Marketing
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú):Putovanje na Južnu hemisferu
Ostalo mi je još samo šest mjeseci života! Dobro, možda malo više, ali ponašam se, kao da ću već sutra otegnuti papke, pa križam s liste prioriteta jednu po jednu stavku. Moja okolina misli da se radi o krizi srednjih godina, a ja znam da je u pitanju glad za novim horizontima. Sad je na redu Južna hemisfera, donja polovica Zemljine kugle.
- Zašto baš Perú? Samo kratko, u par riječi - pita moj blazirani poznanik, nemajući strpljenja za epska objašnjenja.
- Ande, Inke, Titikaka, ljame i tupamarosi ! - dajem nakraću dijagnozu.
Čuo je za ljame, kaže. Dobra vuna! On je istaknuti član HDZ-a, pa mu objašnjavam da ja, kao prononsirani ljevičar, idem novim putevima revolucije: prvo sam išao na Kubu, pa u Vietnam, a sad u posjet zemlji maoističkog pokreta Sendero Luminoso.
Tupamarosi forever!
Iz Hrvatske nije baš jednostavno doći do Južne Amerike: iz Zagreba letimo za Zurich, a zatim presjedamo do Madrida, odakle kreće najveći broj letova za Latinsku Ameriku. Tako barem glasi slogan najgore aviokompanije na svijetu, španjolske Iberia. Kod njih sve kasni, upravo štrajkaju kontrolori leta, pa zajedljivo komentiram kako će avione sigurno navoditi pomoćni radnici na utovaru prtljage. Zloguko proročanstvo, jer su mi odmah putem zagubili kovčeg. Navodno će me dočekati na konačnom odredištu. Samo, pitanje je- kojem? Kao šlag na tortu, Iberia nam za bljutavi obrok u avionu traži lovu! Deset eura za šugavi sendvič, tko nema gotovinu, može i na karticu. Sredovječne stjuardese vješto guraju pod nos aparate za peglanje kartica i zdrave pameti. ˇIberia, vete a la mierda! Hajde, barem ćemo letjeti kraće, tek šest sati. Točnije, toliko pokazuju satovi, jer letimo u pravcu suprotnom od vrtnje Zemlje. Sjedišta u Airbusu 747-300 su, avaj, od iskrzane tkanine umjesto kožnih, a prozorska sjedišta, po dva u paru sa svake strane aviona, odavno rasprodana. Sjedamo u uska, nagurana, središnja sjedala za stoku sitnog zuba, dok business klasa zvrji poluprazna.
Dva filma i dva obroka kasnije, vidim kroz prozore obrise Anda. Stotine nazubljenih planina, nastalih brojnim tektonskim poremećajima i potresima, koji i dan-danas svakodnevno podrhtavaju Peruom, uglavnom su zeleni do samih vrhova. Između njih se smjestilo stotine dolina, uvala, klanaca i kanjona. Kao pošumljena Mjesečeva površina, ili Venera kakvom je ponekad zamišljam!
Svuda između planina vijugaju prljavožute rijeke, od kojih većina pripada slivu Amazone, a dok jumbo jet gubi visinu, pomalo razaznajem i blještave, srebrne vodopade. Još malo, pa ćemo dostići obalu Pacifičkog oceana, na kojem leži glavni grad Lima. Službene statistike vode ga kao grad od 8 milijuna, ali postoje slumovi i 4 milijuna nevidljivih, koji žive na rubu grada i civilizacije.
Popunjavamo imigracijski listić. Stjuardese upozoravaju, da ga dobro čuvamo, jer bez njega nema izlaska iz zemlje. Dočekuje nas vrelina i pritisak zraka na izlasku iz aerodromske zgrade. Tu, na Južnoj hemiferi, upravo počinje ljeto.
U sljedećem nastavku: Lima
Post je objavljen 12.01.2009. u 17:59 sati.