Narikača me uhvatila za nadlakticu i unijela mi se u lice:
- Za djecu besplatno!
Oči su joj bile olovne, sive boje i suženih zjenica, u skladu s naboranim licem i prozirnobijelim, uskim rukama jako izraženih vena. Stresao sam se od dodira oznojenih prstiju, hladnih i ljepljivih kao sama smrt. Baš prigodno, pomislio sam nad svježe iskopanim grobom, dok je klečala na ilovači, zagledana u raku. Uz maleni, bijeli lijes stajali su roditelji skamenjenih lica. Bez riječi i pokreta, zamrznuti u boli, buljili su odsutno negdje iznad čempresa. Tišina je bila zaglušujuća, a odsustvo svjetine i svećenika, toliko uobičajenih na pogrebima, još više je isticalo besmislenost i samoću umiranja, posebno djeteta, kojeg je Drava skrivala tjednima nakon utapanja.
Već mjesecima je dovodim na groblja, ugovaram njezine usluge s ožalošćenim obiteljima i strpljivo čekam da odradi svoj posao. Navikao sam slušati njezine jauke i plač za novac, pokušavajući misliti na nešto drugo, dok sahrana ne završi. Njezini jecaji kidaju dušu i otapaju najtvrđa srca. Baš svaki put gledam kako suzama natapa lijes i prve busene zemlje, a onda ustaje i odlazi. Nikad ne ostaje do kraja. Kaže da je sve gotovo s prvim suzama, a duša odlazi brzo, bez zastajkivanja.
Ovaj puta je ostala do kraja. Grobari su lopatama već završavali maleni humak i položili vijence, a ona je još klečala uz grob. Po roditelje u crnini došao je vozač i obzirno ih pridržavajući poveo prema parkiranoj limuzini. Narikača je ustala, brišući lice blatnjavim dlanom. Pogledala je kroz mene i rekla umornim glasom:
- Vodi me odavde!
Nikad se nisam usudio pitati zašto ne naplaćuje na ukopu djece. Nisam želio njezine tajne. Bilo mi je dovoljno da znam da je dobra žena i brižna pomajka mojih dviju kćeri iz prvog braka. Žena me ostavila, otišla za boljim životom, a ova se samo pojavila jednog dana na vratima i rekla kako će se brinuti za djecu. Ako želim, i za mene. Nisam se protivio. Valjda je oduvijek imala taj dar iskreno i očajno zaplakati za nekim, da ti se stegne u grlu. Znam po sebi, kako je teško pustiti suzu, a bila je šteta ne iskoristiti taj njezin dar. Sa ožalošćenom obitelji bih ugovorio cijenu i uzeo novac, a na groblju bi joj samo klimnuli da počne. Ne jednom sam čuo komentare, kako njezino naricanje za pokojnikom vrijedi više i od limene glazbe. Inače nije tankoćutna osoba, prije će biti obrnuto. Ogrubi se valjda od previše suza.
Ona bez samilosti kolje kokoši i zečeve za škrinju, a jednom je stotinu pilića potamanila u istom danu, očerupala i očistila. Na pola tog krvavog posla pukao joj nož, pa im je jednostavno kidala glave. Strašan prizor, od kojeg sam morao pobjeći u kuću, zatvoriti se i čekati dok me ne pozove. Ali ljudi - ljudi su bili druga priča. Žalila je za svakim iskreno i bolno, bez pretvaranja. Vidjelo se to na njezinom licu, u borama i grču oko usta i suzama zamrljanom pogledu, dok je odlazila s groblja.
Ponekad bih, u dugim večerima uz vatru zapodjenuo razgovor o njezinom životu prije nas. Samo bi zurila u vatru i odsutno promrmljala: - Pusti! Onda bi me pogledala očima od sjena, oblaka i vode, pa bi mi nešto teško sjelo na grudi i nisam mogao disati. Kad bi me sljedeći put pogledala, bila je svakodnevna seljanka i domaćica, koja brine ovozemaljske brige.
Po nju su u Tenju dolazili sve češće - Osijek se širio, znali smo to po sve dužim ulicama i sve širim grobljima. Išli smo na retfalačko, donjogradsko, novogradsko i kod Svete Ane. Ona bi ponekad spominjala i neka nepostojeća, jedno staro švapsko i jedno bolničko groblje, nad kojima se sad uzdižu zgrade. Nisam se usuđivao pitati, koga je tamo ispraćala.
Ponekad bi tražila da je odvezem na šetalište uz Dravu. Spustila bi se sasvim niz bent do vode i gazila polako, nogu pred nogu, zagledana u prljavomutnu maticu rijeke. Sjeo bih na klupu na promenadi i strpljivo čekao. Štogod da je tražila na vodi, nije dolazilo, a ona bi se, pomirena, vraćala meni i seoskom životu na rubu velikog grada.
Ponekad bi na šoru za mnom i mojim kćerima kakav bezobrazni deran povikao: - Eno onih od narikače!
Nismo se obazirali, moje djevojčice ni ja. Znali smo da je dobra žena, koja tek ima ružan posao, rabotu mučnu ali potrebnu ljudima. Nije lako plakati, probao sam puno puta neuspješno. Kad god bi mi bilo teško, pokušavao sam jecaj ispljunuti kao gvalju ili truli zub što se odlomio i zapeo u grlu, ali nije išlo. Uvijek bi to ispalo kao krik u ljutnji ili laž koju neuspješno zaodijevaš u istinu. Možda zbog vjerovanja da muškarci ne plaču, ili zbog teškog života na selu, gdje ne plačeš ni kad ti crkne krava zajedno s teletom. Bog zna zašto.
Tog nedjeljnog popodneva povela je djevojčice na rijeku, da slušaju kreket žaba na staroj Dravi i puštaju vjenčiće od cvjetova nizu vodu.
Dobro mi je došlo par sati odmora. Napunio sam kadu vrelom vodom i namakao se, sve dok me naježena koža i zvuk zvona nisu prenuli iz drijemeža.
Ogrnut ručnikom, stajao sam na vratima i slušao policajce kako govore nerazumljivo i bez smisla o mrtvoj djeci i ženi koja im je držala glave pod vodom. O ludilu i bolnici, bježanju i utapanju djece u rijeci. U rijekama.
Ti ljudi na mojim vratima možda još tamo stoje i pričaju. Možda, kažem. A možda su već odavno otišli?
Ne znam. Sjedim u kadi, drhtim i ne prestajem plakati.
|
