< | siječanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Prije odlaska autobusom s grupom (zbog glupog ručka), ranije nego što bih želio, pitam lokalnog vodiča za posjet mlađem bratu najpoznatije planine Južne Amerike- Wayna Picchu. To je onaj niži, prepoznatljivi vrh na svim razglednicama i vizurama, koji se uzdiže uz Zabranjeni grad Inka. Nažalost, od konca 2006. tamo je limitiran broj posjeta, ili bolje reći -uspona, koji je izuzetno strm i opasan, a uska staza nedovoljna za mimoilaženje. Sukladno tome, dnevni su usponi ograničeni na 400 penjača u 2 grupe -rano ujutro i u podne. Sve posjetioce prebrojavaju i zapisuju na ulasku na stazu, baš kao i na povratku, kad čuvar radio-vezom javlja broj preostalih penjača. Osim nas dvojice mladića, ostatak grupe nije zainteresiran za ponovni dolazak sutra. Ruine su vidjeli i obišli, pa ih ne zanima ponavljanje gradiva. Ja bih, s druge strane, ovdje dolazio svaki dan!. Kako sutra imamo pola slobodnog dana u Aguas Calientes, neću ih protraćiti na odmaranje. Na recepciji Bojanu i meni nude ranojutarnji obilazak prirode i promatranje ptica uz stručnog vodiča. S veseljem prihvaćamo, pa naručujemo buđenje u 5h ujutro. Kad se mora, kao sada, može se doručkovati i tako perverzno rano! Na dogovorenom mjestu, odmah uz rijeku, čeka nas hotelski vodič - simpatična djevojka, naoružana dalekozorima i katalogom s karakteristikama i slikama desetaka vrsta ptica ovog kraja. Uz nas dvojicu, tu je i mladi američki par, dovoljno radoznao da se odrekne duljeg spavanja. Atrakcije koje se nude, kao na pladnju, skoro su nevidljive užurbanim grupama i nestrpljivim vodičima, fokusiranima da 'odrade' još jedan uspon, ispričaju statistiku i grupu sretno vrate u udobnost hotela. Ova naša grupica od tek 4 osobe za promatranje ptica odjednom upada u drugačiji protok vremena. Tu je sve usporeno i vidljivo oku tek kad se umirimo, zašutimo i počnemo pozorno promatrati sve oko sebe. Ptice su najuočljivije i najbrojnije: endemski peruanski cock-of-the rock , pjegaste papige i još brojne druge, kojima sam odmah zaboravio ime. Kad nam se oči priviknu, a vid izoštri, uočavamo i ostatak prirodnih ljepota: raslinje, stabla, orhideje, insekte i leptire, te konačno- najljepša bića s krilima: kolibrije! Njih ovdje ima 19 različitih vrsta, uglavnom veličine palca. Mašu krilima tako brzo (80-tak puta u sekundi!!!), da vidite samo vrtlog zraka oko njih i čini se, kao da lebde na mjestu. Posvuda na stablima su pribijene cijele banane za privlačenje ptica, a hranilice za kolibrije (bočice jako zašećerenog soka, okrenute naopako) omogućavaju turistima susret izbliza. Kolibri su autohtone ptičje vrste Srednje i Južne Amerike, a u Andama, posebno ovdje oko Machu Picchua, ima ih najviše različitih vrsta. Domorodačko stanovništvo oduvijek ih je smatralo svetim pticama, slično Aztecima. U predjelu pustinje Nazca, sjeverno odavde (čuveni crteži 'svemiraca', navodno iz vremena 200 god. p.n.e.)Nazca crtež uglavnom sliči pavijanu ogromnog repa, kako drži kolibrije u rukama. Uglavnom, kolibri jako kratko žive - prebrzo mašu krilima, prebrzo im kucaju srca (a kako su najmanji, sigurno stalno žive u strahu-moja verzija istine o kratkom životu!), pa završavamo bird-watching seansu i jurimo prema Machu Picchu- opet. Prošli smo ruine i dolazimo do ulaska na stazu za Mladi vrh, Wayna Picchu. Radi se o jako strmom usponu, mjestimice kozjim stazama i čuvar na ulazu nas zaustavlja- 400 uspona za taj dan već je prodano. I to jučer!!! Pokvarenjaci nam nisu rekli još jučer, ovako smo dolazili uzalud. Dobro, nije uzalud, jer cijeli kompleks je uistinu mističan, a kad razgrnemo izmaglicu, otkrivamo nove stotine detalja koje smo propustili s grupom. Na visini od 2.720m n na vrhu Wayna Picchua, na luđački strmoj kosini, ostaci su hrama u kojem su obitavali vrhovni svećenik i posvećene djevice za .... Mmmm! Navodno su prije svitanja silazili niz strminu do Machu Picchua, da svečano pozdrave rađanje Sunca i novog dana. Dobro, to nizbrdo još ide, ali povratak je morao biti iscrpljujući, opasnom i skliskom stazicom bez rukohvata. Wayna Picchu i hram na vrhu (jadne djevice, blago svećenicima): (Wayna Picchu) Kad nam već ne dozvoljavaju uspon, neće nam ukrasti silazak pješice s Machu Picchua! Raspitujem se kod pristiglih turista, hoće li tko kupiti prethodno kupljene autobusne karte za povratak. Dajem ih u pola cijene, ali svi su sumnjičavi prema tapkarošu. Konačno sam pronašao zainteresirani par - mladog Amera (žrtva!) i njegovu curu iz Amsterdama. Ona je premazana svim mastima, pa spušta cijenu na trećinu. Nema veze, važno da nije potpuni gubitak. Moj suputnik i ja krećemo pješice niz planinu i onda shvatimo da pješačenje do podnožja vrijedi barem kao uspon! Pogled na vrhove u silasku je još ljepši, a osjećaj visine i veličanstvene prirode daleko dublji nego iz autobusa, u grupi. Silazimo polako, uskom zavojitom cesticom od nabijene zemlje. Svuda unaokolo cvrkut ptica, a gusta vegetacija iz planinsko-suprotpske prelazi u amazonsku. Uostalom, područje Amazone počinje nedaleko od ovih planina. Posvuda su divlje orhideje i egzotične bobice, doduše malo izvan dohvata ruke potoci i minijaturni slapovi činčile i gušteri (a nemamo hrane ni za sebe!) Ohrabreni, zavirujemo u gustiš- tu je navodno rijetka, endemska vrsta medvjeda (jedini u cijeloj Južnoj Americi) tzv. Andski medvjed(s "naočalama") kao rakun, ali ništa. Prvo sam mislio napisati da nas je napalo 3 takva na silasku s planine, ali sam odustao. Ali je, fakat, nešto gadno šuštalo u grmlju Na pola puta niz planinu, pronašli smo i prilično strme kamene staze za odvažnije: Na zadnjoj čistini, prije nego opet uronimo u prašumsku stazicu, pogled na ruine iz žablje perspektive: A onda smo opet u gustoj vegetaciji: Na svakom koraku mini-slapovi: Nakon dva i pol sata spuštanja, evo nas u podnožju: Još samo da prijeđemo preko mosta na drugu stranu Zadnji komad puta pješke na putu za Aguas Calientes, kućica od blata, trava oko nje, kad bi u njoj bilo (čaja od) koke imali bi sve : I to bi bilo to. Popodne se vraćamo u Cusco na jedan dan, a sljedeće jutro krećemo vlakom preko Anda, do završne točke našeg putovanja- jezera Titicaca. U sljedećem nastavku: 10-satna vožnja panoramskim vlakom Andean Explorer. |
Iz hladne eurospke zime sletjeli smo u toplo ljeto 12-milijunske Lime, koja čini trećinu ukupnog stanovništva. Moja prtljaga je, nekim čudom, ipak iz Madrida poslana na pravi avion. Na iritantnom konvejeru pojavljuje se prva, pa ostali iz grupe čestitaju na sretnom događaju. Čeka nas lokalni vodič, ljubazni tamnoputi čovječuljak od šezdesetak godina, s jakim orijentalnim crtama lica. Ne usuđujem se pitati, ali sigurno ima japanske krvi, jer Japanaca (nakon Brazila), ima najviše baš u Perúu, oko 100 tisuća. Uostalom, vodič sliči na Nippon Peruanca i bivšeg predsjednika Fujimorija, koji je zbog korupcije i zloupotrebe vlasti završio s presudom od 6 godina zatvora, unatoč skrivanju u pradomovini, Japanu. Eh, Balkane moj! Do kada će naše diktatore spašavati smrt, biologija i ostale olakotne okolnosti?? Vozimo se pored luke Callao, koja ima status i položaj sličan Pireu/Ateni. Pravi je lučki grad od dizalica i vatrenih ulica. Po dolasku u hotel na lokalnoj televiziji gledam skoro uživo prijenos crne kronike s epilogom - ubijen policajac, drugi ranjen, u okršaju s lučkom mafijom. Slike izbušenih auta, rupe dovoljno velike za slonovski kalibar. Brrr! Neće nam biti ništa, turisti su svugdje dobrodošli! Doduše, do prije nekoliko godina, Lima je bila opasan i nesiguran grad, a večernja šetnja mračnijim ulicama opasna kao mahanje novčanikom u favelama Rio de Janeira. Onda je policijska država uzela stvar u svoje ruke, pa je sad opasno tek s lažnim taksijima, koji te jeftino prevezu, istovare u nekoj slijepoj ulici i... Ostavljamo jakne i ostalu zimsku odjeću u kojoj smo doputovali, oblačimo majice kratkih rukava i krećemo iz hotela Nuevo Mundo Lima u obilazak obližnje bogataške četvrti grada - Miraflores. Sve je čisto, umiveno, samo su ulice pomalo prašnjave. U Limi nikad ne pada kiša, vodič kaže da je zadnja pala prije 7 godina. Vjerujem mu, jer svi na ulicama izgledaju pomalo dehidrirano. Kupujemo vodu, jeftina je, samo 1 sol (malo više od kune i pol). U hotelu su lopovi na vodu u minibaru istaknuli cijenu - 2,5 dolara! Ladrones! Odlučujem otići sam do obale. Kažu da od Mirafloresa nije daleko i zaista- 10 minuta vožnje taksijem i već smo na obali. Grad doslovce visi na rubu provalije od pedesetak metara, a obala je kao nožem usječena ispod litice od naslaga stvrdnutog pijeska i šljunka. - Zar se ne bojite odrona?- pitam čuvare plaže, a onda mi sine da nema kiša, niti opasnosti. Sasvim na rubu lijepo uređeno šetalište s cvijećem u cvatu, nizovi hotela i restorana sa staklenim terasama i pogledom. Za ručak ne štedim- naručujem jumbo shrimps Miami style,ogromne škampe s ljutim umakom i coca-colu za 12 dolara. When in Rome... Zanimljivo, ali coca-cola je prvobitno sadržavala koku, a onda prešla na ove šećerlema-recepte. Također, i prvobitna boja bila je prirodna, zelena, kao lišće koke. Baš kao današnje nacionalno piće Inca-Kola. Da, dobro ste pročitali, nije Inka-Cola, kako bi bilo logično, već su marketinškim trikom C i K zamijenili mjesta. Naime, Inke nisu poznavali pismo, unatoč superiornosti nad ostalim domorodačkim - da ne kažem, indijanskim - narodima ovih krajeva. Njihov su (iz)govor Kechua indijanci, koji i danas čine većinu stanovništva, prvobitno čuli kao jako izraženo K, pa su ga tako i pisali. Dakle, Inka, a ne Inca; Kusko (ili Qosko), a ne Cusco... Konkvistadori, pa ostali Španjolci i na kraju, globalizacija... Konačni osvajač je CocaCola Inc., koja je jeftino kupila domaću Inka-Kolu i sad je trži onima, koji se uporno opiru smeđem zaslađenom govnu, čiji sam i sam ovisnik. Ali, zastranio sam, a baš sam krenuo pričati o Limi, ogromnom gradu na rubu Pacifika, gdje stavite prst u vodu i već ste spojeni s Japanom i Kinom. Obala je od crnog, vulkanskog stijenja,a sasvim uz vodu su savršeni kamenčići, okrugli od nesmiljenih valova. Pravi raj za surfere! Gledam ih kako u desetinama, kao ogromni, crni galebovi, leže na daskama za surfanje i čekaju prave valove. Ostatak posjetilaca plaže su roditelji s djecom, tinejdžeri i sredovječne žene, koji se sunčaju. Hrabriji se povremeno približe vodi da namoče noge, samo-treba biti spretan i hitar! Krivo sam izračunao brzinu povlačenja valova i već sljedeći trenutak zapljusnulo me do koljena i smočilo hlače! Nije baš toplo, ali nema veze. Svlačim se i hrabro bacam u valove. Jedan sam od rijetkih plivača i skoro mi je neugodno bez daske za surfanje, jer tu nitko ne pliva. Sušim se na vulkanskoj stijeni i promatram surfere. Eh, da imamo vremena... Popodne odlazimo u razgledanje jednog od dva najpoznatija muzeja u Limi - Muzej zlata. Naravno, kao i sve što vrijedi, u privatnom je vlasništvu s više od 8.000 vrijednih zlatnih izložaka naroda Inka, Chavin, Mochica, Chimu i Nazca iz predkolumbovskog perioda. Oko muzeja je sve u cvatu. U muzeju je i ogromna zbirka oružja iz cijelog svijeta, uključujući i fascinantnu kolekciju samurajskih mačeva i čega sve ne. Ipak, ne dijelimo očaranost oružjem sa osnivačem muzeja, pa nastavljamo razgledanje glavnog grada. Posjećujemo predsjedničku palaču, pred kojom stražare u borbenom vozilu s mitraljezom na kupoli. Oklopno vozilo s vodenim topom je iza palače, za rezervu valjda. Samo da Bandić i Sanader ne saznaju za ove modele! Ljudi na ulicama Lime izgledaju pristupačno i simpatično. Neke pitam za povratak do hotela. Nemaju pojma, pitaju u kojem je to distriktu, jer Lima ih ima puno i previše za zapamtiti, čak i domaćima. Čak niti taksist ne zna naći put (kasnije sam doznao da je trebalo reći San Ysidro), pa nas vozi naokolo. Navečer idemo u šetnju do Glavnog trga (Plaza Mayor). Lima je i tu izuzetak, jer svi ostali gradovi Perúa imaju glavni trg istog, pregnantnog naziva - Plaza de Armas, Trg oružja. Vozimo se minibusom do hotela, a na svakom raskrižju vidim zanimljiva lica. Još samo da čistač počisti za nama, pa u krpe. Pred nama je put u Cusco, staru prijestolnicu Inka, u srcu Anda, na prosječnoj nadmorskoj visini od 3.850 metara. Treba se naspavati! U sljedećem nastavku : Cusco |
Ostalo mi je još samo šest mjeseci života! Dobro, možda malo više, ali ponašam se, kao da ću već sutra otegnuti papke, pa križam s liste prioriteta jednu po jednu stavku. Moja okolina misli da se radi o krizi srednjih godina, a ja znam da je u pitanju glad za novim horizontima. Sad je na redu Južna hemisfera, donja polovica Zemljine kugle. - Zašto baš Perú? Samo kratko, u par riječi - pita moj blazirani poznanik, nemajući strpljenja za epska objašnjenja. - Ande, Inke, Titikaka, ljame i tupamarosi ! - dajem nakraću dijagnozu. Čuo je za ljame, kaže. Dobra vuna! On je istaknuti član HDZ-a, pa mu objašnjavam da ja, kao prononsirani ljevičar, idem novim putevima revolucije: prvo sam išao na Kubu, pa u Vietnam, a sad u posjet zemlji maoističkog pokreta Sendero Luminoso. Tupamarosi forever! Iz Hrvatske nije baš jednostavno doći do Južne Amerike: iz Zagreba letimo za Zurich, a zatim presjedamo do Madrida, odakle kreće najveći broj letova za Latinsku Ameriku. Tako barem glasi slogan najgore aviokompanije na svijetu, španjolske Iberia. Kod njih sve kasni, upravo štrajkaju kontrolori leta, pa zajedljivo komentiram kako će avione sigurno navoditi pomoćni radnici na utovaru prtljage. Zloguko proročanstvo, jer su mi odmah putem zagubili kovčeg. Navodno će me dočekati na konačnom odredištu. Samo, pitanje je- kojem? Kao šlag na tortu, Iberia nam za bljutavi obrok u avionu traži lovu! Deset eura za šugavi sendvič, tko nema gotovinu, može i na karticu. Sredovječne stjuardese vješto guraju pod nos aparate za peglanje kartica i zdrave pameti. ˇIberia, vete a la mierda! Hajde, barem ćemo letjeti kraće, tek šest sati. Točnije, toliko pokazuju satovi, jer letimo u pravcu suprotnom od vrtnje Zemlje. Sjedišta u Airbusu 747-300 su, avaj, od iskrzane tkanine umjesto kožnih, a prozorska sjedišta, po dva u paru sa svake strane aviona, odavno rasprodana. Sjedamo u uska, nagurana, središnja sjedala za stoku sitnog zuba, dok business klasa zvrji poluprazna. Dva filma i dva obroka kasnije, vidim kroz prozore obrise Anda. Stotine nazubljenih planina, nastalih brojnim tektonskim poremećajima i potresima, koji i dan-danas svakodnevno podrhtavaju Peruom, uglavnom su zeleni do samih vrhova. Između njih se smjestilo stotine dolina, uvala, klanaca i kanjona. Kao pošumljena Mjesečeva površina, ili Venera kakvom je ponekad zamišljam! Svuda između planina vijugaju prljavožute rijeke, od kojih većina pripada slivu Amazone, a dok jumbo jet gubi visinu, pomalo razaznajem i blještave, srebrne vodopade. Još malo, pa ćemo dostići obalu Pacifičkog oceana, na kojem leži glavni grad Lima. Službene statistike vode ga kao grad od 8 milijuna, ali postoje slumovi i 4 milijuna nevidljivih, koji žive na rubu grada i civilizacije. Popunjavamo imigracijski listić. Stjuardese upozoravaju, da ga dobro čuvamo, jer bez njega nema izlaska iz zemlje. Dočekuje nas vrelina i pritisak zraka na izlasku iz aerodromske zgrade. Tu, na Južnoj hemiferi, upravo počinje ljeto. U sljedećem nastavku: Lima |