More je divno. Smiruje, zapahne mirisom soli, morskih trava i kapljicama vlage u zraku. Okupa me mirisom borova i smole, lavande i lovora. Obožavam more, ali ga više ne gledam kao oazu i utočište. More više nije prijatelj.
Oni žive ispod površine, misao me zatekla nespremnog. U najgore vrijeme, baš kad sam odlučio isprobati čari kupanja po pljusku i oluji. Često sam slušao preporuke, kako je voda najtoplija dok vani pada kiša. Tog popodneva, pred oluju, dok se većina turista dosađivala u skučenim hotelskim sobama, listajući časopise i pogledavajući nebo koje se stopilo s morem, sklonio sam odjeću ispod stijene na obali i zaronio u more. Voda me obuhvatila toplinom kolovoza, uskladištenom i podgrijavanom proteklih mjeseci od velikih vrućina. Dok mi je samo glava virila iz vode, gledao sam crnilo neba pred pljusak, što je već lijevao na horizontu. Spuštao se sve niže prema površini, noseći oluju u svakom naletu vjetra. Valovi, što su se podigli, ugodno su me ljuljali za uspavanku.
-Gle, onaj se čovjek kupa!- dijete je s čuđenjem pokazalo majci prstom prema meni. Jurili su u zaklon borova, već mokri od prvih, debelih kapi ljetne kiše. Na površini mora kapljice su se pretvarale u čiode, pa malene eksplozije, sasvim usklađeno s grmljavinom koja je iz pozadine bubnjala kao kompletna postava filharmonije- činele i reski trombon, iza kojih bubnjevi i timpani najavljuju pravu oluju. Nisam se bojao, dapače. Tijelo mi se počelo opuštati, predajući se ljuljanju valova i toplini koja me obuzimala, a kapi kiše su peckale po licu i glavi kao razljućeni stršljenovi u polju lavande. Isplazio sam jezik oluji, slobodan od kupača koji okupiraju uvalu i obližnje plaže. Ni traga čamcima, skuterima i ostalim nametnicima na vrhuncu turističke sezone.
Kad je nešto hladno dotaklo moja stopala, nisam se trgnuo, niti uplašio. Istina, osjećaj je bio čudan, nešto između meduze i plastične vrećice, koja se omota oko nogu i zalijepi za kožu, neugodno, ljepljivo i hladno kao pijavica iz mulja nekog presušenog rukavca. Trznuo sam nogama, u divljem pokušaju da to nešto otresem s nogu. Crnilo neba bacalo je sjenu na, do tada prozirnu, vodu. Zabuljio sam se prema morskom dnu, pokušavajući pogledom prodrijeti kroz tamu. Sjena s dna izgledala je kao trava koja se povija u podzemnoj struji. Odjednom se više nisam osjećao sigurno. Tko zna što sve oluja dovuče u ove zaljeve, pomislio sam plivajući snažno. Skoro sam istrčao na obalu. Osvrnuo sam se, dok se more pjenilo od soli i udara vjetra.
Zar mene, odraslu osobu, da iz mora potjera iracionalni strah od tame i nepoznatoga? Glasno sam promrsio kroz zube i zaputio se nazad. Inače u vodu ulazim primjereno svojim godinama, pažljivo se spuštajući niz malene ljestve od nehrđajućeg čelika. Ovaj sam puta, hrabreći se, skočio s prve povišene stijene u savršenom pregibu struka.
Čista desetka za skok, netko ili nešto šapnulo mi je na uho. Adrenalin mi je jurnuo u glavu, a vrelina u vrhovima prstiju bila je u oštrom kontrastu s ledenim strahom koji me ščepao za grudi. Izgubio sam dah i zagrcnuo se od valova. Za desetak sekundi već sam bio na obali, neprestano se osvrćući preko ramena. More je divljalo, a s prvim munjama s neba ugledao sam nejasne sjenke kako izranjaju na površinu.
Nisam ih čekao. Pojurio sam prema hotelu i grabeći po nekoliko stepenica odjednom uletio u sobu. Samrtnički blijedo lice bilo je u neskladu s preplanulim tijelom.
- Jesi normalan? Uplašio si me! – žena je uskliknula, gledajući u nevjerici baricu vode, koja se skupljala na parketu ispred mene.
- I još se kupaš po ovakvom nevremenu!
Promrmljao sam neku laž, ne usuđujući se ispričati kako sam se iracionalno ponio, bježeći možda od morske trave ili crnila neba i gromova nad morem. Oprao sam se, licem okrenut prema vratima tuš-kabine, ne priznajući ni samome sebi kako odjednom u glavi vidim slike kao iz Hitchcockovih filomova, neznanca koji me prati iz mora s velikim nožem u ruci.
- Baš svašta!- rekao sam naglas, pokušavajući prevariti vlastitu podsvijest, forsirajući neke druge, lepršavije i veselije slike.
Sutradan je sunce već osušilo tragove oluje, a morska se površina lijeno zrcalila prozirnim smaragdom. Ni traga crnilu na dnu zaljeva, dok se akvamarin s neba stapao s morem u pitomu razglednicu. Bilo je još rano prijepodne i tek su rijetki turisti izmiljeli na plažu, razmještajući ležaljke i vadeći novine za čitanje. More je opet bilo čisto i slobodno od kupača.
Rukom sad dodirnuo vodu. Bila je topla. Kiša i oluja nisu je rashladile. Mogu nastaviti gdje sam jučer stao, rekao sam sebi, zaranjajući do vrata. Ipak, glava mi je ostala iznad vode, promatrajući svaki kvadrat površine ispred. Paranoja lako čovjeku uđe u glavu, ali se teško izbacuje iz sistema, pročitao sam negdje davno. Morao sam se složiti s tom konstatacijom.
Imam osjećaj da nešto iz vode vreba – mene i ljude općenito. Nešto, što možda nisu ogromne hobotnice iz romana Julesa Vernea ili morske sirene iz bajki. Netko ili nešto šapuće mi na uho, kako more ne pripada čovjeku, kako u oceanima nije dobrodošao. Koliko nas ima i kakvi smo, za nas je sasvim dosta kopnena površina planeta, glas nastavlja.
Pred obližnjim kioskom barica vode podsjeti me na ženinu zaprepaštenost i lokvu vode u hotelskoj sobi. Osvrćem se, ali nijednog kupača ne vidim u blizini. Ako napregnem oči, lako se uoče mokri tragovi stopala nalik ljudskima, po cijeloj stazi.
Sa svakim novim ulaskom u vodu, opažam novo neprijateljstvo mora. Meduze se pojavljuju kao glasnici, a opečena mjesta ne zacjeljuju ni nakon višestrukih tretmana. Hladnoća vode raste od nižih slojeva prema površini, kao da nastaju neke nove podmorske struje u ovom mirnom zaljevu. More, ili njegovi novi gospodari, konačno pokazuju zube.
Dok na putu prema kući pijem vodu iz termosice, čujem tiho pucketanje statičkog elektriciteta. U ustima, voda ima čudan okus. Sličan je osjećaj i s ostalim napicima, pa sada s rastućim nepovjerenjem svaku tekućinu mirišem i dobro zagledam. Kao da se molekule vode grupiraju u neki drugačiji spoj, a vodik spaja s nepoznatim elementima iz zraka. Pucketanje i miris ozona prati me na svakom koraku, a početna paranoja ustupa pred odlučnošću da se suprotstavi neznancima koji žive u morskim dubinama. Njima, koji su konačno odlučili zagospodariti svijetom.
Nisam usamljen u novootkrivenom nepovjerenju prema morima i oceanima. Vijesti sa svih kontinenata javljaju o čudnim sjenama iz morskih dubina koje kupače, nautičare i ribare tjeraju u sigurnost kopna. Transformni rasjedi i pomjeranje tektonike ploča kontinenata ubrzavaju se, a tlo Afrike i Azije pod vodenim masama oceana polako puca. Tsunamiji su sve češći, većina otoka Indonezije je već potopljena. Obalni gradovi na svim kontinentima polako tonu i nestaju iz mjeseca u mjesec. Po običaju, znanstvenici su nesložni, ali se ipak planira ekspedicija u Veliki rasjed na jedanaest kilometara dubine u Pacifiku. Nedavno otkriće, da se geni podvodnih vrsta na DNK razini miješaju i idu u oba smjera unatoč Velikoj barijeri, dokaz je stranog izvanzemaljskog porijekla u dubinama. Još ih samo treba pronaći.
Ja nekako mislim drugačije. Ono neprijateljsko, što je sad u moru, moralo je stići izdaleka. Sve češće s nelagodom pogledavam prema zvjezdanom nebu. Nagađam s koje su zvijezde, iz kojeg sazviježđa, neznanci stigli. Zašto su nam konačno odlučili pokazati zube?
|
