Boban je bolničar u Domu za starije i nemoćne i jako omiljen među starijim štićenicama. Nasuprot ženama, starčeki ga mrze, ogovaraju i zavide mu. Boban, naime, ima rijetku sreću da spužvicom pere ženice, koje završe u stacionaru na prvom katu. Kad su nemoćne, kad ne mogu same do kupaone, tu je Boban i njegova spužvica.
Mislim da je njegovu veliku tajnu prvi provalio onaj Francek, čiju su ženu odvezli u stacionar još prije zime. Nedostajala mu je njegova čangrizava žena, iako ga je svakodnevno mučila prepričavanjem sapunica, ogovaranjem baba s prvog kata (tamo su one kojima Centar za socijalni rad plaća smještaj, dakle, niškoristi koje su starost dočekale bez penzije, bez ikog svog i bez kučeta i mačeta). Odvezli su je zbog slomljenog kuka, a on je znao da se iz stacionara rijetko izlazi. Jedino prema vešeraju u podrumu Doma, gdje su na nosilima čekali mrtvozornika da ih odveze zauvijek.
Francek je jednom u muškom wc-u, dok je sat vremena u tišini sjedio na školjki i čekao da sena čaj konačno proradi, kroz otškrinuta vrata ugledao Bobana kako pere ruke, a zatim spušta bijele bolničke hlače i poravnava gaće. Bile su to žutošarene, ružne četvrtaste gaće s cvjetnim uzorkom, potpuno identične SpongeBobu, junaku iz crtića. Prepoznao je odmah tufnice na žutome; sin i snaha su ga vikendom iz Doma odvodili kući da se poigra s praunucima, a kod njih se SpužbaBob stalno vrti na televiziji. Malci imaju i SpongeBob igračku!
Boban je, istina, visok i zgodan, ljubazno se odnosi i prema muškima, ne samo ženama u Domu, ali Francek ga ne podnosi. Zna on dobro kako mu babe često stavljaju novac u džep bijelog mantila, a jednom je i svoju ulovio dok je tom zavodniku davala njegovu bombonijeru. Gad se samo smješkao i sve stavio u taj svoj džep, dubok kao najdublja spilja.
Zna on dobro, da se njegova baba još dobro drži. Ponekad bi mu došla u krevet, da joj zagrije noge, a onda bi i hladne ruke gurnula u njegovu pidžamu. Jednom su bili blizu da se i poigraju, baš kao u mladosti, ali ga je nešto gadno presjeklo, pa su odustali. Ali, grijao je i on ruke na njoj, među nogama i grudima, koje su bile joj sasvim feš i herclih. A sad je ruke grijao taj mladi dripac, koji je sa svojih četrdeset mogao imati koju bi god poželio u Domu. Pri tome su mu masno plaćale, da svoju spužvicu, i bogzna što još, malo duže zadrži na njima. Samo zbog toga Boban se nije dao iz Doma, kad mu je ravnateljica pronašla bolji posao u bolnici. Neće, pa neće! I još je tvrdio, da on stare ljude razumije i da se zato školovao za bolničara.
Barica s trećeg kata govorila je, doduše, da Boban spužvicom pere i rukama masira sve odreda, koja god se požali. Da ne traži novce i da baš svaku počasti ljubaznim osmijehom i razgovorom, a na svoje je oči vidjela kako neke babe zna pogladiti i po licu. Nije mu to uzela za zlo, posebno jer je i sama jednom kod njega došla na red, kad je lani bila nepokretna i završila u stacionaru. A što mu daju novce, to je njihova stvar!
Problem je, ipak, nastao kad je jednog jutra Barica naletjela na lokvicu pored kreveta svoje cimerice, koja je tu noć posebno ječala i jaukala. Večer prije, Barica je popila dvije tablete za spavanje i izvadila slušni aparat, mirno se okrenula na drugu stranu i glasno zahrkala. Ali ujutro, njezina je cimerica pjevala u krevetu, a lokva kod kreveta bila je sumnjivo velika.
Netko je bio u sobi dok sam spavala, možda i sa spužvicom, pomislila je Barica i zaobišla tu baricu u širokom luku, a onda je stala u nečije velike, kockaste, žutošarene gaće, okliznula se, koraknula unatrag u tu čudnu lokvu i pala svom dužinom pored kreveta.
Ne treba posebno spominjati da je završila u stacionaru. Samo, Boban taj dan nije došao na posao, a vijest o pronađenim gaćama, za koje su svi sumnjali da su gaće bolničara Bobana, cijelim se Domom raširila kao šumski požar.
Do podneva, ravnateljica je već suspendirala Bobana, a sva tri kata su brujala o SpužvaBobu i njegovim noćnim aktivnostima izvan radnog vremena.
Sad je Bobanova zamjena jedna bešćutna postarija sestra, koja svim štićenicima daje spužvicu u ruke da se sami operu! Onim nepokretnima šalje njihove sustanare da ih operu. Kaže da je to kršćanska dužnost nas, pokretnih.
Meni nije teško, samo kad prođem hodnikom pored sobe onog zločestog Franceka, dobijem strašnu želju da ga priupitam zašto u ormaru ima nekoliko velikih žutošarenih gaća na tufne, kakve nosi SpongeBob, kojeg i moja unučica rado gleda? Znam da ih on sam ne nosi, jer sam ga vidio puno puta kako oblači svoje duge, prljavobijele zimske gaće, koje ne bih dirao ni štapom.
Kako ga nije strah od Boga? Hoće li jednog dana velečasnom ispovijediti svoju strašnu tajnu? Moram to uskoro saznati, jer ni ja neću dugo, ni meni ne idu godine unatrag. A kad jednom završim u stacionaru, nepokretan i prepušten nekoj od opakih sestara na milost i nemilost, hoću li ikad, barem jednom, osjetiti tu nježnu žutu spužvicu na preponama, taj anđeoski dodir, kakav je, kažu, imao SpužvaBoban?
Oznake: Spužva Bob Skockani, starački dom, ljubav u doba umiranja
|
