Dok je bezvoljno zurila s kauča u hrpu neopranog suđa, odjednom joj se učinilo da se ostaci skorenih jaja na tanjuru počinju oblikovati u ženski lik izduženog lica i tužnih, spuštenih vjeđa.
- Šporka madona!- zavapila je, grčevito stiskajući napola pojedenu vrećicu čipsa. Lik u tanjuru je namignuo suučesnički.
- Onda? Dosađujemo se, a hrpa neopeglanog rublja stoji? - pomalo vickasto dobacila je nepoznata iz prljavog tanjura. Marlena se lecnula, jer je zlobnica pogodila u najtanju, najmekaniju žicu, onu sa SuperOrnelom za šareno pamučno rublje. Pedant u njoj nestrpljivo je nagovarao da pokrene guzicu u staroj trenirci i zebrastim, naopako navučenim dokoljenkama i konačno ustane. Mrvice od čipsa bile su posvuda, a masna mrlja na lijevoj strani grudi kočila se kao medalja za hrabrost na bojnom polju prežderavanja. Konačno je
ustala, dlanom otresla mrvice i krenula prema sudoperu.
Madona iz prljavog tanjura sklopila je ruke na nijemu molitvu, a Marlena je znala što to znači.
- Ne boj se, tebe neću oprati. Ne još! Ne, dok mi ne ispuniš tri želje!
Svetica u skorenim jajima na tanjuru zaškrgutala je zubima, a facijalni grč nekako se poklopio s debelim slojem stvrdnutog žumanjka. Izgledalo je kao žuta pjega ili kukuruzni brkovi bradate žene u cirkusu.
- Budimo prijateljice – konačno je prosiktala kroz zube. - Tvoja nona te uvijek vodila u crkvu. Ne možeš se rugati svojim korijenima!
- Od mene nećeš napraviti vidjelicu - Marlena je zasukala rukave, tek da pokaže neznanki iz tanjura kako misli ozbiljno. Nije joj se pralo posuđe uopće, ali je htjela vidjeti kako daleko ova paranoja i halucinacije mogu ići. Već šest mjeseci živi sama, otkako se kreten preselio kod mamice. Šteta, odlično je peglao i dobro su se slagali.
Više se nije samosažaljevala. Konačno je bila ljuta, dovoljno da nekome, bilo kome, sve saspe u lice pa makar to bila i religiozna halucinacija u vidu madone na šporkom pjatu. Žena u skorenim jajima na tanjuru naškubila je usta:
- Ne odbacuj darove tek tako! Znaš li da su se sve vidjelice pošteno okoristile razgovorima sa mnom? Sve su svetice, ili na najboljem putu da to postanu, a pri tome nisu uskraćene ni za svjetovna blaga, od velebnih kuća do seksa, braka i obitelji!
Ova četiri rafalno ispaljena mamca pogodila su u središte mete, jer je Marlena odložila spužvicu za suđe i slabo skrivajući zanimanje, upitala:
- A kako brzo garantiraš ovo i jel' može u paketu? Osim toga, ne da mi se prepričavati razgovor s tobom, odsada pa nadalje, barem milijun puta. Znam kako to ide s vidjelicama, imaju zakazane termine utorkom po dva sata, a jednom tjedno konferenciju za tisak.
Marlena se odmaknula od sudopera, privukla stolicu i zapalila cigaretu, snažno uvlačeći dim u pluća, dok se nije zakašljala. Šporka madona bila je neuvjerljiva, ali Marleni se posuđe nikako nije pralo pa je nastavila sa šaradom, pokušavajući dobiti na vremenu. Bilo je pravo vrijeme
testirati neznankine riječi i eventualne moći. Neka ispuni barem običnu, jednostavnu želju.
- Operi posuđe i lonce iza štednjaka, ako nisi lažnjak! - Marlena si je čestitala na dobro smišljenoj ideji. Ima osjetljivu i nježnu kožu na rukama, a mrzi navlačiti gumene rukavice. Ne podnosi osjećaj stisnute gume na prstima i miris talka iznutra.
Pogled na prekrasno čist i skoro prazan sudoper kvario je tek jedan jedini neoprani tanjur. Onaj s ostacima skorenih jaja sa šunkom, na kojem se žumanjak smješkao skoro ljudskim osmijehom. Šporka madona iz tanjura nakašljala se i poslovnim glasom izjavila kako nije
zlatna ribica te da kod nje nema tri želje. Daje jednu, eventualno dvije, s obzirom da je Marlena jednu već potrošila na pranje posuđa.
- Dobro razmisli kako ćeš formulirati ovu zadnju želju – upozorila je, pokušavajući jako spuštenim obrvama koje su joj davale pomalo seoski izgled, formirati veseliju facu. Nije uspijevalo, možda zbog jaja koja su nekako skliznula preko brade, sve do ruba tanjura.
Marlena je s vrha povelike hrpe neopeglanog rublja uzela komad odjeće, stisnula ga na grudi i stavila lice na mirišljavu, zgužvanu košulju. Željela je tako malo, a opet - bilo je to nemoguće formulirati u samo jednu jedinu želju. Da je nije prevario, da mu može oprostiti, da joj se
vrati, da stvore obitelj, da život konačno prestane biti zaustavljeno vrijeme na bakinom satu s klatnom.
Kad je konačno uzela šporku madonu u ruke, sve je već bilo odlučeno. Pažljivo je zamotala prljavi tanjur u njegovu čistu košulju, koju mu nikad nije vratila. Košulju u kojoj je najradije spavala, ako prije ne bi zaspala u staroj trenirci, lica zamrljanog od suza. Kao robot, odnijela
je zamotuljak u vrt iza kuće i zakopala ga u lijehu s ružama. Onda se vratila u kuću, popila čašu vode i pala u san bez snova.
Nije mogla znati što je bilo dalje, jer se, prema vlastitoj želji, više ničeg nije sjećala. Ni njega, ni vremena suza i nesanice, ni tišine stana u kojem je hrpa neopranog, skorenog posuđa bila spomenik jednoj prošloj ljubavi.
Madona iz prljavog tanjura održala je oba svoja obećanja. Prva je želja bila logična i jednostavna. Njezin dugo traženi zaborav napravit će od Marlene opet cijelu osobu. Druga je želja bila tako ženska da ju je i madona razumjela i uslišila. Ubuduće, on će u svakom prljavom tanjuru uvijek iznova ugledati poznato žensko lice. Marlenu.
|
