“Danas je Dan Republike
i stara kaže
‘Dragane, šuti!
Skrati jezik,
mogu te čuti…’ ”
Iz oker žutog fiće treštala je glazba, himnična i svečana koliko to samo ove smiješne riječi mogu biti danas, 29.11.2005.
Sažaljivo sam pogledao prema poluraspadnutom autiću i faci za volanom. Jebate, kakvih sve pacijenata ima! Ti jugonostalgičari i njihovo ‘Zabranjeno pušenje’, njihove jadikovke za represivnom tamnicom hrvatskog naroda. Znam ih, sve su to Srbi, nekadašnji direktori koji su drmali državnim poduzećima, bivši milicajci koji se ne mogu pomiriti da je danas sve hrvacko, Hrvacko pače! Kod tih pedera iz auta nećeš čut našu poštenu hrvacku stvar, ne pjeva vilu Velebita, Ustani bane, a o Thompsonu i Škori da i ne govorim. Ma, više vjerujem i Srbinu, koji sluša Cecu, nego li ovim našim tobožnjim Hrvatima, a slušaju ‘Pušenje’ i ‘Dan republike’. Sikter, stoko! Naime, kaj (kako bi rekao jedini SDP-ovac kojem vjerujem, naš čovjek gradonačelnik Bandić)!
Prvo i prvo, kako se ti gadovi nisu mogli lijepo obogatit, k’o ti i ja, na primjeru primjera, nego ostat golje ka šta su se i rodili? To mi nije jasno. Falabogu i svetome Anti, konačno je doš’o kapitalizam, privatna inicijativa i naravski da sam se obogatio. I ja i ti i svaki pošteni domoljubni i državotvorni Hrvat!
I sami komunisti, liberali i ljevičari (a nakupilo se tog smeća u našoj preliberalnoj vječnoj i jedinoj Hrvackoj) kažu da je država bogata, kad su pojedinci bogati. Pa, šta je tu nejasno? Sveta je dužnost svakog Hrvata obogatit se i učinit nam jedinu i vječnu Hrvacku bogatom, ko što je rek’o i na svom primjeru vrijedno radio precjednik svih Hrvata profesor doktor pokoj mu duši Franjo Tuđman! A jadan li je, u grobu se okreće ovih dana! Unuka mu potiralo, otelo krvavo stečenu banku, a sad je jadno dijete u mrskoj mu Srbiji, na tajnom zadatku podrivanja Srba iznutra. Kćer mu povlače po sudovima, sinove mu razbacalo od nemila do nedraga, ženu povlače po kolumnama. Jadno je to, rođo moj, al jebiga, demokracija i pravna država, pa lanut i promolit glave iz mišjih rupa sad svi smiju.
Krenuo sam sa Sljemena u grad, kupit svježeg kruva kod Arbanasa. Jedino mi je njegov dobar, a peče ga ko moja majka nekad pod pekom. Na ulazu u pekaru, okrzne me prosjakinja i zamaže mi kožnjak. Okrenem se da joj jebem majku, kad ono – moja bivša učiteljica iz večernje škole.
- Faljen Isus! – velim joj, ne zamjerajući što me nagazi na vratima. Pogledala me čudnim pogledom i provocirajući uzvratila: - Sretan vam Dan republike! Prodavačica je za njom vikala ‘gospođo, evo našla sam starog kruha za vašeg psa’, ali se uča nije osvrtala. Izgledala je, kao da joj je neugodno. Issa ti, pa nije sramota prosit i jest odbačeni kruh iz reciklaže! Mislim, ako si cigo. Bolje nego da kradeš od poštena svijeta! Nego, uča bi se trebala sramit, šta se u svojih šezdesetipet u guzici nije pameti dozvala, štedila nešto od profesorske plaće, a ne da danas prosjači. Jugonostalgičarka! A jadna! U mojemu su džipu dobermani divljački lajali kroz staklo na prolaznike, koji su mi oko limenog ljubimca hodali obilazeći široko, psujući što sam se na pločnik parkirao. A gdje ću, bogati! Pa ovaj je humvee ekstra širok i velik - gdje nać’ parkirno mjesto za njega! Možda pred Saborom, ali tamo nema dobra kruva blizu.
Kod kladionice je isto veliki red, ali gospođa me pozna, pa me zove preko reda. – Stalna mušterija, moram ga uzeti! – ispričava se jadna penzićima i školarcima koji čekaju i uzima mojih desetak tiketa. Kladim se na sitno, po ‘iljadu-dvije kuna naših hrvackih. Više im ja donesem prometa, nego sav ovaj jad i bijeda u dugačkom redu na hrpi. Klade se na sitno, a sanjaju o milijunima. Pa gdje toga ima, bogati! Čujem na pola uha, kako jedan od penzića priča drugom, kako je u nekom kontejneru pronašao kilu salame, a na Kvatriću salate i kupusa za dva ručka. Pa u kakvoj to zemlji živimo, gdje ljudi škrtare na hrani i jedu iz kontejnera, a ovamo se kockaju? Pad morala, brale moj, totalni.
Na putu kući, dvajest me crvenih semafora zateklo. Srećom, imao sam rotirku u bunkeru i propusnicu od Ministarstva obrane, pa sam lijepo proš’o bez čekanja. Da im jebem mater komunističku.
Ovo je sigurno u čast tog njihovog nikad prežaljenog grba, šest baklji i Dana republike! Gdje god se okreneš,vreba nostalgičarska zavjera.
U paklu gorili dabogda!Oznake: Dan Republike
|
