14-02-2005 15:03
Vi možda ne znate gdje je naš gradić, ali je Đurđenovac poznat već odavno. Naročito nama, mladima Đurđenovca, kojima je slavonska šuma, drvno-industrijski kombinat i srednja šumarska cijeli naš svijet.
Otkako je onaj propali režiser Izvrdoljak napravio ono poetsko sranje of filma o Slavoniji, ponekad me stid priznat da sam iz Đurđenovca. Jednom sam se našao s curom u intimnom trenutku, na salašu i tad ona izvali: “Joj, Stipane, tvoja tamburica u srce me dira!” Mislim da mi nikad u životu nije bilo tako neugodno. A samo sam htio jebat. Dobro, zabrazdio sam. Ovako stvari stoje.
U Đurđenovcu je život zamro još tamo 1990-tih. Od rata naovamo, nema vam kod nas nit’ kina, nit’ zabave, nit’ kazališta. Sve što imamo jebena je šuma, pilana, drvna industrija, cjepanice.
Al odnedavno, Hrvatska Demokratska Ženska Zajednica aktivna je u našem malom gradu. Kako su se - što bi mi ovdi na selu rekli ad hoc (ili još češće: Hic Rodus, hic salta! ) – osnovale nabrzinu, radi lijepljenja tisuća plakata naše Suzane Mančić zvane kao ‘kosorka djevojka’, nakon izbora ponestalo im programskih aktivnosti. Pa su žene smislile odličan plan: organizirat će zaljubljivanje, proslavu dana istog i podizanje kvalitete života u Đurđenovcu. Tako su nam jučer osvanuli plakati, koji pozivaju na proslavu Valentinova vatrogasno-lovačkom zabavom u Društvenom domu.
Naslov je bio “Valentinovo na lovački”.
Ja sam se odmah počeo spremati: čisto donje rublje, novi paketić kondoma (s 3 okusa), hitni tečaj plesa kod teta Anke. Od lege sam nabavio jeftino 1 duvan marice, ako šta bude od seksa, da kasnije zapalimo, ona i ja, kako to već ide na filmu. Želio sam sve da bude baš filmski.
Tu sam curu odmah zapazio, jer je izgubljeno zvjerala pogledom pred ulazom, baš kao i ja. Očito je bila sama, il friško ostavljena. Priđoh joj, rekoh bog i hvaljen Isus, kako je to već običaj kod nas na selu i razvezemo priču. Ispalo je, da je u gostima kod rođaka, da inače živi u slobodoumnoj i liberalnoj Dalmaciji (Opa! pomislih, bit će tu seksa zasigurno!). I tako uđosmo kao par, sjedosmo blizu furune il’ peći kako to neki vele i odmah skinemo šalove, kape i rukavice. Vidim ja, ženska se odmah skida, lako i bez prenemaganja. Mislim opet, super! Bit će i seksa i petinga i maženja i paženja. Pričali malo, došli i apetajzeri, hladna predjela, tj. čvarci i švargle. Jede, kao da nikad svinjetine u usta nije stavila! Mislim se ja, možda joj vjera brani gice u usta stavljat, možda kod kuće jede nešto košer, il vitamninski, ko Cher, ili samo ovčetinu nedajbožeisvisveci, pa sad nadoknađuje. Al nije. Cura samo ima zdrav apetit! Jelo se, pilo, i “Vatrogasci” bili, mislim nije ništ’ gorilo, samo su dečki svirali. Onda neko muzikašima nabacio da opale neku našu, domaću, pa se svirala Ceca i Zorica Brunclik, pa onda Đej i svi veliki hitovi. Al, ne lezi vraže, bilo tu i branitelja, pa zabranili. Kao, to je neprijateljska muzika. Pa kako muzika može bit - neprijateljska? Pitam ja jednog, jel’ daso, jel’ i Wagner neprijateljska muzika, znaš, onaj Švabo? A on kaže: “Švabe su uvijek bili na našoj strani. Živijo Genšer!” I tako, slušamo mi domaće stvari iz Hercegovine, sa Zmijanja i to. Al’ nema veze.
Ova se cura rastopila u mojim rukama, pleše, na mene nalegla, a sise joj, da prostite, stisnule mi reklu da mi je sve vruće. Uf, kažem, ajmo se malo skinut, ovdje je pakleno. A ona isto crvena u ilcu, iako joj ruke led ledeni, pa kaže: “ Važi!” I tako, otišli mi u skladište do dvorane, skinuli se i onako, nastojećki, dobro izjebali. Jadnici u početku bilo hladno za stajat na betonu tog skladišta, pa sam je podigao, i držao tako jedno vrijeme. Uglavnom, bilo je odlično! Svršila je barem pet-šest puta, jer je najmanje toliko puta zajauknula, onako jako, kao kad se nabiješ na hrđav čavao, jebo ga đavao! A možda se i jest nabola, jer u tom skladištu ima svakavih dasaka s čavlima. Da ne duljim (jer me još ruke bole), obukli se mi, kako smo znali i umjeli u mraku i hajd‘ sad na zabavu. Uđemo, a tamo ples naveliko. Još braca na mikrofon najavljuje, da slijedi Ples srdaca, za Valentinovo, a glavna nagrada - vepar!!! Znam, čudite se: u vašem gradu nema tako bogate nagrade. Eeej, cijeli vepar! S krznom, kljovama i sve! Pa sam odmah zamislio krzno, kako ponosno visi kod mene u vikendici, na salašu, a ja podvaljujem priču, kako sam ga golim rukama zadavio!
Idemo plesat, velim maloj, a ona sva crvena i sretna očito (jer se stalno smješkala i popravljala kosu) uzme me za ruku i na podij. Samo, pazi, velim joj, pametno i tehnički besprijekorno, jer ti kod nas u Đurđenovcu svi znaju plesat pa je nagradu teško osvojit! Pitam je još, jel’ gledala Paklenski šund i Travoltu. Da mi onako moramo plesat, ona ko Uma, a ja ću već lako. Išao sam ja u disko već krajem sedamdesetih i Briljantin gledao!
Plešemo ovako, onako, piruete i sve. Cura odlična, pametna, ima ritma. Nije me više od dvaput nagazila, a i ja sam pazio, jer je imala tanke cipelice. Sigurno sad mislite da smo osvojili vepra. Al nismo, nažalost! Nekom su ga mućkom dodijelili gradonačelnikovoj ženi. Tobože, ta najbolje pleše! Koja glupost! Istina, ta najbolje puši i barem pola mojeg šora to može potvrdit, al za ples je truba! Nepravda, graknem ja! Idem do sudaca, mamicu im potkupljenu! A ova moja curica sve širom oči i čudom se čudi: i vepru, meni, sucima..baš svemu. Al vidim da je ponosna na mene, hrabar sam, dobar materijal. Jer, curi je gadno ak’ je dala slabiću i kukavici. To geni imaju posla, jer žene traže jake mužjake koji će ih oplodit. Dobro, ne baš uvijek oplodit, al znate na što mislim.
Na kraju, iznenađenje večeri! Milan, predsjednik lovačkog društva, za ovu je priliku izvadio jednog svojeg vepra iz zamrzivača i daje ga na tombolu! I da ne duljim, šapnem i ja neku Milanu (oženjen mojom rođakom) i voila! Moj broj na tomboli izvuku! Vepar, cijeli cjelcati! Jedino gad nema krzno, kaže, bacio, a kljove već poklonio Milki.
Tako sam nakraju ipak imao sreće. Bilo je seksa, mesa i odojaka, a pao i vepar. Što kaže moj prijatelj B.Ćopić: “ …I divlja svinja pade ko kruška, smače je zimus lovačka puška…”.
Jedino još Milku da navabim da mi dadne kljove!
|
