarlett ih halapljivo liže, prvo lijevu Annu, pa desnu Vannu. Jedna pa druga povremeno nestaju u muškarčevim ustima. Bradavice cvile neku dansku dječju brojalicu, koja bi se svidjela i starom Hansu Christianu. Nešto u stilu, jedan-dva, liznem te i ja, tri-četiri, sisaju me svi… Scarlett bi rado odmaknula usta da dođe do zraka, ali čemu? Ionako je usisana u muškarčev sunčev sustav, gdje vrijede drugačija pravila preživljavanja.

Dok se lift trese u orgazmičkim drhtajima, Scarlettine sise pjevaju na sav glas. Hvala tata Karsten, hvala mama Melanie! Svakim pokretom usana, stranac ih vlaži slinom, a one mu uzvraćaju udarce naježenim bradavicama. Strančeva koža je u živim ranama, ali njegov ritam ne posustaje. Njihova tijela klize uz stijenke lifta, a svaki novi odsječak vremena (lokalno je vrijeme zaustavljeno, a ovi venerijanski trenuci traju kao zemaljska vječnost) pronađe ih na drugom zidu četvorokuta.

Scarlett je bijeli leopard i proždire mužjaka na vrhuncu parenja. Muškarac je crna pantera koja bijelu boju pretvara u krv, pa čokoladu i na kraju – u crnilo noći.

Scarlett teško diše, čučeći i skupljajući komade odjeće u svom kutu ringa. Magla i vodena para polako nestaju u ventilacijskom otvoru lifta, a njezine sise podrhtavaju, pjevajući same sebi uspavanku. Nitko ne zna ime stranca, čak niti sveznajuće, razgovorljive sise, koje su jedine izmijenile bujicu riječi s muškarcem. Ako i znaju njegovo ime, ne govore ga. Scarlett je preumorna da bi ispitivala. Bit će još vremena za to, kad bude vrtjela film u glavi, a najuzbudljivije sekvence zaustavljala i premotavala unatrag.

Scarlett bole noge od stajanja i lomljenja neznančevog struka. Bole je ruke od borbe sa Shivom i njegovim brojnim rukama. Umoran joj je jezik od poljubaca, nutrina od ubadanja, vrat od ugriza. Za to vrijeme, njezine sise već spavaju, umorne i zadovoljene.

Strancu nikada neće saznati ime. Mogao bi biti bilo tko: ostarjeli glumac iz američkih komedija, krotitelj svizaca ili poznanik njezina oca. Neznanac aktivira lift i izlazi na tridesetom katu, dok Scarlett ostaje sjediti, držeći dlanove na usnulim bradavicama.

Laku noć, Anna! Laku noć, Vanna!

- 15:05 - Komentari (16) - Isprintaj - #

08.06.2006., četvrtak

Anonimnost

“Površno listajući najnoviji časopis za muškarce, Markov se pogled zaustavio na poznatom licu mlađahne manekenke. Uznemiravala ga je njezina lascivna šminka i opskurni komadići odjeće, koji su više otkrivali nego skrivali, uzbuđivala na svim pravim mjestima, baš kao i svakog punokrvnog muškarca. Erotska fotografija prikazivala je ovo vamp-dijete s blago raširenim nogama i rukom među bokovima. Naravno, prsti se nisu vidjeli i moglo se samo naslutiti, da su lakirani nokti skriveni u njezinom vlastitom tijelu. Tek propupale grudi navele su ga da razmisli o njezinim godinama. Nije joj moglo biti više od šesnaestak, i to u najboljem slučaju.”

- Stani! – rekao sam naglas, iznenadivši se pritom oštrinom i jačinom povika samome sebi u praznoj prostoriji. Pisao sam najnoviju priču, dok je žena bila na poslu, a dijete u vrtiću. Na bolovanju sam, naime.

- Kretenu, još ćeš napisati intrigantnu priču, dobiti nagradu na nekom literarnom natječaju i time si navući policiju na vrat! A uvodni pasus je već u startu pedofilija! – rekao sam samome sebi bijesno i strogo, ipak zadovoljan odličnim početkom svoje najnovije priče. Istovremeno, bio sam iskreno zabrinut što mi je autocenzura popustila na trenutak. Pri tom sam uglavnom mislio na cyber-policajca Hrvoja i njegovo neumorno njuškanje po blogovima i otkrivanje kriminalaca među piscima.

Super-Hrvoja sam upoznao jednog popodneva na predstavljanju knjige u kojoj je bila i jedna moja priča, dok se raspravljalo o slobodama i anonimnosti pisaca blogova. Moja je malenkost, naime, dobila neku nagradu na literarnom natječaju, pa su me uvrstili u objavljenu zbirku priča. Urednica je blagonaklono, iako s nerazumijevanjem, gledala na moju potrebu za anonimnošću i objavljivanje priče pod pseudonimom. Sto ljudi - sto ćudi, samo je prokomentirala. Međutim, prilikom predstavljanja zbirke se razvila živa rasprava o tome. Osokoljen pohvalama i uvrštenjem u zbirku, moja je autocenzura i opreznost popustila, pa sam se i sam uključio u raspravu. Dapače, priznao sam okupljenima da sam baš ja taj anonimni autor kojeg su spominjali. Kakva greška, alaj mi se češka, rekao bi Bregović! Naime, mladić od kakvih tridesetak godina vidno se zainteresirao za moj istup. Ispostavilo se, da je u žiriju jednog drugog literarnog natječaja.

- Znate, objavljivanje pod pseudonimom, bez punog imena i prezimena autora, te adrese stanovanja i biografskih podataka, općenito je neprihvatljivo, a pogotovo u našem natječaju - započeo je pomalo s visoka mladić, koji se predstavio kao Hrvoje.

– Vidite, među tobožnjim se piscima mogu skrivati kriminalci, pedofili i tko zna tko sve još – nastavio je, ovaj se puta izravno obraćajući meni preko stola i fiksirajući me prodornim pogledom. Ostatak auditorija kao da je naslutio duel. Na licima nekolicine najbližih vidio sam osmijehe i iskricu zanimanja u očima. Do tada su izgledali kao da su prisutni tek reda radi, ili dok ne spomenu njihovo ime i njihovu genijalnu priču.

- Pa, zašto bi ikoga zanimala moja biografija, podaci iz osobne karte ili slične trivijalnosti? Bio bih sretan da ih zanima priča, koju sam napisao. A kad doguram do slave jedne J.K.Rowling, a publika postane gladna trivijalnosti, možda im isporučim i to – uzvratio sam ostrašćeno, ne primjećujući zadovoljan pogled mojeg sugovornika. Izgledao je kao ribič, kojem se posrećilo, a plovak mu naglo potonuo pod vodu.

- Gledajte, kolega! - neznanac se nije predstavio, ali je već znao da smo kolege. Svašta! Ali, čekaj! Ako je u natječajnoj komisiji, u literarnom žiriju, mora da je i sam pisac, rezonirao sam u raspravi sa samim sobom. Nastavio je: - Kako da uvrstimo vašu priču, iako je dobra i nama se u žiriju sviđa, kad o vama ne znamo ništa? Mogli biste biti bilo tko!

- Da, pa šta?- drsko sam uzvratio, sad već osokoljen osmijesima publike, koja je očito uživala u iskricama. - Čini se, da će konačno barem ovaj okrugli stol biti zanimljiv – djevojka do mene šapnula je prijateljici na uho. Postao sam još hrabriji. I još neoprezniji, na žalost.

Nastavio sam, obraćajući se porotniku, kojeg je trebalo ubijediti snagom argumenata. Baš kao u TV-filmu, koji sam gledao prošle noći (zanimljivo, ali ‘žiri’ dolazi od ‘jury’, a to je i ‘porota’, moj mozak je radio na više tračnica istovremeno). Dosta s digresijama, zapovijedio sam ostalima u svojoj glavi.

Namignuo sam djevojci do sebe i okrenuo se strogom zagovorniku zabrane anonimnosti u pisanju. Sad sam nastupao za publiku, a to me uvijek ohrabri, do granice ludosti:

- Gledajte, kolega (blaga poruga) ! Ja napišem odličnu priču, koja bi se svidjela vašim čitateljima. Ali, vas muči kako se zovem, gdje radim, što sam po nacionalnosti. Naravno, kao pravi Hrvat, ne možete otrpjeti da jedan, recimo, Kazahstanac kao ja, bude uvršten prije svih onih naših ljudi, jednako talentiranih. Zatim, moglo bi vam zasmetati i to, što živim u D.Mrduši ili preko Drine, svejedno. Pa tko je još vidio, da iole vrijedno djelo može poteći iz takvog okruženja. Ne želimo valjda poslati pogrešnu poruku čitateljstvu, da talenata ima i izvan Zagreba? Zatim, moje vam godine i datum rođenja govore, da sam svakako stariji nego što izgledam, dakle, nepravedno bi bilo staviti me u isti rang natjecanja sa svim onim slatkim dečkima i curama do trideset godina. Očito, iz mene progovara životno iskustvo većeg broja godina, pa nije fer što sam u startu privilegiran njima i uvećanim iskustvom!

Sad sam se već zajapurio, prepun pravedničkog gnjeva i elokvencije, kakvu stimuliraju blagonakloni slušatelji i povišen adrenalin zbog literarnog uspjeha. Heej, ipak se moje ime (dobro, moj pseudonim) kočoperi sa korica ove knjige. Dobro, knjižice, nemojmo cjepidlačiti!

Članu žirija pred bujicom mojih argumenata priskočila je u pomoć u dvodijelni kostim obučena gospođa u godinama. Predstavila se kao lektorica buduće zbirke. Prije nego će staviti na nos naočale, koje su joj visjele o vratu, nakašljala se. Znao sam da slijedi predavanje. Započela je o čisto tehničkim prednostima potpisivanja punim imenom i adresom:

- Recimo, adrese nam trebaju da vam dostavimo nagradu! Opa! Imala me u šakama. – Oprostite, ali u vašem natječaju nije bilo spomena o nekoj nagradi, pogotovu novčanoj!- skoro sam se zagrcnuo od ljutnje. Na sebe, naravno. Bio sam na korak od propuštanja novčanog primitka za pisanje, u kojem ionako uživam. Kakva greška, da citiram Bregu.

-Pa, istina, nemamo novčane nagrade. U stvari, nemamo nikakve nagrade, ali i samo objavljivanje u knjizi nagrada je sama po sebi. Vaše podatke trebamo da vam dostavimo besplatan primjerak knjige - lektorica je reterirala. Ništa od love! Ona i njezin kolega-istražitelj su bili očito uigran par.

- Preuzet ću knjigu osobno – nisam se dao smesti, na što je moj glavni sugovornik ponovno preuzeo riječ: - Vidite, kolega (sad me već opasno nervirao!) ! Čim ste na Internetu, vi se uistinu ne možete sakriti. Mi u svakom trenutku iz vaše IP adrese možemo začas saznati vaše podatke i bez vaše suradnje!

Zaustio sam da kažem nešto o pravu pojedinca na slobodu i anonimnost, na zaštitu osobnih podataka. Već sam imao spremne citate svjetskih faca i primjere sa Zapada, takozvanog slobodnog svijeta. A onda sam se sjetio da je histerija i tobožnji bauk terorizma na mala vrata uvela gaženje tih sloboda svugdje, upravo u zemljama-perjanicama tog zapadnog svijeta. Obuzela me skoro perverzna radost, što razni špijuni i tobožnje protuobavještajne organizacije nemaju puno toga za iskopati u mojem slučaju. Ipak, argumenti mojih oponenata izgledali su slabašni i neuvjerljivi.

- Oprostite, kolega! Vi također pišete, kad ste u literarnom žiriju, zar ne? – upitao sam najnevinije što sam mogao, pomalo strahujući od odgovora.

- Ne, ali jako volim čitati blogove, razne priče. Čak i znanstvenu fantastiku – pohvalio se samouvjereni mladić, a mene je nešto štrecnulo oko srca. Ja nisam paranoičan, ali Hrvatska je idealan laboratorij za širenje opravdane paranoje i teorija zavjere s pokrićem.

Moderatorica okruglog stola prekinula je našu raspravu i uz par prigodnih riječi zaključila skup. Krenuli smo prema izlazu iz dvorane. Član žirija sustigao me je na hodniku.

- Dozvolite mi da vas upoznam - rekao je pružajući ruku, a ja sam histeričnotrezveno analizirao rečenicu, u kojoj on nije nudio da predstavi sebe, već da upozna mene.

Ironično sam se nasmiješio: - Znate, ja radim u jednom ministarstvu i ne mogu si dozvoliti da vam otkrijem svoje osobne podatke. Ne bih htio da se moj šef iznervira, kad vidi ispis mojih logiranja na netu i najčešće vrijeme mojeg postanja - rekao sam vickasto, očekujući da moj sugovornik prihvati zafrkantski ton. Nije mi uzvratio osmijeh.

- Ovo o čemu smo govorili ozbiljna je stvar. Baš ste me zainteresirali – učinilo mi se, da gori od nestrpljenja da mi otkrije karte. – Uostalom, mi već znamo gdje radite, knjigu vam možemo poslati na adresu na poslu.

Znao sam da nije obični policajac. – A vi, gdje vi radite? U Đorđićevoj? – mislio sam da ću ispasti zabavan.

- Ne, radim u odjelu cyber-kriminaliteta – lakonski je uzvratio. Učinilo mi se da mu u glasu nazirem zrnce ponosa. Očito, bili su dobro ekipirani, a on uspješan u svojem poslu.

Bio sam zbunjen. – Pa, vjerovao sam da policija ima svega par ljudi na takvim poslovima, koji se bave dječjom prostitucijom, bijelim robljem, pranjem novca, heroinskim mrežama – zgranuto sam rekao. -Nečim ozbiljnim i opasnim, pravim kriminalom koji podriva temelje ovog društva pred kolapsom. A vi istražujete blogere i pisce-amatere! – opet sam pao u vatru.

Na licu mu se polako počeo formirati smiješak. Prvi, po prvi puta. Doduše, bio je to osmijeh nadmoći i samozadovoljstva.

- Ja sam specijalizirao ovo područje, kolega!- rekao je slavodobitno. – I ja sam, naime, propali student sa Hrvatskih studija!

- 15:59 - Komentari (17) - Isprintaj - #

05.06.2006., ponedjeljak

Habibi, habibi

Stajao sam neodlučno pred zatvorenim šalterom za prodaju karata. Do vraga! Potpuno sam smetnuo s uma da nastupa Ramazan, praznik kada sve prestaje raditi, a ljudi putuju svojim kućama i obiteljima. Nije ni čudo, što karata više nema i što nikakav prijevoz više nije moguće organizirati. Bilo je deset sati uvečer, a ja zarobljen u glavnom gradu Tunisa. Jutros rano sam došao vlakom iz Gabesa na jednodnevni izlet, a sad sam ostao bez prijevoza natrag u hotel i sigurnost svoje turističke grupe.

Na ulicama je vladala živost. Osjećaj nastupajućih blagdana širio se na licima i inače gostoljubivih Tunižana. U tih sedam dana, sve što sam vidio oduševilo me: oaze Touzera, podzemne kuće Matmate, rimski amfiteatar El Jema i ruševine Kartage, ljepote Sahare, mirisi i okusi sjeverne Afrike. Jedna jedina stvar, koja mi nikako nije sjela, arapska je glazba. Ne volim, naime, zavijajuće zvukove i ritmove koji odzvanjaju iz svakog kutka kafića, trgovina, automobila. A skoro svaka njihova pjesma ima u sebi opsesivno ponavljanje riječi 'habibi, habibi'. To vam je 'dragi, draga'. Svaka druga jebena riječ!

U vrevi ljudi pokušavam naći smještaj u nekom hotelu. Sve je puno! Jedini spas leži tristo kilometara daleko u toplom i udobnom hotelu s mojom sobom, krevetom i kupaonicom. Samo, kako doći do Gabesa? Policajac iz prebukiranog hotela upućuje me da potražim 'louage'. Toliko francuskog znam, da to znači 'najam, rental'.

- To je specifična vrsta taksija u Tunisu, izuzetno jeftina, čak i na daleke međugradske destinacije. Jedini je problem, što voze samo ako je svih pet sjedišta popunjeno. U toku vožnje, louage-taksist će, kad neki putnik izađe, stati nasred ceste i tražiti novog putnika. To vam može potrajati, monsieur!- rekao je obzirno policajac.

Nisam mario. Louage mi je bio jedina šansa. U velikom hangaru je starinski, bijeli Peugeot čekao široko otvorenih vrata. Samo za mene, pomislio sam sretno i ušao na zadnje sjedište, iako mi je taksist pokazivao suvozačko mjesto. Pozadi je udobnije, pomislio sam. Taksist je slegnuo ramenima i ubrzo nestao. Nakon sat vremena, počeo sam očajavati. Gdje se, do vraga, glupan izgubio? Uskoro mi je postalo jasno. Vraćao se sa još četvoricom muškaraca, očito putnika. Mora da ih je lovio na ulici, sjetio sam se kratkog objašnjenja policajca.

- Merhaba!- pozdravio je brkati, mlađi muškarac koji je sjeo do mene. Svoju je platnenu torbu čvrsto stezao na grudima. Arapski znam koliko i francuski, tek par fraza i pozdrava. Nisam namjeravao razgovarati putem, pa nisam brinuo. Ostali putnici već su zauzeli mjesta, a ja sam se odjednom našao stiješnjen u kutu zadnjeg sjedišta. Kultura iz koje dolazim ne gleda blagonaklono na tijesno guranje s nepoznatim ljudima, a kamo li prijateljevanje s nepoznatima u javnom prijevozu. Tim više me osupnula pružena ruka, sumnjive čistoće noktiju, sa komadom halve, koju mi je jedan od suputnika pružio. Arapi su ljubazni i prema nevjernicima, strancima, ali lako se uvrijede. Nevoljko sam uzeo ponuđeni slatkiš, usiljeno se smješkajući.

- Hvala, merci! Za par minuta sjetio sam se da u ruksaku imam narandžu, pa sam je pružio da se revanširam.- Shukran, shukran! Uh, ovo je dobro prošlo, pomislio sam. Sad sam miran do kraja puta. Kao prava cestovna lađa, starinski je Peugeot zaplovio prema jugu, a taksist je uz mljackavi uzdah zadovoljstva gurnuo kazetu i pojačao glazbu.

-Habibi, habibi, zajaukala je pjevačica, a mene je stisnulo u želucu.

Moju su se suputnici vidljivo oraspoložili, a jedan je potiho zapjevao s pjevačicom. Noć je bila topla i mračna. Već nakon desetak kilometara, taksi se zaustavio u malenom mjestu nepoznatog imena, a čak trojica putnika izašla su uz pozdrave. Odlično, sad će konačno biti mjesta u taksiju, naivno sam pomislio. Naravno, taksist se ubrzo izgubio. Sjetio sam se, u potrazi je za drugim putnicima. Kako egzotično, radoznali turist u meni napravio je mentalnu zabilješku, ne sluteći da će putovanje potrajati. Novi su putnici ubrzo zamijenili stare i mi smo krenuli. Na moj užas, taksi se vraćao nazad prema glavnom gradu.

-Monsieur, zašto se vraćamo?- zabrinuto sam upitao na mješavini engleskog, francuskog, uz obilato pomaganje rukama i mimikom lica.

– Putnici tamo žele - bio je lakonski odgovor. Dugo putovanje u noć, palo mi je na pamet, dok je taksist okretao kazetu na 'B' stranu. Nisam vidio svrhu, jer pjesma je bila jedna te ista, snimljena cijelom duljinom trake. Već sam pomalo slutio tekst i smisao pjesme, a melankolični glas pjevačice i bolni jecaji između stihova na arapskom nisu ostavljali mjesta sumnji. Još jedna univerzalna ljubavna! Da barem nema tih iritantnih fuga, melodije i zmijski uvijajućih refrena.

Habibi, habibi, ya nour el-ain.

Kad neku muzičku frazu čujete tisuću puta zaredom, uđe vam nekako u uho. Mučio sam sam sebe nagađanjima. Uskoro sam umirao od radoznalosti da saznam, što to konkretno znači. Moj dragi, ti si sjaj u mojim očima, tako nekako otprilike, pomagali su svi putnici u louage-taksiju.

Obrisi Kairouana nazirali su se pred nama, a pola je noći proteklo u nekakvom bunilu. Putnici su se povremeno smjenjivali, a mi preostali složno smo pozdravljali pridošlice, tapšali po ramenu, mahali im na odlasku. Selam aleikum, aleikum selam!

Zadnji putnik, s kojim sam bio stisnut koljeno uz koljeno, bedro uz bedro par sati, izlazeći me natjerao da i ja izađem. Da me može propisno zagrliti i izljubiti na odlasku! Pozdravi svoje! I ti svoje! Tapšanje po leđima i obavezni – ma'asalama! Mislim da to znači zbogom, ili mir s tobom! Peace, brother! došlo mi je da uzvratim. Suzdržao sam se i ostao pri smiješnoj kombinaciji arapsko-francusko-engleskog. Uostalom, funkcioniralo je, jer su svi bili srdačni, a nakon početnih pozdrava, mnogi bi putnici zapodjenuli konverzaciju sa mnom o koječemu. Istina, uglavnom su oni govorili, a ja se u mraku taksija smješkao, kimao glavom i povremeno uzdisao. Prestao sam obraćati pažnju na izgled i čistoću ruku, koje su nudile hranu, komad slatkog kruha sa sjemenkama, pileći batak ili voće.

Habibi, habibi, ya sakin khayali, moj dragi, ti živiš u mojoj mašti.

Počeo sam i sam pjevušiti, pomažući taksistu i još dvojici putnika. Da ne pomisle da ne volim njihove hitove! Pjesma više nije zvučala odbojno, naprotiv. Imala je neku dozu sjete, od koje vas prođu trnci i zaželite da ste uz nekog bliskog. Sjetio sam se cure iz srednje škole, koja me nije primjećivala.

A'ashek bakali sneen wala ghayrak bibali, obožavao sam te godinama, nije bilo druge u mojim mislima.

Uh! Počeo sam zapažati fine nijanse u glasu pjevačice, tugu na svim pravim mjestima i nadu, koja je izvirala iz svake nove strofe. Nisam znao tekst, niti smisao, ali znao sam o čemu je pjesma. Putovali smo prema jugu, a noć se beskrajno odužila. Bilo mi je svejedno. Odjednom više nisam žurio. Stići ćemo kad stignemo, konačno sam se ufurao u sveopći filozofski mir i pomirenost s tempom i smjerom putovanja. Putnici su se povremeno izmjenjivali, izlazili na svojim konačnim odredištima. Novi su ulazili, pozdravljali i uključivali se u pjesmu. Kopkalo me, koja je to pjevačica. Sad sam već iskusno raspoznavao, da na kazeti svira nekoliko različitih, iako sličnih, pjesama. Svejedno, moj favorit bila je jedna sirijska pjevačica. Moj, i većine prisutnih u taksiju, koji je gutao kilometre podsaharskog pojasa.

Habibi, habibi, ya nour el-ain, ya sakin khayali, a'ashek bakali sneen wala ghayrak bibali.

Sjetio sam se Goge iz gimnazije. Agmal a'ouyoun filkone ana shiftaha. Najljepše oči koje sam ikad vidio. Koje oči, prepune magije.

Sad sam već nestrpljivo iščekivao, kad će taksist okrenuti kazetu po tisućiti put na 'A' stranu. Tu je, naime, moja omiljena pjevačica imala dvije verzije pjesme, s glazbenom podlogom i bez ičega, samo predivni glas. Unplugged, u nekim bih drugim okolostima rekao, ali sad mi se to činilo kao svetogrđe. Kako je engleski ružan pred ovim melodičnim jezikom pustinje.

Habibi, habibi, ya nour el-ain, aaah...

Na horizontu pred nama je svitalo i ta me pomisao rastuživala. Osjećao sam da će s odlaskom noći nestati magija glazbe, glasa, melodije i bliskosti s potpunim strancima. U daljini su se nazirali minareti grada u kojem me čekao hotel i etnička, rasna, jezična i svaka druga pripadnost. Pripadnost kulturi i glazbi, koju sam neopravdano uzdizao na pijedestal pred svim drugima, iz neznanja, uskogrudnosti, straha od nepoznatog...Louage je bio skoro prazan a jutro me dovelo pred hotel.

Opraštao sam se s Gogom i mojom najnovijom prijateljicom iz Damaska. Taksist mi nije htio prodati iskrzanu kazetu niti za dvadeset dolara. Bila je to moja jedina novčanica u džepu. Da sam imao više, dao bih mu bez oklijevanja. Ljepotici sa grlom slavuja nisam znao ime i brinulo me, kako ću pronaći njezinu glazbu, a morao sam je imati.

Habibi, habibi, ya nour el-ain. Draga, srest ćemo se opet. Uskoro, nadam se.

Inshallah!

- 04:44 - Komentari (16) - Isprintaj - #

01.06.2006., četvrtak

Rijeka

Stajala je na blatnoj obali nabujale rijeke i gledala u mutnu vodu. Sunce je zalazilo na horizontu, bacajući rumene odsjaje preko oblaka, a sjene okolnog drveća postajale su sve duže i tamnije. Tu, uz nasip, žamor ljudi iz udaljenog prigradskog naselja nije dopirao. Samo bi ponekad zaškripalo osušeno stablo od vjetra, ili bi jato ptica zalepršalo krilima u granama drveća. Pogleda fokusiranog na virove u riječnoj matici, nije se osvrtala. Kao da se bojala, da će je netko iza pokušati spriječiti.

Dlanovi su joj bili ljepljivi od znoja. Pokušavala ih je obrisati o rub haljine, nije uspijevalo. Prsti nisu surađivali, onako nespretni i ledeno hladni. Ne zaslužuješ da živiš, u glavi su zvonile riječi njezinog bivšeg i saplitale svaku drugu misao. Bio je gad, varao je i nju, kao i sve druge. Ali, tek kad je prevario državu, zaglavio je u zatvoru. U rješenju je pisalo, zbog pronevjere.

Nakon razvoda braka, disala je punim plućima. Konačno je u vlastitim rukama imala svoj život. Imala je dijete, svoj posao i ništa joj drugo nije trebalo. Ali kad je zajedno s desetak drugih kolega iz firme ostala bez posla, nije mogla vjerovati. Zašto baš njoj, zašto sada, kad joj je konačno krenulo u životu?

Nije se predavala, tražila je posao po cijele dane, obilazeći trgovine i nazivajući telefone iz Malog oglasnika. Posla nije bilo, osim za kurve i sluškinje za crkavicu. Nije znala tko ju je prijavio socijalnim službama. Možda gad iz zatvora? Sigurno je doznao preko prijatelja, koji su je nadzirali i javljali o svakom njezinom koraku. Toliko nisko ipak ne bi pao, mislila je. Pa tako šteti vlastitom djetetu. Ivana ima tek pet godina. Bez oca je još mogla, ali kako će bez nje? Kako će živjeti kod udomitelja, kamo su je odveli socijalni radnici? Tko će je stavljati na spavanje, tko će joj čitati bajke prije sna? Zaista ne zaslužuje da živi, kad je dopustila da joj oduzmu dijete i daju ga nepoznatim ljudima.

U ruci je gužvala rješenje Centra za socijalni rad. Kakvi su to ljudi, koji se kukavički skrivaju iza paragrafa, dok razdvajaju majku od djeteta? Jednim nemarnim potpisom i suhim žigom rasturaju obitelj. Ona sad drugog izlaza nema. Premetala je po glavi sve moguće ishode. Prodavati se za novac nije mogla, ali krasti – to ne bi smjelo biti teško. Kad skupi nešto novaca, mogla bi platiti susjedu iz trgovine mješovitom robom, da je lažno prijavi na mirovinsko. S tom bi potvrdom mogla dobiti dijete natrag. Predomišljala se, nesigurna treba li zakoračiti naprijed ili natrag. Gdje da ukrade dovoljan iznos, kad nije bila sposobna ukrasti niti skupu igračku, koja se Ivani svidjela u jednoj trgovini? Ne, za nju nema izlaza. Uvijek je o sebi mislila kao o hrabroj osobi. Sad bi joj ta fantomska hrabrost zaista trebala.

Stajala je uz sam rub vode, a cipele su tonule u mulj i sklisku travu. Voda je klokotala, vrteći se u nepravilnim krugovima. Nosila je naplavljeno granje i prljavštinu tko zna kojeg grada uzvodno. Nije mogla otrgnuti pogled s površine. Rijeka je mamila i bezglasno dozivala. Konačno rješenje za sve! Tako je jednostavno zakoračiti u prvi vir, osjetiti kako se tlo gubi pod nogama. Za par minuta, kad se pluća napune vodom, konačno spustiti zastore na ovaj život bez smisla.

Bila je žrtva od rane mladosti, bilo joj je kristalno jasno. Kad je s njim nakon prve noći ostala trudna, svi su je nagovarali na pobačaj. On pogotovo. Predugo se dvoumila, dok nije postalo prekasno. Rođenje djeteta omekšalo je i njega, pa se smilovao i pristao na brak. Zbog djeteta, redovitih obroka i čistih košulja. Ali, nju nije zamjećivao. Nije mu trebala njezina blizina, čak niti za seks. To je sigurno rješavao izvan kuće. Laknulo joj je kad su ga zatvorili, jer je njegova šutnja i ignoriranje boljelo jače od udaraca, koje je katkad priželjkivala. Da je kazni, da joj konačno pokaže što misli o njoj. Udarci nisu stizali, ali ih je svejedno osjećala. Vikendi su bili najgori, visio je kod kuće po cijeli dan. Osjećala je fizičku bol od fantomskih udaraca. Boljeli su je bubrezi, rebra, obrazi bridjeli od šamara, koji su bili tek u njegovim pogledima. Sreća, pa su ga zatvorili. Tek kad je otišao, počela je normalnije disati. Mogla je slobodno pogledati kamo god želi, bez njegovog ravnodušnog pogleda na zatiljku.

Voda joj je ulazila u cipele i to ju je dovelo svijesti. Ruke su joj bile ledeni kristali, stalaktiti koji se pružaju prema dnu rijeke.

Što sad Ivana radi? Imaju li ti nepoznati ljudi čokoladne pahuljice, koja ona voli? Tko će je počešljati prije spavanja? Odjednom su joj suze zamaglile pogled. Stisnulo ju je ispod rebara tako snažno, da je izgubila dah. Blatna se obala mrvila pod njezinim nogama i vukla je prema vodi. Ruke su bez njezine volje tražile čvrsto uporište. Nešto čvrsto, za što će se primiti. Samo da razmisli još jednom. Možda negdje ipak postoji rješenje, nešto što je previdjela.

U šašu i vodenim biljkama prsti su konačno pronašli oslonac. Odjednom se oslonac izmaknuo i shvatila je da se rukom pridržava za potopljeni trupac stabla u plićaku. Okrenula se da pogleda izbliza, kao da odmjerava splav spasa koji joj je poslao anđeo ili vrag, svejedno. Nije vrisnula, kad je iz vode izronilo poluraspadnuto, nagriženo lice utopljenika. Nije se iznenadila, što razumno procjenjuje očuvanost leša i koliko je vremena proveo u vodi. Tako bih ja ubrzo izgledala, bljesnulo joj je u mozgu. Truplo je bilo naduveno od plinova i raspadanja, a žutozeleno lice namigivalo joj je praznim očnim dupljama. Oko vrata leša, u vidu nadrealne kravate, bila je zavezana napuhnuta najlonska vrećica. Kao pismo u boci, pomislila je. To joj netko šalje paket izdaleka, nasmiješila se.

Ukočeni prsti nisu uspijevali razvezati čvor vrećice. Nije odustajala, tvrdoglavo ustrajući na ideji, da je to poruka za nju, znak s neba koji je čekala. Na kraju je vrećica popustila, a leš, kao oslobođen nekog tereta, počelo se udaljavati, zahvaćen brzacima prema matici rijeke. Veselo mu je mahnula na odlasku. Sretno, možda se i vidimo na onome svijetu!

Bila je izmorena borbom sa vlastitom neodlučnošću, samom sobom i sa mokrom, otežalom odjećom. Samo da se na trenutak odmori na obali. Samo da pogleda što je u vrećici.

Nije se iznenadila napola promočenim svežnjevima novčanica. Znala je, da je to poruka koju je iščekivala do zadnjeg trenutka, baš kao što osuđenik na smrt čeka pomilovanje koje stiže u posljednjim sekundama.

Nije brojala svežnjeve, niti zagledala brojke na novčanicama. Konačno, novac je bio tek oslonac, koji je mogao doći u bilo kojem obliku. Nasmiješila se u noć, koja se spuštala na rijeku. Pronašla je i otkinula cvjetove s divljih ruža, što su rasle uz obalu. Prosula je latice u tamnu vodu i još jednom mahnula utopljeniku, kojem je dugovala život.

Večernje su joj se zvijezde smiješile. Treba samo dočekati jutro. Sutra je, nakon dugo vremena, konačno novi dan.

- 23:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>