Prva
Stajala je na vrhu stepenica, skrivena iza sunčanih naočala i suzdržanog osmijeha, dok su joj bedra izdajnički drhtala od želje. Iz gro-plana, pogled mi je skliznuo niz erotične usne i push-up grudnjak koji je branio neobranjivo. Testosteroni su preuzeli kontrolu nad vidom, a fokus se ubrzano sužavao, sve dok se žuta pjega nije poklopila sa samim središtem svemira, zgodno smještenom među njezinim nogama. Naše su se sjene požudno bacile jedna na drugu, dok su se tijela tek ovlaš dodirnula u predstavi za slučajne promatrače. Loše prikrivena želja spuštala se Nijagarom uz zaglušujuću buku u ušima.
Druga
Unutar četiri zida, materija se počela transformirati u energiju. Njezina je bila kontrolirana i usmjerena, dok se moja rasipala. Ruke su mi petljale sa zatvaračima, prorezima i formama, dok su nas njezine jednostavno zagrlile. Kao i svaki drugi slijepac, oslonio sam se na dodir jagodicama prstiju. Njezine su poruke bile 'uzmi me', a moje - 'utapam se'. Uronio sam u njezinu kosu i ugledao naše ogoljene žudnje iza ogledala. Iskeženi očnjaci bili su spremni za gladno proždiranje, mnogo prije nego je pala noć.
Treća
Zaronila je rukama u mene, kao filipinski iscjelitelji koji vade organe bez kapi krvi. Gledao sam kako mi prebire po utrobi, a pulsiranje mojeg tijela u njezinim šakama činilo se nepravilno, prebrzo, u aritmiji. Pucketanje statičkog elektriciteta ispunilo je zrak mirisom ozona, a sjaj isprepletenih aura zabljesnuo je sobu kao Faradejev kavez. Ili je to bio Teslin pronalazak? Jedno sam sigurno znao iz popularnih filmova - u takvom je kavezu najsigurnije za vrijeme oluje, jer udari groma ne dopiru u unutrašnjost. Kao dvije crne pantere, kružili smo jedno oko drugoga, predosjećajući neizbježno.
Četvrta
Kad sam sklopio očnjake oko živog mesa, poznati osjećaj na jeziku i nepcu ispunio me potrebom da se oglasim režanjem, koje prelazi u krik, pa jauk i konačno - u urlik. Urlikanje na mjesečini ljudi-mačaka, bez straha od lovaca s puškama za uspavljivanje. Njezino pulsiranje na trenutke bi se poklopilo s mojim vlastitim, a jedna zajednička plavičasta vena, nabrekla od nadolazećeg plimnog vala, omotala se oko nas kao divovska anakonda. Bili smo Amazona, koja se razlijeva i prijeti da potopi sve pred sobom.
Peta
Uranjanje je započelo naglo, nenadano i bez uobičajenih nedoumica plivača pred nepoznatom rijekom. Nije bilo ispitivanja dubine, straha od nepoznatog dna, brige oko sudara vrelog i još vrelijeg. Tko će preživjeti bilo je potpuno nevažno pitanje, lažna dilema razriješena još prije nego je slučajna misao dotakla dno svijesti, da bi nepovratno potonula. Ponornica se ulijevala u ponor, koji je gutao ponornicu, brzim, odsječnim zamasima bujice o stijenke spilje. Negdje s druge strane planine, bujica će u smirenijem naletu prijeći u mirniji tok, ali o tome nijedno od nas nije vodilo računa. Što bude - bit će; kad se desi - desit će se, fatalizam predavanja upravljao je našim brzacima, hridima i ponorima.
Šesta
Moji pipci hobotnice omotani su oko njezinih. Priljepci na ticalima stvaraju na koži hermetički pritisak bez atoma zraka između naših koža. Uzalud se trudim raspoznati, čiji su udovi koje gledam u čudu, jer prkose osnovnim zakonima anatomije i fizike čvrstih tijela. Ne krutih, nikako ne krutih! Jednom u budućnosti, kad bude moralo doći do razdvajanja, brinut ću o tome, koja dio tijela pripada njoj. Za sada, mi smo jedno tijelo koje lebdi u vakuumu. Uskoro će mi zrak biti potreban za disanje. Ali, još ne! Još udišem nju i ona mene.
Sedma
Plime i oseke se smjenjuju s mjesečevim mijenama kao na vrtuljku, ili školskom prikazu kretanja nebeskih tijela. Ona je Luna, a ja u cikličkim plimama mlađak, koji u četvrtima nadire prema punoći uštapa. Ona je ramazan, a ja punih usta, ali još gladan, prekidam njezin post. Ona u svom kruženju oko mene sakriva zvijezde, a ja se s njom dižem i spuštam u ciklusima koji tjeraju kukce na bezglavi let ka prekomorskim zemljama. Od udara meteorita ona podrhtava, a helij i argon utiru put toplini i svjetlu neona u mojim zjenicama. Padam u vulkanske kratere, koji vode do mjesečevog Mora smiraja i tišine.
Osma
Ležimo u plićacima vlastitog znoja i prstima iscrtavamo naše putanje u pijesku, koji iz klepsidre polako curi prema kraju ukradenog vremenskog odsječka. Ne obaziremo se na zrnca pijeska, još ne. Još se broje u tisućama, ali vrijeme ubrzava svoj ritam kao zmijski pokreti kroz vodu. Kradom upijam njezine kapljice za neko buduće vrijeme, kad će poslužiti za preživljavanje u pustinji. Razdvajanje u dva zasebna organizma još nije započelo, ali ta neminovnost visi nad glavama kao oštri rubovi palminog lišća. Pokušavam ih odgurnuti izvan vidokruga i pri tom zasiječem dlan. Krv napokon počinje teći. Vrijeme je.
Deveta
Stoji na dnu stepenica, koje su inverzijom okrenute prema dnu. Što više silazi, to se više odmiče od mene i vraća talogu svakodnevice. Ali, ovog puta prati je moja sjena, koja se preko zidova proteže kao pijavica, tiho i nečujno slijedeći njezine korake. Potez genija, uvjeravam se i nadam kako barem moju sjenu može uvijek nositi sa sobom, čak i na sunčan, ljetni dan. Dok joj mašem, moja vlastita sjena odmahuje i pravi nad njom suncobran sa zaštitnim faktorom 50. Neka bijelo ostane bijelo, kao da poručuje oboma.
Deseta
Ne javlja se, zauzeta je, a oštra bol u slabinama podsjeća na prazninu. Tješim se, spojene smo posude, pa je i bol zajednička. Nije to bol od koje se skupčaš na podu i želiš da nestane kao rukom odnesena. Više je kao ožiljak, koji svrbi kao podsjetnik, probada kao upozorenje pred kišu, zapeče kad se konačno okrenemo prema samima sebi i gledamo iznutra. Fokusiram pogled prema preponama. Pozvonim joj dvaput dugo i jednom kratko tim svojim pogledom na daljinu i mantrom sklepanom nabrzinu, pred kišu. Znam da me čuje.
|
