Jadi mladog vola

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

06/2022 (1)
09/2019 (1)
08/2018 (1)
11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

16.05.2006., utorak

Disko

Sumrak je odavno pao, kad me Ben pogledao preko stola i rekao:

- Idemo u neki lokalni disko!

Pomislio sam kako je glupo objašnjavati, da u disku nisam bio još od studentskih dana, a i tada - prije dvadesetak godina - nisam baš uživao. Ali, gostima treba udovoljiti, pa sam klimnuo glavom, pretvarajući se da sam oduševljen idejom. Ustvari, njega su pozvali naši zajednički domaćini iz Osijeka, a on je trebao prevoditelja. Stajali smo pred hotelom, u toploj proljetnoj noći, s rukama u džepovima i našim različitim idejama zabave. Ostatak društva nećkao se, a neke su cure odmah odustale, kad su čule da je izbor između klasičnog i narodnjačkog diska. Kako i zašto birati od dva loša rješenja – i sam sam motao u glavi istu misao, ali nisam ništa rekao.

Osijek je relativno mali grad, ali smo svejedno čekali domaćina, da dođe autom po nas. istovarili su nas pred zgradom Studentskog centra, a jedan od iskusnijih iz našeg društva rekao je: - Čim ne trešti glazba na ulicu, tu ne može biti zabave! Idemo u Tvrđu! Ben je stajao po strani, raskopčavajući gornje gumbe na košulji. Olabavio je kravatu, očito vjerujući da slijedi razuzdana zabava. Za jednog Engleza, prilično je nekonvencionalan, iako izgleda kao tipičan londonski yuppie. Krenuli smo pješice prema Tvrđi i disku.

- Zašto hodamo u istom smjeru iz kojeg smo se dovezli autom? - Ben je nevino upitao.

- Domaćini misle da moramo vidjeti nešto bolje. To je samo desetak minuta hoda - utješio sam ga.

Noć je bila topla, obližnji su parkovi mirisali rascvjetalim granama i meni se činilo da boravak u zatvorenom prostoru ne može biti bolji od šetnje uz Dravu. Ipak, šutio sam i sudjelovao. Zidine Tvrđe bacale su dugačke sjene, a naši koraci odjekivali po neravnoj kaldrmi. Unutar zidina, odjednom smo se našli pred rijekom mladih ljudi, koja se slijevala kao na nekoj seoskoj zabavi. Uskim uličicama parovi i grupice hrlili su u raznim smjerovima, a terase kafića bile su krcate. Sat na mobitelu pokazivao je jedan poslije ponoći, ali brojne lampe na trgu i Kugin spomenik širili su blještavo svjetlo. Mjesec je zdušno pomagao.

Naš domaćin odjednom je rekao: - Tu smo! Malene grupice ljudi stajale su strpljivo pred mračnim, neosvijetljenim ulazom u lokal, iz kojeg je dopirala neodređena buka i žamor. Trake svjetla bacale su čudne pruge preko povišenih stuba na ulazu, ali nisu prelazile zadnju stepenicu.

Na vratima je stajao tipični stokilaš izbrijane glave, s povećim križem kao modnim detaljem i prigodnom tetovažom na bikovskom vratu. – Moramo pričekati, – objasnio sam mom zbunjenom Englezu, dok smo stajali i strpljivo čekali da se izbacivač smiluje i pusti nas unutra. Očito, nismo bili dovoljno atraktivni posjetitelji, koje bi odmah propustili.

- Bit će da čekamo da se unutra napravi mjesta za ulaz novih gostiju – rekao je naš domaćin, iskusno paleći novu cigaretu. Očito, predstojalo nam je poduže čekanje.

- Tu je par stranaca, pustite nas! - rekla je djevojka iz naše grupe, pokazujući prstom u Benovom i mojem pravcu, a redar se predomislio i mahnuo nam da uđemo.

Iza dvostrukih drvenih vrata čekao nas je mračni hodnik a onda odjednom - zaglušujuća buka glazbe i žamor stotina ljudi. Ustuknuo sam, jer me zapljusnuo val gustog, duhanskog dima i mješavina parfema, kolonjske vode i oznojenih tijela. Nije bilo vremena da se polako privikavamo na promjenu, jer nas je gomila usisala. Talasanje tijela dovelo nas je u dugačku, usku prostoriju ovalnog oblika, s dalijevski obojanim zidovima. Odmah uz vrata nizao se uski red drvenih separea. Nasuprot njima bio je uski prostor za ples s dva pararelna podija sa štangom za plesačice i poduži šank, načičkan redovima glava. Barem sam ih ja tako doživio, jer noge i tijela nisu im se vidjeli od zbijene mase koja ih je okruživala. Naši vodiči izgubili su se u rijeci tijela, koja su polako, ali sigurno cirkulirala u ovom klaustrofobično zbijenom prostoru. Ne volim gužve, a višegodišnjim sam iskustvom naučio brzo procijeniti situaciju i donijeti odluku. Povukao sam Bena za rukav prema jednom od otvorenih, drvenih separea.

S leđima, sigurno okrenutima zidu, približio sam usta Benovom uhu i zaurlao, trudeći se nadjačati buku: - Zabavno, ha?

Pogledao me zbunjeno, ne shvaćajući. Kako bi i mogao? Kažem to ironično, jer je okruženje bilo potpuno nadrealno. Kakofonija glasova, decibeli iritantnog zavijajućeg zvuka nekog arapskog, ili barem bliskoistočnog hita, parali su prostoriju, moje misli i - zakleo bih se – moje unutarnje organe. Habibi, habibi, sjetio sam se hita i pjevačice iz Sirije, koju sam jednom prisilno zavolio u Tunisu, omamljen višesatnom izloženošću toj glazbi i ranjiv od Stockholmskog sindroma. Ali, to je jedna druga priča.

-Što piješ?
- Ben je urlao u mojem pravcu, a pitanje sam mu pročitao s usana.

Zvuk i glas nekako su nestajali na pola puta od njega do mene, a sjedili smo na metar udaljenosti. Djelovao je princip crne rupe, a naši glasovi usisani kao zujanje komaraca ispred turbina hidrocentrale. Bio je to nestvaran osjećaj. Ustao sam i krenuo po piće, probijajući se kroz gužvu prema šanku. Nije bilo šanse da Ben uspije s naručivanjem. Nakon poprilično vremena, umješnosti i sreće dočepao sam se šanka. Barmen mi je čitao sa usana, pogađajući što želim naručiti. Dva dupla ‘chivasa’ ipak je bolje od onoga, što mi je prvi puta ponudio. Za stolom, Ben je pokušavao stupiti u razgovor s djevojkama za suprotnim stolom.

- Pitaj ih, kako se zovu – insistirao je, a ja sam mu morao objasniti da to može izazvati nevolje.

- Ako baš želiš riskirati, prvo ih ponudi pićem, pa ako prihvate, sljedeći logičan korak može biti upoznavanje!- odgovorio sam razložno.

Onda sam se sjetio, pa se od ljutnje ugrizao za jezik - glupa ideja! Opet ću ja morati po piće, dvaput u tako kratkom vremenu. Nije mi se probijalo kroz svjetinu. Naručile su neke koktele i kombinacije od kojih mi se zavrtjelo u glavi. Naravno, putem sam morao ponavljati nazive, da ih ne zaboravim. Proklinjao sam Bena i svoju brzopletost, što sam pristao da me dovuku ovdje. Jedva sam nosio čaše na povratku, a kad mi je jedna skoro iskliznula iz oznojenih prstiju, zabio sam palce i kažiprste u obje čaše s nekim perverznim zadovoljstvom. Ionako to neću ja piti, pomislio sam zadovoljno, hladeći prste u Benovom viskiju i jednom od šarenih koktela.

- Martina, drago mi je! Da, zaista imam 18 godina! A prijateljica mi je Jasenka, ona je 23!

Nisam joj vjerovao. Nije izgledala starija od šesnaest. Ali, ja sam oduvijek slabo procjenjivao ljude. Možda i jest punoljetna, iako je dosta faca tu izgledalo poprilično zeleno.

Bezvoljno sam pijuckao, a Ben je iskapio svoje drugo duplo piće. Okrutno, jer me čekalo novo probijanje prema šanku. Ben je izgledao svježe i staloženo, kao da se nije cijelu večer nalijevao alkoholom. Meni se pomalo vrtjelo od tri žestice te večeri.

Konačno sam se počeo opuštati. Čudni, zavijajući refreni ulazili su mi kroz sve pore tijela, unatoč svjesnim, ali neuspjelim naporima da u mozgu izoliram prepoznavanje glazbe, sinkopa i tekstova pjesama. Grozničavo sam vrtio po glavi tezu, kako u glazbi sinkopa jest prelazak ritma s teške na laku dobu. Doduše, ovdje bi bolje legla medicinska terminologija – sinkopa kao kratkotrajni gubitak svijesti zbog hipoksije mozga! Mislim da su mnogi, ako ne i svi, u ovom narodnjačkom disku zavijajućih fuga izgubili svijest. Možda i trajno, otrovno sam razmišljao. Priznajem da mrzim narodnjake, ali ovo su novi vrhunci, koje do sada nisam upoznao - disko folk je dobio obrise čudovišta, koje se konačno materijaliziralo.

Probao sam glazbenu mantru u glavi – nešto lagano, uspavljujuće, smireno. Simon i Garfunkel, like a bridge over troubled water, pjevao sam u sebi, dok se melodija u glavi odjednom nije počela uvijati kao otrovnica, a ritam ubrzavati. Uskoro je jadni Garfunkel piskutao kao longplejka od 33, navinuta na 45, pa na 145 okretaja. Zatresao sam glavom da istjeram mantru koja se pretvorila u šarenu, koraljnu zmiju.

- Jesi li dobro? Izgledaš kao da ti treba novo piće! - Ben je mahnuo svojom praznom čašom. – Idi sad malo ti! - razdraženo sam pokazao prstom prema šanku, a on je veselo ustao i izgubio se u masi. Više mi nije bilo važno.

Nisam imao pojam o protoku vremena. Činilo se kao da smo na nekom paklenom vrtuljku, gdje vergl-glazba ide u krug, zajedno s našim oznojenim tijelima i nebom iznad nas. Vertigo, 39 Steps, Frenzy... imena filmova slične atmosfere počela su mi se pojavljivati pred očima. Mahnuo sam rukom da rastjeram maglu iz uma i dim iz očiju, koje su pekle.

Djevojke za stolom odavno su već ustale i cupkale u ritmu glazbe, koja je pomjerala čaše na stolovima. Mlada tijela uvijala su se i žiroskopirala u čudnim, nelogičnim krugovima. Inercija, precesija, svemirska vrtnja i ostala stručna terminologija ovdje su poprimali potpuno novi smisao.

- Dragana Mirković! - djevojka je pribiližila usne mojem uhu i prijateljski zaurlala.

Zbunjeno sam je gledao. Konačno mi je sinulo – to je odgovor na Benovo pitanje, koje sam par puta ponavljao, pa odustao. Tko to tamo pjeva? Za Beograd, za Beograd…… Pred očima su mi se pojavile simpatične face nadrealnog autobusa koji je jurio prema bombama i svjetskom ratu. Taj film i asocijacija na njega odjednom su mi se činili potpuno primjerenima situaciji.

Pokušavao sam učestvovati u mlakim pokušajima razgovora, koje su djevojke i Ben povremeno inicirali, pa odustajali. Kako na engleski prevesti pitanje, otkud mi ovdje? Ni sam nisam znao odgovor. Činilo se, da su stotine ljudi unutra potpuno prirodno uklopljene u ovaj, za njih poželjan okoliš. Stvarno, otkud mi ovdje?

Mislim da je prošlo nekoliko sati od našeg dolaska, ali nisam mogao biti siguran. Počeo sam prepoznavati neke pjesme, neke glasove, stihove. Trag u vremenu, crv u kamenu, luče moje, glava na ramenu, spasi me samoće, kaži mi sunce moje, jer srcu nije lako…. Sreća mi je okrenula leđa, jer me moj fiksirani pogled u nečije lice, dulje od desetak sekundi, doveo u nevolju. Tip je krenuo da me razbije, jer sam ga provocirao pogledom, zureći u njega, njegovu djevojku ili plesačicu oko štange u koju je tajno zaljubljen. Nisam se baš mogao zakleti što ga je provociralo. Spasio me izbacivač, koji je tipa pograbio za jaknu i počeo vući prema izlazu. Gomila se nije obazirala, a čak sam se i ja posvetio novom glazbenom broju, koji je krenuo iz zvučnika.

Ben me vukao za rukav. –Idemo!

Bilo mi je čudno, što želi otići nakon tako kratkog vremena. I to sad, kad su krenule najbolje pjesme. Obojica smo lupkali nogom u taktu glazbe i samo nas je puko nepoznavanje teksta spriječilo da ne zapjevamo zagrljeni uz jednu tužnu zavijajuću. Plači zemljo, zaboravi srce.. tako nešto.

Na izlasku, između dvije note i glazbene fuge koja se ponavljala i vrtjela u krug kao zmija koja guta vlastiti rep, vrijeme je stalo na djelić sekunde. Kao pod vodom, u nekom usporenom filmu, jasno sam vidio iskežena lica zvijeri, koja su izranjala ispod maski djevojaka, mladića, konobara i izbacivača. Plesačica, koja je stasom podsjećala na Salmu Hayek iz filma ‘From Dusk Till Dawn’ zapalucala je rašljastim jezikom prema meni, a dlačice na vratu digle su mi se od užasa. Ben nije primjećivao ništa, stojeći zaleđen u traku svjetla kao Spock, prije nego ga zraka odnese na zvjezdani brod ‘Enterprise’. Okretao sam se oko sebe. Posjetitelji su trijumfalno odbacivali maske, gulili lažnu ljudsku kožu s lica svojih partnera, kidali trbušne šupljine da puste na slobodu vanzemaljske mladunce. Manikirani prsti pretvarali su se u kandže, a zrak zgušnjavao u ledenu paru, koja im je izlazila svakim dahom. Bili smo zarobljeni u trenutku, kojem nije bilo kraja. Vrištao sam bezglasno i vukao Bena prema izlazu, tek par metara udaljenom. Noge me nisu slušale. Cipele od olova i rastopljeni pod u koji sam propadao držali su me na dohvat čudovišnih pipaka. Užarene oči, iskežena lica koja su prizivala linč uljeza, jasno su govorila potpunim odsustvom zvuka.

Posljednim snagama povukao sam Bena prema izlazu i zajedno s njim pao preko stepenica. Okrvavljenih dlanova, Ben me pogledao s nerazumijevanjem: - What the fuck?

Napola sam trčao, ne osvrćući se. Kamena vrata Tvrđe, kroz koja smo izašli na promenadu dovela su nas do Drave, koja se ljeskala u rano svitanje. Na horizontu se pitomo smješkala vizura pješačkog mosta i vrhovi katedrale u daljini. Bila je zora.

Sutradan, iza podneva, po jarkom suncu sam ohrabren odšetao do Tvrđe i potražio ulaz u pakleni disko, od kojeg sam preko noći posijedio.

Naravno, tih vrata u toj ulici više nije bilo.


- 18:39 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>