“Površno listajući najnoviji časopis za muškarce, Markov se pogled zaustavio na poznatom licu mlađahne manekenke. Uznemiravala ga je njezina lascivna šminka i opskurni komadići odjeće, koji su više otkrivali nego skrivali, uzbuđivala na svim pravim mjestima, baš kao i svakog punokrvnog muškarca. Erotska fotografija prikazivala je ovo vamp-dijete s blago raširenim nogama i rukom među bokovima. Naravno, prsti se nisu vidjeli i moglo se samo naslutiti, da su lakirani nokti skriveni u njezinom vlastitom tijelu. Tek propupale grudi navele su ga da razmisli o njezinim godinama. Nije joj moglo biti više od šesnaestak, i to u najboljem slučaju.”
- Stani! – rekao sam naglas, iznenadivši se pritom oštrinom i jačinom povika samome sebi u praznoj prostoriji. Pisao sam najnoviju priču, dok je žena bila na poslu, a dijete u vrtiću. Na bolovanju sam, naime.
- Kretenu, još ćeš napisati intrigantnu priču, dobiti nagradu na nekom literarnom natječaju i time si navući policiju na vrat! A uvodni pasus je već u startu pedofilija! – rekao sam samome sebi bijesno i strogo, ipak zadovoljan odličnim početkom svoje najnovije priče. Istovremeno, bio sam iskreno zabrinut što mi je autocenzura popustila na trenutak. Pri tom sam uglavnom mislio na cyber-policajca Hrvoja i njegovo neumorno njuškanje po blogovima i otkrivanje kriminalaca među piscima.
Super-Hrvoja sam upoznao jednog popodneva na predstavljanju knjige u kojoj je bila i jedna moja priča, dok se raspravljalo o slobodama i anonimnosti pisaca blogova. Moja je malenkost, naime, dobila neku nagradu na literarnom natječaju, pa su me uvrstili u objavljenu zbirku priča. Urednica je blagonaklono, iako s nerazumijevanjem, gledala na moju potrebu za anonimnošću i objavljivanje priče pod pseudonimom. Sto ljudi - sto ćudi, samo je prokomentirala. Međutim, prilikom predstavljanja zbirke se razvila živa rasprava o tome. Osokoljen pohvalama i uvrštenjem u zbirku, moja je autocenzura i opreznost popustila, pa sam se i sam uključio u raspravu. Dapače, priznao sam okupljenima da sam baš ja taj anonimni autor kojeg su spominjali. Kakva greška, alaj mi se češka, rekao bi Bregović! Naime, mladić od kakvih tridesetak godina vidno se zainteresirao za moj istup. Ispostavilo se, da je u žiriju jednog drugog literarnog natječaja.
- Znate, objavljivanje pod pseudonimom, bez punog imena i prezimena autora, te adrese stanovanja i biografskih podataka, općenito je neprihvatljivo, a pogotovo u našem natječaju - započeo je pomalo s visoka mladić, koji se predstavio kao Hrvoje.
– Vidite, među tobožnjim se piscima mogu skrivati kriminalci, pedofili i tko zna tko sve još – nastavio je, ovaj se puta izravno obraćajući meni preko stola i fiksirajući me prodornim pogledom. Ostatak auditorija kao da je naslutio duel. Na licima nekolicine najbližih vidio sam osmijehe i iskricu zanimanja u očima. Do tada su izgledali kao da su prisutni tek reda radi, ili dok ne spomenu njihovo ime i njihovu genijalnu priču.
- Pa, zašto bi ikoga zanimala moja biografija, podaci iz osobne karte ili slične trivijalnosti? Bio bih sretan da ih zanima priča, koju sam napisao. A kad doguram do slave jedne J.K.Rowling, a publika postane gladna trivijalnosti, možda im isporučim i to – uzvratio sam ostrašćeno, ne primjećujući zadovoljan pogled mojeg sugovornika. Izgledao je kao ribič, kojem se posrećilo, a plovak mu naglo potonuo pod vodu.
- Gledajte, kolega! - neznanac se nije predstavio, ali je već znao da smo kolege. Svašta! Ali, čekaj! Ako je u natječajnoj komisiji, u literarnom žiriju, mora da je i sam pisac, rezonirao sam u raspravi sa samim sobom. Nastavio je: - Kako da uvrstimo vašu priču, iako je dobra i nama se u žiriju sviđa, kad o vama ne znamo ništa? Mogli biste biti bilo tko!
- Da, pa šta?- drsko sam uzvratio, sad već osokoljen osmijesima publike, koja je očito uživala u iskricama. - Čini se, da će konačno barem ovaj okrugli stol biti zanimljiv – djevojka do mene šapnula je prijateljici na uho. Postao sam još hrabriji. I još neoprezniji, na žalost.
Nastavio sam, obraćajući se porotniku, kojeg je trebalo ubijediti snagom argumenata. Baš kao u TV-filmu, koji sam gledao prošle noći (zanimljivo, ali ‘žiri’ dolazi od ‘jury’, a to je i ‘porota’, moj mozak je radio na više tračnica istovremeno). Dosta s digresijama, zapovijedio sam ostalima u svojoj glavi.
Namignuo sam djevojci do sebe i okrenuo se strogom zagovorniku zabrane anonimnosti u pisanju. Sad sam nastupao za publiku, a to me uvijek ohrabri, do granice ludosti:
- Gledajte, kolega (blaga poruga) ! Ja napišem odličnu priču, koja bi se svidjela vašim čitateljima. Ali, vas muči kako se zovem, gdje radim, što sam po nacionalnosti. Naravno, kao pravi Hrvat, ne možete otrpjeti da jedan, recimo, Kazahstanac kao ja, bude uvršten prije svih onih naših ljudi, jednako talentiranih. Zatim, moglo bi vam zasmetati i to, što živim u D.Mrduši ili preko Drine, svejedno. Pa tko je još vidio, da iole vrijedno djelo može poteći iz takvog okruženja. Ne želimo valjda poslati pogrešnu poruku čitateljstvu, da talenata ima i izvan Zagreba? Zatim, moje vam godine i datum rođenja govore, da sam svakako stariji nego što izgledam, dakle, nepravedno bi bilo staviti me u isti rang natjecanja sa svim onim slatkim dečkima i curama do trideset godina. Očito, iz mene progovara životno iskustvo većeg broja godina, pa nije fer što sam u startu privilegiran njima i uvećanim iskustvom!
Sad sam se već zajapurio, prepun pravedničkog gnjeva i elokvencije, kakvu stimuliraju blagonakloni slušatelji i povišen adrenalin zbog literarnog uspjeha. Heej, ipak se moje ime (dobro, moj pseudonim) kočoperi sa korica ove knjige. Dobro, knjižice, nemojmo cjepidlačiti!
Članu žirija pred bujicom mojih argumenata priskočila je u pomoć u dvodijelni kostim obučena gospođa u godinama. Predstavila se kao lektorica buduće zbirke. Prije nego će staviti na nos naočale, koje su joj visjele o vratu, nakašljala se. Znao sam da slijedi predavanje. Započela je o čisto tehničkim prednostima potpisivanja punim imenom i adresom:
- Recimo, adrese nam trebaju da vam dostavimo nagradu! Opa! Imala me u šakama. – Oprostite, ali u vašem natječaju nije bilo spomena o nekoj nagradi, pogotovu novčanoj!- skoro sam se zagrcnuo od ljutnje. Na sebe, naravno. Bio sam na korak od propuštanja novčanog primitka za pisanje, u kojem ionako uživam. Kakva greška, da citiram Bregu.
-Pa, istina, nemamo novčane nagrade. U stvari, nemamo nikakve nagrade, ali i samo objavljivanje u knjizi nagrada je sama po sebi. Vaše podatke trebamo da vam dostavimo besplatan primjerak knjige - lektorica je reterirala. Ništa od love! Ona i njezin kolega-istražitelj su bili očito uigran par.
- Preuzet ću knjigu osobno – nisam se dao smesti, na što je moj glavni sugovornik ponovno preuzeo riječ: - Vidite, kolega (sad me već opasno nervirao!) ! Čim ste na Internetu, vi se uistinu ne možete sakriti. Mi u svakom trenutku iz vaše IP adrese možemo začas saznati vaše podatke i bez vaše suradnje!
Zaustio sam da kažem nešto o pravu pojedinca na slobodu i anonimnost, na zaštitu osobnih podataka. Već sam imao spremne citate svjetskih faca i primjere sa Zapada, takozvanog slobodnog svijeta. A onda sam se sjetio da je histerija i tobožnji bauk terorizma na mala vrata uvela gaženje tih sloboda svugdje, upravo u zemljama-perjanicama tog zapadnog svijeta. Obuzela me skoro perverzna radost, što razni špijuni i tobožnje protuobavještajne organizacije nemaju puno toga za iskopati u mojem slučaju. Ipak, argumenti mojih oponenata izgledali su slabašni i neuvjerljivi.
- Oprostite, kolega! Vi također pišete, kad ste u literarnom žiriju, zar ne? – upitao sam najnevinije što sam mogao, pomalo strahujući od odgovora.
- Ne, ali jako volim čitati blogove, razne priče. Čak i znanstvenu fantastiku – pohvalio se samouvjereni mladić, a mene je nešto štrecnulo oko srca. Ja nisam paranoičan, ali Hrvatska je idealan laboratorij za širenje opravdane paranoje i teorija zavjere s pokrićem.
Moderatorica okruglog stola prekinula je našu raspravu i uz par prigodnih riječi zaključila skup. Krenuli smo prema izlazu iz dvorane. Član žirija sustigao me je na hodniku.
- Dozvolite mi da vas upoznam - rekao je pružajući ruku, a ja sam histeričnotrezveno analizirao rečenicu, u kojoj on nije nudio da predstavi sebe, već da upozna mene.
Ironično sam se nasmiješio: - Znate, ja radim u jednom ministarstvu i ne mogu si dozvoliti da vam otkrijem svoje osobne podatke. Ne bih htio da se moj šef iznervira, kad vidi ispis mojih logiranja na netu i najčešće vrijeme mojeg postanja - rekao sam vickasto, očekujući da moj sugovornik prihvati zafrkantski ton. Nije mi uzvratio osmijeh.
- Ovo o čemu smo govorili ozbiljna je stvar. Baš ste me zainteresirali – učinilo mi se, da gori od nestrpljenja da mi otkrije karte. – Uostalom, mi već znamo gdje radite, knjigu vam možemo poslati na adresu na poslu.
Znao sam da nije obični policajac. – A vi, gdje vi radite? U Đorđićevoj? – mislio sam da ću ispasti zabavan.
- Ne, radim u odjelu cyber-kriminaliteta – lakonski je uzvratio. Učinilo mi se da mu u glasu nazirem zrnce ponosa. Očito, bili su dobro ekipirani, a on uspješan u svojem poslu.
Bio sam zbunjen. – Pa, vjerovao sam da policija ima svega par ljudi na takvim poslovima, koji se bave dječjom prostitucijom, bijelim robljem, pranjem novca, heroinskim mrežama – zgranuto sam rekao. -Nečim ozbiljnim i opasnim, pravim kriminalom koji podriva temelje ovog društva pred kolapsom. A vi istražujete blogere i pisce-amatere! – opet sam pao u vatru.
Na licu mu se polako počeo formirati smiješak. Prvi, po prvi puta. Doduše, bio je to osmijeh nadmoći i samozadovoljstva.
- Ja sam specijalizirao ovo područje, kolega!- rekao je slavodobitno. – I ja sam, naime, propali student sa Hrvatskih studija!
|
