Jadi mladog vola

27.10.2008., ponedjeljak

Trideset dana do sarajevskog atentata

PROLOG

Protrljao sam umorne oči i odložio naočale na stol, dok su mi svjetlaci titrali pred očima od previše naprezanja. Činilo mi se kako se ured smanjuje, zajedno sa dnevnom svjetlošću koja polako sipi prema van iz sobe, kroz veliki prljavi prozor koji gleda na parkiralište.

Otkad sam dobio posao lektora u izdavačkoj kući Sarajevo Nights u vlasništvu američke humanitarne organizacije, radim po dvanaest sati na dan. Plaća je odlična, a posao sam dobio začuđujuće lako, javivši se na oglas na engleskom jeziku objavljen u Dnevnom avazu: „Wanted.SerboCroat editor.Nonprofit publishing.Local background preferred“.

Na razgovoru za posao čekalo me iznenađenje - o meni su očito znali baš sve, mnogo više od onog što sam naveo u molbi za posao, jer nije bilo redova pred vratima, kako obično biva kad strana firma oglašava dobro plaćen posao. Prije nego sam pokucao, vrata su se otvorila, kao da su znali da sam pred vratima. Tip izbrijane glave, u maskirnoj uniformi bez ikakvih obilježja, pozvao me da uđem i sjednem na jedinu stolicu u prostoriji. Nije se predstavio i njegov nastup, izgled i ponašanje izazvalo je moju trenutnu odbojnost i sumnjičavost.

- Charlie!- konačno se predstavio samo imenom, uz čvrsti stisak ruke i mahnuo mi da sjednem. Odmah zatim, ugodno iznenađenje! Charlie objašnjava, kako sam već primljen na osnovu molbe i ovaj razgovor je tek uputa što se od mene očekuje. Iznajmljeni prostor, u kojem razgovaramo, od sutra je moj vlastiti ured. Posao se čini legitimnim i potpuno u skladu s mojim očekivanjima - lektura i urednički posao oko izbora i obrade fikcije, za potrebe izdavačkog odjela američke neprofitne organizacije. Objašnjava ukratko, kako se od mene očekuje da uredim i lektoriram literarne predloške za American Reference Center, organizaciju koja djeluje u sastavu Američke ambasade u Sarajevu. Trebam urediti za tisak već prikupljene literarne predloške, fikciju koja obrađuje rat u Sarajevu i Bosni iz vizure lokalnog stanovništva.

Moje olakšanje i sreća zbog lako pronađenog, odlično plaćenog posla u struci, pretvara se u euforiju. Častim u omiljenoj kafani sve koje zateknem tu večer, ne objašnjavajući. Konobarica namiguje i svima govori kako mi se rodilo muško. Moj prvi posao je stotinjak stranica nepotpisanog teksta dubioznog naslova, otipkanog na starom, pisaćem stroju, na kojem su slova č i ć toliko istrošena, da se na otisku ne razaznaje koje je koje slovo. Nama u Bosni iritantno je čitati tekstove ljudi, koji ne razlikuju jedno slovo od drugoga, kad kod nas i dijete zna razliku. Na provizorno uvezanim papirima A4 formata otisak naslova sumnjivo je dobar i čitak- TRIDESET DANA DO SARAJEVSKOG ATENTATA.

Glas mojeg šefa s druge strane u telefonu isprekidan je pucketanjem i šumovima, kao kod loše izolirane žice. Šum povremeno čini mojeg sugovornika nerazumljivim, kao da zove s podmornice, ili iz nekog bunkera duboko pod zemljom. Međutim, znam da po danu boravi na adresi Alipašina 43, dakle, radi za Ambasadu. Nije mi važno, posebno jer mi je povelik avans već sjeo na tekući račun. Sad još samo ostaje zasukati rukave i baciti se na prvi tekst na mojem uredničkom stolu.

Otvaram prvo poglavlje i već početne rečenice naglo me razbude. Stavljam naočale na nos, spuštam rolete i palim stolnu lampu. Jarko svjetlo blješti na razmazanom otisku pisaćeg stroja, a slova odjednom postaju oštrih rubova i kristalno jasna.
--------

TRIDESET DANA DO SARAJEVSKOG ATENTATA

Trideset je dana do sarajevskog atentata, a popis mojih potencijalnih žrtava svakim je danom sve veći. U zemlji s toliko smrti, još jedna likvidacija ne može nikom više privući pažnju, pogotovo što svaku novu smrt od moje ruke planiram kao nužnost i vrhunsku potrebu ove napaćene zemlje. Mislim da bih mogao svakoga dana ubiti ponešto, ponekog za vježbu, a onda, za veliko finale, staviti šlag na tortu purifikacije zemlje, tla i ljudi.

Trideset je dana do atentata, a noćas ću ubiti Hrvata. Rimuje se, sviđa mi se. Mislim da bih trebao pronaći rimu u svakoj novoj smrti, koju će donijeti moja misao, ruka, djelo.

Kod Hrvata, izbor je sužen. Neki su osumnjičenici, neki osuđenici Haškog tribunala, a sadašnji političari laviraju između dodvoravanja naciji i građanskoj opciji u BiH. Nema više ortodoksnih nacionalista, zaluđenih odcjepljenjem, pa ostaju oni koji su generalno izdali kao ljudi s nacijom na čelu. Biram jednog od poznatijih, relevantnijih kojem se u Bosni zamjera svašta, ali najviše podrška hrvatskom novogovoru, koji podsjeća na jedna druga mračna vremena. On često gostuje u emisijama Federalne televizije i umjesto da govori kako je cijelog života govorio, kako ga pamte i komšije i susjedi, on ulagivački forsira neke novohrvatske riječi koje ljude u Bosni, Sarajevu posebno, plaše. Znamo ga dobro, igra na sitnu kartu nacionalizma, kojeg pomalo pothranjuje očekujući podršku politički angažiranih Hrvata i Srba, koji odlično surađuju na projektu razbijanja Federacije i pripajanja svojih etničkih zajednica matičnim državama. Političar je u Bosni slabo zaštićena zvijer, jer tko bi sve te brojne zvijeri u šeher-Bosni sačuvao! Zvijerima su najopasnije druge zvijeri, ali ovdje kod nas interesne su sfere odvojene i ne preklapaju se, pa zvijeri jedna drugu neće dirnuti. Očnjaci se bruse na raju i golje, na međunarodnu zajednicu i predstavnike Europske unije.

Zvonim mu na vrata, predstavljam se na engleskom, a on na samu englesku riječ već namješta svoj najbolju političarsku masku i osmijeh. Poziva me neoprezno da uđem, ne tražeći nikakvih potvrda ni papira, čime bih potkrijepio tko sam i što želim. Sjedam u njegov prostrani boravak, novine razbacane na stolu i upaljeni TV na nekoj zabavnoj emisiji.

- Just relaxing - kaže uz široki osmijeh, kojeg sam često s gađenjem gledao na predizbornim skupovima, gdje je u njega zamatao mržnju i sipao rečenice koje ubijaju.

Odlazi do mini-bara, sipa viski u kristalne čaše, a ja se pretvaram da zainteresirano čitam naslove knjiga na njegovom regalu. Pogled mi odmah nalazi što tražim - od brojnih tomova Brozovića, Babića i Težaka, najviše težak, najteži - čini mi se Brodnjakov, pregnantnog naslova Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb, 1991. Zloslutno me podsjetilo na još jedan ‘rječnik’- Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb,1940. Dok političar vježba svoj engleski i natače alkohol u čaše, leđima okrenut svojem skorašnjem ubojici, podižem tešku knjižurinu i snažno ga udaram po glavi. Pada kao pokošen, bez glasa, a ja mu naguram prvih par stranica knjige u grlo, kao vizitkartu.

Okrenem se, ugasim svjetlo u boravku i mirno išetam na prljavu ulicu i blještavo danje svjetlo.

Nisam ostavio traga, osim bezobrazne poruke, nažvrljane lijevom rukom, u imitaciji dječjeg rukopisa, na kojoj piše- i knjige ubijaju, zar ne?

(nastavit će se)

- 17:47 - Komentari (23) - Isprintaj - #

23.10.2008., četvrtak

Ljubi me prejaka riječ

"Govorim iz iskustva - čuvajte se prejakih riječi. Nekad će vas ljubiti, ipak najčešće - ubiti. Baš kao Branka!" Mentor je čitao moje zadnje rečenice, teatralno podižući guste obrve iza okvira naočala. Očito mi se rugao.

- Pišeš crno kao i on, koketiraš sa smrću - rekao je konačno optužujućim glasom i odložio moju disertaciju o pjesniku Branku Miljkoviću.

Mentor, kako pretenciozno! Jaka je to riječ, autoironična. Mentor bi trebao znati više od studenta, a ovdje je to bilo naočigled nemoguće. Kako drukčije pisati o Branku? Miljkovića treba i voljeti, ne samo poznavati, da bi ga se razumjelo. Njegova najbolja, najkraća, bila je prejaka pjesma u jednoj rečenici, zlogukom proročanstvu, koje se ostvarilo. Ubi me prejaka riječ!

Kad su ga našli obješenog u centru Zagreba, svašta se nagađalo - ubili ga nacionalisti, pijani kamaradi, samosažaljenje - a on je svoj epitaf već prije napisao. Živjeli smo jedan pored drugoga, ne poznavajući se, Branko i ja. On prezren od Partije, ja - partijski sekretar, vršnjak njegove majke, obojica od prejakih riječi. Samo, njegove su neizbrisivo ostale u mnogima, pa i u meni.

Tu smo se i upoznali, Brankova majka i ja, osam mjeseci nakon njegove smrti. Jednog smo listopada sjeli na kavu u centru Zagreba i prebirali po uspomenama na Branka.

- Bio je boem i jako senzibilna osoba – rekao sam obzirno, kao da ga i mrtvog njoj opravdavam.

- Bio je pijanac, prgav i ratoboran kad se napije – rekla je jednostavno, paleći cigaretu. - Pijan je volio izazivati, potući se. Mislim da su ga ubili - Brankova majka govori bez gorčine, ne optužujući. Teško mi je slušati kako o sinu govori u sadašnjem vremenu, iako je mrtav.

Hladna faktografija ne umanjuje toplinu i ljubav dok govori o njemu i onome što mu je bilo važno. Nema u njoj jakih riječi, koje ubijaju, ni kad govori da su srodne duše. Bio je istinski pjesnik i po prirodi stvari - tragično neprilagođen. Ako su ga institucije odbacile, baš kao i on njih, ostao mu je cijeli svemir vlastitih riječi. Mi, koji smo poznavali i dijelili taj njegov svemir, osjećamo njegovu poeziju kao žig i opeklinu, koja povremeno svrbi pred kišu, koja podsjeća kako se teško nositi s vlastitim izborom riječi.

Gledam je dok zabacuje kosu s lica. Dubina njenih tamnih očiju utapa tragiku Brankovih u patetiku mojih vlastitih riječi. Oči još šute krikovima, šapću tamnim kolobarima, mrače se morskim dubinama.

Brankova majka lijepa je i danas. Žena ispod slike, s dubokim, tamnim očima kao otvorena rana, nema pojma da ima senzualne usne. Zaboravila je.

Više ne razmišljam o Branku, već o njegovoj majci. On je tek uspomena u maglovitu jesen, što ponekad navede slučajne prolaznike da se susretnu, dodirnu, makar i na kratko vrijeme. Ali njegovo proročanstvo i prokletstvo kako će jednog dana poeziju svi pisati, ostvarilo se. Otvaram prejake riječi, pažljivo mirišem jednu po jednu, prebirem po njima kao po prašnjavim slikama s tavana i onda uzmem najjaču. Jednog ću dana napisati patetičnu pjesmu o dubokim crnim očima Brankove majke. Neću sklopljene oči žene smatrati bijegom i skrivanjem vlastitog tijela, kao što je Branko slutio u pjesmi. Čak i sklopljene, njezine me oči vide.

za M.

- 12:12 - Komentari (10) - Isprintaj - #

22.10.2008., srijeda

Ispovijed pravopisnog terorista

Znam da nećete vjerovati, ali prije mnogo godina bio sam divna i normalna osoba - smiren i obrazovan policajac, štoviše, šef policije našeg malog mjesta - sve dok se jedne noći nisam probudio iz višegodišnjeg sna. Naglo sam sjeo u krevetu, upalio noćnu lampu i prodrmao ženu, koja je spavala mirom pravednika.

- Ženo, probudi se i spašavaj! Sanjao sam da se možda ne kaže uhititi već - uhapsiti!

Bila je budna u trenu, brižna moja Marica, brišući oči krpicom za krmelje s noćnog ormarića.

- Otkud sad to? Pa barem ti poznaješ pravopis! Znaš da je haps turcizam, a uhidba lijepa naša novohrvatska!

- Ma normalno da znam, ali u snu je sve bilo logično i jasno. Ne sjećam se više obrazloženja, nešto u stilu da su te ukrudbe i uhidbe arhaizmi s natruhama orwellovštine, da je haps -zatvor, a ostalo...ne sjećam se točno. Znam samo, kako sam u snu vidio stranicu pravopisa otvorenu baš na oblicima tog glagola. A sad, pri punoj svijesti, stalno mi se ta turska hapsana mota po glavi. Poludjet ću!

Do jutra nisam zaspao, već ranom zorom krenuo na posao, otvorio sve službene riečnike i pravopise koje smo držali pod ključem u staklenoj vitrini, odmah ispod oružja, i bacio se na posao. Avaj i utaman! Kao maljem po glavi, lupila me spoznaja da pola riječi u službenom Riečniku odjednom više ne prepoznajem, već sve čitam nekako iskrivljeno kod zdravih očiju!

Uzeo sam par dana bolovanja, bilo me sramota objašnjavati prave razloge, pa slagah kako me boli žučna kesica (evo ga! kaže se vrećica, vraže!). Kako ću pred svojim podčinjenima, kojima trebam biti uzor (ili se kaže uzorom? upomoć!), pokazati neznanje i nesposobnost za odgovoran posao šefa Jezične policije?

Vratih se na posao za par dana, ali ništa više nije bilo isto. Gdje god bih se okrenuo, neki bi mi vrag iz glave mrmorio, šaptao da ono što piše - nije ispravno napisano. Jedne se noći probudim u znoju i zaurlam kao oparen – eureka (heureka? Marice, jel' ovo slovo H bezvučno?).

Počeo sam tajno, a kako drugačije, voditi dvostruki život. Danju ispravan građanin, čuvar javnog ćudoređa i pravilnog govora, a noću tajanstveni pravopisni terorist! Ubrzo je od mene drhtala cijela općina, a komunalni redari imali pune ruke posla. Ja sam, naime, noću šarao izloge zgrada preuređujući natpise po ustanovama, institucijama i trgovinama od općeg značaja.

- Je li, majkoviću, koliko slova Č ima u riječi čevapčiči? –upitao me neki dan, sav zabrinut, uvaženi pisac i dobitnik književne nagrade „Branko Čopič“.

- Ne jebi muhe, brajkoviću! Trik pitanje, jel’da? Tri, naravno – odgovaram, a u sebi pucam od ponosa.

Znam zašto me pita! Njegov lanac čevapčičnica “nepoznati” je vandal uništio grafitima, iskrižao natpise i stavio turcizme najgoreg, jugonostalgičarskog tipa. Zamislite, napisao je ĆEVABDŽINICA! A našu izvornu, domaću riječ čvapi bijesno je iskrižao do neprepoznavanja. Horor!

- Ma, marš s tim turskim B i DŽ! Nema ti više Otomanovskog carstva - zapjenio se pisac, ratnik i čevapčičar.

Smirujem ga, govorim, sve će mo mi to strogo procesuirati, a ovaj val jezičnog terorizma sasiječi u korienu, tako mi Pravopisa! Srećom, prije se žestoko ugrizoh za jezik (ne onaj naš sveti, Državni jezik, već ovaj svoj, pogani) i suzdržah da ne lanem, kako se kaže otomanski, kao onaj turski ležaj za popodnevno knjavanje,kunjanje i krnjenje.

Naravno, moj alter ego radi svake noći, po cijele noći, jer tumor koji mi izgleda pritišće (pritiska?) mozak opako mi je poremetio osjećaj za Državni jezik, centre za Domoljublje i Purizam (puritanizam? puritanstvo? upomoć!). Stradali su i čeoni režnjevi za strah od posljedica ako me ulove, osijećaj za mjeru (jer sam ispravljao natpise i na nevinim trgovinama dječijom robom, zamislite! Što su mi skrivila nevina diječica? Zašto sam svugdje pisao DJEČJI? upomoć!).

Da ne duljim, dok sam vlastitim otuđenim prstima ispisivao grozomorne ispravke i griešio protivu Države, Crkve i Narodnog jezika, istovremeno sam našim noćnim patrolama preko službenog tuđman-eriksona davao lažne pravce bijega grafitera (grafitista? pošarala? pomagajte!).

Adrenalin koji me lupao bio je očaravajući, uzbudljiv i stostruko jači od šmrkanja Čokolina. Uh, na samu se pomisao stresem od uzbuđenja, a napetost klizi u vrhove (vrške?vrhuške? pomoć!) ekstremiteta.

U uredu sam neispavan, s podočnjacima, dok mi, preko video-linka, predsjednik Državnog zavjeta korienskog pravopisa čestita na cjelonoćnim potragama i naporima da se gada zauzda i uhiti (uhapsi? ulovi?skenja? zbuksa?).

Zvao me i ministar (ministrant? misni brat? upomoć!) . Njegov službeni zamjenik Vlado Šegrt, podministar (ispodministar? državni podtajnik? sub-tajnik? jebiga!) nije još stigao s naputkom za hitno djelovanje.

Na video-linku, ministar se beči očima (zvuči bolje od buljiti, to me uvijek asocira na bulju i guženje; ali, Marice, je li ispravno bečiti se, može li to biti povratno?).

- Vladoja nema? Buš mi ga poslal kad se vrne!

Tu sam pukao (puknuo?), pokazao mu jezik i skresao kako mi je puna kapa i svečani šešir sklanjanja muških imena, koja završavaju na tragično O. Spomenuo sam mu majku i Oca domovine u nepriličnom kontekstu (on se, šokiran, raspitivao mislim li na starčevićevskog (starčevićanskog?) ili tuđmanskog (tuđmanovskog?), a ja sam pao u histeriju, razdrljio košulju i vikao u monitor s video-linkom:

- Pucajte, vaš sud i Korienski pravopis ne priznajem! Ali da, priznajem da sam taj traženi terorist, koji nagrđuje fasade i ostavlja osmanske ožiljke na umivenom licu domovine!

Dok su me vezanog odvodili u podrume Jezične policije, koje odjednom više nisam prepoznavao (a toliko sam tu bubrega odbio drugima; sad je došlo i mojih pet minuta za kamence; digresija- da sam držao jezik za zubima, kao državni službenik, mogao sam živjeti kao bubreg u loju - upomoć, još jedna turska opservacija!), sa plakata zgrade Doma kulture cerio mi se plakat Teatra Ludens s najavom predstave - NORMANOVSKA OSVAJANJA.

Urlam i batrgam se u luđačkoj košulji: - Pravilno je ‘normanska! NORMANSKA! Normanska, normanskih, normanskim, normanska…..

Ayckbournov identitet nije isto što i Bourneov i Matt Damonov, nije ovo film!

Onda me preuzmu bolničari i sestre. Smiren sam. Daju mi fine tablete. U ludnici mi je liepo. Konačno razumijem suštinu stvari i svieta, glagola i glagoljanja.

Volite se, mislite pozitivno, a ja vam od Pevca (pijevca? peveca? pijetla?) osmjeh ostavljam!

- 07:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

18.10.2008., subota

Izlog

Uvijek stanem pred tim izlogom, pa se zagledam u zatamnjeno staklo. Promatram savršeni odraz vlastitog, nesavršenog lica s upalim očima i dubokim borama na čelu, isprva kritički, a onda mi apsurdnost situacije natjera kiseli osmijeh na lice. Namignem si sućutno, jebi ga, živ si, što hoćeš više, pa uzaludno popravljam neurednu kosu i zamrljanu kravatu.

Taj uglancani izlog, u kojem se ogledam svako jutro na putu za posao, stoji kao čudo u nizu jednoličnih, prljavih izloga bez sjaja. Čekam da rijetki prolaznici prođu, a pločnik pred izlogom bude prazan kad stanem pred reflektirajuće staklo i promotrim vlastiti odraz. Znam da možda pravim budalu od sebe, ali si ne mogu pomoći. Čemu zastajkivanje pred izlogom bez reklama, izložene robe, ikakvog natpisa koji bi odao što se krije unutra? Taj lokal, za razliku od susjednih, ne nudi ništa osim vlastitih odraza prolaznika, pa opet pred njim često primjećujem mnoge. Samo nagađam da su zastali zbog iste radoznalosti. Kad nekog spazim, usporim i puštam ih da se ogledaju u prolazu, kako bih se pred izlogom zatekao sam. Narcisoidnost ili znatiželja da ulovim odraz vlastitih osjećaja? Na putu do izloga često razmišljam, hoću li jednom u odrazu prepoznati drugačijeg sebe, s licem koje obećava, sjajem u očima?

Nijednom s druge strane stakla nisam zamijetio pokret, ljudsku priliku, baš ništa. Nijednom nisam zatekao ikog da izlog pere ili lašti njegovu besprijekornu površinu. Koliko god zurio unutra, zatamnjeno staklo ne propušta poglede. Kad se na njega naslonim svojim oznojenim čelom i dlanovima, sutradan na površini nema mojih otisaka.

U zadnje vrijeme zamjećujem, kako s veseljem i sve ranije krećem na posao. Jedva čekam da stanem pred zrcalnu površinu izloga. Dugo se u glavi formirala želja, da saznam čemu služi izlog, možda i zavirim s druge strane ogledala.

U odvjetničkom uredu nisu postavljali pitanja, kad sam zatražio da ispitaju vlasništvo i eventualnu mogućnost kupnje. Žena mi još ne zna, ali sa zajedničkog računa sam podigao cjelokupnu ušteđevinu, namijenjenu crnim danima. Po prvi put u životu sam vlasnik nečega, za čim uistinu žudim.

Sad stojim u praznom lokalu, o kojem sam mjesecima opsesivno razmišljao. Unutar tih desetak kvadrata prostora nema ničega, osim stolice pred staklom. Na stolici je debeli album s tisućama fotografija. Na njima su ulovljeni pogledi, oči i usne svih, koji su se ikad ogledali u lažnom zrcalu. Nisu ni slutili kako ih s druge strane neprozirnog stakla netko gleda, snima, proučava. Da im netko uzvraća pogled, radoznalo, ispitivački, prodirući u njihove strahove, tajne i bore na čelu. Radoznalo listam album i ubrzo pronalazim vlastiti pogled na nekoliko slika. Na slikama izgledam, kao da pokušavam proniknuti u budućnost, neuspješno očito, jer usne su u grču, a oči starije nego ih patim s bilo koje vlastite slike. Predatorsko oko kamere ulovilo je trenutak i zarobilo vrijeme, a s njim i dobar komad duše.

Kad sam na još par slika prepoznao svoje lice, znao sam što me vodilo izlogu. Kod kuće se ponašam normalno, ne otkrivam kako jutrima više ne odlazim na posao, već u skrovište iza zrcala. Opkoračim drvenu stolicu, nalaktim se na naslon i zurim s druge strane ogledala. Strpljivo čekam da prođe prepoznatljivo lice iz albuma ili, ako bude sreće - netko posve nov, nepoznat. Taj muškarac ili žena, svejedno, će prići i zagledati se u vlastiti lik, tražeći odraz kojem se nada, koji očekuje. A ja, ja ću mu se kroz oči zagledati u dušu i onda, pritiskom okidača na kameri, ukrasti jedan komadić za sebe.

- 00:01 - Komentari (25) - Isprintaj - #

02.10.2008., četvrtak

Kako smo pojeli osam tamburaša

Nemojte misliti da smo ih pojeli sve odjednom! Ne, bilo je to polako, s mukom i uz dosta negodovanja s njihove strane, posebno onih koji su izvukli kraću slamku.

Dok ronim kroz potopljeni tunel, trošeći zadnje molekule kisika, kroz glavu mi prolaze strašne slike iz priča o ljudožderima s Anda. Nitko se ne rađa kao kanibal, tješim se, snažno zamahujući rukama kroz ledenu vodu Dunava. Ti nesretnici u snijegu i ledu su nakon avionske nesreće bili prisiljeni jesti tijela umrlih suputnika. Neki se nikad nisu oporavili od tog strašnog šoka, spoznajući ljudsku prirodu na tako okrutan način. Ovdje, pod zemljom, to nije strašno,uvjeravam se, dok mi se pred očima film vrti ispočetka...
...

Naše muško društvo od tri frajera i jednog papučara bilo je već poprilično pijano i prije nego smo došli na Petrovaradinsku tvrđavu. Netko je predložio da momačku zabavu, prije Šandorovog vjenčanja, proslavimo šampanjcem i pišanjem u dalj s vrha tvrđave. Glupo, priznajem, ali tad se nismo mogli sjetiti ničeg ljepšeg i pametnijeg.

Stajali smo na Dvorožnom bastionu, kad smo spazili tamburaše na ravelinu Sv.Katarine, kako sviraju povećoj grupi turista. Ili su to bile maškare, turistička atrakcija koju povremeno organizira gradska uprava? Nemam pojma. Ovdje, na južnoj obali koja tvori poluotok, zvukovi zbog blizine vode postaju čišći, ljepši i milozvučniji, pa sam zato i obratio pažnju na tamburaše. Inače ne volim tu vrstu muzike, ali ove su melodije na bisernicama bile pitke kao fruškogorski rizling.

Uskoro je svirka prestala, pa je Šandorov kum bubnuo kako bi najradije da idemo u obilazak podzemnih rovova i prolaza. Možda pronađemo izgubljeni tunel ispod Dunava, koji vodi na drugu stranu rijeke?

- Može, ali u glineni grob idem samo uz svirku tamburaša!- Šandor je namignuo prema meni, jedinom oženjenom iz grupe. Znao je da znam na što misli.

Rečeno, učinjeno! Tamburaši su pristali, čim smo im pokazali snop novčanica, pa smo se začas našli u tunelu kod Barutnog magacina.

Pod zemljom, tamburice nisu zvučale jako zabavno, ali najgore je ipak bilo s kontrabasom. Rezonacija njegovih debelih žica odbijala se od grafita i zidova od cigle i blata. Jedina zabava bila je ruganje debelom berdašu, dok je teglio mrcinu od instrumenta podzemnim hodnicima, miniranima smećem i fekalijama.

Nakon što smo dvaput prošli pored iste oznake na zidu tunela, shvatili smo da se vrtimo u krug. Tko bi rekao da tuneli predstavljaju labirint i zamku za neoprezne? Pola tamburaša odlučilo je sjesti ispod čudnog crteža nalik malteškom križu, vjerujući da će tu naići neka turistička grupa s vodičem. Ostali smo nas četvorica i isto toliko tamburaša, pa je počela šala - tko će koga u tim mračnim hodnicima, ako se izgubimo i moramo ostati par dana zarobljeni pod zemljom?

Ipak, šale su bile sve usiljenije, a nervoza skoro opipljiva. Svi smo konačno počeli prihvaćati nevjerojatnu istinu - izgubili smo se u podzemlju tvrđave. Paradoksalno, ali jedino je mladoženja bio sve veseliji, kao da je ova neplanirana avantura dio njegove momačke zabave.

Pred novom galerijom s hodnicima, šefa orkestra je odjednom izdalo srce. Samo se naslonio na zid i skljokao na zemlju, a plave vene na čelu i vratu prestale pulsirati. Jedni su predlagali da ga ostavimo kao orijentir za slučaj novog lutanja istim hodnikom. Drugi, brojniji, zagovarali su kršćansku potrebu zakapanja, pa smo počeli kopati blatnjave stijenke hodnika. Bilo je jezivo, jer svi znamo da su u podzemlju tvrđave, za vrijeme njezine gradnje u osamnaestom stoljeću, dnevno umirali brojni radnici od napornog kopanja i izvlačenja zemlje kolicima na površinu. Umrle nisu izvlačili gore, već su ih zakapali u zidove tunela. Ne bojim se mrtvih, samo živih, ali nije mi bilo svejedno kad god bih dodirnuo hladnu i memljivu površinu zidova tunela.

Svima pomalo sviće, da sve češće skretanje pod oštrim kutom, sve manje oznaka na zidovima galerija i sve niži lučni svodovi moraju značiti samo jedno - umjesto prema površini i izlazu iz labirinta, mi se spuštamo sve niže, sve dublje pod zemlju.

Prirodno, izgubili smo pojam o vremenu. Procjene o tome koliko dugo već lutamo podzemljem, kreću se od par sati do par dana. Tamburaši povremeno odlaze u mrak, tobože da obave nuždu, ali se iz mraka čuje mljackanje. Pretpostavljamo da imaju skrivene krvavice u tamburama i džepovima prsluka.

Postaje sve mračnije i hladnije, pa se grijemo preskačući brojne lokve vode, koje se u nekim hodnicima pretvaraju u prava jezerca. Zbog neprirodno dobrog raspoloženja, pjesme i zbijanja šala kako ćemo zauvijek ostati u tunelima, mladoženja je opet fasovao batine.

Jedno Šandoru ipak moramo priznati – zabavljeni njime, ne primjećujemo kako drenaže i otočići suhog tla postaju sve rjeđi, a jezerca sve brojnija.

Četvrti nivo hodnika očito smo već odavno ostavili za sobom, a naše lutanje nalikuje putovanju ka dnu rijeke. Pred nama se račvaju izgubljeni tuneli ispod Dunava, koji možda vode na drugu obalu. Naravno, skoro sasvim su potopljeni.

- Eureka!- Mladoženja je raskrvavljenih noktiju i šaka čistio od blata jedva vidljivi malteški znak. Samo, ovaj ne izgleda kao onaj prethodni, jarkocrvene boje i oštrih rubova. Ovaj novi je skoren od blata i nagrižen vlagom, a krakovi su mu gotovo neprepoznatljivi.

- Sjećate se malteškog križa i legende? Kad odbljesak Siriusa na nebu baci sjenu na crkveni bastion, pa propadne do malteškog križa - tu je zakopano križarsko blago! Ili ćup zlata? Zaboravio sam!

Nije nam ga se više dalo tući, pa smo ga ignorirali. Uostalom, postoji samo jedan križ, pa bi ovaj novi mogao biti rezbarija neke izgubljene duše.

Ostalo nas je tek dvojica-trojica, nisam više siguran, jer pomalo haluciniram od gladi. U blatnjavim i napola potopljenim hodnicima već odavno nema smeća, otpadaka, čak niti izmeta riječnih šišmiša, a blato mi teško pada na želudac.

Jedno sam se vrijeme zanosio mišlju da mogu roniti kroz potopljene hodnike i probiti se do glavnog, koji vodi na drugu stranu rijeke, tamo gdje je sunce, hrana i vjetar u kosi.

Možda uistinu buncam u deliriju, ali najgore je bilo kad smo pojeli prvog tamburaša. Svi su se nećkali, nitko nije htio prvi, pa smo, kao u lošim filmovima strave, istovremeno posegnuli rukama i zubima za mesom. Kod drugog i trećeg nije bilo oklijevanja. Kod četvrtog i petog već smo se borili za startne pozicije. Možda mi se pričinja, ali mladoženja je bio nazdravijeg apetita.

Snažno zamahujem rukama prema svjetlu, koje se nazire kroz prljavožutu vodu Dunava.Svjetlost na kraju tunela? Zvuči mi, izgleda, nekako poznato.

Još samo malo, još metar-dva i ja sam na suhom. Zaustavite Dunav i skazaljke stare!

- 23:23 - Komentari (57) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>