< | travanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Moj otac ima sedamnaest i smišlja, kako da se ubaci u partijsku školu u Fažani. Nije se dovoljno učlaniti u Partiju. Moraš se nečim istaknuti, da bi te primijetili i poslali na partijsko usavršavanje. Moj otac još nema pojma gdje će ga sve život odvesti i kako će biti sretan kad dobije sina, mene, ali sad bi učinio baš sve, da nekako dospije u tu Fažanu, barem na tjedan dana. Tog ljeta je sunce nemilice pržilo i svatko pametan sklanjao se u hladovinu, makar i pod borove uz more, s kojih je dopiralo preglasno i uspavljujuće pjevanje cvrčaka. Pod sjenom tih borova ionako se nije dugo zadržavalo - tek da na ručniku ostaviš odjeću, prije nego se baciš u more desetak metara dalje. Ali sunce, more i zrikavci nisu bili ni do koljena primamljivosti jedne oniske zgrade na kojoj su se kočila velika crvena slova Politička škola Fažana. Odmah sa ulaza primjećujete recepciju i najljepši adut partijske škole - djevojku na recepciji. - Jadranka, ali nema veze, ne upisujemo mene. Kako je tebi ime?- nasmijala se punim usnama, crvenim kao krv, dok su joj oči veselo iskrile. Kosa joj je bila ravna, plava i mirisala je (mirisala!) na duhanski dim i cigarete koje je palila jednu na drugu. Još nikad nisam vidio ljepšeg stvorenja s tako žutim prstima i izgriženim noktima na njima. Dok me upisivala, odgrizla je zanokticu i pljucnula u stranu. Odvratna navika, ali na njoj je sve bilo slatko, pa mi je i ta gesta odjednom izgledala ženstveno i nekako privlačno. Bio sam zaljubljen još na vratima, a onda me šumno onjušila, dok sam se saginjao nad stolom i potpisivao prijavnicu i stvar je bila zapečaćena. Valjda se sažalila nad nevinošću dječaka, koji nije znao sakriti potpunu očaranost djevojkom koju prvi put vidi u životu. Sljedećeg jutra, prije početka predavanja, već sam stajao pred njezinim radnim stolom. Imala je ljetnu haljinicu s tankim bretelama, a vitke, preplanule noge s prljavobijelim tenisicama nonšalantno je prebacila preko stolice za stranke. Ionako nisam želio sjesti, gledajući u grudi koje su se jasno nazirale ispod tanke tkanine. Nije nosila grudnjak, a brežuljci na prsima bili su valovi o kojima surferi sanjaju. Kad je ulovila moj pogled, nasmijala se zvonko, nehajno spuštajući jednu bretelu naniže. Usta su mi bila pustinja, pa sam jedva progutao slinu. - Hoćeš zapaliti jednu?- ponudila me cigaretom, a ja sam samo klimnuo glavom, bojeći se da me glas ne izda. Nisam pušio, naravno, ali bi u tom trenutku od nje uzeo i otrov. Umirao sam od kašlja i suznih očiju, a ona se odlično zabavljala. Rukom mi je pokazala sjednem na rub njezine stolice. Ne znam kako, znam da se sam nikad ne bih usudio, ali sljedeći trenutak ljubili smo se i okus nikotina bio je med, kojeg sam požudno gutao. - Hej, polako! Pokazat ću ti kako se ljubi - više se nije smijala, a njezine su oči ispitivački prelazile po mom licu. Grudi su joj tek ovlaš dodirivale moje tijelo, ali od tog mi se vrtjelo u glavi i nisam imao zraka. Nevoljko sam odvojio usne od njezinih, tek da udahnem. - Moraš ići, nastava ti je počela – rekla je, kad smo se sljedeći puta razdvojili. Nije mi se išlo, ali se nisam usudio izostati s predavanja. „Samoupravni socijalizam u složenim organizacijama udruženog rada“ ! Već sam naslov odavao je kako će biti teško izdržati do prve pauze. Kad sam dojurio u prijemnu kancelariju, Jadranka je bila u živahnom razgovoru s jednim od predavača i nije me ni primijetila. Dan se sporo vukao kao bolest, kao kuga koja pada na grad, dok ljudi polako umiru iza zaključanih vrata. Vrijeme je bilo zamrznuto u vrelini beskrajnog dana, a mene je boljela svaka kost u tijelu. Nisam želio hranu, kupanje, niti odmor poslije ručka. Želio sam Jadranku, ali ona je već otišla kući. Jadranka je zaposlena u tajništvu partijske škole u Fažani i svaki dan na posao putuje iz Pule. Ima malo dijete nepoznatog spola i imena, o kojem sa mnom ne govori. Uostalom, ona je tek mrvicu starija, ali već je samohrana majka, a muž je pomorac kojeg mjesecima nema. U pauzama između ljepljivih poljubaca i uzdaha, dok se stiskamo u nekom mračnom kutku spavaonica, tako smo blizu krevetima, ali užasno daleko, jer Jadranka pazi da smo uvijek u stojećem položaju. Spavaonice su prazne, a polaznici škole na predavanjima, barem oni marljivi, koji ne bježe s nastave kao ja, da bih se ljubio s prerano odraslom dvadesetogodišnjakinjom. - Ne smijemo ležati! Jednom sam tako dobila bebu, nikad više - Jadranka zabacuje pramen kose iza uha i požudno me ljubi povlačeći me na sebe, pa odgurujući. Ponekad joj odgurivanje ide teško i s mukom, ali nekad se baš zabavlja. Jadranka se igra. Njoj je dosadno, a ja sam zaljubljen do ludila. Na predavanjima sam odsutan, ne učestvujem u raspravama, a još nijednom nisam ostao popodne za rad u grupi. Samoupravni socijalizam se razgoropadio i upravlja našim životima. Nekima otima pamet, a meni dragocjeno vrijeme, koje bih radije provodio s Jadrankom. Nije da se ona dosađuje dok sam na nastavi, znam da je uvijek netko oko nje. Ona je šareni, mirisan cvijet na pustoj livadi, pa svaki bumbar i svaki namjernik zastaje. Osjetim fizičku bol kad vidim kako se glasno smije i gleda u oči druge muškarce, dok ispisuje formulare i ispunjava kartone za nastavnike i polaznike tečajeva. Više joj ne dolazim pred kraj radnog vremena, jer uvijek se tu nađe neki muškarac s autom, koji je vozi kući. Razmijem je, bolje to nego da čeka autobus na vrelom suncu, ali ljubomora mi kucka u sljepoočnicama i prsti su mi zabodeni u dlan ruke. Sedam dana razvlači se kao noćna mora, a onda proleti za tren. Budim se iz obamrlosti i zatičem sebe na odlasku, s negativnom ocjenom iz političke škole i popratnim pismom za moju partijsku organizaciju. Nema teorije da će me ikada ponovno poslati, pa drsko kradem prazni formular uputnice za partijsku školu. Lažno ga popunim i ovjerim ukradenim žigom i sam sebe šaljem na još tjedan dana. Ovaj me puta Fažana dočekuje poluprazna, u omari, usporena i uspavana. Većina spavaonica je prazna, s tek rijetkim polaznicima jedinog seminara. Prijavljujem se na recepciji postarijoj, nepoznatoj gospođi. Jadranke nema, bolesna je. Od muke ne znam što sa sobom, pa prva tri prazna dana bez nje čak odlazim na predavanja. Više nije važno, boravak u školi plaćam sam, a predavanja su o zaštiti na radu. Meni, koji čak nisam ni zaposlen, svejedno je. Od očaja učim, vodim radne grupe, polažem ispite. Jadranka dolazi četvrti dan, blijeda i s podočnjacima ispod očiju. Oči joj se smiješe, ali ne izgleda zaljubljeno, ako je ikad bila. - Ti si još klinac. Znaš to, zar ne? – provlači mi prste kroz kosu, dok ja njoj, a ne ona meni, sjedim na krilu u napuštenoj školi, bez ljudi, telefona, udvarača s autom da je voze poslije tri. - Uostalom, meni zaljubljenost ne treba - kaže nekako sjetno – već muškarac koji će se brinuti za mene i malu. Ne pitam za ime djevojčice, bojim se da bi me to ime proganjalo cijelog života. Jadranka polako puši i odjednom izgleda mnogo starije. Odraslo. Njezine grudi pod istom ljetnom haljinom više nisu uzbibane i jedre, već nekako ispuhane. Baš kao i naša očekivanja. - Znaš. Lijepo od tebe što si opet došao, iako si dolazio uzalud- kaže. - I što se nikad nisi naljutio na mene dok sam te dražila, izazivala. Zatrudnila sam još u srednjoj školi, pa me ljubljenje i maženje s tobom bez seksa, bez obaveza, vratilo u bezbrižne dane. U vrijeme, dok još nisam bila mama i žena, koja živi sama s malom curicom i velikim računima. Imamo još dva dana do mojeg odlaska iz partijske škole u Fažani koja, napuštena i prazna, baš kao nas dvoje, čeka bolja vremena. Čeka jesen i povratak odraslih, važnih muškaraca. Onih, koji tu dolaze s ciljem, svrhom, a ne kao balavi dječaci koji su se zaljubili u prvu zgodnu curu u ljetnoj haljini s tankim bretelama sa zlatnom, golom kožom koja miriše na zrikavce i smolu borova. Na ljeto u Fažani, kakvo se nikad više nije vratilo. Moj stari ima mene, sina od pet godina i kutiju na tavanu sa starim slikama s mora. Šaram drvenim bojicama po kutiji, po slikama, a sva su lica na tim fotografijama ista. Moj stari će uvijek imati mene, ali ja više nemam njega. Bacam njegove stare stvari, slike iz vojske i mladosti, prije nego se oženio mojom majkom, dobio dijete i zaboravio kako je biti mlad i neopterećen svime, osim morem, ljetom i prvim ljubavima. Ne mogu reći da sam našao ovu njegovu priču, jer on nikad nije volio pisati. Ali, našao sam sliku, njezino ime na poleđini i jednu staru ploču. Na stanici u Puli, pod vrelim suncem ljeta. |
Oduvijek sam se užasavao krvi. Krv je misterij života, znam još od vremena dok sam kao školarac pod mikroskopom gledao rojeve antitijela, vojske mehurića kako progone jedan drugoga, kako se dijele i nose novi život u toj malenoj kapljici na laboratorijskom staklu. Krv je dragocjena, krv je opasna. Ona miriše sladunjavo, bolesno, a kad je osjetite, možda baš vaš život istječe u kapima, ili potocima, svejedno. Ne podnosim krv, pa ipak sam to štene, krvavo i s ranama po vratu, podigao u naručje. Nisam razmišljao je li bolesno, zaraženo, od čega su rane. Samo sam znao da mu treba pomoć i zaštita, a ja sam oduvijek bio bolećiv prema onima kojima treba pomoć. Nemam djece, možda sam zato tako osjetljiv kad netko muči mladunce, ljudske ili životinjske, svejedno. Ljudi ponekad dođu u godine, kad se boje odgovornosti. Kako donijeti dijete u ovakav svijet bez milosti, gdje patnja samo čeka da ščepa svojim ljepljivim prstima. Jedno sam vrijeme spašavao djecu po igralištima i parkovima. Kad bi pali sa ljuljačke ili tobogana, a majke dokono čitale novine ili pretresale najnovije tračeve sa susjedom na klupi, skočio bih prvi, podigao dijete i brisao krv s lakta ili koljena. Tješio i smirivao. Ljudi su, inače, jako sumnjičavi i nepovjerljivi prema strancu, koji pomaže djeci. Učas te napadnu i optuže za nečasne, zle namjere. Otada više nikome ne pomažem, ja - koji sam nosio u sebi tu potrebu da instinktivno priskočim u pomoć - odustao sam od pomaganja. Izbjegavam djecu, ljude i parkove općenito. Ako nisi u društvu ili na klupi sjediš sam, odmah si sumnjiv, makar samo čitao knjigu i pazio na druge. Štene je bilo ružno, neodređene pasmine, nezgrapnih nogu i očiju koje su me fiksirale, prateći svaki moj pokret. Nije, kao drugi psi, koristio uobičajene metode umiljavanja - nije mahao repom, cvilio, niti se pokušao očešati o moju nogu. Rep mu je bio spušten između nogu, a glavu je držao pognutu i nakrivljenu ustranu, kao da je razočaran u cijeli ljudski rod i ne očekuje ničiju pomoć. Promatrao me ispod oka, obilno krvareći iz rane na vratu. Suspregnuo sam gađenje od pogleda na krv i uzeo ga u naručje. Što sam drugo mogao? Očito je trebao pomoć, makar je nije tražio kao svako drugo napušteno pseto. Oporavio se za tjedan dana, ližući rane u košari ispod stola i skoro ne pipnuvši hranu. Kad je pio vodu, gledao me iskosa, kao da me procjenjuje. Nijednom nije čak niti zarežao na mene. A onda je jednog dana nestao. Vratio se tek uvečer, umoran i u ranama, kao da se borio s čoporom pasa. Legao je u košaru, stavio glavu na prednje šape i gledao me zagonetnim pogledom. Hranu opet nije ni taknuo. Vidljivo je jačao. Za mjesec dana izrastao je u krupnog psa, jakih čeljusti i skoro ljudskog pogleda. Sva njegova komunikacija sa mnom odvijala se pogledima i ušima. Znao je namjestiti uši u stotinu izraza i ja sam, začudo, odmah znao što koji znači. Povremeno bi nestajao na dan-dva, pa se opet vraćao krvav i izgreban. Ispitivao sam ga i tumačio njegove odgovore ušima i pogledima. Zaključio sam da pokušava postati vođa čopora lutalica, kojih se dosta namnožilo u gradu. Ljudi bi djeci za rođendan kupili štene, a kad bi im pas dosadio ili postao prevelik za igru, ostavljali bi ga kilometrima od svog stana i nabavljali neku manje zahtjevnu igračku. Ti psi su lunjali ulicama i obližnjim poljima, okupljali se u čopore i sve češće napadali sve što se kretalo mračnim ulicama. Kad sam jedno jutro ispred mog kreveta pronašao zadavljenu mačku, znao sam da je to njegov poklon meni. Bio sam zgrožen i to sam mu i rekao. Gledao me tim neprozirnim očima, ravnodušno ali pažljivo slušajući. Uši su bile uspravne, kao za uzbunu. - Odnesi to!- naredio sam strogo, skrivajući gađenje, a zatim dezinficirao pod sobe, na kojem je mačka ležala kao krpena lutka. Mislim da me je krivo razumio, jer sam sljedeće jutro u njegovoj košari zatekao ljudsku šaku, zgrčenu i krvavu. Šaka je izgledala groteskno, kao kazališni rekvizit, ukrašena prstenom na domalom prstu i s tetovažom između palca i kažiprsta. Kakvi se to ljudi tetoviraju uopće, pa još na tim mjestima? Jedva susprežući gađenje, stavio sam šaku u najlonsku vrećicu, samo ga prijekorno pogledavši. Nisam mu ništa govorio, a i što da mu kažem? Za ovaj sam nesporazum sam kriv, jer me još od onog mačjeg trofeja očito nije razumio. Možda sam mu nekako pogrešno dao do znanja da trebam veći, vrjedniji plijen? Zaključio sam to po masivnom, zlatnom prstenu na okrvavljenom prstu. Bilo me strah što će zaključiti iz mog čina uzimanja šake, ali nisam imao izbora. Ako ne želim završiti u zatvoru, moram je negdje zakopati, ili baciti u rijeku. Ukloniti sve dokaze, jer iskreno, bio sam suučesnik u mogućem ubojstvu. Sudeći po svježim tragovima krvi, koja se nije stigla pošteno ni zgrušala, on tu šaku nije tek našao iza kontejnera. U svakom slučaju, morao sam ga zaštititi, jer ga je čekala smrtonosna igla kod veterinara, ako ga ulove. Te večeri dugo smo razgovarali - ja riječima, on pogledima i ušima. Mislim da mu je stalo do mene, baš kao što je i on meni prirastao za srce. Nakon razgovora, legao je uz mene, priljubivši se gipkim izduženim tijelom uz moje. Ravnomjerno diše u ritmu mojeg vlastitog disanja do jutra. Meni je to dovoljno. Sljedećih dana nagovaram ga da ne izlazi. Možda je vani potjera za njim. Možda ga traže prijatelji vlasnika šake? Govorim mu, kako je loše to što je uradio, al sad - što je, tu je. Iz ove se kože ne može. Nisam sretan s ovim što je napravio, ali na mene uvijek može računati. On to zna, jer netremice fiksira moj pogled i kao da klimne glavom, prije nego je spusti na prednje šape i zuri prema vratima. - Nemoj izlaziti par sljedećih dana – kažem ozbiljno. Spremim se i odlazim na posao, a on se ne miče. Kad se vratim, nema ga i sad ozbiljno brinem. Strah me, što će sljedeće dovući u stan. Ne iznenađuje me, kad sljedeće popodne, na povratku s posla, u stanu zateknem još jednog psa, nalik njemu. Kao da su iz istog legla, od iste majke. Obradujem se, jer očito je pronašao obitelj, ali i brinem, hoće li me uskoro napustiti. Spremam još jednu košaru i još jednu posudu s vodom. Ne mučim se uzalud oko hrane, ionako znam da oni jedu negdje vani. Sljedećih dana, svaki put zatičem još jednog novog psa više u stanu, koji polako sliči na skrovište svih pasa lutalica. Ne pitam, kako ih nitko nije opazio dok dolaze u stan na trećem katu. Samo pretpostavljam da se služe liftom u parovima, dok jedan dežura i pazi da netko od stanara ne naiđe. Začudo, u stanu nema laveža. Oni se sporazumijevaju pogledima. Ponekad mi se učini da su prema meni puni nepovjerenja, ali ta se misao istopi kad legnu oko mene i počnu me grijati svojim crnim, glatkim tijelima i dahom, koji podsjeća na šumor lišća u granama. Ponekad čujem kako vuku nešto teško i nezgrapno kroz kuhinjska vrata, pa niz stubište do podruma. Ne usuđujem se pitati. Čemu? Bolje da ne znam. Samo pretpostavljam o kakvom se plijenu radi. Sad ih ima toliko, da više ne odlazim na posao. Briga za njihov smještaj i posude, koje treba puniti vodom, oduzima mi dobar dio dana. Uvečer od iscrpljenosti padam u krevet i tek pred jutro osjetim kako se vraćaju u stan i liježu, vlažnih i sjajnih njuški, crnih kao noć. Odavno ne susrećem druge stanare u zgradi. Ponekad mi se učini, da osim pasa i mene nikog drugog živog i nema. Ne pitam ih ništa. Tek sam sebi obećam u bradu, da ću se jednog dana ohrabiti i sići do podruma. |