Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/wall

Marketing

KAO BRUCE LEE


Izašao je iz noćnog bara potpuno trijezan.

U glavi mu je još bubnjalo od preglasne muzike i žamora desetaka nemuštih glasova. Usta su mu bila suha i stezalo ga je u grudima. Ni tu vani, u mračnom prolazu između dvije ulice, tjeskoba nije popuštala. Da barem pušim, pomislio je. Da nečim zabavim nemirne ruke.

Frustracija, koja se taložila tjednima, ključala mu je u venama i pulsirala u sljepoočnicama. Bezuspješno se pokušavao otresti kuckanja u glavi, zalazeći u sumnjive barove i noćne klubove s umornim plesačicama. Osjećao je, da nešto treba poduzeti. Čekao je neki znak.

Trojica mladića, koji su se iznenada stvorili pred njim, bila su također u potrazi za nečim. Osvrtali su se, gledajući u pravcu noćnog bara. Vrata na stražnjem izlazu, kroz koja je maločas izašao, nisu se više otvarala. Jedini zvuk dolazio je iz obližnjeg kontejnera za smeće, gdje su štakori razvlačili plastične vrećice s ostacima hrane. Na blijedom mjesečevom svjetlu prepoznao je jednoličnu, nemaštovitu uniformiranost skinheadsa. Obrijane glave, kožne jakne i čizme. U polumraku se čulo tiho zveckanje. Nije bio siguran, vade li lance ili zvuk dolazi od stupidnih ukrasa na jaknama.

- Halo, gospodine! Imate sitniša? Trebamo za telefon, - najbliži njemu podrugljivo mu se obratio.

Prišli su mu sasvim blizu, pa ih je sa zanimanjem osmotrio. Nije se bojao, dapače. Učinilo mu se, da mu to netko odgore šalje davno iščekivani znak. Bili bi tek golobradi mladići, s namještenom pozom grubijana, da nisu imali izvučene noževe, čije su oštrice lovile mjesečevo svjetlo i bacale sjenke na zid iza njega. Odlučio im je udovoljiti, pa je pomirljivo posegnuo za novčanikom.

– Evo, ovo bi trebalo biti dovoljno - rekao je, pružajući najbližem zgužvanu novčanicu.

-Stari, daj novčanik, da se ne mučimo sitnišem!

Nije im bilo do novca, ili barem ne samo do njega. Željeli su se malo i zabaviti. Znao je, da slijedi neizbježni sukob. Odjednom mu je bilo svejedno. Godinama je uspješno eskivirao fizičke sukobe i tučnjave, iako je poznavao vještine karatea. Ako ničemu drugome, godine treninga i natjecanja u regionalnoj ligi naučile su ga, da je nekad sukob nemoguće izbjeći.

- Ovo će loše završiti – meko se obratio najglasnijem od njih.

Okružili su ga kao psi u čoporu, dok je uzmicao prema zidu.

-Začepi, starkeljo!- zarežao je najmlađi.

Nije mu moglo biti više od šesnaestak godina. Ali, nož u njegovim rukama bio je od solidnog, njemačkog čelika i očito je već bio u ljudskom mesu. Klinac ga je vješto prebacivao iz ruke u ruku, pokušavajući ga zbuniti. Ili uplašiti, svejedno. Nisu znali, da su od svih noći izabrali najgoru da se iskale na njemu.

-Ako sam ja starkelja, tebi trebaju naočale!

Nije bio niti siguran, je li uzvratio tim vickastim komentarom. U svakom slučaju, zapanjilo ga je da ga smatraju starim. I u mraku se jasno vidjelo da mu je tek četrdeseta. Svejedno, zapeklo ga je što su ga nazvali starcem. Plašio ga je vlastiti osjećaj hladnokrvnog procjenjivanja situacije i odsustvo straha. Znao je otprije, da je to krajnji stadij agresije, u kojem obično padne krv.

Stajao je spuštenih ruku, očekujući prvi napad. Superiornost pred nezrelošću klinaca i njihovim noževima dovela ga je da radoznalo gleda izvan vlastitog tijela, odgore na sebe i skinheadse u primitivnom plesu nasilja. Bio je Neo iz Matrixa, koji zaustavlja metke u letu. Bio je replikant Roy iz Blade Runnera, koji se smije nesavršenosti ljudi, a ipak na njih gleda sa simpatijama i zavišću.

Kao u kompliciranom baletu, njegove su ruke parale zrakom, udarale grudni koš prvog napadača, a zatim, nastavljajući uzlaznu putanju, kidale grlo sljedećeg protivnika. Nije osjećao apsolutno ništa, dok je sa zanimanjem analizirao lica napadača u šoku. Ležali su kao krpene lutke slomljenih, groteskno razmaknutih udova i krvlju umrljanih golobradih lica. Sagnuo se nad jednoga, pa drugoga, da im raskopča košulje i potraži osobne dokumente u džepovima.

Pokušao je pročitati imena ih osobnih iskaznica. Obična imena, balavci u rasponu od šesnaest do devetnaest godina. Čučnuo je pored najbližeg, koji se gušio u vlastitoj krvi.

-Stari, kakav je osjećaj?- pitao je gotovo sa simpatijama.

Strah iz zapanjenih, skoro dječjih očiju, nije ga dirnuo.

-Vi, dečki, očito niste gledali Bruce Leeja u 'Zmajevom gnijezdu' – našalio se, praveći polukružne pokrete šakama, kao vječno mladi, neumrli Kinez.

Šumno je ispustio zrak iz pluća, odjednom se osjetivši lako i po prvi put te večeri - bez glavobolje. Ovo je negdje moralo puknuti, pomislio je zadovoljno.

- Bolje vi, nego ja,
- promrmljao je sebi u bradu.

Sažaljivo je pogledao prema najmlađem, koji je pokušavao otpuzati prema svjetlu i izlazu iz uličice. Krvavi nokti ostavljali su trag na asfaltu. Na odlasku, nasmiješio im se sa iskrenim simpatijama.

–Momci, spasili ste mi večer!

Još samo završni udarac. Okrenuo se prema umirućim tijelima, ironično naklonio i kucnuo petama na nacistički pozdrav u stilu skinheadsa:

-Sieg heil!

Glava mu je bila laka kao perce. Konačno, svjetlo na kraju tunela.

Kako malo nasilja može nekome biti spas,
pomislio je.

Još se smješkao, dok su se iznad njegove glave, negdje u visini, miješali neprepoznatljivi glasovi. U ambulantom vozilu, bolničar se okrenuo liječnici na prednjem sjedalu:

- Doktorice, mislim da smo ga izgubili. Više mu ne osjećam puls!

Vozač hitne rutinirano je dohvatio mikrofon na kontrolnoj ploči:

- Muškarac, u četrdesetima, višestruke ubodne rane nožem. Presječena glavna aorta, reanimacija neuspješna. Doktorica ga je već proglasila. Nema žurbe, dolazimo za petnaest minuta.



Post je objavljen 20.01.2014. u 12:34 sati.