«Sila si!» Tako me zovu kolege na poslu. Ne imenom, nego komentarom, koji sliči imenu junaka jedne priče, koju sam im jednom davno ispričao. Junak te priče, Silas, bio je čudak i sličio je na mene. Sila sam i zato, jer često obavljam i njihove zadatke i poslove. Iako sam najstariji među njima, nije mi teško stoput skočiti po vodu, lopate, kolica s kantom za otpatke. Mi, radnici Komunalca koji radimo na održavanju groblja, baš imamo sreće u odnosu na kolege, koji skupljaju kante i kontejnere sa smećem. Naš je posao u vječnom miru, zelenilu i među cvijećem.
Logično je da me vole. Pijem najmanje, a platim svoj dio za Badelov konjak; kuham kave i perem šalice i kad nije moj red; ništa mi na poslu nije teško. Toliko mlađih neprestano priča o plaći, slobodnim danima, godišnjem odmoru. Kome treba godišnji, kad cijele dane provodimo kao na odmoru, u moru od čempresa i borova?
Kad idem s kantama ili šmrkom za polijevanje, ostali grobljanski radnici znaju da su to prijepodne slobodni. Uživam zalijevati živice, novoposađene čemprese, lijehe s maćuhicama. Kad mi preostane vode u kanti, zalijevam usputne grobove. Posebno volim one stare, s propalim drvenim križem i sa izblijedjelim slovima, Ano Domini bogtepitakoje, nije ni važno. U smrti smo konačno jednaki, bogati pod teškom mramornom pločom kao i moji siromasi, koje obilazim umjesto prezauzete rodbine ili već umrle djece. Neki su pokojnike izgubili još dok su bili živi, dok su još disali i hodali.
Otkad je Uprava dala izbetonirati staze do svakog kutka na groblju, kad odlazim na posao više ne govorim da sam na strani do pruge, ili prema arkadama. Sad kolegama velim - 'ja sam na polju 22'. Zamislim polje s makovima ili s kržljavom, tek izniklom pšenicom i morem različaka i odmah se osjećam savršeno.
Naravno da sam svima čudan, jer razgovaram s pokojnicima. Mnogi me umrli pozdrave u prolazu, pa kako da ne zastanem, porazgovaram? Uvijek pristojno upitam treba li im što, a oni uglavnom ne traže ništa. Neki rogobore i žale se na križobolju, bolne zglobove. Tu im zaista ne mogu pomoći, jer i sam sam začuđen da kosti bole i nakon smrti. Ogorčen sam dogmom, koja ljudima maže oči za života i obećava vječni život bez boli. Istina je upravo suprotna – boljke, s kojima pređete na drugu stranu, ostaju vaše i u vječnom životu. Kako objasniti mojim neukim kolegama, od kojih mnogi imaju tek završenu osnovnu školu, da materija i svijest pamti? A ne zaboravite da su groblja prepuna starih ljudi s tijelima, koja su doživjela ljubavi, patnje, rođenja i bolesti. Kad ovako nanižem riječi, iznenadim se kako bi ih se moglo zamijeniti i jednom jedinom, nazvanom ljubav ili život, svejedno.
Zastranio sam, priznajem, ali teško je proći nekom parcelom, a da me deseci njih ne zaustave, nekad tek da me pozdrave. Na poslu baš ne gledaju blagonaklono na moje čavrljanje s pokojnicima. Kažu, čudan sam, ali opraštaju mi, kad sam već dobar i vrijedan radnik. Pa što oni meni imaju oprostiti? Zar sućut nije u opisu posla grobljanskog radnika? Retorički pitam, iako znam odgovor. Više sam ja, nepoznat netko, prolio suza nad svježim rakama pokojnika, nego često tobožnja rodbina. Dok stoje na grobu, suhih očiju pričaju o trivijalnostima. Onda ja plačem za onima, za kojima nema tko plakati.
- Sila si, ali donesi nam par hladnih piva! Tako me često pozivaju da im se pridružim. Ne volim baš alkohol, iako uvijek prihvatim ponuđeno zbog društva. Nakon par piva u hladu čempresa,uvijek se povede razgovor o životu i smrti, a u raspravama život debelo vodi nad smrću. O smrti pričam uglavnom ja, valjda jer i u tome vidim život. Ali, ne pričam dosadno, nezanimljivo. Samo moje priče moraju čekati na red, dok se ispucaju priče o pravim ili izmišljenim skandalima u firmi i gradu, o tome kako je mladi kolega povalio još jednu dokonu domaćicu, možda baš tvoju ženu, uvijek tako završi priču i namigne najljubomornijem od nas.
Ja svoje priče uvijek započinjem nekom, nečijom smrću, a onda idem s pričom unatrag. Odmotavam je pred očima kolega koji slušaju, pušeći ili žvačući travku, nalakćeni na neki nadgrobni spomenik ili klupu kod česme. Fascinantno je, kako ljudima život izgleda zanimljiviji, uzbudljiv u retrospektivi, kad su jednom suočeni s neumitnom činjenicom umiranja. Iako su svi vjernici na ovaj ili onaj način, čini se da je spasenje i vječni život tek apstraktna ideja, bez uporišta u realnosti. Poslije mojih priča gledaju sjetno i žure da učine nešto lijepo sebi ili svojima. Ja ih pričom podsjetim na prolaznost, ali i dragocjenost trenutaka, koje često puštaju da prolete kraj njih, nedodirnuti i nedoživljeni, kao da se dešavaju drugima.
Kolege su već navikli na moje mrmljanje u bradu i razgovor s pokojnicima u prolazu. Smatraju to mušicama i ekcentričnim ispadima dobroćudnog čudaka. Ipak, jednu im priču nikad još nisam ispričao, iako me ponekad znatiželjno ispituju. Tu posebnu priču čuvam za kraj, pred odlazak u mirovinu. Ja, naime, imam omiljeni grob, neobilježen, moje mjesto gdje provodim dosta svog slobodnog vremena. Često i izvan smjene navratim, oplijevim travu, zalijem cvijeće i malo posjedim i popričam. Otkad su neki u evidenciji parcela ustanovili da se grob vodi pod mojim imenom i da mi se od plaće odbija godišnja grobna naknada baš za tu parcelu, često sam meta znatiželjnika. Tko mi je tu pokopan? Kako da se zove isto kao i ja? Zašto u evidenciji nema drugih osobnih podataka, osim mojih vlastitih?
Obećao sam im priču i namjeravam održati obećanje. Znam da tu priču sada, dok su još mladi, ne bi baš razumjeli. Tek kad proživiš određene godine, ljubavi i patnje, dobro i zlo, kad u knjizi života ili smrti, svejedno, ispišeš brojne stranice - tek onda neke priče možeš barem pokušati razumjeti.
Kako im inače objasniti da najradije sjedim na svojem vlastitom grobu?
Post je objavljen 02.05.2006. u 02:00 sati.