< | svibanj, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Kunem se, da moja sjećanja sežu do dana mojeg rođenja. I sad jasno vidim majku, kako me rađa u sjeni kaktusa, na kilometar od kuće. Dok je skupljala suho granje, ulovili su je trudovi. Kleknula je, a raspucala je zemlja progutala puknuti vodenjak. Bilo je uzaludno dozivati pomoć - kilometrima unaokolo nije bilo žive duše. Majka je zubima pregrizla pupkovinu i zakopala je duboko u korijenje kaktusa. Nisam plakala. Bile smo obje šutljive i sretne, a ja sam pod prstima osjećala grubu tkaninu šarenog ponča. Noć se šunjala sa obronaka Sierra Madre i morale smo se požuriti, prije nego planinski jaguari nanjuše trag. I dan-danas, baš svake godine, vraćam se u hlad kaktusa, na mjesto svojeg rođenja. Stanem uz grob svoje pupčane vrpce, koje me veže za ovu raspuklu, crvenu zemlju. Kleknem i šutim desetak minuta, slaveći svoj rođendan. Pod prstima osjećam povezanost sa duhovima predaka krajnjeg juga Meksika. Moja je baka iz susjedne Gvatemale došla u Tlaxiaco u Oaxaci i tu ostala. Indijanska su plemena Zapotec i Mixtec, a poslije i Azteca, ostavila traga u njezinim i mojim genima. Vidi se to na mojem licu mješanke, na tamnoj koži i kao ugljen crnoj kosi, spletenoj u starinske pletenice. Od nje sam naslijedila i široka, spuštena stopala, kojima čvrsto stojim na zemlji, dok stojeći uz štednjak pravim paellu. Baka Mercedes spravlja je na otvorenoj vatri od riže, u ravnoj, širokoj tavi. U nju stavi domaće, svinjske kobasice i meso divljeg zeca, a za blagdane obavezno riječne račiće. Kao malenu djevojčicu, privlačila su me prostranstva. O njima sam slušala od oca, koji je putovao s cirkusom po cijelom Meksiku. Željela sam, baš kao i on, postati artistica na trapezu, putovati i vidjeti mora i oceane. Baka Mercedes nije se protivila, samo bi me pored ognjišta zagrlila i rekla – Nauči prvo sve o mojim ljekovitim travama i onda si spremna za svijet! Bila je iscjeliteljica, sa svojim napicima, šamanskim ritualima i svetim figuricama od kaširanog papira, koje je bojala rukom. Napravila bi lik neke životinje, palcem i kažiprstom nanijela glinu i boju na onaj dio tijela životinje, gdje je bolest ili ozljeda spavala u bolesniku kojeg liječi. Mrmljala bi na mješavini jezika Zapoteca, a molitve su bile usmjerene bogu kiše Cociju. Usput bi se pomolila i aztečkom bogu Tlalocu. – Da budemo sigurni! - šeretski bi mi namignula i štipnula me za obraz. Pred mojim roditeljima, strogim katolicima, nije bogohulila indijanskim božanstvima. Baka Mercedes je, baš kao i ja, jednom nogom bila čvrsto u sadašnjosti. Odlutala sam, ali se vraćam u sadašnjost. I ove godine stojim pod kaktusom mojeg rođenja. Muža i djecu ovdje nikad ne dovodim. Oni znaju da se moram pokloniti sjenama - tek onda sam mirna i posvećena samo njima, cijelu sljedeću godinu. Nitko ne vidi, nitko ne zna, da svake godine uz svoju zakopanu pupčanu vrpcu i sama nešto zakopam. Iz malenog zavežljaja izvadim staklene bočice, uz korijen kaktusa razgrnem prašinu i zabodem nokte i vrhove prstiju duboko u zemlju. Kopam dovoljno duboko, da prsti budu krvavi, a glava usijana od sunca. Položim bočice u duboku rupu, promrmljam molitvu i stavim komadić neobrađenog tirkiza, da čuva zakopane duše. Kao podsjetnik, za svaku novu dušu stavljam prsten od srebra. Sad me gledate s podozrenjem, jer su mi prsti prepuni prstenja. Počelo je nevino, kad sam bez bakine pomoći, prvi put sama otjerala zle duhove i spasila umirućeg sumještanina. Probali su sve, prije nego su došli kod Mercedes, jer na šamanske žene danas gledaju s podozrenjem. Misle, da je dovoljno žvakati peyote, malo halucinirati od meskalina. Drugi pregrizu crva iz plave agave i zaliju ga tekilom. Mercedes koristi mezcal samo za ispiranje rana. Šamanska mudrost, prenošena s koljena na koljeno, polako odumire, a ja sam zadnja u nizu. Moja djeca to ne razumiju, i naše bi znanje izumrlo, da nisam nešto poduzela. Morala sam. Tajnu sam otkrila slučajno, dok sam s par žena iz sela tkala na razboju i pjevala naše ranchera pjesme. Stranac, koji je kupovao tepihe za veletrgovca i slao za Ciudad de Mejico, sjedio je postrance i zaneseno slušao našu pjesmu. Odjednom se počeo gušiti i srušio se, držeći se za srce. Srčana kap od zakrečenja žila, proglasio je lokalni je liječnik, ispisujući umrlicu. Iznenađenje je došlo te večeri, kad sam u otvorenom plamenu ugledala lice umrloga. U večernjoj izmaglici i odsjaju vatre stajao je između dva svijeta, živih i mrtvih i molio me, da mu pomognem prijeći. Na bilo koju stranu, preklinjao je. Bacila sam šaku osušenog bilja u plamen i započela pjesmu. Na kraju pjesme njegova je duša iz plamena prešla u staklenu bočicu, koju sam stavila uz ognjište. Sljedeći je logičan korak bio bočicu zakopati na meni najdraže mjesto – pod kaktus mojeg rođenja. Odonda lutam svijetom. U početku sam nastupala s cirkusom, pa nastavila kao pjevačica na lokalnim seoskim zabavama. Pjevala sam po najzabitijim mjestima, gdje ljudi još čuvaju tradiciju i pjesme našeg kraja. Pjevam iz srca, osjećam energiju i magiju, kako struji iz mene i dotiče ljude u publici. Nekad se naše energije spoje, pa me poslije koncerta slijede, zbunjeni onim što sam u njima potaknula. Nekad nas osjećaji savladaju, zagrlimo se i zajedno plačemo od navale emocija, koje ne razumijemo. Moja baka Mercedes nije ni slutila da ću, umjesto njezinim ljekovitim travama i šamanskom molitvom, ljude liječiti pjesmom. Dotaknem nesretne i tužne, spojim naše energije i u njih pretačem životnu radost, povezanost sa zemljom. Putujem sve češće i u udaljene krajeve, gdje nema tamne gline, niti crvene zemlje mog kraja. Ljudi ne poznaju riječi, ali kroz melodiju osjete značenje i osjećaje. Odmah u publici osjetim nateže bolesnike, najtužnije ljude. Njih često pozovem da sjednu u prve redove. Dodirujem ih rukama, vrhom prsta prenesem kap ružine vode, koja liječi tugu. Grijem ih dahom kakaovca, čokolade, kuhane na otvorenim ognjištima Oaxace. Putujem po svijetu, dolazim gdje god me pozovu. Najteže mi je u Europi, na krajnjem jugu. Tamo je jedan čudan kraj, Balkan mu je ime i sličan je našem Yucatanu. Tu ljudi boluju od najteže melankolije i nostalgije za davno prošlim vremenima. Njihove duše su nepremostiv problem. Njih ne smijem ostaviti u tijelima, jer trajno truju sebe i sve oko sebe. Šire smrtonosnu melankoliju. Najteže, neizlječive zagrlim, poljubim, dotaknem. Njihova izliječena tijela odlaze, nastavljaju živjeti. Ali na kraju koncerta, njihove duše su spremljene na sigurno u malenim, staklenim bočicama. Čekaju u mojem putnom kovčegu povratak u rodni kraj. Čekaju dan, kad ću ih staviti da konačno otpočinu. Da se smire pod mojim kaktusom. |
Sumrak je odavno pao, kad me Ben pogledao preko stola i rekao: - Idemo u neki lokalni disko! Pomislio sam kako je glupo objašnjavati, da u disku nisam bio još od studentskih dana, a i tada - prije dvadesetak godina - nisam baš uživao. Ali, gostima treba udovoljiti, pa sam klimnuo glavom, pretvarajući se da sam oduševljen idejom. Ustvari, njega su pozvali naši zajednički domaćini iz Osijeka, a on je trebao prevoditelja. Stajali smo pred hotelom, u toploj proljetnoj noći, s rukama u džepovima i našim različitim idejama zabave. Ostatak društva nećkao se, a neke su cure odmah odustale, kad su čule da je izbor između klasičnog i narodnjačkog diska. Kako i zašto birati od dva loša rješenja – i sam sam motao u glavi istu misao, ali nisam ništa rekao. Osijek je relativno mali grad, ali smo svejedno čekali domaćina, da dođe autom po nas. istovarili su nas pred zgradom Studentskog centra, a jedan od iskusnijih iz našeg društva rekao je: - Čim ne trešti glazba na ulicu, tu ne može biti zabave! Idemo u Tvrđu! Ben je stajao po strani, raskopčavajući gornje gumbe na košulji. Olabavio je kravatu, očito vjerujući da slijedi razuzdana zabava. Za jednog Engleza, prilično je nekonvencionalan, iako izgleda kao tipičan londonski yuppie. Krenuli smo pješice prema Tvrđi i disku. - Zašto hodamo u istom smjeru iz kojeg smo se dovezli autom? - Ben je nevino upitao. - Domaćini misle da moramo vidjeti nešto bolje. To je samo desetak minuta hoda - utješio sam ga. Noć je bila topla, obližnji su parkovi mirisali rascvjetalim granama i meni se činilo da boravak u zatvorenom prostoru ne može biti bolji od šetnje uz Dravu. Ipak, šutio sam i sudjelovao. Zidine Tvrđe bacale su dugačke sjene, a naši koraci odjekivali po neravnoj kaldrmi. Unutar zidina, odjednom smo se našli pred rijekom mladih ljudi, koja se slijevala kao na nekoj seoskoj zabavi. Uskim uličicama parovi i grupice hrlili su u raznim smjerovima, a terase kafića bile su krcate. Sat na mobitelu pokazivao je jedan poslije ponoći, ali brojne lampe na trgu i Kugin spomenik širili su blještavo svjetlo. Mjesec je zdušno pomagao. Naš domaćin odjednom je rekao: - Tu smo! Malene grupice ljudi stajale su strpljivo pred mračnim, neosvijetljenim ulazom u lokal, iz kojeg je dopirala neodređena buka i žamor. Trake svjetla bacale su čudne pruge preko povišenih stuba na ulazu, ali nisu prelazile zadnju stepenicu. Na vratima je stajao tipični stokilaš izbrijane glave, s povećim križem kao modnim detaljem i prigodnom tetovažom na bikovskom vratu. – Moramo pričekati, – objasnio sam mom zbunjenom Englezu, dok smo stajali i strpljivo čekali da se izbacivač smiluje i pusti nas unutra. Očito, nismo bili dovoljno atraktivni posjetitelji, koje bi odmah propustili. - Bit će da čekamo da se unutra napravi mjesta za ulaz novih gostiju – rekao je naš domaćin, iskusno paleći novu cigaretu. Očito, predstojalo nam je poduže čekanje. - Tu je par stranaca, pustite nas! - rekla je djevojka iz naše grupe, pokazujući prstom u Benovom i mojem pravcu, a redar se predomislio i mahnuo nam da uđemo. Iza dvostrukih drvenih vrata čekao nas je mračni hodnik a onda odjednom - zaglušujuća buka glazbe i žamor stotina ljudi. Ustuknuo sam, jer me zapljusnuo val gustog, duhanskog dima i mješavina parfema, kolonjske vode i oznojenih tijela. Nije bilo vremena da se polako privikavamo na promjenu, jer nas je gomila usisala. Talasanje tijela dovelo nas je u dugačku, usku prostoriju ovalnog oblika, s dalijevski obojanim zidovima. Odmah uz vrata nizao se uski red drvenih separea. Nasuprot njima bio je uski prostor za ples s dva pararelna podija sa štangom za plesačice i poduži šank, načičkan redovima glava. Barem sam ih ja tako doživio, jer noge i tijela nisu im se vidjeli od zbijene mase koja ih je okruživala. Naši vodiči izgubili su se u rijeci tijela, koja su polako, ali sigurno cirkulirala u ovom klaustrofobično zbijenom prostoru. Ne volim gužve, a višegodišnjim sam iskustvom naučio brzo procijeniti situaciju i donijeti odluku. Povukao sam Bena za rukav prema jednom od otvorenih, drvenih separea. S leđima, sigurno okrenutima zidu, približio sam usta Benovom uhu i zaurlao, trudeći se nadjačati buku: - Zabavno, ha? Pogledao me zbunjeno, ne shvaćajući. Kako bi i mogao? Kažem to ironično, jer je okruženje bilo potpuno nadrealno. Kakofonija glasova, decibeli iritantnog zavijajućeg zvuka nekog arapskog, ili barem bliskoistočnog hita, parali su prostoriju, moje misli i - zakleo bih se – moje unutarnje organe. Habibi, habibi, sjetio sam se hita i pjevačice iz Sirije, koju sam jednom prisilno zavolio u Tunisu, omamljen višesatnom izloženošću toj glazbi i ranjiv od Stockholmskog sindroma. Ali, to je jedna druga priča. -Što piješ? - Ben je urlao u mojem pravcu, a pitanje sam mu pročitao s usana. Zvuk i glas nekako su nestajali na pola puta od njega do mene, a sjedili smo na metar udaljenosti. Djelovao je princip crne rupe, a naši glasovi usisani kao zujanje komaraca ispred turbina hidrocentrale. Bio je to nestvaran osjećaj. Ustao sam i krenuo po piće, probijajući se kroz gužvu prema šanku. Nije bilo šanse da Ben uspije s naručivanjem. Nakon poprilično vremena, umješnosti i sreće dočepao sam se šanka. Barmen mi je čitao sa usana, pogađajući što želim naručiti. Dva dupla ‘chivasa’ ipak je bolje od onoga, što mi je prvi puta ponudio. Za stolom, Ben je pokušavao stupiti u razgovor s djevojkama za suprotnim stolom. - Pitaj ih, kako se zovu – insistirao je, a ja sam mu morao objasniti da to može izazvati nevolje. - Ako baš želiš riskirati, prvo ih ponudi pićem, pa ako prihvate, sljedeći logičan korak može biti upoznavanje!- odgovorio sam razložno. Onda sam se sjetio, pa se od ljutnje ugrizao za jezik - glupa ideja! Opet ću ja morati po piće, dvaput u tako kratkom vremenu. Nije mi se probijalo kroz svjetinu. Naručile su neke koktele i kombinacije od kojih mi se zavrtjelo u glavi. Naravno, putem sam morao ponavljati nazive, da ih ne zaboravim. Proklinjao sam Bena i svoju brzopletost, što sam pristao da me dovuku ovdje. Jedva sam nosio čaše na povratku, a kad mi je jedna skoro iskliznula iz oznojenih prstiju, zabio sam palce i kažiprste u obje čaše s nekim perverznim zadovoljstvom. Ionako to neću ja piti, pomislio sam zadovoljno, hladeći prste u Benovom viskiju i jednom od šarenih koktela. - Martina, drago mi je! Da, zaista imam 18 godina! A prijateljica mi je Jasenka, ona je 23! Nisam joj vjerovao. Nije izgledala starija od šesnaest. Ali, ja sam oduvijek slabo procjenjivao ljude. Možda i jest punoljetna, iako je dosta faca tu izgledalo poprilično zeleno. Bezvoljno sam pijuckao, a Ben je iskapio svoje drugo duplo piće. Okrutno, jer me čekalo novo probijanje prema šanku. Ben je izgledao svježe i staloženo, kao da se nije cijelu večer nalijevao alkoholom. Meni se pomalo vrtjelo od tri žestice te večeri. Konačno sam se počeo opuštati. Čudni, zavijajući refreni ulazili su mi kroz sve pore tijela, unatoč svjesnim, ali neuspjelim naporima da u mozgu izoliram prepoznavanje glazbe, sinkopa i tekstova pjesama. Grozničavo sam vrtio po glavi tezu, kako u glazbi sinkopa jest prelazak ritma s teške na laku dobu. Doduše, ovdje bi bolje legla medicinska terminologija – sinkopa kao kratkotrajni gubitak svijesti zbog hipoksije mozga! Mislim da su mnogi, ako ne i svi, u ovom narodnjačkom disku zavijajućih fuga izgubili svijest. Možda i trajno, otrovno sam razmišljao. Priznajem da mrzim narodnjake, ali ovo su novi vrhunci, koje do sada nisam upoznao - disko folk je dobio obrise čudovišta, koje se konačno materijaliziralo. Probao sam glazbenu mantru u glavi – nešto lagano, uspavljujuće, smireno. Simon i Garfunkel, like a bridge over troubled water, pjevao sam u sebi, dok se melodija u glavi odjednom nije počela uvijati kao otrovnica, a ritam ubrzavati. Uskoro je jadni Garfunkel piskutao kao longplejka od 33, navinuta na 45, pa na 145 okretaja. Zatresao sam glavom da istjeram mantru koja se pretvorila u šarenu, koraljnu zmiju. - Jesi li dobro? Izgledaš kao da ti treba novo piće! - Ben je mahnuo svojom praznom čašom. – Idi sad malo ti! - razdraženo sam pokazao prstom prema šanku, a on je veselo ustao i izgubio se u masi. Više mi nije bilo važno. Nisam imao pojam o protoku vremena. Činilo se kao da smo na nekom paklenom vrtuljku, gdje vergl-glazba ide u krug, zajedno s našim oznojenim tijelima i nebom iznad nas. Vertigo, 39 Steps, Frenzy... imena filmova slične atmosfere počela su mi se pojavljivati pred očima. Mahnuo sam rukom da rastjeram maglu iz uma i dim iz očiju, koje su pekle. Djevojke za stolom odavno su već ustale i cupkale u ritmu glazbe, koja je pomjerala čaše na stolovima. Mlada tijela uvijala su se i žiroskopirala u čudnim, nelogičnim krugovima. Inercija, precesija, svemirska vrtnja i ostala stručna terminologija ovdje su poprimali potpuno novi smisao. - Dragana Mirković! - djevojka je pribiližila usne mojem uhu i prijateljski zaurlala. Zbunjeno sam je gledao. Konačno mi je sinulo – to je odgovor na Benovo pitanje, koje sam par puta ponavljao, pa odustao. Tko to tamo pjeva? Za Beograd, za Beograd…… Pred očima su mi se pojavile simpatične face nadrealnog autobusa koji je jurio prema bombama i svjetskom ratu. Taj film i asocijacija na njega odjednom su mi se činili potpuno primjerenima situaciji. Pokušavao sam učestvovati u mlakim pokušajima razgovora, koje su djevojke i Ben povremeno inicirali, pa odustajali. Kako na engleski prevesti pitanje, otkud mi ovdje? Ni sam nisam znao odgovor. Činilo se, da su stotine ljudi unutra potpuno prirodno uklopljene u ovaj, za njih poželjan okoliš. Stvarno, otkud mi ovdje? Mislim da je prošlo nekoliko sati od našeg dolaska, ali nisam mogao biti siguran. Počeo sam prepoznavati neke pjesme, neke glasove, stihove. Trag u vremenu, crv u kamenu, luče moje, glava na ramenu, spasi me samoće, kaži mi sunce moje, jer srcu nije lako…. Sreća mi je okrenula leđa, jer me moj fiksirani pogled u nečije lice, dulje od desetak sekundi, doveo u nevolju. Tip je krenuo da me razbije, jer sam ga provocirao pogledom, zureći u njega, njegovu djevojku ili plesačicu oko štange u koju je tajno zaljubljen. Nisam se baš mogao zakleti što ga je provociralo. Spasio me izbacivač, koji je tipa pograbio za jaknu i počeo vući prema izlazu. Gomila se nije obazirala, a čak sam se i ja posvetio novom glazbenom broju, koji je krenuo iz zvučnika. Ben me vukao za rukav. –Idemo! Bilo mi je čudno, što želi otići nakon tako kratkog vremena. I to sad, kad su krenule najbolje pjesme. Obojica smo lupkali nogom u taktu glazbe i samo nas je puko nepoznavanje teksta spriječilo da ne zapjevamo zagrljeni uz jednu tužnu zavijajuću. Plači zemljo, zaboravi srce.. tako nešto. Na izlasku, između dvije note i glazbene fuge koja se ponavljala i vrtjela u krug kao zmija koja guta vlastiti rep, vrijeme je stalo na djelić sekunde. Kao pod vodom, u nekom usporenom filmu, jasno sam vidio iskežena lica zvijeri, koja su izranjala ispod maski djevojaka, mladića, konobara i izbacivača. Plesačica, koja je stasom podsjećala na Salmu Hayek iz filma ‘From Dusk Till Dawn’ zapalucala je rašljastim jezikom prema meni, a dlačice na vratu digle su mi se od užasa. Ben nije primjećivao ništa, stojeći zaleđen u traku svjetla kao Spock, prije nego ga zraka odnese na zvjezdani brod ‘Enterprise’. Okretao sam se oko sebe. Posjetitelji su trijumfalno odbacivali maske, gulili lažnu ljudsku kožu s lica svojih partnera, kidali trbušne šupljine da puste na slobodu vanzemaljske mladunce. Manikirani prsti pretvarali su se u kandže, a zrak zgušnjavao u ledenu paru, koja im je izlazila svakim dahom. Bili smo zarobljeni u trenutku, kojem nije bilo kraja. Vrištao sam bezglasno i vukao Bena prema izlazu, tek par metara udaljenom. Noge me nisu slušale. Cipele od olova i rastopljeni pod u koji sam propadao držali su me na dohvat čudovišnih pipaka. Užarene oči, iskežena lica koja su prizivala linč uljeza, jasno su govorila potpunim odsustvom zvuka. Posljednim snagama povukao sam Bena prema izlazu i zajedno s njim pao preko stepenica. Okrvavljenih dlanova, Ben me pogledao s nerazumijevanjem: - What the fuck? Napola sam trčao, ne osvrćući se. Kamena vrata Tvrđe, kroz koja smo izašli na promenadu dovela su nas do Drave, koja se ljeskala u rano svitanje. Na horizontu se pitomo smješkala vizura pješačkog mosta i vrhovi katedrale u daljini. Bila je zora. Sutradan, iza podneva, po jarkom suncu sam ohrabren odšetao do Tvrđe i potražio ulaz u pakleni disko, od kojeg sam preko noći posijedio. Naravno, tih vrata u toj ulici više nije bilo. |
«Sila si!» Tako me zovu kolege na poslu. Ne imenom, nego komentarom, koji sliči imenu junaka jedne priče, koju sam im jednom davno ispričao. Junak te priče, Silas, bio je čudak i sličio je na mene. Sila sam i zato, jer često obavljam i njihove zadatke i poslove. Iako sam najstariji među njima, nije mi teško stoput skočiti po vodu, lopate, kolica s kantom za otpatke. Mi, radnici Komunalca koji radimo na održavanju groblja, baš imamo sreće u odnosu na kolege, koji skupljaju kante i kontejnere sa smećem. Naš je posao u vječnom miru, zelenilu i među cvijećem. Logično je da me vole. Pijem najmanje, a platim svoj dio za Badelov konjak; kuham kave i perem šalice i kad nije moj red; ništa mi na poslu nije teško. Toliko mlađih neprestano priča o plaći, slobodnim danima, godišnjem odmoru. Kome treba godišnji, kad cijele dane provodimo kao na odmoru, u moru od čempresa i borova? Kad idem s kantama ili šmrkom za polijevanje, ostali grobljanski radnici znaju da su to prijepodne slobodni. Uživam zalijevati živice, novoposađene čemprese, lijehe s maćuhicama. Kad mi preostane vode u kanti, zalijevam usputne grobove. Posebno volim one stare, s propalim drvenim križem i sa izblijedjelim slovima, Ano Domini bogtepitakoje, nije ni važno. U smrti smo konačno jednaki, bogati pod teškom mramornom pločom kao i moji siromasi, koje obilazim umjesto prezauzete rodbine ili već umrle djece. Neki su pokojnike izgubili još dok su bili živi, dok su još disali i hodali. Otkad je Uprava dala izbetonirati staze do svakog kutka na groblju, kad odlazim na posao više ne govorim da sam na strani do pruge, ili prema arkadama. Sad kolegama velim - 'ja sam na polju 22'. Zamislim polje s makovima ili s kržljavom, tek izniklom pšenicom i morem različaka i odmah se osjećam savršeno. Naravno da sam svima čudan, jer razgovaram s pokojnicima. Mnogi me umrli pozdrave u prolazu, pa kako da ne zastanem, porazgovaram? Uvijek pristojno upitam treba li im što, a oni uglavnom ne traže ništa. Neki rogobore i žale se na križobolju, bolne zglobove. Tu im zaista ne mogu pomoći, jer i sam sam začuđen da kosti bole i nakon smrti. Ogorčen sam dogmom, koja ljudima maže oči za života i obećava vječni život bez boli. Istina je upravo suprotna – boljke, s kojima pređete na drugu stranu, ostaju vaše i u vječnom životu. Kako objasniti mojim neukim kolegama, od kojih mnogi imaju tek završenu osnovnu školu, da materija i svijest pamti? A ne zaboravite da su groblja prepuna starih ljudi s tijelima, koja su doživjela ljubavi, patnje, rođenja i bolesti. Kad ovako nanižem riječi, iznenadim se kako bi ih se moglo zamijeniti i jednom jedinom, nazvanom ljubav ili život, svejedno. Zastranio sam, priznajem, ali teško je proći nekom parcelom, a da me deseci njih ne zaustave, nekad tek da me pozdrave. Na poslu baš ne gledaju blagonaklono na moje čavrljanje s pokojnicima. Kažu, čudan sam, ali opraštaju mi, kad sam već dobar i vrijedan radnik. Pa što oni meni imaju oprostiti? Zar sućut nije u opisu posla grobljanskog radnika? Retorički pitam, iako znam odgovor. Više sam ja, nepoznat netko, prolio suza nad svježim rakama pokojnika, nego često tobožnja rodbina. Dok stoje na grobu, suhih očiju pričaju o trivijalnostima. Onda ja plačem za onima, za kojima nema tko plakati. - Sila si, ali donesi nam par hladnih piva! Tako me često pozivaju da im se pridružim. Ne volim baš alkohol, iako uvijek prihvatim ponuđeno zbog društva. Nakon par piva u hladu čempresa,uvijek se povede razgovor o životu i smrti, a u raspravama život debelo vodi nad smrću. O smrti pričam uglavnom ja, valjda jer i u tome vidim život. Ali, ne pričam dosadno, nezanimljivo. Samo moje priče moraju čekati na red, dok se ispucaju priče o pravim ili izmišljenim skandalima u firmi i gradu, o tome kako je mladi kolega povalio još jednu dokonu domaćicu, možda baš tvoju ženu, uvijek tako završi priču i namigne najljubomornijem od nas. Ja svoje priče uvijek započinjem nekom, nečijom smrću, a onda idem s pričom unatrag. Odmotavam je pred očima kolega koji slušaju, pušeći ili žvačući travku, nalakćeni na neki nadgrobni spomenik ili klupu kod česme. Fascinantno je, kako ljudima život izgleda zanimljiviji, uzbudljiv u retrospektivi, kad su jednom suočeni s neumitnom činjenicom umiranja. Iako su svi vjernici na ovaj ili onaj način, čini se da je spasenje i vječni život tek apstraktna ideja, bez uporišta u realnosti. Poslije mojih priča gledaju sjetno i žure da učine nešto lijepo sebi ili svojima. Ja ih pričom podsjetim na prolaznost, ali i dragocjenost trenutaka, koje često puštaju da prolete kraj njih, nedodirnuti i nedoživljeni, kao da se dešavaju drugima. Kolege su već navikli na moje mrmljanje u bradu i razgovor s pokojnicima u prolazu. Smatraju to mušicama i ekcentričnim ispadima dobroćudnog čudaka. Ipak, jednu im priču nikad još nisam ispričao, iako me ponekad znatiželjno ispituju. Tu posebnu priču čuvam za kraj, pred odlazak u mirovinu. Ja, naime, imam omiljeni grob, neobilježen, moje mjesto gdje provodim dosta svog slobodnog vremena. Često i izvan smjene navratim, oplijevim travu, zalijem cvijeće i malo posjedim i popričam. Otkad su neki u evidenciji parcela ustanovili da se grob vodi pod mojim imenom i da mi se od plaće odbija godišnja grobna naknada baš za tu parcelu, često sam meta znatiželjnika. Tko mi je tu pokopan? Kako da se zove isto kao i ja? Zašto u evidenciji nema drugih osobnih podataka, osim mojih vlastitih? Obećao sam im priču i namjeravam održati obećanje. Znam da tu priču sada, dok su još mladi, ne bi baš razumjeli. Tek kad proživiš određene godine, ljubavi i patnje, dobro i zlo, kad u knjizi života ili smrti, svejedno, ispišeš brojne stranice - tek onda neke priče možeš barem pokušati razumjeti. Kako im inače objasniti da najradije sjedim na svojem vlastitom grobu? |