Nakon par dana privikavanja na 3,8 km nadmorske visine i pretraživanja ulica Cusca, voze nas busom na bliža i manje blizu arheološka nalazišta iz vremena Inka.
Svaki dan ustajemo i poslije doručka i čaja od koke, krećemo prema gradićima u regiji Cusca: Poroy, Cachimayo, Chinchero, Urubamba, Ollantaytambo... Ovaj zadnji jedva smo naučili izgovoriti u jednom dahu- trik je razbiti naziv na 3 sloga (Ojan/taj/tambo).
U Svetoj dolini Inka (Valle sagrado) nalazišta su na svakom koraku. Počinjemo od najbližih: ostaci hramova u Tambo Machay, slijedi Quengo s podzemnim galerijama, Puca Pucara izvore i Princezina kupališta (3740 m n.m.), kao i obrambenu tvrđavu Saqsaywaman (stranci krivo navode kao Sacsahuaman). Lokalni vodiči daju zanimljivu natuknicu, kažu: "Pomislite na sexy woman' i skoro da ste pogodili naziv lokaliteta!"
Puzzle-gradnja uz pomoć ogromnih kamenih blokova, savršeno izrezanih i bez ikakvih vidljivih razmaka, kao niti ikakvog vezivnog materijala, svjedoče o još jednoj (od brojnih) poveznica između arhitekture Inka i starih Egipćana, na primjer. Kao i kod egipatskih piramida, i ovdje su kameni blokovi ogromni, neki teški i do 100 tona, savršeno upasani i priljubljeni i dan-danas.
Inke su poštivale vodu, kao i ostale elemente Zemlje (i neba). Princezine kupke nisu bile za obične domoroce, već samo za plavu krv. Prigodno, zid uz kupalište ima ugrađene kamene niše za mumije, koje su nakon mumifikacije stavljali u sjedeći, zgrčeni položaj, kao kod prirodnog rađanja. Vraćanje u drugi, novi život?
Još par klanaca i gudura, pa stižemo u živopisno mjestašce Pisac u kojem, začudo, nema pisaca uopće! Ali ima šarena indijanska tržnica, ispod ogromnog stabla koje naktriljuje cijeli trg, smješten ispod još jednog moćnog planinskog vrha. Prelazimo željezni mjest preko divlje i mutne rijeke, razgledamo štandove s turističkim mamcima (vuna, koža, suveniri, svirale, sve pod montažnim nadrstrešnicama od grana i prljavog najlona). Mom suputniku Bojanu je dosadno, pa idemo uskim uličicama visoko u brdo, do mrtvačnice i groblja. Mnogi od grobova imaju živopisne aranžmane od cvijeća i kičastih malenih oltara za Djevicu. Možda su iskusnijem oku vidljiva i indijanska obilježja osim katoličkih, ali ja ih ne vidim. Ionako skoro svaka kuća na krovu ima maleni križ i keramičkog bika za sreću. Viva toro!
Na pola puta do Ollantaytamba je Chinchero, prljavo indijansko mjestašce, ogrezlo u blatu prečestih kiša. Poznato je po najvećem platou na kojem su se okupljala plemena Inka odasvud, na velikim sajmenim i religiozno-obrednim okupljanjima. Danas su iz tog vremena ostali samo platoi i podziđa, slična dalmatinskim terasama i prekrasan pogled. Dolaskom konkvistadora, pa kasnije španjolskih upravitelja, domoroci su bili prisiljeni na tom simboličnom platou srušiti postojeće građevine Inka, te sagraditi na njihovim temeljima katoličku crkvu. Julio Iglesias, kao ljigavi pojam svega španjolskog što ne volim (iako puno toga i volim) se, na primjer preziva Crkvenac (Iglesia=crkva), pada mi prvi na pamet, dok ulazim u ckrvu, simbol španjolskog pokoravanja. Unutrašnjost crkve prekrasno su oslikali indijanski umjetnici, ali ključni su oltar i mural, koji prikazuju bijelog anđela/sveca, kako kopljem probada klečećeg Inku. Tom odvratnom idolu/simbolu stoljeća vladavine dala su legitimitet, pa danas tamnopute Quechue pobožno mole i ispod tog "herojskog" sveca. Brzo izlazim iz Tame na Svjetlo, vani je mlaka kišica, a zvona i procesija najavljuju još jednu crkvenu svetkovinu. Ipak, Chinchero je najpoznatiji po izvornoj tržnici, na kojoj nije uobičajena turistička ponuda, već Indijanci prvenstveno trguju jedni s drugima. Prodaje se svježa riječna riba, povrće i voće, kukuruz i sjemenje. Dobar dio tržnice obični je najlon na blatnoj zemlji, obrubljen betonom i natkriven drvenim šibama. Naravno, tu su i džemperi od alpake i ljame, višestruko su jefiniji nego u Cuscu. Kupujem jedan za pedesetak kuna i dvije panove frulice. Prodavač i ja naizmjence probamo ustima po istim frulama, dok tražim jednu koja najbolje svira.
Nažalost, slike s Chinchero tržnice nisu moje ('posudio' s neta) jer je kišilo, a ja sam imao zauzete ruke šopingom, kamerom i još koječime :)
Još nam ostaje Ollantaytambo, sa super-uskim kamenim uličicama uz čije rubove, umjesto pločnika, prolaze kameni kanalčići za kiše i nabujale potoke koji se slijevaju odasvud. Ispod grada nekoliko klanaca otkriva udolinu u kojoj se Ollantaytambo smjestio, a iznad gradića dominiraju ostaci hrama Sunca, nazvani po proscu kraljeve kćeri, poglavici Ollantu.
S najviše platforme hrama stvarno je blizu, bliže Sunce, pogledajte:
Stvarno je sve u životu stvar vizure i skučenog/proširenog horizonta! Uz pomoć koke, raširenih srca i očiju (ali ne i zjenica!), upijamo sve, bez trunke umora u nogama ili plućima. Ko-ko-ko-kokolo moj!
Sunce u suptropskom pojasu brzo zalazi, pa se spremamo na povratak u Cusco. Još samo preko Urubambe, koja je ovdje smirena i ne divlja. Još ne!
U sljedećem nastavku: Machu Picchu
|
