Kunem se, da moja sjećanja sežu do dana mojeg rođenja. I sad jasno vidim majku, kako me rađa u sjeni kaktusa, na kilometar od kuće. Dok je skupljala suho granje, ulovili su je trudovi. Kleknula je, a raspucala je zemlja progutala puknuti vodenjak. Bilo je uzaludno dozivati pomoć - kilometrima unaokolo nije bilo žive duše. Majka je zubima pregrizla pupkovinu i zakopala je duboko u korijenje kaktusa. Nisam plakala. Bile smo obje šutljive i sretne, a ja sam pod prstima osjećala grubu tkaninu šarenog ponča. Noć se šunjala sa obronaka Sierra Madre i morale smo se požuriti, prije nego planinski jaguari nanjuše trag.
I dan-danas, baš svake godine, vraćam se u hlad kaktusa, na mjesto svojeg rođenja. Stanem uz grob svoje pupčane vrpce, koje me veže za ovu raspuklu, crvenu zemlju. Kleknem i šutim desetak minuta, slaveći svoj rođendan. Pod prstima osjećam povezanost sa duhovima predaka krajnjeg juga Meksika. Moja je baka iz susjedne Gvatemale došla u Tlaxiaco u Oaxaci i tu ostala. Indijanska su plemena Zapotec i Mixtec, a poslije i Azteca, ostavila traga u njezinim i mojim genima. Vidi se to na mojem licu mješanke, na tamnoj koži i kao ugljen crnoj kosi, spletenoj u starinske pletenice. Od nje sam naslijedila i široka, spuštena stopala, kojima čvrsto stojim na zemlji, dok stojeći uz štednjak pravim paellu. Baka Mercedes spravlja je na otvorenoj vatri od riže, u ravnoj, širokoj tavi. U nju stavi domaće, svinjske kobasice i meso divljeg zeca, a za blagdane obavezno riječne račiće.
Kao malenu djevojčicu, privlačila su me prostranstva. O njima sam slušala od oca, koji je putovao s cirkusom po cijelom Meksiku. Željela sam, baš kao i on, postati artistica na trapezu, putovati i vidjeti mora i oceane.
Baka Mercedes nije se protivila, samo bi me pored ognjišta zagrlila i rekla – Nauči prvo sve o mojim ljekovitim travama i onda si spremna za svijet!
Bila je iscjeliteljica, sa svojim napicima, šamanskim ritualima i svetim figuricama od kaširanog papira, koje je bojala rukom. Napravila bi lik neke životinje, palcem i kažiprstom nanijela glinu i boju na onaj dio tijela životinje, gdje je bolest ili ozljeda spavala u bolesniku kojeg liječi. Mrmljala bi na mješavini jezika Zapoteca, a molitve su bile usmjerene bogu kiše Cociju. Usput bi se pomolila i aztečkom bogu Tlalocu. – Da budemo sigurni! - šeretski bi mi namignula i štipnula me za obraz. Pred mojim roditeljima, strogim katolicima, nije bogohulila indijanskim božanstvima. Baka Mercedes je, baš kao i ja, jednom nogom bila čvrsto u sadašnjosti.
Odlutala sam, ali se vraćam u sadašnjost. I ove godine stojim pod kaktusom mojeg rođenja. Muža i djecu ovdje nikad ne dovodim. Oni znaju da se moram pokloniti sjenama - tek onda sam mirna i posvećena samo njima, cijelu sljedeću godinu. Nitko ne vidi, nitko ne zna, da svake godine uz svoju zakopanu pupčanu vrpcu i sama nešto zakopam. Iz malenog zavežljaja izvadim staklene bočice, uz korijen kaktusa razgrnem prašinu i zabodem nokte i vrhove prstiju duboko u zemlju. Kopam dovoljno duboko, da prsti budu krvavi, a glava usijana od sunca. Položim bočice u duboku rupu, promrmljam molitvu i stavim komadić neobrađenog tirkiza, da čuva zakopane duše. Kao podsjetnik, za svaku novu dušu stavljam prsten od srebra. Sad me gledate s podozrenjem, jer su mi prsti prepuni prstenja.
Počelo je nevino, kad sam bez bakine pomoći, prvi put sama otjerala zle duhove i spasila umirućeg sumještanina. Probali su sve, prije nego su došli kod Mercedes, jer na šamanske žene danas gledaju s podozrenjem. Misle, da je dovoljno žvakati peyote, malo halucinirati od meskalina. Drugi pregrizu crva iz plave agave i zaliju ga tekilom. Mercedes koristi mezcal samo za ispiranje rana. Šamanska mudrost, prenošena s koljena na koljeno, polako odumire, a ja sam zadnja u nizu. Moja djeca to ne razumiju, i naše bi znanje izumrlo, da nisam nešto poduzela. Morala sam.
Tajnu sam otkrila slučajno, dok sam s par žena iz sela tkala na razboju i pjevala naše ranchera pjesme. Stranac, koji je kupovao tepihe za veletrgovca i slao za Ciudad de Mejico, sjedio je postrance i zaneseno slušao našu pjesmu. Odjednom se počeo gušiti i srušio se, držeći se za srce. Srčana kap od zakrečenja žila, proglasio je lokalni je liječnik, ispisujući umrlicu. Iznenađenje je došlo te večeri, kad sam u otvorenom plamenu ugledala lice umrloga. U večernjoj izmaglici i odsjaju vatre stajao je između dva svijeta, živih i mrtvih i molio me, da mu pomognem prijeći. Na bilo koju stranu, preklinjao je. Bacila sam šaku osušenog bilja u plamen i započela pjesmu. Na kraju pjesme njegova je duša iz plamena prešla u staklenu bočicu, koju sam stavila uz ognjište. Sljedeći je logičan korak bio bočicu zakopati na meni najdraže mjesto – pod kaktus mojeg rođenja.
Odonda lutam svijetom. U početku sam nastupala s cirkusom, pa nastavila kao pjevačica na lokalnim seoskim zabavama. Pjevala sam po najzabitijim mjestima, gdje ljudi još čuvaju tradiciju i pjesme našeg kraja. Pjevam iz srca, osjećam energiju i magiju, kako struji iz mene i dotiče ljude u publici. Nekad se naše energije spoje, pa me poslije koncerta slijede, zbunjeni onim što sam u njima potaknula. Nekad nas osjećaji savladaju, zagrlimo se i zajedno plačemo od navale emocija, koje ne razumijemo. Moja baka Mercedes nije ni slutila da ću, umjesto njezinim ljekovitim travama i šamanskom molitvom, ljude liječiti pjesmom. Dotaknem nesretne i tužne, spojim naše energije i u njih pretačem životnu radost, povezanost sa zemljom. Putujem sve češće i u udaljene krajeve, gdje nema tamne gline, niti crvene zemlje mog kraja. Ljudi ne poznaju riječi, ali kroz melodiju osjete značenje i osjećaje. Odmah u publici osjetim nateže bolesnike, najtužnije ljude. Njih često pozovem da sjednu u prve redove. Dodirujem ih rukama, vrhom prsta prenesem kap ružine vode, koja liječi tugu. Grijem ih dahom kakaovca, čokolade, kuhane na otvorenim ognjištima Oaxace.
Putujem po svijetu, dolazim gdje god me pozovu. Najteže mi je u Europi, na krajnjem jugu. Tamo je jedan čudan kraj, Balkan mu je ime i sličan je našem Yucatanu. Tu ljudi boluju od najteže melankolije i nostalgije za davno prošlim vremenima. Njihove duše su nepremostiv problem. Njih ne smijem ostaviti u tijelima, jer trajno truju sebe i sve oko sebe. Šire smrtonosnu melankoliju. Najteže, neizlječive zagrlim, poljubim, dotaknem. Njihova izliječena tijela odlaze, nastavljaju živjeti. Ali na kraju koncerta, njihove duše su spremljene na sigurno u malenim, staklenim bočicama. Čekaju u mojem putnom kovčegu povratak u rodni kraj.
Čekaju dan, kad ću ih staviti da konačno otpočinu.
Da se smire pod mojim kaktusom.
Post je objavljen 25.05.2006. u 18:13 sati.