Jadi mladog vola

23.01.2014., četvrtak

Ispovijed smušenog uma

Jedna je muha ostala bez duha pa me spopala da joj ga nađem i vratim a zatim došla u ponoć i svu noć mi zujala nježno se klatila da bi me konačno obrlatila a onda ujutro svratila da vidi imam li nešto za nju ja koji sam bez sluha ali puno duha pravi vitez na bijelom konju Gregorije Samsa pa sam joj pisao nimalo brisao kako mi je sve živo i drago smušeno tako je s nama muhama svetim kravama u domaćim uredima stanovima stajama zujimo mnogo i dosadno bez mjere al nosimo duh rušimo barijere mi duhoviti vitezovi preko svake mjere zujao ne zujao ipak prozujao pa se sjetio brata od strica pravoga Viteza smiješnoga lica o nama muhama pisao iz srca dok je o smrti ništavilu pisao tužnu je povijest muha risao sva mu je šira obitelj kiksala netko u juhi ostao bez ticala drugi su u loncu utapali tugu ususret smrti vinskome drugu treći u octu šljivovici vinu tako je Vitez izgubio tetku brata oca a i stričeve skršila šljivovica utopit se u njoj dvaput je pogibeljno pijano veselo ali nepoželjno jer imaš zadah i nakon smrti a zadah te prati burgija vrti na onom svijetu mušičavom raju gdje čuješ zujanje a ne ljudsku graju uglavnom smušena muha nije novina to nam je brand takva smo pasmina a jedino ljudsko biće čeljade koje je s nama htjelo na parade bio je glumac iz filma Muha taj nas se bojao k'o najgoreg duha a skončao totalno izmasakriran napola muha čovjeku stran naša divna krila i brojne oči bile mu kazna bez ljudske pomoći umjesto da je prihvatio igru mogao je biti nešto slično tigru zujav svevideć a opet velik najjačoj muhi ko Baš-čelik ja ovo pišem smušen napola prošle sam noći bio prepun bola što nisam veliko ljudsko biće da idem s curama u kino na piće a ne kao muha sa stropa il' zida umirem zujeći od bijesa stida što nisam slobodan od dva metra a ne tek djelić centimetra istina veći sam neg' obična buha al ona barem ima sluha za putovanja na nekom džukcu na mački ili prljavom tukcu a mi smo muhe prividno s krilima ali ograničene dragim i milima jer kako se vinuti u daljine kad te neki zujan doziva 'sine' ili si nekome drugome 'tata' ne možeš pobjeć' od seke brata ostavit sve i odletjeti naši su novi vrli mikro svjetovi zato tek ponavljam pjesmu mog strica tužnoga Viteza pokojnog lica a vas pozdravljam i letim na kavu skupljajte novce ganjajte slavu ja ću biti sretan i s malo šećera teško odlazim dok me se ne otjera ništa komplicirano k'o Danilo Kiš u Knjizi mrtvih na pruzi za Drniš meni je potreban odlučan 'iš'!

mom stricu Grigoru Vitezu

- 15:31 - Komentari (19) - Isprintaj - #

20.01.2014., ponedjeljak

KAO BRUCE LEE

Izašao je iz noćnog bara potpuno trijezan.

U glavi mu je još bubnjalo od preglasne muzike i žamora desetaka nemuštih glasova. Usta su mu bila suha i stezalo ga je u grudima. Ni tu vani, u mračnom prolazu između dvije ulice, tjeskoba nije popuštala. Da barem pušim, pomislio je. Da nečim zabavim nemirne ruke.

Frustracija, koja se taložila tjednima, ključala mu je u venama i pulsirala u sljepoočnicama. Bezuspješno se pokušavao otresti kuckanja u glavi, zalazeći u sumnjive barove i noćne klubove s umornim plesačicama. Osjećao je, da nešto treba poduzeti. Čekao je neki znak.

Trojica mladića, koji su se iznenada stvorili pred njim, bila su također u potrazi za nečim. Osvrtali su se, gledajući u pravcu noćnog bara. Vrata na stražnjem izlazu, kroz koja je maločas izašao, nisu se više otvarala. Jedini zvuk dolazio je iz obližnjeg kontejnera za smeće, gdje su štakori razvlačili plastične vrećice s ostacima hrane. Na blijedom mjesečevom svjetlu prepoznao je jednoličnu, nemaštovitu uniformiranost skinheadsa. Obrijane glave, kožne jakne i čizme. U polumraku se čulo tiho zveckanje. Nije bio siguran, vade li lance ili zvuk dolazi od stupidnih ukrasa na jaknama.

- Halo, gospodine! Imate sitniša? Trebamo za telefon, - najbliži njemu podrugljivo mu se obratio.

Prišli su mu sasvim blizu, pa ih je sa zanimanjem osmotrio. Nije se bojao, dapače. Učinilo mu se, da mu to netko odgore šalje davno iščekivani znak. Bili bi tek golobradi mladići, s namještenom pozom grubijana, da nisu imali izvučene noževe, čije su oštrice lovile mjesečevo svjetlo i bacale sjenke na zid iza njega. Odlučio im je udovoljiti, pa je pomirljivo posegnuo za novčanikom.

– Evo, ovo bi trebalo biti dovoljno - rekao je, pružajući najbližem zgužvanu novčanicu.

-Stari, daj novčanik, da se ne mučimo sitnišem!

Nije im bilo do novca, ili barem ne samo do njega. Željeli su se malo i zabaviti. Znao je, da slijedi neizbježni sukob. Odjednom mu je bilo svejedno. Godinama je uspješno eskivirao fizičke sukobe i tučnjave, iako je poznavao vještine karatea. Ako ničemu drugome, godine treninga i natjecanja u regionalnoj ligi naučile su ga, da je nekad sukob nemoguće izbjeći.

- Ovo će loše završiti – meko se obratio najglasnijem od njih.

Okružili su ga kao psi u čoporu, dok je uzmicao prema zidu.

-Začepi, starkeljo!- zarežao je najmlađi.

Nije mu moglo biti više od šesnaestak godina. Ali, nož u njegovim rukama bio je od solidnog, njemačkog čelika i očito je već bio u ljudskom mesu. Klinac ga je vješto prebacivao iz ruke u ruku, pokušavajući ga zbuniti. Ili uplašiti, svejedno. Nisu znali, da su od svih noći izabrali najgoru da se iskale na njemu.

-Ako sam ja starkelja, tebi trebaju naočale!

Nije bio niti siguran, je li uzvratio tim vickastim komentarom. U svakom slučaju, zapanjilo ga je da ga smatraju starim. I u mraku se jasno vidjelo da mu je tek četrdeseta. Svejedno, zapeklo ga je što su ga nazvali starcem. Plašio ga je vlastiti osjećaj hladnokrvnog procjenjivanja situacije i odsustvo straha. Znao je otprije, da je to krajnji stadij agresije, u kojem obično padne krv.

Stajao je spuštenih ruku, očekujući prvi napad. Superiornost pred nezrelošću klinaca i njihovim noževima dovela ga je da radoznalo gleda izvan vlastitog tijela, odgore na sebe i skinheadse u primitivnom plesu nasilja. Bio je Neo iz Matrixa, koji zaustavlja metke u letu. Bio je replikant Roy iz Blade Runnera, koji se smije nesavršenosti ljudi, a ipak na njih gleda sa simpatijama i zavišću.

Kao u kompliciranom baletu, njegove su ruke parale zrakom, udarale grudni koš prvog napadača, a zatim, nastavljajući uzlaznu putanju, kidale grlo sljedećeg protivnika. Nije osjećao apsolutno ništa, dok je sa zanimanjem analizirao lica napadača u šoku. Ležali su kao krpene lutke slomljenih, groteskno razmaknutih udova i krvlju umrljanih golobradih lica. Sagnuo se nad jednoga, pa drugoga, da im raskopča košulje i potraži osobne dokumente u džepovima.

Pokušao je pročitati imena ih osobnih iskaznica. Obična imena, balavci u rasponu od šesnaest do devetnaest godina. Čučnuo je pored najbližeg, koji se gušio u vlastitoj krvi.

-Stari, kakav je osjećaj?- pitao je gotovo sa simpatijama.

Strah iz zapanjenih, skoro dječjih očiju, nije ga dirnuo.

-Vi, dečki, očito niste gledali Bruce Leeja u 'Zmajevom gnijezdu' – našalio se, praveći polukružne pokrete šakama, kao vječno mladi, neumrli Kinez.

Šumno je ispustio zrak iz pluća, odjednom se osjetivši lako i po prvi put te večeri - bez glavobolje. Ovo je negdje moralo puknuti, pomislio je zadovoljno.

- Bolje vi, nego ja,- promrmljao je sebi u bradu.

Sažaljivo je pogledao prema najmlađem, koji je pokušavao otpuzati prema svjetlu i izlazu iz uličice. Krvavi nokti ostavljali su trag na asfaltu. Na odlasku, nasmiješio im se sa iskrenim simpatijama.

–Momci, spasili ste mi večer!

Još samo završni udarac. Okrenuo se prema umirućim tijelima, ironično naklonio i kucnuo petama na nacistički pozdrav u stilu skinheadsa:

-Sieg heil!

Glava mu je bila laka kao perce. Konačno, svjetlo na kraju tunela.

Kako malo nasilja može nekome biti spas, pomislio je.

Još se smješkao, dok su se iznad njegove glave, negdje u visini, miješali neprepoznatljivi glasovi. U ambulantom vozilu, bolničar se okrenuo liječnici na prednjem sjedalu:

- Doktorice, mislim da smo ga izgubili. Više mu ne osjećam puls!

Vozač hitne rutinirano je dohvatio mikrofon na kontrolnoj ploči:

- Muškarac, u četrdesetima, višestruke ubodne rane nožem. Presječena glavna aorta, reanimacija neuspješna. Doktorica ga je već proglasila. Nema žurbe, dolazimo za petnaest minuta.

Oznake: Bruce Lee

- 12:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.01.2014., petak

ČERNO BIL

-Stani odmah tu, uz cestu!-

Nataša me uzbuđeno zgrabila za koljeno. Jedva sam dočekao da joj udovoljim. Nisam se trudio parkirati auto u šipražje, jer nas je vrelina požude zapljusnula iznenada, bez upozorenja. Znao sam da nas putnici u autima koji prolaze mogu vidjeti, ali nisam mario. Put iz Donjetska prema Jugoslaviji bio je dug, ali prilično uzbudljiv, prekidan iznenadnim zaustavljanjem svakih stotinjak kilometara.

Kad smo se posljednji put dohvatili, gladno i očajno, Mađarska nam je već bila za leđima. Kosa joj je bila mokra i slijepljena od znoja, ali mirisala je divno, na zrele šumske jagode, koje su tih dana rasle kao lude, sočne i krupne po proplancima.

Tog kasnog travnja 1986. godine još nismo gledali u nebo i proljeće je bilo puno dobrih iščekivanja. Nismo se, kao drugi, hranili ogromnim vrganjima, niti ribama sa dvije glave. Bili smo oboje protiv ubijanja životinja, pa smo s gnušanjem gledali kako vojska na poljima masakrira tisuće goveda i raznih drugih mutiranih životinja. Mi smo ih doživljavali tek kao posebna Božja stvorenja, a ne opasnost.

Ona se pred mojim očima transformirala i ja sam s mukom prihvaćao tu činjenicu. Ne, nije joj raslo treće oko, niti rožnate izrasline po tijelu. Bilo je mnogo gore, jer se mijenjala naočigled, prelazeći iz stanja zaljubljenosti u sumnjičavost, pa bijes, a zatim suze i kajanje. Kad bih joj obzirno skrenuo pažnju na eratično ponašanje, krivila bi svoju žensku prirodu, hormone ili položaj zvijezda. Uvijek je imala neko razumno opravdanje, pa bih stisnuo zube i čekao da mi se divna djevočka, u koju sam se ludo zaljubio, opet vrati.

Ah, Nataša, što ti zdjelala sa mnoj!

Zapjevao bih sonornim baritonom, nastojeći je udobrovoljiti, a ona bi se nasmijala i tjerala dalje po svom- red strasti, pa sumnjičenja, a onda bijesa i kajanja. I tako u krug, danima, vrtjeli smo se grizući jedno drugom repove naših verzija istine, odbijajući vidjeti jedno drugo ičijim drugim očima, osim naših vlastitih.

Uskoro je počela nazivati sve svoje prijateljice u Ukrajini i Rusiji, ispitujući ih o meni. Poznaju li me? Jesu li se ikad sa mnom dopisivale? Jer, bio sam poznati rusofil, tako sam i naučio jezik, dopisujući se s curama. Obično smo razmjenjivali poeziju, poštanske marke ili salvete. S jednom, koja je isto voljela Ahmatovu, skoro sam se oženio.

S vremenom je njezina opsesija počela opterećivati naš kućni budžet - znao sam dati pola plaće na telefonski račun, dok se ona pravdala kako oboje poznajemo jednu pjesnikinju iz Vladivostoka, ili Čeljabinska, ne sjećam se više. Samo je htjela od nje čuti jesmo li bili više od prijatelja?

Kad sam joj rekao da više ne možemo zajedno, načisto je poludjela, da je s ruskog automatski prešla na ukrajinski. Sve teže sam je pratio, posebno kad je u svaku treću rečenicu stala ubacivati rumunjske pogrde. Kako ostaviti Ruskinju ili Ukrajinku bez posljedica? Ne znam. Vjerujem da je to čak i nemoguće.

U vrijeme dok smo prekidali, stotinjak kilometara od Kijeva jedan su cijeli grad stavljali u karantenu od betona i olova. Reaktor broj četiri rastopio se kao maslac u pregrijanoj mikrovalki u pola dva iza ponoći, a zataškavanje incidenta nije spriječilo tmaste oblake na putu prema usnulim susjedima u Bjelorusiji, Poljskoj i na Baltiku. Skrivalo se od spavača, ali i danima kasnije, dok smo svi bili budni i zabrinuti, jedino je mlijeko iz Mađarske nekim čudom bilo sve ukusnije i sve jeftinije. Kupovali smo, znajući da se baš svim kravama crno piše na ovim prostorima. Nekako, nismo marili, kad se radilo o mlijeku.

Nataša se naočigled i fizički počela mijenjati. Nekako se zgođušno zaokruglila, ten joj se proljepšao, a oči dobile poseban sjaj. A možda sam od radijacije i ja postajao sve lakomisleniji, zaljubljeniji, tko će znati? Bili smo iste visine, no ona se nekako znala izvinuti, podići na prste i veselo smijati, pozivajući me gore, da i sam bacim pogled s novih visina. Kao da su joj se horizonti proširili, a vizure postale zaokruženije. Kao iz aviona, na deset tisuća metara visine, gotovo da vidite zakrivljenost Zemlje. Takvim je očima Nataša počela gledati na svijet. Propinjao sam se na prste, naravno, ali bez uspjeha. Radijacija, očito, nije jednako djelovala na sve. Ja sam, u strahu od mogućih posljedica, počeo neumjereno jesti. Počeo sam s celulozom, zbog straha od zatvora, a tomovi knjiga ionako su uzalud čamili na policama knjižnica. Ruska književnost uglavnom - idioti, braća Karamazovi, a vani tihi, prijeteći Don! Ali, tko bi pametan dirnuo u to? Zato sam jeo one fine, tanke sveske pjesnika, od Ljermontova i Jesenjina, do Majakovskog i Jevtušenka. Nisu mi legli, nadimali su, izazivali gorušicu i podrigivanje. Probao sam s pjesnikinjama - Cvjetajeva i Ahmatova za doručak, Vasilenko i Pavlova prije spavanja. Bio sam očajan, jer - što donosi smrt, nego poraz? da parafraziram jednu od njih.

U našem invertiranom svijetu, Nataša je postajala sve ezoteričnija, s glavom u oblacima, prognozirajući kisele kiše i nebo od pepela, a ja, ja sam se odmicao u latitudama. Nadimao sam se kilometrima u širinu, odmičući postojano od ekvatora i šireći se prema sjeveru i jugu.

Nisam je od tada viđao. Nataša je davno probila ionosferu, pa statički elektricitet i krčanje u slušalici telefona priječe da čujem bilo što. Pretpostavljam da ću saznati na vrijeme, jer i radijacija ima svoj vijek trajanja.

Nisam tužan, shvaćam kako je nuklearni reaktor divna, iako opasna stvar. Rado bih otišao u posjet mjestu njezinog taljenja, da položim vijenac, ostavim stručak cvijeća. Kažu, više nije opasno. Kažu, čak i turističke grupe obilaze napušteni grad i postrojenje. Kažu, život tamo opet buja. Poslije Nataše, više ne volim taj glagol. Kad nešto buja, to mora završiti kiselim kišama.

- 09:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.01.2014., ponedjeljak

SREBRNO RUNO

Tri su srebrne guske sletjele na moj prozor - jedna od olova, jedna od bolova i jedna od govana.

Nisam ih prepoznavao, onako blještave, na suncu, niti sam mario za njihovu nutrinu, bilo mi je važno da su sjajne. Nisu govorile, lepetale su krilima i pokazivale na sve četiri strane svijeta - prema sjeveru i jugu, istoku i zapadu. Nisam, u to drevno doba, još poznavao vještinu čitanja znakova, još nisam bio izabrao sudbinu slijepog proroka. Bio sam površan i gledao očima koje ne vide, zaokupljen varljivim.

Ponekad sjedim na tom prozoru, zagledan prema horizontu i mislim - evo, sad će mi stići golub pismonoša, ili pasti ćup zlata na glavu, jer baš pod mojim prozorom ponire još jedna šarena duga.

Sve jednoj su krila bila okrznuta, kljasta i deformirana, ali od sjaja, ili odbljeska sunca na sjajnoj površini njihovih tijela, nisam to zamjećivao. Nije mi bilo važno. Glavno da su ovdje, makar ostale tek kratko, na odmorištu dok čekaju nastavak putovanja, vođene vlastitim unutarnjim kompasom.

Nijedna ne govori, ali osjećam da pričaju bez prestanka, u kakofoniji nemuštih znakova, nagnutih vratova i stavljanja glave pod krilo. Umišljam da u nosnicama osjećam miris spaljenog perja, nagovještaj zime i samoće, nešto toliko različito od ovog ljeta. Prihvaćam ih kao dugo iščekivani rod, kao najbolje prijatelje, iako oblike i izgled ne prepoznajem, a oni govore više od riječi onome tko zna gledati. Ja nikad nisam znao, priznajem.
Moje je zlatno runo u naravi srebrno i rascijepljeno na tri dijela: od olova, od bolova i od govana. Dugo to nisam znao. Ponekad se tješim, to je ionako nemoguće prepoznati bez pomoći bogova, proročica ili heroja. Argonauti su odavno tek točkice u daljinama i samo ponekad namignu sa zvjezdanog neba. Kastor je smrtan, prijetim stojeći na rubu, a onda me moj blizanac, moje drugo ja, povuče nazad s ruba bezdana, u sigurnost sobe. Na otvorenom prozoru sjajno runo od srebra i olova, od smrtnih bolova i od govana što kipte u svakome od nas, vibrira i čeka oslobođenje od zmajeve vlasti.

Ima dana kad srebrne guske lepetom krila privlače pažnju – one bi krenule ka magnetnim polovima ili drevnoj Trakiji, ne znam. Pobjeći negdje, prokletstvo je od želje koju nosi svatko od nas, imao vidljiva krila ili ne. Dok ih njegujem, svoje kljunove okreću ravno prema meni, a umišljam da prepoznajem razumijevanje i mudrost iz njihovih zjenica.

Od olova mi prsti postaju crni, a težina napisanih redaka i progutanih slova pada teško na želudac. Nadimam se kao da ću ja sam, umjesto njih, snijeti ogromno jaje.

Kad na sebe navlačim srebrno runo, dio od bolova pada na ruke i ramena. Tih dana ne idem na posao, nemam snage niti podići šalicu čaja. Plutam u nemoći, s rukama položenima u tri srebrna srca, stisnut uz njihovo toplo perje i čekam da probadanje u kostima i tkivu prestane.

Onda zaredaju dani kad se budim u smradu, zbunjen i nesretan, brišući srebro, sjajno od guščje masti i govana. Pokušavam isprati neugodni zadah i mirise koji se ne daju oprati, ma koliko trljao njihova tijela, svoje ruke, prozorsku dasku na kojoj stojimo danima, zagledani prema daljinama, iščekujući.

Čini se da runo mijenja oblike i prostor koji zaprema, jer kožu i pera od srebrnih niti ponekad vidim kao zlatno grumenje koje se treptajem oka u trenu vraća u paperjastu bjelinu perja.

U sobi s prozorom, srebrno runo postaje klupko bez jasno definiranih udova i krila, tek jedno živo tijelo koje pulsira i guta svjetlo i sjenu, prostore i obrise. U one dane, kad ne zurim očarano u blještavilo runa, gledam kroz prozor u daljinu i jasno mi je da se horizonti sužavaju, a čarobne guske gledaju ljudskim licima na tijelima ptica.
Možda sam od sjaja runa pomislio da je moje. Ili, da sjaj dolazi od mene samoga, jer nema ljepote bez prepoznavanja u nečijem oku? Jesam li runo stvorio sam, od tri zalutale srebrne guske na mojem prozoru, malo olova, dosta bolova i mnogo govana? Ponos i arogancija bez opravdanja - za to se u drevna vremena gubila glava. Bilo je pitanje vremena, kad će me taj hubris i prkošenje bogovima gurnuti preko litice.

Moja zla kob, moja Nemesis, došla je, kako i priliči božanstvu, bez oklijevanja, s osvetom bogova.
Srebrno runo odletjelo je prema drugim horizontima, čekajući nove argonaute, a ja na Kavkazu ispirem zlato, nalazeći govna.

- 12:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.01.2014., utorak

NARIKAČA

Narikača me uhvatila za nadlakticu i unijela mi se u lice:

- Za djecu besplatno!

Oči su joj bile olovne, sive boje i suženih zjenica, u skladu s naboranim licem i prozirnobijelim, uskim rukama jako izraženih vena. Stresao sam se od dodira oznojenih prstiju, hladnih i ljepljivih kao sama smrt. Baš prigodno, pomislio sam nad svježe iskopanim grobom, dok je klečala na ilovači, zagledana u raku. Uz maleni, bijeli lijes stajali su roditelji skamenjenih lica. Bez riječi i pokreta, zamrznuti u boli, buljili su odsutno negdje iznad čempresa. Tišina je bila zaglušujuća, a odsustvo svjetine i svećenika, toliko uobičajenih na pogrebima, još više je isticalo besmislenost i samoću umiranja, posebno djeteta, kojeg je Drava skrivala tjednima nakon utapanja.

Već mjesecima je dovodim na groblja, ugovaram njezine usluge s ožalošćenim obiteljima i strpljivo čekam da odradi svoj posao. Navikao sam slušati njezine jauke i plač za novac, pokušavajući misliti na nešto drugo, dok sahrana ne završi. Njezini jecaji kidaju dušu i otapaju najtvrđa srca. Baš svaki put gledam kako suzama natapa lijes i prve busene zemlje, a onda ustaje i odlazi. Nikad ne ostaje do kraja. Kaže da je sve gotovo s prvim suzama, a duša odlazi brzo, bez zastajkivanja.

Ovaj puta je ostala do kraja. Grobari su lopatama već završavali maleni humak i položili vijence, a ona je još klečala uz grob. Po roditelje u crnini došao je vozač i obzirno ih pridržavajući poveo prema parkiranoj limuzini. Narikača je ustala, brišući lice blatnjavim dlanom. Pogledala je kroz mene i rekla umornim glasom:

- Vodi me odavde!

Nikad se nisam usudio pitati zašto ne naplaćuje na ukopu djece. Nisam želio njezine tajne. Bilo mi je dovoljno da znam da je dobra žena i brižna pomajka mojih dviju kćeri iz prvog braka. Žena me ostavila, otišla za boljim životom, a ova se samo pojavila jednog dana na vratima i rekla kako će se brinuti za djecu. Ako želim, i za mene. Nisam se protivio. Valjda je oduvijek imala taj dar iskreno i očajno zaplakati za nekim, da ti se stegne u grlu. Znam po sebi, kako je teško pustiti suzu, a bila je šteta ne iskoristiti taj njezin dar. Sa ožalošćenom obitelji bih ugovorio cijenu i uzeo novac, a na groblju bi joj samo klimnuli da počne. Ne jednom sam čuo komentare, kako njezino naricanje za pokojnikom vrijedi više i od limene glazbe. Inače nije tankoćutna osoba, prije će biti obrnuto. Ogrubi se valjda od previše suza.

Ona bez samilosti kolje kokoši i zečeve za škrinju, a jednom je stotinu pilića potamanila u istom danu, očerupala i očistila. Na pola tog krvavog posla pukao joj nož, pa im je jednostavno kidala glave. Strašan prizor, od kojeg sam morao pobjeći u kuću, zatvoriti se i čekati dok me ne pozove. Ali ljudi - ljudi su bili druga priča. Žalila je za svakim iskreno i bolno, bez pretvaranja. Vidjelo se to na njezinom licu, u borama i grču oko usta i suzama zamrljanom pogledu, dok je odlazila s groblja.

Ponekad bih, u dugim večerima uz vatru zapodjenuo razgovor o njezinom životu prije nas. Samo bi zurila u vatru i odsutno promrmljala: - Pusti! Onda bi me pogledala očima od sjena, oblaka i vode, pa bi mi nešto teško sjelo na grudi i nisam mogao disati. Kad bi me sljedeći put pogledala, bila je svakodnevna seljanka i domaćica, koja brine ovozemaljske brige.

Po nju su u Tenju dolazili sve češće - Osijek se širio, znali smo to po sve dužim ulicama i sve širim grobljima. Išli smo na retfalačko, donjogradsko, novogradsko i kod Svete Ane. Ona bi ponekad spominjala i neka nepostojeća, jedno staro švapsko i jedno bolničko groblje, nad kojima se sad uzdižu zgrade. Nisam se usuđivao pitati, koga je tamo ispraćala.

Ponekad bi tražila da je odvezem na šetalište uz Dravu. Spustila bi se sasvim niz bent do vode i gazila polako, nogu pred nogu, zagledana u prljavomutnu maticu rijeke. Sjeo bih na klupu na promenadi i strpljivo čekao. Štogod da je tražila na vodi, nije dolazilo, a ona bi se, pomirena, vraćala meni i seoskom životu na rubu velikog grada.

Ponekad bi na šoru za mnom i mojim kćerima kakav bezobrazni deran povikao: - Eno onih od narikače!
Nismo se obazirali, moje djevojčice ni ja. Znali smo da je dobra žena, koja tek ima ružan posao, rabotu mučnu ali potrebnu ljudima. Nije lako plakati, probao sam puno puta neuspješno. Kad god bi mi bilo teško, pokušavao sam jecaj ispljunuti kao gvalju ili truli zub što se odlomio i zapeo u grlu, ali nije išlo. Uvijek bi to ispalo kao krik u ljutnji ili laž koju neuspješno zaodijevaš u istinu. Možda zbog vjerovanja da muškarci ne plaču, ili zbog teškog života na selu, gdje ne plačeš ni kad ti crkne krava zajedno s teletom. Bog zna zašto.

Tog nedjeljnog popodneva povela je djevojčice na rijeku, da slušaju kreket žaba na staroj Dravi i puštaju vjenčiće od cvjetova nizu vodu.

Dobro mi je došlo par sati odmora. Napunio sam kadu vrelom vodom i namakao se, sve dok me naježena koža i zvuk zvona nisu prenuli iz drijemeža.

Ogrnut ručnikom, stajao sam na vratima i slušao policajce kako govore nerazumljivo i bez smisla o mrtvoj djeci i ženi koja im je držala glave pod vodom. O ludilu i bolnici, bježanju i utapanju djece u rijeci. U rijekama.

Ti ljudi na mojim vratima možda još tamo stoje i pričaju. Možda, kažem. A možda su već odavno otišli?
Ne znam. Sjedim u kadi, drhtim i ne prestajem plakati.

- 13:27 - Komentari (19) - Isprintaj - #

02.01.2014., četvrtak

Četvrtaste gaće SpužvaBoba i raskol u Staračkom domu

Boban je bolničar u Domu za starije i nemoćne i jako omiljen među starijim štićenicama. Nasuprot ženama, starčeki ga mrze, ogovaraju i zavide mu. Boban, naime, ima rijetku sreću da spužvicom pere ženice, koje završe u stacionaru na prvom katu. Kad su nemoćne, kad ne mogu same do kupaone, tu je Boban i njegova spužvica.

Mislim da je njegovu veliku tajnu prvi provalio onaj Francek, čiju su ženu odvezli u stacionar još prije zime. Nedostajala mu je njegova čangrizava žena, iako ga je svakodnevno mučila prepričavanjem sapunica, ogovaranjem baba s prvog kata (tamo su one kojima Centar za socijalni rad plaća smještaj, dakle, niškoristi koje su starost dočekale bez penzije, bez ikog svog i bez kučeta i mačeta). Odvezli su je zbog slomljenog kuka, a on je znao da se iz stacionara rijetko izlazi. Jedino prema vešeraju u podrumu Doma, gdje su na nosilima čekali mrtvozornika da ih odveze zauvijek.

Francek je jednom u muškom wc-u, dok je sat vremena u tišini sjedio na školjki i čekao da sena čaj konačno proradi, kroz otškrinuta vrata ugledao Bobana kako pere ruke, a zatim spušta bijele bolničke hlače i poravnava gaće. Bile su to žutošarene, ružne četvrtaste gaće s cvjetnim uzorkom, potpuno identične SpongeBobu, junaku iz crtića. Prepoznao je odmah tufnice na žutome; sin i snaha su ga vikendom iz Doma odvodili kući da se poigra s praunucima, a kod njih se SpužbaBob stalno vrti na televiziji. Malci imaju i SpongeBob igračku!

Boban je, istina, visok i zgodan, ljubazno se odnosi i prema muškima, ne samo ženama u Domu, ali Francek ga ne podnosi. Zna on dobro kako mu babe često stavljaju novac u džep bijelog mantila, a jednom je i svoju ulovio dok je tom zavodniku davala njegovu bombonijeru. Gad se samo smješkao i sve stavio u taj svoj džep, dubok kao najdublja spilja.

Zna on dobro, da se njegova baba još dobro drži. Ponekad bi mu došla u krevet, da joj zagrije noge, a onda bi i hladne ruke gurnula u njegovu pidžamu. Jednom su bili blizu da se i poigraju, baš kao u mladosti, ali ga je nešto gadno presjeklo, pa su odustali. Ali, grijao je i on ruke na njoj, među nogama i grudima, koje su bile joj sasvim feš i herclih. A sad je ruke grijao taj mladi dripac, koji je sa svojih četrdeset mogao imati koju bi god poželio u Domu. Pri tome su mu masno plaćale, da svoju spužvicu, i bogzna što još, malo duže zadrži na njima. Samo zbog toga Boban se nije dao iz Doma, kad mu je ravnateljica pronašla bolji posao u bolnici. Neće, pa neće! I još je tvrdio, da on stare ljude razumije i da se zato školovao za bolničara.

Barica s trećeg kata govorila je, doduše, da Boban spužvicom pere i rukama masira sve odreda, koja god se požali. Da ne traži novce i da baš svaku počasti ljubaznim osmijehom i razgovorom, a na svoje je oči vidjela kako neke babe zna pogladiti i po licu. Nije mu to uzela za zlo, posebno jer je i sama jednom kod njega došla na red, kad je lani bila nepokretna i završila u stacionaru. A što mu daju novce, to je njihova stvar!

Problem je, ipak, nastao kad je jednog jutra Barica naletjela na lokvicu pored kreveta svoje cimerice, koja je tu noć posebno ječala i jaukala. Večer prije, Barica je popila dvije tablete za spavanje i izvadila slušni aparat, mirno se okrenula na drugu stranu i glasno zahrkala. Ali ujutro, njezina je cimerica pjevala u krevetu, a lokva kod kreveta bila je sumnjivo velika.

Netko je bio u sobi dok sam spavala, možda i sa spužvicom, pomislila je Barica i zaobišla tu baricu u širokom luku, a onda je stala u nečije velike, kockaste, žutošarene gaće, okliznula se, koraknula unatrag u tu čudnu lokvu i pala svom dužinom pored kreveta.

Ne treba posebno spominjati da je završila u stacionaru. Samo, Boban taj dan nije došao na posao, a vijest o pronađenim gaćama, za koje su svi sumnjali da su gaće bolničara Bobana, cijelim se Domom raširila kao šumski požar.

Do podneva, ravnateljica je već suspendirala Bobana, a sva tri kata su brujala o SpužvaBobu i njegovim noćnim aktivnostima izvan radnog vremena.

Sad je Bobanova zamjena jedna bešćutna postarija sestra, koja svim štićenicima daje spužvicu u ruke da se sami operu! Onim nepokretnima šalje njihove sustanare da ih operu. Kaže da je to kršćanska dužnost nas, pokretnih.

Meni nije teško, samo kad prođem hodnikom pored sobe onog zločestog Franceka, dobijem strašnu želju da ga priupitam zašto u ormaru ima nekoliko velikih žutošarenih gaća na tufne, kakve nosi SpongeBob, kojeg i moja unučica rado gleda? Znam da ih on sam ne nosi, jer sam ga vidio puno puta kako oblači svoje duge, prljavobijele zimske gaće, koje ne bih dirao ni štapom.

Kako ga nije strah od Boga? Hoće li jednog dana velečasnom ispovijediti svoju strašnu tajnu? Moram to uskoro saznati, jer ni ja neću dugo, ni meni ne idu godine unatrag. A kad jednom završim u stacionaru, nepokretan i prepušten nekoj od opakih sestara na milost i nemilost, hoću li ikad, barem jednom, osjetiti tu nježnu žutu spužvicu na preponama, taj anđeoski dodir, kakav je, kažu, imao SpužvaBoban?

Oznake: Spužva Bob Skockani, starački dom, ljubav u doba umiranja

- 13:52 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	siječanj, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31