-Gligor Rosenbaum!- nabusiti glas policajca odzvanjao je hodnikom, a jeka se odbijala od zidova oronulog austrougarskog zdanja u Tvrđi. Nad Osijekom se zloslutno nadvila tama od neizvjesnosti i čestih nestašica struje, a ljudi su gutali strah i odlazili na spavanje s prvim kokošima.
Tek na treći poziv Glišo se sjetio da je to njegovo kršteno ime. Zadnji ga je put tako prozvala žena na samrti, svečano i optužujuće: 'Gligore, crni Gligore!' Na kraju više nije imala ni glasa, samo je nemoćno odmahivala glavom i onda otišla tiho, bez pozdrava. Glišo je ostao sam s maloljetnim djetetom, svojom jedinicom Mašom. Od imovine, bio je tu stari projektor i stotinjak rola filmova, te poluraspadnuti auto, sve što je ostalo od nekad uspješnog Kinostudija Rosenbaum. On i dijete obilazili su sela u zabiti, prikazujući filmove na zidovima zadružnih domova. Nisu to bili novi filmovi, ali publika je svejedno bila zahvalna na svemu što donosio. Dok je premotavao film na projektoru, Mašenjka je naplaćivala ulaz, a plaćalo se svakako, jajima najviše, pa hrane nije nedostajalo. Ponekad bi se zalomilo i nešto novca, iako su seljaci najčešće plaćali jajima, slaninom i dimljenim kobasicama.
-Gligor Rosenbaum!- ime je resko odjeknulo hodnikom kao pucanj kandžije, pa se Glišo trgnuo, zagladio košulju i nesigurnim korakom uputio prema policajcu.
Nije znao koliko su ga dugo ispitivali. Činilo se strašno dugo, mučno i nerazumljivo. Ispočetka su mu sva pitanja morali dvaput ponavljati- nije znao što ga pitaju, iako su pitanja bila kratka. Za koga radi? Koga ima preko? Je li on Nijemac ili Srbin? Židov ili Jevrej? Smijali su se unutra nekoj svojoj, samo njima razumljivoj šali, dodajući da izgleda kao vječni Žid. On nije znao što to točno znači, osim ako nisu mislili na to da je star. Otkud mu, tako starome, djevojčica? Ne može biti njegova. Gledao je u pod, strepeći od njihovih pogleda i pogrda kojima su ga obasipali.
- Mi samo dajemo predstave- branio se Gligor Rosenbaum, ne znajući što da kaže.
Tko su mu prijatelji? Nije znao odgovoriti. Poznavao je većinu seljaka iz obližnjih sela i udaljenijih mjesta, ali mu nitko nije bio prijatelj. Otkud prijatelji u ovakvim teškim vremenima? Uostalom, Gliši nitko nije ni trebao, dok je imao Mašu i filmove.
Pokazali su mu neke listove papira, gdje da potpiše i rekli mu da ide. Za sad ga puštaju, ali neka se ne udaljava.
Bilo je sela s folksdojčerima, gdje su ga pozdravljali sa herr Rosenbaum, bitte! Zvali ga na fruštuk, na ajnpren juhu od zaprženog brašna i na knedle sa šljivama. Koliko god bili gladni, on bi ljubazno odbio, izgovarajući se žurbom, novom predstavom preko Dunava ili nečim desetim.
-Vi ste sigurno za našu stvar – povjerljivo bi snižavali glas podunavski Švabe u čisto njemačkim selima, baš kako ga je svojatao i osječki rabin. Čika Glišo je svima davao za pravo, a u sebi mislio kako su njegovi samo Maša i filmovi.
A onda bi pala tamna noć i strah bi se uvukao u srca običnih ljudi. Filmove više nije imao tko gledati, a sela su postajala divlja i negostoljubiva. Povremeno bi im netko dao malo hrane, ne očekujući ništa zauzvrat. Gligor Rosenbaum se zabarikadirao u svom malenom stanu, pa su Maša i on po cijele dane igrali igre pogađanja: koji film završava scenom kupanja, u kojem su najljepši zalasci sunca, i tako dalje, pa opet sve ukrug.
Kad su jedne noći izbjeglice zakucale na Glišina vrata i zatražile sklonište, nije oklijevao. Jedino, trebalo je smisliti gdje ih smjestiti i kako nahraniti. Dovijao se na razne načine, sve dok izlazak iz stana nije postao nemoguć. Na nesreću, kucanje na njegova vrata se nastavljalo uporno, a on nikog nije mogao odbiti. Svake noći novi zbjeg, s nekoliko novih obitelji, završavao bi u njegovom stanu. Uskoro se stan pretvorio u ljudsko skladište od stisnutih tijela i uplašenih pogleda. Najgora je bila šutnja, nitko se nije usuđivao ni pisnuti. Čak su i djeca odgađala plač do krajnjih granica izdržljivosti.
Glišo više nije imao izbora. Okupio je sve pred projektorom i pustio im svoj najdraži film. Kad je rola već bila pri kraju, upalio je svjetlo, složio raštrkane stolice i vratio ormare na svoje mjesto. Izbjeglice su bile na sigurnom.
Za mjesec-dva, Glišina je ulica opustjela. Većina stanovnika našla je utočište u njegovom stanu. Policija je tapkala u mraku, a ilegalni vodiči su čamcima preko Drave dovozili nove nevoljnike iz okolnih sela. Ulazeći, žene su čvrsto držale oznojene dječje dlanove, a muškarci ozbiljnih lica stupali u stan, kao u Noinu arku. Nitko za bijeg nije plaćao, ako ne računamo ono malo kruha i slanine što su ostavljali kod vrata. U rijetkim trenucima predaha i odmora, između dvije ture izbjeglica, Glišo bi se sjetio hrane, ali uzalud. Nikad ne bi zatekao ni mrvicu, jer bi pridošlice pojeli sve što su zatekli, ne pitajući, kao da se to podrazumijeva.
Jedne je jedne noći, tamnije od ostalih, policija provalila u stan na temelju anonimne dojave. I u tamnoj je noći bilo jasno kao dan, da stotine ulaze u zgradu, ali iz nje nitko ne izlazi. Svejedno, u stanu nije bilo nikoga, osim Gliše i razbacanih kolutova filmova. Onaj pravi, u kojem su bile skrivene tisuće izbjeglica, nisu uspjeli pronaći, a i da jesu, bilo bi uzalud. Na parketu, izgaženom brojnim blatnim cipelama, stajao je razbijeni projektor, a pored njega Glišo, nijem kao njegovi omiljeni filmovi.
…..
Odonda je prošlo dosta godina i svi, baš svi svojataju Glišu. Djeca iz moje ulice crtaju ga kao karikaturu: tu su uši, tu je vrat; ruke, noge k'o u miša- gotov čika Gliša! Svjetski se muzeji natječu i prepiru oko uspomene na Gligora Rosenbauma i nabrajanja njegovih zasluga za svijet. Dok jedni naglašavaju doprinos humanosti, pravedništvu među narodima, drugi dokazuju kako je Rosenbaum iskazao nesebičnost i zaslužan je za toleranciju među ljudima, vjerama, nacijama i bogzna što sve ne.
Njegovu sam rolu filma s izbjeglicama našao sasvim slučajno, na tavanu kina Papuk. Tisuće ljudi unutra djeluju na prvi pogled sretno i prilično su nepovjerljivi prema meni. Kažu, nemaju namjeru izaći u dogledno vrijeme. Jedno sam ih vrijeme nagovarao, a onda sam odustao.
Ne volim filmove s masovkama, a Gligorov posljednji film sad je prenapučen likovima. Od svog su zadnjeg egzodusa ipak ponešto i naučili. Jedino se bojim njihovih međusobnih obračuna, kad konci predugog zajedničkog suživota konačno puknu, a sigurno će puknuti. Od Kanaana do Kaina malen je korak.
Tamna je noć
|
