Marketing
IKONA
- Welcome, welcome! - Starčev glas zvonko je odjeknuo u praznoj crkvi.
Bilo mi je neugodno, uhvaćenom u zamku ljubaznog dočeka svećenika, kojemu sam prekinuo kontemplaciju i molitvu.
Valetta je te uskršnje nedjelje bila okupana suncem, a stotine su vjernika i turista napunile brojne crkve. Ulašteni kipovi, pozlaćene Djevice i muškarci u svojim najboljim odijelima spremni su za procesiju. Skoro je četiri i svjetina uzduž glavne ulice već je nestrpljiva. Volim mistiku Biblije, oltara i raspela, ali rimokatolici zaista pretjeruju. Pogotovu ovdje na Malti, gdje tradicija križara-vitezova Sv.Ivana, hospitalera i izgnanika iz Jerusalema i Rodosa od šesnaestog stoljeća naovamo gori katoličanstvom, žešćim od papinskog. Ovdje svaki dom živi duhom proroka Ivana Krstitelja, skoro svaka kuća nosi neko sveto ime, pa je pronaći uskršnji mir u crkvi nemoguća misija. Nekom čudnom slučajnošću, upao sam u jedinu crkvu među stotinama pravovjernih, koja je na uskršnju nedjelju prazna.
Već sa ulaza, zapljusnula me ugodna hladnoća i jednostavnost zidova grčke crkve Gospe od Damaska. Priznajem, odsustvo kiča, kipova i plastičnog cvijeća, lažne pozlate i brojnih oltara, zbunila me na trenutak. Gdje sam to upao? Svećenik, koji se kao duh bešumno pojavio meni iza leđa, izašao je iz malene sakristije.
- Otac Papas Vito Borgia - predstavio se jasnim glasom, pružajući mi ruku. Nisam vjernik, ali njegova me dobrodošlica svejedno posramila. Ulazak bez poziva i tumaranje po tuđem domu, ma kako prazan i napušten izgledao, nepristojno je. Nije važno što sam turist i što su vrata bila otvorena.
- Oprostite ako sam vas prekinuo – rekao sam, isključujući kameru. Svećenika je, izgleda, zabavljala moja zbunjenost.
- Ne ustručavajte se, izvolite!- pozvao me širokim pokretom ruke.
– Molio sam joj se cijelu noć i konačno vas je Gospa iz Damaska dovela – smiješio se. Bio je gologlav, potpuno sijede kose i brade. Moralo mu je biti barem sedamdesetak godina. Iznenadilo me, kad je lakonski odgovorio na neizgovoreno pitanje: - Osamdeset i osam mi je!
Zubi su mu izgledali prirodni, njegovi, a kosa mu se spajala sa zamršenom bijelom bradom, kao nekakva filmska verzija svetog Nikole. Izgledao je vitalno i živahno, baš kao i njegovo ime. Kroz glavu su mi prošle asocijacije - Irena Papas, trovačka obitelj Borghia, papa, don Vito Corleone...Kakva čudna kombinacija imena!
Na još jedno neizgovoreno pitanje, ponudio je odgovore: – Majka mi je Albanka, ali rođen sam u sjevernoj Grčkoj, blizu Svete gore. Naša me crkva, nakon petnaest godina službovanja u Rusiji, poslala na Maltu. U ovoj sam pobožnoj zemlji već preko pola stoljeća.
- Tu baš i nema puno vjernika vaše vjeroispovjedi, oče – izletjelo mi je pomalo netaktično. Ljutito sam se ugrizao za jezik. Na Uskrs, u praznoj crkvi gurati nekome pod nos očitu činjenicu da radi uzaludan posao, bilo je okrutno. Taj smiješni starac i njegova nikom potrebna crkva su kao prst u oko rimokatoličanstvu u religijom opsjednutoj zemlji kao ova. Velečasni oče, kamen ste u cipeli što žulja, svjetionik na hridini davno napuštenih pomorskih puteva! Nisam to izgovorio, ali me i sama pomisao posramila.
Kao da mi je pročitao misli, svećenik se nasmiješio. Izgledao je kao da je godinama čekao na ovakvog rijetkog posjetitelja, pa još nevjernika. Na onog, koji sumnja u sve, pa kako ne bi u proroka, krstitelja i u ratnički-svećenički red, čija crkva kao relikt vremena prkosi osnovnom kriteriju novog doba - popularnosti.
- Sinko, znam da vjeruješ kako si ovamo ušao slučajno. Ali, tebe je dovela ikona! - otac Papas rekao je to nepokolebljivošću čovjeka, koji cijelog života vjeruje u čuda.
Pokazao je širokim pokretom ruke visoko iznad moje glave. Tek tada sam je ugledao.
Nisam baš previše ikona vidio u životu, ali ova je izgledala kao da zrači svjetlost i energiju. Boja s drvene podloge pomalo se ljuštila na rubovima, a zelene mrlje (nisam u trenutku mogao odlučiti jesu li dio umjetnikove vizije, ili tek slojevi stare boje ispod postojeće?) davale se ikoni poseban efekt. Kao da se radi o slici na pergamentu, koji će se, sam od sebe, polako zarolati u svitak.
- Smijem li snimati kamerom? – ohrabrila me starčeva ljubaznost i otvorena želja za društvom. Potvrdno je klimnuo glavom, neprestano se smiješeći. Njegov pogled zahvaljivao je ikoni, madoni s djetetom u naručju.
- Naravno, radi se o čestom motivu pravoslavnih ikona – zadovoljio je moju radoznalost.
- Motiv Bogorodice i djeteta, opće je mjesto u crkvenoj umjetnosti. Sve naše ikone, a imamo ih desetak, novijeg su datuma prošlog stoljeća, rad poznatog ruskog umjetnika. Sve, osim ove, pod kojom stojite, koja vas je dovela - sjaj u starčevim očima pomalo me zabrinuo, više od kriptičnih riječi u kojima povezuje mene i ikonu u tajanstveni, sudbinski kontekst. Očito se visoka starost, skoro nevidljiva na dobro očuvanom tijelu, otkrivala u načetom duhu i konfuznim rečenicama.
Nisam prestajao snimati. Zumirao sam madonu, njezinu bogato urešenu odjeću, ogrtač od svile i brokata, sa zlatnim uresima na rukavima, oko zglavaka ruku i na rubovima kapuljače. Njezina odjeća podsjetila me kaftana bagdadskih kalifa, nečega iz Šeherezadinih priča. To, doduše, geografski nije daleko jedno od drugoga. Sirija je bila mjesto mnogih prapočetaka, a razmjena Mezopotamije, Egipta i Arabije cvala je stoljećima... Zašto ne i jedne pravoslavne ikone?
- Red malteških vitezova osnovan je 1070.godine, s ciljem obrane vjere i zaštite siromašnih. Siromašni, naravno, predstavljaju Isusa iz Nazareta. Vitezovi su u Jerusalemu osnovali bolnicu, kako bi liječili siromahe, a kao vojnici, mačem su branili kršćanstvo od Islama. Kad su u petnaestom stoljeću mornari na Rodos donijeli ikonu, koja je uz sjajnu svjetlost plutala morem, Veliki meštar Malteških vitezova Orsini odmah ju je prepoznao. Bila je to naša Gospa iz Damaska.
Polako mi je svitalo. Ikona mora biti veoma stara i veoma vrijedna. Možda me ipak nešto dovelo u ovu praznu crkvu, zaključio sam i konačno spustio kameru. Otac Papas Borgia strpljivo me promatrao prekriženih ruku. Niti za tren nije se prestajao smiješiti. Čuda su moguća, ironično sam si čestitao, a naglas upitao za starost ikone. Već sam imao plan, kako da se obogatim.
- Sa Rodosa su prognani vitezovi lutali od Krete do Sicilije, sve dok im najmoćniji kralj Zapada nije poklonio Maltu, tadašnji posjed španjolskog podkralja. Sve su to vrijeme vitezovi imali sa sobom svoju zaštitnicu-ikonu. Vjeruje se da je stara jedanaest stoljeća. I danas je neprocjenjiva, među pet najvećih malteških blaga – otac Papas izazivao je sudbinu, dodajući nove argumente na moju već donešenu odluku. Ikona mora biti moja!
Osvrnuo sam se, iako sam znao da smo sami u praznoj crkvi. Naši glasovi odbijali su se od zidova, a trak svjetlosti kroz vitraže na visokim prozorima činio se kao svjetlosni mač Dartha Vadera. Jedva sam se suzdržao da ga ne zgrabim i njime zavitlam. Ja, vitez Tame, ili la Valette 1565.godine, dok je zadnjim snagama razbijao Veliku opsadu Sulejmana Veličanstvenog? Nisam plemeniti križar, ja sam negativac, koji planira ukrasti jedini smisao života ovog žilavog starca, što stoji ispred mene.
Sad mi se već žurilo, a starčeva tirada nije prestajala.
- Po čemu je ova Madona posebna, oče Papas? – upitao sam naivnošću turista, koji želi nešto naučiti. Svećenik u čuvaru relikvije ustuknuo je pred oduševljenim povjesničarem umjetnosti.
-Kad su ikonu restaurirali 1963.godine na Istituto centrale del restauro u Rimu, ispod debelog sloja prašine, ulja od lampe i obične slikarije na površini, izronila je oslobođena najljepša bizantinska Madona s djetetom. Veselju restauratora nije bilo kraja, posebno kad su otkrili istinsku vrijednost tisućuljetne ikone, skrivene pod iskrivljenim slojevima prošlosti. Slično je s ljudskom dušom, dijete - svećenik mi se blago obraćao, ne mareći za željeznu šipku koju sam podigao iznad njegove glave. Od udarca se zanio u stranu, posljednjom snagom hvatajući rukav moje košulje. Kleknuo sam da ga dokrajčim. I dalje se smiješio.
- Ikona te je pronašla. Sad je na tebi red da je sačuvaš – mrmljao je. Tanki mlaz krvi slijevao mu se niz uho i vrat, natapajući iskrzani ovratnik mantije. Nisam se morao osvrtati. Znao sam da smo sami, ikona i ja. Otac Papas i njegov osmijeh bili su zamrznuti u vječnosti.
Zatvorio sam teška ulazna vrata crkve. Nije bilo potrebe da tražim ključ. Danas na Malti ja sam jedini pravovjerni. Ikona, koja je baš mene čekala godinama, sad me konačno ima, namignuo sam ukočenom tijelu svećenika i potražio ljestve. Ikona je bila začuđujuće lagana. Ili mi se to samo učinilo?
Dijete na slici je grlilo majku, a njezine čudno oblikovane oči gledale su nekud u stranu. Nos je bio iskrivljen, orlovski tanak i poznato grčki. Lice svetice i žene u ovom je trenutku imalo nezemaljski izgled. Dijete, koje ju je grlilo, stisnulo se uz nju, držeći svoj maleni obraz uz njezin, s pogledom predavanja i ljubavi. Ona, ta Bizantinka, gledala je kroz mene. Desna joj je ruka bila blago povijena, kao da poziva. Dijete je imalo crveni povez oko struka. To je znak kraljeva, sjetio sam se davno zaboravljenog detalja iz škole. Još tada su profesori tvrdili da će nam sve to jednog dana zatrebati.
Dok sam skidao ikonu i zamatao je u otkinutu zavjesu, arhanđeo Mihael s lijeve strane, baš kao i Gabrijel s desne, ne otvarajući usta šaptali su kroz namotanu tkaninu: Qual e quel angel che con tanto giuoco guarda negli occhi la nostra Regina, innamorato si, che par di fuoco?
Znam dovoljno talijanskog da pogodim, da se radi o zaljubljenom pogledu. Mojem, ili Madoninom? Ne znam. Iznosim zavežljaj i zatvaram vrata crkve za sobom, a glasovi u glavi šapuću kako ikonu ne kradem, već odnosim preko mora na sigurnije mjesto. Ovdje, među prepunim crkvama, nakićenim oltarima i trgovcima u hramu, ona je stranac. U zatočeništvu prazne grčke crkve čami usamljena već desetljećima. Možda je vrijeme da Madona i vitezovi pronađu novo mjesto izgnanstva?
Ja nisam vitez i junak, običan sam kradljivac. I lopovi imaju pravo na godišnji odmor u toplim krajevima, a Malta se činila pravim mjestom. Sad znam, koliko je to istina. Uzbuđenje zbog bogatstva pod rukom pomalo kvare glasovi, koji nagovaraju na drugačije planove. Dok vani pada mrak, prsti mi trnu i gore istovremeno od ovog čudnog zamotuljka. Uzalud stavljam jaknu preko zavjese i ikone. Svjetlo, koje iznutra prodire, vrelo je i sjajno.
Nekako sam se već pomirio s činjenicom, da sam obični posrednik, da ikona zna gdje treba dospjeti. A kako ćemo kroz carinsku i aerodromsku kontrolu? Ne brinem. Znam da će se ikona i za to pobrinuti.
Post je objavljen 28.12.2013. u 19:56 sati.