Vrhunac svih vrhunaca Južne Amerike, pa time i Perua, predstavlja planinski vrh Machu Picchu , koji sa s nepunih 2,5 km visine i nije najviši, naročito u odnosu na prosječnu nadmorsku visinu od 3,8 km u andskom distriktu Cusco. Vozimo se busom do Ollantaytamba, a odatle panoramskim, uskotračnim vlakom prema Aguas Calientes, gdje se nalazi najzanimljivije nalazište i vrhunac našeg putovanja u Peru.
Prije ukrcavanja samo da popijemo kavu u kafiću:
a onda na željezničku stanicu:
Zasluge za 'pronalazak' Izgubljenog grada Inka pripale su 1911. američkom arheologu-amateru Hiramu Binghamu. On je u Južnoj Americi boravio na nekom kongresu u Čileu, vraćao se preko Perua i od lokalnih stanovnika čuo o Zaboravljenom gradu Inka, kojeg konkvistadori nikada nisu otkrili. Legenda kaže, da je lokalnom vodiču plaćao tek dolar na dan. Nakon fascinantnog otkrića vratio se u Ameriku, dobio sponzorstvo Yalea i National Geographica, pa se sljedeće 3 godine bavio Izgubljenim gradom, pokupio slavu i vrijedne artefakte, te zauvijek u povijest upisao svoje ime- Danas se u Peruu po njemu zove željeznica, autobusna linija i autoput. Zanimljivo, ali tek nedavno su Amerikanci i sveučilište Yale vratili dio od 40.000 odnešenenih artefakta i mumija, opljačkanih iz Machu Picchua.
Još jedna kontroverza prati njegovo 'otkriće'- slično kao i s Kolumbom, i za Machu Picchu su izgleda i prije njega znali, jer su u blizini živjeli strani misionari, a pronađeni su i grafiti sa imenima ranijih posjetitelja. Svejedno, Binghamu se ne može poreći zasluga za svjetsku popularizaciju i konačni status Izgubljenog grada Inka, kao najvećeg i najvažnijeg arheološkog nalazišta, danas najveću atrakciju Južne Amerike.
Već 1924. peruanska je vlada izgradila je željezničku prugu do mjesta Aguas Calientes, a odatle do skrivenog grada Inka ima tek par sati hoda. Danas na ovoj liniji voze luksuzni panoramski vlakovi uz tok divlje Urubambe i kroz gustu vegetaciju, u prosjeku 40 km na sat, pa taj sat i pol vožnje uistinu predstavlja atrakciju samu po sebi. Povremeno, na zavojima rijeka, gdje se sijeku malene udoline, vlak staje, a osoblje vlaka ručno prebacuje skretnicu. Zatim nailazi vlak iz suprotnog smjera, a turisti (jer samo se oni ovim vlakovima i voze) mašu jedni drugima i slikaju se za uspomenu.
Pruga prati rijeku Urubambu, koja se polako zahuktava, a brzaci su sve fascinantniji.
Izlazimo u Aguas Calientes. Kako mu ime kaže, ovdje su termalni izvori s vrelom vodom. U jednoj od brdskih uličica primjećujemo i natpis za iznajmljivanje ručnika i kupaćih kostima!!! Vjerojatno je bogatstvo imati vlastite kupaće, prosuđujem po sebi, jer ni sam ih tu nemam, pa ništa od testiranja termi u Andama.
Mjestašce se smjestilo u podnožju poznatih vrhova, a naš butik-hotel Inkaterra je razbacan u više minijaturnih, savršeno uređenih bungalova, s obje stane željezničkih tračnica. Dočekuje nas tradicionalni koktel pisco, večera i smještaj u egzotičnim kućicama. Ujutro doručak uz cvrkut brojnih ptica, pa minibus, kojim se dvadesetak minuta prstenastim krugovima penjemo prema ulasku na arheološko nalazište. Machu Picchu je, konačno, na dohvat ruke! Još samo da se popnemo iznad magle.
A onda, prizor sa razglednica, iz putopisnih i povijesnih knjiga:
Ništa čovjeka ne može pripremiti na doživljaj vlastitih osjeta, kad se jednom nađe na platou, odakle puca pogled na Zabranjeni, izgubljeni grad Inka. Samo je stotinjak kilometara udaljen od glavnog grada, kasnije i španjolske utvrde Cusco. Brojne su teorije zašto grad, sagrađen u 15.stoljeću, na vrhuncu moći Inka, u više od 4 stoljeća nisu pronašli. Ne radi se o najvišim vrhovima, niti posebno nepristupačnom terenu. Možda se grad skrivao od znatiželjnih očiju stranaca pomoću prirodnih sila, koje su oduvijek bile na strani domorodaca? Magle i kiše dugo su zaklanjale Machu Picchu od grabežljivih pogleda i ruku stranaca. A kad su oni konačno došli, bili su toliko fascinirani ljepotom i netaknutošću grada i prirode, da su ga uglavnom štitili. Danas je Machu Picchu UNESCO-va zaštićena "baština čovječanstva", a ogromni broj turista iz cijelog svijeta donosi lijepu zaradu vladi Perua. Ipak, pola milijuna posjetitelja godišnje mora ostaviti štetne posljedice, pa se navodno razmišlja i o ograničavanju posjeta ovom fascinantnom arheološkom nalazištu.
Inke su bile majstori gradnje pomoću suhih kamenih blokova, bez ikakvog vezivnog tkiva. To je bilo nužno, jer su Peruom oduvijek, sve do današnjih dana, često drmali razorni potresi. Od pacifičke obale Kalifornije s vrha Sjeverne, pa do krajnjeg juga Južne Amerike, tektonske ploče se ovdje neprestano pomjeraju. Kažu da je lani u Peruu bio gadan zemljotres, a svaka današnja moderna građevina ima zakonski obavezno sigurno mjesto od potresa. U 15.stoljeću, Inke su se od potresa osiguravale savršeno rezanim i uklopljenim masivnim kamenim blokovima, ali i oblikom rezanja kamena - u trapezoid, koji se sužava prema gore, pa je građevina rasla u obliku tupih piramida. Tako se osiguravala veća stabilnost kod podrhtavanja tla.
Sveti grad Inka sastoji se od 140 građevina za svetišta, svećenstvo i kraljevsku obitelj, te ostale stanovnike grada. Naravno, Hram Sunca i svetišta posvećena ovom najvišem božanstvu dominiraju gradom. Tu su i sveti izvori, veliki broj kamenih fontana povezanih kanalima, parkovi, platoi, ceremonijalne i obredne građevine, žrtvenici.... Nažalost, Inke nisu poznavale pismo, pa nema zapisa. O vremenu i načinu života svjedoče samo građevine, iznenađujuće dobro očuvane. Nekima samo fali krov, prozori i vrata, da bi se vratili u funkciju. Ovaj Unescov grad-spomenik zaslužuje zaštitu, a možda i obnavljanje nekih svojih prvobitnih funkcija. Ja bih tu rado gledao prinošenje ljudskih žrtvi bogovima Prirode, recimo, najgorih političara današnjeg čovječanstva, krivih za patnje i stradanja milijuna. Burning bush, kakav bi to biblijski prizor bio!
Ovdje je priroda zaprepašćujuće lijepa i toliko uklopljena u Sveti grad Inka (ili je obrnuto?), da ostajem fasciniran gdje god pogledam. Sve oduzima dah - građevine, priroda, planinsko-prašumska vegetacija (divlje orhideje na svakom koraku), biljni i životinjski svijet. Ako su ljame i alpake, koje pasu u blizini arheoloških nalazišta, odličan trik muzejskih vlasti, činčile koje posvuda žive oko kamenih gromada prekrasni su prirodni ukrasi.
A za žene i dame, najljepši ukrasi (ljame, alpake i činčile), fino šivani i za ukras zimi:
(ljame)
(činčile)
(i alpake-za cure i snajke)
Nažalost, ogranizatori su za grupu predvidjeli ručak u podnožju, restoran se zatvara, brzo, brzo, idemo, idemo... Kad ćemo i kako se popeti na drugi, javnosti skoro nepoznat vrh, Wayna Picchu? Sutra!
|
