Pregled posta

HABIBI, HABIBI

Stajao sam neodlučno pred zatvorenim šalterom za prodaju karata. Do vraga! Potpuno sam smetnuo s uma da nastupa Ramazan, praznik kada sve prestaje raditi, a ljudi putuju svojim kućama i obiteljima. Nije ni čudo što karata više nema i što nikakav prijevoz više nije moguće organizirati. Bilo je deset sati uvečer, a ja zarobljen u glavnom gradu Tunisa. Jutros rano došao sam vlakom iz Gabesa na jednodnevan izlet, a sad sam ostao bez prijevoza za povratak u hotel, u sigurnost svoje turističke grupe.

Na ulicama je vladala živost. Osjećaj nastupajućih blagdana širio se na licima i inače gostoljubivih Tunižana. U tih sedam dana sve što sam vidio, oduševilo me: oaze Touzera, podzemne kuće Matmate, rimski amfiteatar El Jema i ruševine Kartage, ljepote Sahare, mirisi i okusi sjeverne Afrike. Jedna jedina stvar, koja mi nikako nije sjela, arapska je glazba. Ne volim, naime, zavijajuće zvukove i ritmove koji odzvanjaju iz svakog kutka kafića, trgovina, automobila. A skoro svaka njihova pjesma ima u sebi opsesivno ponavljanje riječi 'habibi, habibi'. To vam je 'dragi, draga'. Svaka druga jebena riječ!

U vrevi ljudi pokušavam naći smještaj u nekom hotelu. Sve je puno! Jedini spas leži tristo kilometara daleko u toplom i udobnom hotelu s mojom sobom, krevetom i kupaonicom. Samo, kako doći do Gabesa? Policajac iz prebukiranog hotela upućuje me da potražim 'louage'. Toliko francuskog znam, da to znači 'najam, rental'. - To je specifična vrsta taksija u Tunisu, izuzetno jeftina, čak i na daleke međugradske destinacije. Jedini je problem što voze samo ako je svih pet sjedišta popunjeno. Za vrijeme vožnje, kad neki putnik izađe, louage-taksist će stati nasred ceste i tražiti novog putnika. To vam može potrajati, monsieur!- rekao je obzirno policajac.

Nisam mario. Louage mi je bio jedina šansa. U velikom je hangaru starinski, bijeli peugeot čekao široko otvorenih vrata. Samo za mene, pomislio sam sretno i ušao na zadnje sjedište, iako mi je taksist pokazivao suvozačko mjesto. Otraga je udobnije, pomislio sam. Taksist je slegnuo ramenima i ubrzo nestao. Nakon sat vremena počeo sam očajavati. Gdje se, do vraga, glupan izgubio? Uskoro mi je postalo jasno. Vraćao se s još četvoricom muškaraca, očito putnika. Mora da ih je lovio na ulici, sjetio sam se kratkog objašnjenja policajca.

- Merhaba!- pozdravio je brkati, mlađi muškarac koji je sjeo do mene. Svoju je platnenu torbu čvrsto stezao na grudima. Arapski znam koliko i francuski, tek par fraza i pozdrava. Nisam namjeravao razgovarati putem, pa nisam brinuo. Ostali putnici već su zauzeli mjesta, a ja sam se odjednom našao stiješnjen u kutu zadnjeg sjedišta. Kultura iz koje dolazim ne gleda blagonaklono na tijesno guranje s nepoznatim ljudima, a kamoli prijateljevanje s nepoznatima u javnom prijevozu. Tim više me osupnula pružena ruka, sumnjive čistoće noktiju, s komadom halve koju mi je jedan od suputnika pružio. Arapi su ljubazni i prema nevjernicima, strancima, ali lako se uvrijede. Nevoljko sam uzeo ponuđeni slatkiš, usiljeno se smješkajući.

- Hvala, merci! Za par minuta sjetio sam se da u ruksaku imam naranču, pa sam je pružio da se revanširam.- Shukran, shukran! Uh, ovo je dobro prošlo, pomislio sam. Sad sam miran do kraja puta. Kao prava cestovna lađa starinski je peugeot zaplovio prema jugu, a taksist je uz mljackavi uzdah zadovoljstva gurnuo kazetu i pojačao glazbu.

-Habibi, habibi, zajaukala je pjevačica, a mene je stisnulo u želucu.

Moji su se suputnici vidljivo oraspoložili, a jedan je potiho zapjevao s pjevačicom. Noć je bila topla i mračna. Već nakon desetak kilometara, taksi se zaustavio u malenu mjestu nepoznatog imena, a čak trojica putnika izašla su uz pozdrave. Odlično, sad će konačno biti mjesta u taksiju, naivno sam pomislio. Naravno, taksist se ubrzo izgubio. Sjetio sam se, u potrazi je za drugim putnicima. Kako egzotično, radoznali turist u meni napravio je mentalnu zabilješku, ne sluteći da će putovanje potrajati. Novi su putnici ubrzo zamijenili stare i mi smo krenuli. Na moj užas, taksi se vraćao nazad prema glavnom gradu.

-Monsieur, zašto se vraćamo? - zabrinuto sam upitao na mješavini engleskog, francuskog, uz obilato pomaganje rukama i mimikom lica.

– Putnici tamo žele - bio je lakonski odgovor. Dugo putovanje u noć, palo mi je na pamet, dok je taksist okretao kazetu na 'B' stranu. Nisam vidio svrhu, jer pjesma je bila jedna te ista, snimljena cijelom duljinom trake. Već sam pomalo slutio tekst i smisao pjesme, a melankolični glas pjevačice i bolni jecaji između stihova na arapskom nisu ostavljali mjesta sumnji. Još jedna univerzalna ljubavna! Da barem nema tih iritantnih fuga, melodije i zmijski uvijajućih refrena.

Habibi, habibi, ya nour el-ain.

Kad neku muzičku frazu čujete tisuću puta zaredom, uđe vam nekako u uho. Mučio sam sam sebe nagađanjima. Uskoro sam umirao od radoznalosti da saznam što to konkretno znači. Moj dragi, ti si sjaj u mojim očima, tako nekako otprilike, pomagali su svi putnici u louage-taksiju.

Obrisi Kairouana nazirali su se pred nama, a pola je noći proteklo u nekakvom bunilu. Putnici su se povremeno smjenjivali, a mi preostali složno smo pozdravljali pridošlice, tapšali po ramenu, mahali im na odlasku. Selam aleikum, aleikum selam!

Zadnji putnik, s kojim sam bio stisnut koljeno uz koljeno, bedro uz bedro par sati, izlazeći, natjerao me da i ja izađem. Da me može propisno zagrliti i izljubiti na odlasku! Pozdravi svoje! I ti svoje! Tapšanje po leđima i obavezni – ma'asalama! Mislim da to znači zbogom, ili mir s tobom! Peace, brother! došlo mi je da uzvratim. Suzdržao sam se i ostao pri smiješnoj kombinaciji arapsko-francusko-engleskog. Uostalom, funkcioniralo je, jer su svi bili srdačni, a nakon početnih pozdrava mnogi bi putnici zapodjenuli konverzaciju sa mnom o koječemu. Istina, uglavnom su oni govorili, a ja se u mraku taksija smješkao, kimao glavom i povremeno uzdisao. Prestao sam obraćati pažnju na izgled i čistoću ruku koje su nudile hranu, komad slatkog kruha sa sjemenkama, pileći batak ili voće.

Habibi, habibi, ya sakin khayali, moj dragi, ti živiš u mojoj mašti.

Počeo sam i sam pjevušiti, pomažući taksistu i još dvojici putnika. Da ne pomisle da ne volim njihove hitove! Pjesma više nije zvučala odbojno, naprotiv. Imala je neku dozu sjete od koje vas prođu trnci i zaželite da ste uz nekog bliskog. Sjetio sam se cure iz srednje škole, koja me nije primjećivala.

A'ashek bakali sneen wala ghayrak bibali, obožavao sam te godinama, nije bilo druge u mojim mislima.

Uh! Počeo sam zapažati fine nijanse u glasu pjevačice, tugu na svim pravim mjestima i nadu koja je izvirala iz svake nove strofe. Nisam znao tekst, ni smisao, ali znao sam o čemu je pjesma. Putovali smo prema jugu, a noć se beskrajno odužila. Bilo mi je svejedno. Odjednom više nisam žurio. Stići ćemo kad stignemo, konačno sam se ufurao u sveopći filozofski mir i pomirenost s tempom i smjerom putovanja. Putnici su se povremeno izmjenjivali, izlazili na svojim konačnim odredištima. Novi su ulazili, pozdravljali i uključivali se u pjesmu. Kopkalo me koja je to pjevačica. Sad sam već iskusno raspoznavao da na kazeti svira nekoliko različitih, iako sličnih pjesama. Svejedno, moj favorit bila je jedna sirijska pjevačica. Moj, i većine prisutnih u taksiju, koji je gutao kilometre podsaharskog pojasa.

Habibi, habibi, ya nour el-ain, ya sakin khayali, a'ashek bakali sneen wala ghayrak bibali.

Sjetio sam se Goge iz gimnazije. Agmal a'ouyoun filkone ana shiftaha. Najljepše oči koje sam ikad vidio. Koje oči, prepune magije.

Sad sam već nestrpljivo iščekivao, kad će taksist okrenuti kazetu po tisućiti put na 'A' stranu. Tu je, naime, moja omiljena pjevačica imala dvije verzije pjesme, s glazbenom podlogom i bez ičega, samo predivni glas. Unplugged, u nekim bih drugim okolnostima rekao, ali sad mi se to činilo kao svetogrđe. Kako je engleski ružan pred ovim melodičnim jezikom pustinje.

Habibi, habibi, ya nour el-ain, aaah...

Na horizontu pred nama je svitalo i ta me pomisao rastuživala. Osjećao sam da će s odlaskom noći nestati magija glazbe, glasa, melodije i bliskosti s potpunim strancima. U daljini su se nazirali minareti grada u kojem me čekao hotel i etnička, rasna, jezična pripadnost. Pripadnost kulturi i glazbi koju sam neopravdano uzdizao na pijedestal, iz neznanja, uskogrudnosti, straha od nepoznatog... Louage je bio skoro prazan a jutro me dovelo pred hotel.

Opraštao sam se s Gogom i mojom najnovijom prijateljicom iz Damaska. Taksist mi nije htio prodati iskrzanu kazetu niti za dvadeset dolara. Bila je to moja jedina novčanica u džepu. Da sam imao više, dao bih mu bez oklijevanja. Ljepotici s grlom slavuja nisam znao ime i brinulo me kako ću pronaći njezinu glazbu, a morao sam je imati.

Habibi, habibi, ya nour el-ain. Draga, srest ćemo se opet. Uskoro, nadam se.
Inshallah!



Post je objavljen 16.12.2013. u 12:00 sati.