Leži u kadi sa prerezanim venama, iz kojih krv polako curi. Mjehurići pjene postaju jarko crveni, a nivo vode opasno se približava rubu kade. Uskoro će morati posegnuti za čepom, inače će nastati poplava u kupaonici, a to nikako ne želi. Ionako je za ribanje pločica, lavaboa, ogledala i ormarića utrošila više sati mukotrpnog rada. Ako si uredan i s osjećajem za čistoću, nijedno dezinfekcijsko sredstvo nije dovoljno dobro. Nijedna četka nije sasvim efikasna. Bez klečanja na pločicama i ručnog brisanja krpicom - nikako ne ide.
E, pa ona nije željela da je zateknu mrtvu u neurednoj kupaoni. O stanu da se ne govori. Uzela je tjedan godišnjeg, da sve sredi prije susreta s vrelom vodom u kadi. Iako je prozore oprala tek prošli tjedan, mrlje od kiše i prašina poništili su svu njezinu muku. Pa onda zavjese, dubinsko usisavanje tepiha, prozračivanje madraca, posteljine. Kad ju je susjed jednom zatekao kako odmiče teške ormare da obriše nakupljenu prašinu, čudio se i smijao. Pa tko još briše prašinu iza ormara? On i žena nikad nisu. Žena mu nema slomljene nokte i hrpu zanoktica. U početku je i ona sama probala čistiti u gumenim rukavicama, ali nije išlo. Nije imala dobar osjećaj opipa u prstima, a bez toga nema dobrog čišćenja. Uglavnom, kuća je nakon tjedan dana ribanja blistala. Ostao je samo problem kupaone. Nakon što prereže vene i krv počne teći, mora ostaviti odčepljenu kadu. Inače će se voda preliti preko ruba, natopiti pod kupaone i napraviti nered u hodniku, a to je svakako željela izbjeći. Jedino se nadala da neće prebrzo izgubiti svijest. Trebalo je stalno ispirati krv sa zapešća, u kadi i oko nje, tjerati je toplim mlazom prema odvodu. Užasavala se pomisli da je u kadi zateknu neurednu, umrljanu krvlju.
U početku je boljelo kao vrag, ali je vremenom bol popustila. Jedino su ružni rubovi presječenih vena zjapili kao pokidani kablovi. Sad je ionako kasno da ih ovlaš omota gazom. Zbog urednosti, naravno.
Mora da je zadrijemala od topline, jer kad se trgnula, kupaona je bila u pari. Jedva je vidjela obrise predmeta oko sebe. Sjetila se, kako će ogledalo ostati mokro i zamrljano, jer osušene kapljice ostave ružan trag na ogledalu. Bojala se da će teško ustati zbog gubitka krvi, ali začudo, digla se lako i bez problema. Sve će ovo još potrajati, razmišljala je, ne sasvim sigurna je li to dobro ili loše. Pod je bio vlažan, pa se sjetila staviti stari ručnik, kojeg je uzela iz košare za pranje. Gadio joj se pogled na otvorene rane na zapešćima, pa je pronašla zavoje i lagano, ali uredno omotala zglavke ruku. Srećom, pa još ima medicinske ljepljive trake, da ne mora vezati ružne, neuredne čvorove.
Kad je uhvatila za kvaku kupaonskih vrata, iznenadilo se što ih ne može otvoriti. Kvaka se savijala u njezinoj ruci, brava je škljocnula, ali su vrata ostala zatvorena. Možda su zaključana izvana? Ali, tko bi to mogao u njezinom stanu? I čemu? Razbijala je glavu ovom zagonetkom. Lupanje po vratima, ili vikanje u pomoć nije dolazilo u obzir. Nije željela da netko provali i spasi je prije nego dovrši što je započela. Prije nego se ubije. Eto, izgovorila je 'ubiti se', a nebo joj se nije srušilo na glavu. Ubiti se, ubiti se, ubiti se. Nema munje s neba, vjerojatno nema ni pakla. Iza smrti nema ničega, bila je sigurna. Uzalud strogi katolički odgoj, nedjeljne mise, strašenja paklenim ognjem za svaku sitnicu. Slobodna, uskoro će biti slobodna od svega. Odlazi kad želi, na način kako odluči, a ne da umjesto nje odlučnije slučajnost, Bog ili priroda.
Pomislila je da zaglavljena vrata ustvari i nisu problem. Pa kuda bi išla? Čemu? Treba se vratiti u toplu kadu, jer je već pomalo drhturila, onako gola i s tko zna koliko malo krvi u venama. Izbjegavala je gledati u zapešća, iako su bila uredno omotana zavojima.
Dugo je planirala vlastitu smrt, skoro od tinejdžerskih dana. Slično kako curice od malena planiraju vlastito vjenčanje, do u detalje. Kakva će biti vjenčanica, veo, haljine za djeveruše. Pa onda cipele, uparivanje boja, cvjetni aranžmani na stolu, ružmarin u zapučku, sve, baš sve detalje. Umjesto planiranja vjenčanja, smrt je kod nje igrala važniju ulogu. Smrt mora biti uredna, lijepa za oko, nenametljiva. Najbliže tome su bile tablete, ali tad bi je čekala sigurna autopsija. Da vide točno što je popila i koliko. Mogla bi na vidljivom mjestu ostaviti praznu bočicu s nazivom tableta i količinom. K vragu, možda i zapisati točno vrijeme gutanja pilula, kad bi znala da je kretenima to dovoljno, da neće tražiti autopsiju. Ali, nije mogla biti sigurna. U današnjem svijetu bez puno logike, morala i etike, nitko svoj posao nije radio s dužnim poštovanjem, savjesno i temeljito. Površnost je božanstvo, kojem se klanjala većina ljudi koje je poznavala.
Ostalo je, dakle, rezanje vena u kadi. Voda će odnijeti krv i sprati nered, a vidljivo rasječene žile neće ostavljati sumnje u uzrok smrti. Ako na kraju i dođe do mrske autopsije, u tijelu neće ostati ni kap krvi. Na stolu patologa neće biti neprepoznatljive, krvave, životinjske mase kao na kolinju. Stol patologa mora biti patološki stol, napravila je u glavi mentalnu zabilješku. Sve, vezano za patologe, mora biti patološko po definiciji.
Kad je već izvan kade, pobrisat će kondenziranu paru i maknuti mokri ručnik s poda. Najradije bi ga stavila na radijator, da se prvo prosuši, ali tko će ga onda vratiti u košaru za prljavo rublje? Nije željela da netko nađe ručnik sumnjive čistoće i posumnja u njezine higijenske navike. Usput je provjerila stanje wc-školjke i zamijenila mirisni uložak. Sjetila se otklopiti vodokotlić i usuti antiseptički osvježivač. Sad više zaista nije imala išta učiniti, pa se vratila u kadu. Godila joj je vrelina vode na vratu, pa je skupila koljena, pognula glavu i prepustila se masaži mlaza. Sitne iglice vode bockale su lice i kožu kao smirujuća akupunktura. Mlaz tuša preselila je na dojke, leđa, pa niz kralješnicu.
Odjednom joj je pogled privukla vijugava zmija odlazeće vode u odvodu. Bila je začuđujuće prozirna, bez kapi crvenila. Trebalo joj je par minuta, dok se u glavi nije formirala zapanjujuća pomisao: krvarenje je prestalo, a ja sam još pri svijesti i razmišljam! Iako je dugo izbjegavala pogledati vlastita zapešća, sad se natjerala pogledati izbliza. Zaista, zavoji su bili bijeli, bez mrlja od krvi. Premetala je po glavi misao o tome, kako u situacijama velikog straha krv može usporeno teći. Krvarenje čak može potpuno prestati! Sjetila se jednog dobrovoljnog davanja krvi, kad su je vratili kući neobavljena posla. Medicinska sestra se našalila: - Krv vam se ustrašila i pobjegla!
Prerezane vene nisu čudesno zacijelile same od sebe, bila je sigurna. Znala je to po zidnom satu na kojem je prošlo skoro pet sati od kada je britvicom za depilaciju razrezala vene. Negdje je čitala, da samo dame ili kukavice režu poprijeko. Da to, ustvari, predstavlja poziv u pomoć. Kao, tko zaista želi iskrvarenje, taj vene reže uzduž. Tu nema šivanja, a krvarenje je obilno. Ali, njoj se to učinilo nekako neuredno. Barbarski. Ionako se bojala velikih rana.
Pogledala se u ogledalo. U nju je zurilo anemično, blijedo lice slično njenom, a opet – tuđe. Žena u ogledalu imala je mnogo čišći, prozračniji ten od njezinog. Dojke joj nisu bile obješene. Naprotiv, izgledale su zaobljene, čvrste, kakve je nekad i sama imala u mladosti. Gubitak krvi očito uzrokuje i poboljšanje vlastite percepcije. Barem nešto pozitivno u svemu, zaključila je.
Prenulo ju je kucanje na vratila. Pokušala je uzviknuti 'tko je', ali se tek zagrcnula, skupila i obgrlila koljena. Na vratima je stajao policajac, radoznalo i bezobrazno zureći u njezinu golotinju. Očito u životu nije vidio puno golih žena. Još se par glava pojavilo u dovratku – prepoznala je susjedu s kata i čovječuljka iz prizemlja, predsjednika kućnog savjeta. Htjela je uzvIknuti: - Što radite u mojoj kupaoni, zar ne vidite da još nisam gotova! Htjela je zamoliti da ne ulaze u cipelama, da ne prljaju. U kakofoniji njihovih glasova, svoj nije uspijevala čuti. Ležala je s rukama preko dojki, kad da njezine malene šake mogu pokriti nagost cijelog tijela. Tip, koji je upravo ušao u kupaonu, uperio je fotoaparat s povelikim objektivom ravno u nju. -Nemojte, zar ne vidite da sam gola! - vrištala je. Nitko se nije obazirao.
Nepoznati s fotoaparatom konačno je progovorio: - Vidio sam puno žena samoubojica. Neke su od njih bile gole, mnoge lijepe. Ali, ovako lijepu i urednu kupaonu nisam vidio već godinama!
Nije razumjela o čemu govore, osim ovog zadnjeg o urednosti. Odjednom je preplavio osjećaj zadovoljstva i ponosa. Konačno je napravila barem nešto kako valja!
Oznake: utjeha, kupaonica, solace, bathroom
|
