Pogrebna povorka hoda sporim korakom iza svećenika koji, tobože zadubljen u molitvu, odrađuje uhodanu i dobro plaćenu šihtu. Limena glazba svira gnjecavi set, započinjući s izlizanim zahvalama za svaku riječ dragog pokojnika. Fala? Ne, hvala! Sjećam se, oduvijek sam govorio : Kad odem, svirajte mi nešto veselo, a ne ove standarde lažne sućuti.
Propaganda, kako su svi sveti i blaženi, ako se utope u pravom vjerovanju, užasno iritira. Gad, kojeg upravo sahranjuju, zbog kojeg je baka Roza prolila mnogo suza i zbog kojeg je žiga u slomljenoj ruci kad se sprema na kišu, odlazi uz mnogo lažne pompe. Previše vijenaca, previše svijeća, ako mene pitate. Religija je opijum za mase, kritizirao je Hegela jedan bolji filozof još davne 1844.godine. Ali, svakom dojde smrtna vura i onda je frka i 'vuna', a zlatne, sunčane obale mame, baš kao i obećanje vječnog života.
Baka Roza ne žuri za dragim pokojnikom, iako joj nedostaje. Misli, kako on sad maršira s drugim svecima na nebu. Za svaki slučaj, kupuje još jednu svetačku sliku i vješa uz one druge dvije. Kad se Mjesec zakrvavi na nebu, kad trube Jerihona zaječe, bit će smak svijeta. Ona je cijelog života pobožna, podložna ljudskim i božjim zakonima, ali zna da Svevišnji u svom pravednom gnjevu i žaru može lako i pogriješiti, pa se osigurava da On prepozna kuću gdje ga štuju. Slike su napravljene u Kini, tamo su budisti ili bezvjernici, ali ne mari. Baka zna da Svevideće oko, kako mu ime kaže, sve vidi, pa drhtavom rukom skida etiketu 'made in China' i cijenu. Spasenje je prilično jeftino ovih dana.
Hodam polako za procesijom. Kovčeg za svećenikom, baka za lijesom, rodbina za bakom, susjedi i poznanici koracima mjere put do svetosti.
Limena glazba je sastavljena od pijanaca i mrtvih puhala Tip s činelama blazirano kopa nos, jer njegove su udaračke dionice rijetke i ritmički neopterećujuće. Ta uniformirana bend-banda nikad nije čula za živost i veseli štih pogreba u New Orleansu. Da barem ubrzaju ritam ili korak, da ova farsa završi što prije. Svećenik otaljava litaniju o dragom nam pokojniku, a dvije babe ispred mene ogovaraju ga, kako već izjutra popije litru crnog prije jutarnje mise.
Zastrašujuća je spoznaja, da su možda svi već odavno mrtvi, samo još toga nisu svjesni. Ili možda jesu? Sve više je ulaštenih grobnica od skupog mramora, s imenima i unaprijed sročenim posljednjim pozdravom počivali u miru!, ali bez datuma ili godine smrti. Mnogi se od rođenja pripremaju za odlazak u nebo. Ti budući sveci, prije nego počnu marširati, škrtare na sebi i bližnjima, kako bi za života imali što sjajnije spomenike. Kao da se trajanje u vječnosti može osigurati ikako drugačije nego uspomenama.
Ja to znam najbolje, često zavirujući u srca onih koje sam ostavio stoljećima prije. Ili je to bilo tek prije mjesec-dva? Ne znam, s ove strane oblaka vrijeme je relativna kategorija. Bestjelesno zavirujem u dašku vjetra, šuštanju lišća ili stranice knjige, koje okrećem uzdahom.Navodim ih da podignu pogled, pa im se zagledam u kosti, ožiljke i sjećanja na vrhovima prstiju.
Na koncu listopada, samo jedne noći u godini, kalendari i vlakovi zastaju da bi se ljudsko vrijeme poravnalo s prirodom. Tad uskočim u neko tijelo i pridružujem gomili, postajem još jedan svetac koji stupa.
A kad se Mjesec zacrveni od krvi znam, sjetim se, kako krvarimo da bismo se obnavljali. Da bi ljudi, sveci i demoni u jednoj osobi, mogli hodati Zemljom. Jednom. Jedan, jedini krug. Jer ovo što sada imamo, ovo šuljanje u vjetru, ovo sjećanje trave, statički elektricitet uspomena nije život, iako traje vječno. Nedostaju mi noge, ruke, šum krvi u ušima. Ako upravo sada hodate i netko misli u vašoj glavi tuđim mislima, to smo mi, ljudi bez tijela. Ovo nije život, ovo je mučenje. Lažu vam, kad kažu da je ovdje bolje, jer nije. Ne žurite s odlaskom u vječnost. Nedostajat će vam tijelo, tijela, baš kao i meni.
|
