Ti si ponosni vlasnik jedne nes(p)retne izjave koju dulje vrijeme pamtim (ujedno je i jedina tvoja , ispričavam se za selektivne puteve mojih sjećanja), kada si, busajući se u prsa, na jednom blogu napisao da bi za svoju djecu sve napravio...rušio svjetove ako treba. Znam da sam tada pomislila kako je to jako pogrešno, a i sada mislim da u dječje ime ne treba ništa rušiti....graditi/nadograđivati/preimenovati bi svakako bilo s(p)retnije rješenje.
Lijepa priča, s puno poruka :)
24.12.2013. (15:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
V: nije isto ZA nekoga rušiti i svjetova ako treba i U IME nekoga činiti to. Kad činiš ZA nekoga znači da si razmislio, izvagao i donio svojevoljnu odluku jer smatraš da je taj NETKO (ovdje djeca) za tebe važniji, ima veću vrijednost od svjetova koje moraš i hoćeš porušiti. Činiti to u nečije ime vrlo često može značiti da si zaveden. Naravno niti jedno niti drugo ne mora biti ispravno- opet s čije točke to promatraš. Osobno sam i sam sklon rušiti i svjetove za osobe koje su mi drage. Ovo rušiti je svakako glagol koji ne treba doslovce shvaćati (iako mu niti to značenje na oduzimam). Više je to savladavanje svih prepreka koje mi stoje na putu. Wall: nekako mi se, samo od sebe, nametnulo pitanje: trebaju li djeca nositi teret postupaka svojih roditelja? Odnosno trebaju li im stigme i odgovornost za nepostupanje ili postupanje njihovih roditelja? Činjenica je da su ti kamenovi prečesto natovareni na leđa koja to ponekad i ne mogu, a ponekad i nisu niti spremni nositi ih!?
24.12.2013. (16:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ama Gi, hvala; ti isto,izgleda razumiješ da su (krvave) bajke izgrađene na jamama. V,u ime djece ne bih, ali za svoju i tuđu, konkretnu djecu sve, pa i države/svjetove rušio, svakako. nes(p)retna izjava je moja i uvijek će biti. o građenju ne bih ovog puta, to ostavljam miroljubivijima od sebe. Blogdogg, who let the dogs out? sjećam se kad sam još Cezaru govorio da ne ide na Martovske Ide, ali on ide, pa ide (za njega sam uvijek bio Broj Jedan).ne slavim božić ,nisam vjernik, ali u duhu (i tvog?) vjerničkog slavlja i ja tebi želim sretan božić i pune jaslice. Alkione, hvala na ispravkama; drago mi je čuti da si i ti od ovih rušiteljskih tipova :)) a odgovor na tvoje preteško pitanje- ne trebaju, pa djeca teret očeva svejedno nose. roditelji ne pitaju, ljudi, imena teret natovare na dječja pleća i zauvijek stigmatiziraju. tznam da neke budale tu na blogu IOrenu Rašetu i dan-danas prozivaju kao kći nekog general Rašete, kao da je ona osobno nekog ganjala, i u JNA nešto zapovijedala. o jednom groznijem takvom paradigmatskom kamenu krivnje očeva piše Babl , a ja sam od Državnog neprijatelja Babića iz prve ruke čuo nešto o grijehu natovarenom njegovoj djeci.
24.12.2013. (17:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Wall: ma pitanje je bilo više retoričko. Odgovor je i tebi i meni jasan. Osobno sam, u stvari, želio produžiti priču tvog posta. Shvatih da si bacanjem kamena ("Kad sam ga zakotrljao prema vodi, pljusnula su tijela i prekrio me val, ali kunem se - kamen nije potonuo. Plivao je, onako nezgrapan i težak, lagan kao pero na površini vode, dok su uklesane riječi lelujale i tiho mrmljale uspavanku".) skinuo određeni teret (stigmu)? Nastavak priče daje nadu u novu, ljepšu, individualniju budućnost? Ali, stekoh dojam da su rezovi (ožiljci) ostali? Ili nisu? Nekako mi je ostala gorčina - do duše s naznakom da bi je buduće generacije mogle zasladiti. Zaključak koji mi se nameće nimalo mi se ne sviđa: zar je naša generacija toliko "grešna" (stigmatizirana - nije sinonim grešnosti) da bi u stvari najsigurnije rješenje bilo vezivanje kamena i našeg vrata konopom kako bismo otplutali u pluskvam perfekt (davno prošlo vrijeme). Oprašta li nam povijest odgovor na pitanje tvog posta: "Gdje si bio kad je ...?"?
25.12.2013. (10:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ama Gi
Divna, snažna priča. Baš kao i Kovačićeva Jama - nešto najsnažnije u književnosti uopće.
24.12.2013. (14:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
.
Ti si ponosni vlasnik jedne nes(p)retne izjave koju dulje vrijeme pamtim (ujedno je i jedina tvoja , ispričavam se za selektivne puteve mojih sjećanja), kada si, busajući se u prsa, na jednom blogu napisao da bi za svoju djecu sve napravio...rušio svjetove ako treba.
Znam da sam tada pomislila kako je to jako pogrešno, a i sada mislim da u dječje ime ne treba ništa rušiti....graditi/nadograđivati/preimenovati bi svakako bilo s(p)retnije rješenje.
Lijepa priča, s puno poruka :)
24.12.2013. (15:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
blogdogg
hahahahahahaha walle znao sam da si star ko grčka ;) sretan božić šegrte Hlapiću!
24.12.2013. (16:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
V: nije isto ZA nekoga rušiti i svjetova ako treba i U IME nekoga činiti to. Kad činiš ZA nekoga znači da si razmislio, izvagao i donio svojevoljnu odluku jer smatraš da je taj NETKO (ovdje djeca) za tebe važniji, ima veću vrijednost od svjetova koje moraš i hoćeš porušiti. Činiti to u nečije ime vrlo često može značiti da si zaveden. Naravno niti jedno niti drugo ne mora biti ispravno- opet s čije točke to promatraš. Osobno sam i sam sklon rušiti i svjetove za osobe koje su mi drage. Ovo rušiti je svakako glagol koji ne treba doslovce shvaćati (iako mu niti to značenje na oduzimam). Više je to savladavanje svih prepreka koje mi stoje na putu.
Wall: nekako mi se, samo od sebe, nametnulo pitanje: trebaju li djeca nositi teret postupaka svojih roditelja? Odnosno trebaju li im stigme i odgovornost za nepostupanje ili postupanje njihovih roditelja?
Činjenica je da su ti kamenovi prečesto natovareni na leđa koja to ponekad i ne mogu, a ponekad i nisu niti spremni nositi ih!?
24.12.2013. (16:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Wall
Ama Gi, hvala; ti isto,izgleda razumiješ da su (krvave) bajke izgrađene na jamama.
V, u ime djece ne bih, ali za svoju i tuđu, konkretnu djecu sve, pa i države/svjetove rušio, svakako. nes(p)retna izjava je moja i uvijek će biti. o građenju ne bih ovog puta, to ostavljam miroljubivijima od sebe.
Blogdogg, who let the dogs out? sjećam se kad sam još Cezaru govorio da ne ide na Martovske Ide, ali on ide, pa ide (za njega sam uvijek bio Broj Jedan).ne slavim božić ,nisam vjernik, ali u duhu (i tvog?) vjerničkog slavlja i ja tebi želim sretan božić i pune jaslice.
Alkione, hvala na ispravkama; drago mi je čuti da si i ti od ovih rušiteljskih tipova :)) a odgovor na tvoje preteško pitanje- ne trebaju, pa djeca teret očeva svejedno nose. roditelji ne pitaju, ljudi, imena teret natovare na dječja pleća i zauvijek stigmatiziraju. tznam da neke budale tu na blogu IOrenu Rašetu i dan-danas prozivaju kao kći nekog general Rašete, kao da je ona osobno nekog ganjala, i u JNA nešto zapovijedala. o jednom groznijem takvom paradigmatskom kamenu krivnje očeva piše Babl , a ja sam od Državnog neprijatelja Babića iz prve ruke čuo nešto o grijehu natovarenom njegovoj djeci.
24.12.2013. (17:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Wall: ma pitanje je bilo više retoričko. Odgovor je i tebi i meni jasan. Osobno sam, u stvari, želio produžiti priču tvog posta. Shvatih da si bacanjem kamena ("Kad sam ga zakotrljao prema vodi, pljusnula su tijela i prekrio me val, ali kunem se - kamen nije potonuo. Plivao je, onako nezgrapan i težak, lagan kao pero na površini vode, dok su uklesane riječi lelujale i tiho mrmljale uspavanku".) skinuo određeni teret (stigmu)? Nastavak priče daje nadu u novu, ljepšu, individualniju budućnost? Ali, stekoh dojam da su rezovi (ožiljci) ostali? Ili nisu? Nekako mi je ostala gorčina - do duše s naznakom da bi je buduće generacije mogle zasladiti.
Zaključak koji mi se nameće nimalo mi se ne sviđa: zar je naša generacija toliko "grešna" (stigmatizirana - nije sinonim grešnosti) da bi u stvari najsigurnije rješenje bilo vezivanje kamena i našeg vrata konopom kako bismo otplutali u pluskvam perfekt (davno prošlo vrijeme). Oprašta li nam povijest odgovor na pitanje tvog posta: "Gdje si bio kad je ...?"?
25.12.2013. (10:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Loch.
Sizif sa PTSP-om.
Znam da nije prikladna, ali ne mogu je se (gore navedene asocijacije) riješiti.
27.12.2013. (04:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...