Vodič je egzaltirano rekao: - Da biste razumjeli Cairo i njegov najveći bazaar Khan Khalili, najprije morate pročitati trilogiju Nagiba Mahfouza.
- Nemamo toliko vremena, ispričajte nam vi u par rečenica – zamolio sam uljudno, ali nestrpljivo.
Započeo je priču od 1171.godine i početaka Al Quahire, današnjeg Caira. Mrki pogledi turista iz naše grupe natjerali su ga da preskoči stoljeća. Nastavio je s Memlucima, princom Jartasom Al-Khalilijem i 1382.godinom, kad je princ osnovao trgovište, ‘khan’. Cairo je tada već bio najvažnije središte za trgovinu Afrike i Istoka. Brojne karavane nosile su tovare robe i trebale prenoćište za ljude i tovarne životinje. Stari je bazaar cvjetao i širio se, a zadnja se vladarska dinastija Mohammada Alija održala sve do 1952.
Vodiča više nitko nije slušao, a nestrpljiviji su se polako odvojili od grupe, spremni da zarone u vrevu najvećeg sjevernoafričkog bazaara. Blještavilo boja, zvukova i mirisa opijalo je na svakom koraku.
Nepoznata djevojka iz grupe trebala je pomoć oko kupnje nekog začina. Iako Khan Khalili više nema povijesnu ulogu trgovišta, koju je zamijenila turistička, ipak se tu mogu naći najčudesniji začini Afrike, Bliskog i Dalekog istoka. Za mene, jednostavnog muškarca, začini su uvijek bili tek dva-tri osnovna dodatka jelu. Zato je moj šok bio tim veći, kad sam ugledao brojne trgovine i štandove, sa desecima vreća načudnijih zrna, mahuna, sjemenki, grumenja i praha u svim duginim bojama. Već izdaleka, mirisi su se miješali i slagali u rasponu od prepoznatljivih, do čudnih i posebnih.
Ušli smo u uski, polumračni dućan, orijentalnu magazu, a trgovac nas je dobroćudno povlačio za rukav, nudeći iskvarenim engleskim da probamo njegovu robu. Probati začin? Kako čudna ponuda, pomislio sam. Trgovac je primijetio moju nesigurnost.
-Možda biste popili čaj od kima, dok birate robu?- upitao je, hrleći prema pokrajnjoj prostoriji. Začas se vratio sa šalicom iz koje je dopirao jak, egzotičan miris.- Probajte, odličan je protiv bakterija i probavnih smetnji, koje vi, Europljani, morate dobiti kod nas u Africi - smješkao se. Okus je bio gorak, dok trgovac nije stavio grumen nečega u šalicu. - Saće meda, da ublaži gorčinu - lakonski je odgovorio na nepostavljeno pitanje. – Kim stavljamo svugdje, u čaj, juhu i meso. Zamislio sam njihovu juhu od crvene leće ili ćufte s kimom i stresao se. Djevojka iz grupe, koju sam po prvi put upoznao tek na ovom posjetu bazaaru, nasmijala se mojoj reakciji i izrazu lica.
-Tipično muški - rekla je. Kao da ona tako kuha! Kao da uopće zna kuhati, ispravio sam se, jer je imala tek dvadesetak godina. Prebirala je prstima po prepunim platnenim vrećama, iz kojih su se zrakom izvijali mirisi crne Afrike, Bliskog istoka i obronaka Himalaja i Indokine. Zakopala je ruke u posudu prepunu osušenih cvjetova, krupno narezanog korijenja i oguljene kore, pa prste prinijela nosu. –Pomiriši samo!- rekla je nepotrebno, jer sam već širio nosnice od aromatičnih, jakih mirisa.- Pažljivo s tim cvjetovima – trgovač se usplahirio. – Ne treba miješati rukama po različitim vrećama sa začinima - dodao je malo hladnije, a nas dvoje smo se pogledali i nasmijali.- Ne bojte se, ruke su nam čiste! - Nije to u pitanju, već su to začini s moćnim, ljekovitim ali i opasnim svojstvima - trgovac je očito zabacio udicu, iako smo već davno bili upecani njegovom neposrednošću i egzotikom polumračne trgovine. Sjeo je natrag u svoj kut u dnu prostorije i stavio čibuk nargile u usta. Miris zapaljenog ružinog drveta pomiješao se s mirisom začina.
Prošetao sam uz redove postavljenih otvorenih vreća, s natpisima zabodenima sa strane: bijeli i crni papar, piment, vanilija, anis, kim, sezam, klinčići, cimet, đumbir… Nije mi se više dalo čitati nazive. Prinosio sam neke začine nosu, liznuo bih prste da odredim okus i jačinu. Jezik me uskoro počeo peći. Sad bi još malo čaja, makar i onog gorkastog od kima, dobro došlo.
Neke od začinskih biljaka bile su cijele, neke izlomljenih komadića, druge u prahu. Ipak, svima je bilo zajedničko da su, osim isparavanja mirisa, zračile nekom energijom, od koje mi se zavrtjelo u glavi.
Čaj, koji nam je ovaj puta ponuđen, bio je sasvim drugačiji - slatkasto opojan, okusa sličnog našoj kadulji, menti, vaniliji i još nečemu što nisam mogao odrediti. Nisam pitao. Znao sam da će trgovac sam ponuditi priču.
Pitao je obzirno, imamo li kakvih predznanja o začinima, što specifično trebamo i u koje svrhe? Želimo li, da nas malo poduči? Željeli smo, naravno.
Pričao je o eteričnim uljima, koja sadrže esencije pustinjskih noći, nesretnih ljubavi i izgubljenih duša. Začinski poeta, narugala se moja pratilja, kojoj još nisam znao ime. Bili smo tek dva stranca u egzotičnom svijetu iz Tisuću i jedne noći, koji su se po prirodi stvari držali zajedno zbog straha od nepoznatoga. Pitao je, znamo li kakvog su okusa cimet i vanilija, Europljanima dva najpoznatija začina. Znali smo, kako da ne! O, kako smo se prevarili, kad smo probali pravu, nepatvorenu vaniliju, grizli zubima korijen cimeta. Okus je bio tek sličan okusu začina iz vrećice, ali intenzivan, drugačiji, pun sokova i sporednih mirisa, koji su nadopunjavali cjelinu. Moja su osjetila postajala sve sličnija osjetilu psa, a neuroni nosne sluznice jurili su ekspresnom trakom do čeonog režnja mozga i njušne moždane kore. Odjednom sam, uz stotine mirisa, pored sebe počeo njušiti privlačnu, mladu ženku. Tjerala se, a njezini su hormoni divljali, pozivajući da je povalim tu, na drvenom podu trgovine začinima.
Misli su mi slobodno vrludale, a prsti mahinalno ulazili u usta: slatko, gorko, kiselo, slano. Tim redoslijedom i u krug, kao na vrtuljku. Papile jezika rascvale su se i nabubrile. Znao sam da se više ne radi o običnim okusima, već aromama, kombinaciji okusa i mirisa u ovoj Alibabinoj spilji. Mozak, bombardiran porukama gljivastih papila s vrha jezika, procesirao je podatke, spremajući ih u ladice s memorijama. Jedna se aroma posebno izdvojila - aroma ženske kože na vratu djevojke.
Gledali smo se preko prostorije. Ona na jednom kraju, mrveći prstima kristale tamjana, ja na drugom, gutajući je pogledima. Svojim naglo probuđenim trećim okom vidio sam trgovca začinima kako se smiješi u mraku trgovine.
Zapakiranu vaniliju samo nam je prodao. Ali, vrećicu s marcipanom nam je poklonio. Zaručnički dar, rekao je sa smiješkom, dok smo nepoznata djevojka i ja stajali zagrljeni usred trgovine i divlje se ljubili. Nije postavljao pitanja. Imao je iskustva, kakav učinak imaju njegovi začini na neoprezne strance.
-Znam da ćete doći opet!- vikao je za nama, dok smo, držeći se za ruke, tražili taksi da nas odveze do hotela. Njezinog ili mojeg, svejedno.
Post je objavljen 17.06.2006. u 05:03 sati.