Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/wall

Marketing

ČERNO BIL



-Stani odmah tu, uz cestu!-

Nataša me uzbuđeno zgrabila za koljeno. Jedva sam dočekao da joj udovoljim. Nisam se trudio parkirati auto u šipražje, jer nas je vrelina požude zapljusnula iznenada, bez upozorenja. Znao sam da nas putnici u autima koji prolaze mogu vidjeti, ali nisam mario. Put iz Donjetska prema Jugoslaviji bio je dug, ali prilično uzbudljiv, prekidan iznenadnim zaustavljanjem svakih stotinjak kilometara.

Kad smo se posljednji put dohvatili, gladno i očajno, Mađarska nam je već bila za leđima. Kosa joj je bila mokra i slijepljena od znoja, ali mirisala je divno, na zrele šumske jagode, koje su tih dana rasle kao lude, sočne i krupne po proplancima.

Tog kasnog travnja 1986. godine još nismo gledali u nebo i proljeće je bilo puno dobrih iščekivanja. Nismo se, kao drugi, hranili ogromnim vrganjima, niti ribama sa dvije glave. Bili smo oboje protiv ubijanja životinja, pa smo s gnušanjem gledali kako vojska na poljima masakrira tisuće goveda i raznih drugih mutiranih životinja. Mi smo ih doživljavali tek kao posebna Božja stvorenja, a ne opasnost.

Ona se pred mojim očima transformirala i ja sam s mukom prihvaćao tu činjenicu. Ne, nije joj raslo treće oko, niti rožnate izrasline po tijelu. Bilo je mnogo gore, jer se mijenjala naočigled, prelazeći iz stanja zaljubljenosti u sumnjičavost, pa bijes, a zatim suze i kajanje. Kad bih joj obzirno skrenuo pažnju na eratično ponašanje, krivila bi svoju žensku prirodu, hormone ili položaj zvijezda. Uvijek je imala neko razumno opravdanje, pa bih stisnuo zube i čekao da mi se divna djevočka, u koju sam se ludo zaljubio, opet vrati.

Ah, Nataša, što ti zdjelala sa mnoj!

Zapjevao bih sonornim baritonom, nastojeći je udobrovoljiti, a ona bi se nasmijala i tjerala dalje po svom- red strasti, pa sumnjičenja, a onda bijesa i kajanja. I tako u krug, danima, vrtjeli smo se grizući jedno drugom repove naših verzija istine, odbijajući vidjeti jedno drugo ičijim drugim očima, osim naših vlastitih.

Uskoro je počela nazivati sve svoje prijateljice u Ukrajini i Rusiji, ispitujući ih o meni. Poznaju li me? Jesu li se ikad sa mnom dopisivale? Jer, bio sam poznati rusofil, tako sam i naučio jezik, dopisujući se s curama. Obično smo razmjenjivali poeziju, poštanske marke ili salvete. S jednom, koja je isto voljela Ahmatovu, skoro sam se oženio.

S vremenom je njezina opsesija počela opterećivati naš kućni budžet - znao sam dati pola plaće na telefonski račun, dok se ona pravdala kako oboje poznajemo jednu pjesnikinju iz Vladivostoka, ili Čeljabinska, ne sjećam se više. Samo je htjela od nje čuti jesmo li bili više od prijatelja?

Kad sam joj rekao da više ne možemo zajedno, načisto je poludjela, da je s ruskog automatski prešla na ukrajinski. Sve teže sam je pratio, posebno kad je u svaku treću rečenicu stala ubacivati rumunjske pogrde. Kako ostaviti Ruskinju ili Ukrajinku bez posljedica? Ne znam. Vjerujem da je to čak i nemoguće.

U vrijeme dok smo prekidali, stotinjak kilometara od Kijeva jedan su cijeli grad stavljali u karantenu od betona i olova. Reaktor broj četiri rastopio se kao maslac u pregrijanoj mikrovalki u pola dva iza ponoći, a zataškavanje incidenta nije spriječilo tmaste oblake na putu prema usnulim susjedima u Bjelorusiji, Poljskoj i na Baltiku. Skrivalo se od spavača, ali i danima kasnije, dok smo svi bili budni i zabrinuti, jedino je mlijeko iz Mađarske nekim čudom bilo sve ukusnije i sve jeftinije. Kupovali smo, znajući da se baš svim kravama crno piše na ovim prostorima. Nekako, nismo marili, kad se radilo o mlijeku.

Nataša se naočigled i fizički počela mijenjati. Nekako se zgođušno zaokruglila, ten joj se proljepšao, a oči dobile poseban sjaj. A možda sam od radijacije i ja postajao sve lakomisleniji, zaljubljeniji, tko će znati? Bili smo iste visine, no ona se nekako znala izvinuti, podići na prste i veselo smijati, pozivajući me gore, da i sam bacim pogled s novih visina. Kao da su joj se horizonti proširili, a vizure postale zaokruženije. Kao iz aviona, na deset tisuća metara visine, gotovo da vidite zakrivljenost Zemlje. Takvim je očima Nataša počela gledati na svijet. Propinjao sam se na prste, naravno, ali bez uspjeha. Radijacija, očito, nije jednako djelovala na sve. Ja sam, u strahu od mogućih posljedica, počeo neumjereno jesti. Počeo sam s celulozom, zbog straha od zatvora, a tomovi knjiga ionako su uzalud čamili na policama knjižnica. Ruska književnost uglavnom - idioti, braća Karamazovi, a vani tihi, prijeteći Don! Ali, tko bi pametan dirnuo u to? Zato sam jeo one fine, tanke sveske pjesnika, od Ljermontova i Jesenjina, do Majakovskog i Jevtušenka. Nisu mi legli, nadimali su, izazivali gorušicu i podrigivanje. Probao sam s pjesnikinjama - Cvjetajeva i Ahmatova za doručak, Vasilenko i Pavlova prije spavanja. Bio sam očajan, jer - što donosi smrt, nego poraz? da parafraziram jednu od njih.

U našem invertiranom svijetu, Nataša je postajala sve ezoteričnija, s glavom u oblacima, prognozirajući kisele kiše i nebo od pepela, a ja, ja sam se odmicao u latitudama. Nadimao sam se kilometrima u širinu, odmičući postojano od ekvatora i šireći se prema sjeveru i jugu.

Nisam je od tada viđao. Nataša je davno probila ionosferu, pa statički elektricitet i krčanje u slušalici telefona priječe da čujem bilo što. Pretpostavljam da ću saznati na vrijeme, jer i radijacija ima svoj vijek trajanja.

Nisam tužan, shvaćam kako je nuklearni reaktor divna, iako opasna stvar. Rado bih otišao u posjet mjestu njezinog taljenja, da položim vijenac, ostavim stručak cvijeća. Kažu, više nije opasno. Kažu, čak i turističke grupe obilaze napušteni grad i postrojenje. Kažu, život tamo opet buja. Poslije Nataše, više ne volim taj glagol. Kad nešto buja, to mora završiti kiselim kišama.


Post je objavljen 17.01.2014. u 09:58 sati.