PROLOG
Protrljao sam umorne oči i odložio naočale na stol, dok su mi svjetlaci titrali pred očima od previše naprezanja. Činilo mi se kako se ured smanjuje, zajedno sa dnevnom svjetlošću koja polako sipi prema van iz sobe, kroz veliki prljavi prozor koji gleda na parkiralište.
Otkad sam dobio posao lektora u izdavačkoj kući Sarajevo Nights u vlasništvu američke humanitarne organizacije, radim po dvanaest sati na dan. Plaća je odlična, a posao sam dobio začuđujuće lako, javivši se na oglas na engleskom jeziku objavljen u Dnevnom avazu: „Wanted.SerboCroat editor.Nonprofit publishing.Local background preferred“.
Na razgovoru za posao čekalo me iznenađenje - o meni su očito znali baš sve, mnogo više od onog što sam naveo u molbi za posao, jer nije bilo redova pred vratima, kako obično biva kad strana firma oglašava dobro plaćen posao. Prije nego sam pokucao, vrata su se otvorila, kao da su znali da sam pred vratima. Tip izbrijane glave, u maskirnoj uniformi bez ikakvih obilježja, pozvao me da uđem i sjednem na jedinu stolicu u prostoriji. Nije se predstavio i njegov nastup, izgled i ponašanje izazvalo je moju trenutnu odbojnost i sumnjičavost.
- Charlie!- konačno se predstavio samo imenom, uz čvrsti stisak ruke i mahnuo mi da sjednem. Odmah zatim, ugodno iznenađenje! Charlie objašnjava, kako sam već primljen na osnovu molbe i ovaj razgovor je tek uputa što se od mene očekuje. Iznajmljeni prostor, u kojem razgovaramo, od sutra je moj vlastiti ured. Posao se čini legitimnim i potpuno u skladu s mojim očekivanjima - lektura i urednički posao oko izbora i obrade fikcije, za potrebe izdavačkog odjela američke neprofitne organizacije. Objašnjava ukratko, kako se od mene očekuje da uredim i lektoriram literarne predloške za American Reference Center, organizaciju koja djeluje u sastavu Američke ambasade u Sarajevu. Trebam urediti za tisak već prikupljene literarne predloške, fikciju koja obrađuje rat u Sarajevu i Bosni iz vizure lokalnog stanovništva.
Moje olakšanje i sreća zbog lako pronađenog, odlično plaćenog posla u struci, pretvara se u euforiju. Častim u omiljenoj kafani sve koje zateknem tu večer, ne objašnjavajući. Konobarica namiguje i svima govori kako mi se rodilo muško. Moj prvi posao je stotinjak stranica nepotpisanog teksta dubioznog naslova, otipkanog na starom, pisaćem stroju, na kojem su slova č i ć toliko istrošena, da se na otisku ne razaznaje koje je koje slovo. Nama u Bosni iritantno je čitati tekstove ljudi, koji ne razlikuju jedno slovo od drugoga, kad kod nas i dijete zna razliku. Na provizorno uvezanim papirima A4 formata otisak naslova sumnjivo je dobar i čitak- TRIDESET DANA DO SARAJEVSKOG ATENTATA.
Glas mojeg šefa s druge strane u telefonu isprekidan je pucketanjem i šumovima, kao kod loše izolirane žice. Šum povremeno čini mojeg sugovornika nerazumljivim, kao da zove s podmornice, ili iz nekog bunkera duboko pod zemljom. Međutim, znam da po danu boravi na adresi Alipašina 43, dakle, radi za Ambasadu. Nije mi važno, posebno jer mi je povelik avans već sjeo na tekući račun. Sad još samo ostaje zasukati rukave i baciti se na prvi tekst na mojem uredničkom stolu.
Otvaram prvo poglavlje i već početne rečenice naglo me razbude. Stavljam naočale na nos, spuštam rolete i palim stolnu lampu. Jarko svjetlo blješti na razmazanom otisku pisaćeg stroja, a slova odjednom postaju oštrih rubova i kristalno jasna.
--------
TRIDESET DANA DO SARAJEVSKOG ATENTATA
Trideset je dana do sarajevskog atentata, a popis mojih potencijalnih žrtava svakim je danom sve veći. U zemlji s toliko smrti, još jedna likvidacija ne može nikom više privući pažnju, pogotovo što svaku novu smrt od moje ruke planiram kao nužnost i vrhunsku potrebu ove napaćene zemlje. Mislim da bih mogao svakoga dana ubiti ponešto, ponekog za vježbu, a onda, za veliko finale, staviti šlag na tortu purifikacije zemlje, tla i ljudi.
Trideset je dana do atentata, a noćas ću ubiti Hrvata. Rimuje se, sviđa mi se. Mislim da bih trebao pronaći rimu u svakoj novoj smrti, koju će donijeti moja misao, ruka, djelo.
Kod Hrvata, izbor je sužen. Neki su osumnjičenici, neki osuđenici Haškog tribunala, a sadašnji političari laviraju između dodvoravanja naciji i građanskoj opciji u BiH. Nema više ortodoksnih nacionalista, zaluđenih odcjepljenjem, pa ostaju oni koji su generalno izdali kao ljudi s nacijom na čelu. Biram jednog od poznatijih, relevantnijih kojem se u Bosni zamjera svašta, ali najviše podrška hrvatskom novogovoru, koji podsjeća na jedna druga mračna vremena. On često gostuje u emisijama Federalne televizije i umjesto da govori kako je cijelog života govorio, kako ga pamte i komšije i susjedi, on ulagivački forsira neke novohrvatske riječi koje ljude u Bosni, Sarajevu posebno, plaše. Znamo ga dobro, igra na sitnu kartu nacionalizma, kojeg pomalo pothranjuje očekujući podršku politički angažiranih Hrvata i Srba, koji odlično surađuju na projektu razbijanja Federacije i pripajanja svojih etničkih zajednica matičnim državama. Političar je u Bosni slabo zaštićena zvijer, jer tko bi sve te brojne zvijeri u šeher-Bosni sačuvao! Zvijerima su najopasnije druge zvijeri, ali ovdje kod nas interesne su sfere odvojene i ne preklapaju se, pa zvijeri jedna drugu neće dirnuti. Očnjaci se bruse na raju i golje, na međunarodnu zajednicu i predstavnike Europske unije.
Zvonim mu na vrata, predstavljam se na engleskom, a on na samu englesku riječ već namješta svoj najbolju političarsku masku i osmijeh. Poziva me neoprezno da uđem, ne tražeći nikakvih potvrda ni papira, čime bih potkrijepio tko sam i što želim. Sjedam u njegov prostrani boravak, novine razbacane na stolu i upaljeni TV na nekoj zabavnoj emisiji.
- Just relaxing - kaže uz široki osmijeh, kojeg sam često s gađenjem gledao na predizbornim skupovima, gdje je u njega zamatao mržnju i sipao rečenice koje ubijaju.
Odlazi do mini-bara, sipa viski u kristalne čaše, a ja se pretvaram da zainteresirano čitam naslove knjiga na njegovom regalu. Pogled mi odmah nalazi što tražim - od brojnih tomova Brozovića, Babića i Težaka, najviše težak, najteži - čini mi se Brodnjakov, pregnantnog naslova Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb, 1991. Zloslutno me podsjetilo na još jedan ‘rječnik’- Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb,1940. Dok političar vježba svoj engleski i natače alkohol u čaše, leđima okrenut svojem skorašnjem ubojici, podižem tešku knjižurinu i snažno ga udaram po glavi. Pada kao pokošen, bez glasa, a ja mu naguram prvih par stranica knjige u grlo, kao vizitkartu.
Okrenem se, ugasim svjetlo u boravku i mirno išetam na prljavu ulicu i blještavo danje svjetlo.
Nisam ostavio traga, osim bezobrazne poruke, nažvrljane lijevom rukom, u imitaciji dječjeg rukopisa, na kojoj piše- i knjige ubijaju, zar ne?
(nastavit će se)
|
