28-09-2005 17:13
Imaš dvije kune? - mršavi muškarac, obrastao u prosijedu bradu i šumu kovrčave kose, pitao je gledajući ustranu. Očito, nije dugo klošario, jer mu se na licu čitao stid zbog svojeg jadnog stanja i nevolje. Iskreno, ne dajem novac često prosjacima. Imam osjećaj, da su me zajebali, a ponekad ih ulovim kako se pobjedonosno smješkaju krajičkom usana. Nešto kao, još jedna budala, baš sam dobar u ovom što radim! Možda ja to samo umišljam. Sigurno je među njima puno nevoljnih jadnika, koji su tek spletom okolnosti završili na cesti, pod mostom, u napuštenoj kući na kraju ulice.
Svejedno, hvala! - klošar je rezignirano odmahnuo rukom, nakon što od mene nije dobio nikakvu reakciju. Ipak, sažalio se i spustio gard, kad je spazio da sam izgubljen skoro kao on. –Nema veze ako nemaš, ne mora ti biti neugodno. Dok sam bio zaposlen i imao obitelj, često sam hodao bez prebijene u džepu.
Obuzela me nelagoda, jer prosjak je mene tješio, umjesto ja njega. – Čekajte, našao sam nešto sitnog -- posramljeno sam promrmrljao, vadeći kovanicu od 5 kuna i pružajući mu je. -Nemam sitno za uzvratiti ostatak - našalio se muškarac, a oči su mu zaiskrile. Umišljao sam, da je sretan što je u sebi još mogao pronaći mrvice ljudskosti, volje za šalom, igre riječima. Došlo mi je da se nasmijem i potapšem ga po ramenu, ali me odbijala prljavština njegovog ofucanog balonera, poderanog na ramenu. Dok sam ja zaudarao na udoban život, sapun i kolonjsku vodu, njegov me vonj po ustajaloj mokraći i starim, vlažnim novinama, na kojima je očito spavao, podsjetio na ogromnu razliku među nama. - Nema veze, prijatelju. Znam ja kako je to – značajno mi je namignuo. - Jeste li za pivo? – želio sam ga odobrovoljiti, popraviti mišljenje o samome sebi - gnjilom malograđaninu, koji zatvara oči pred tuđom nesrećom i boji se dodira i mirisa siromaštva.
– Ne biram, ali radije bih bocu jeftinog vina. Bolje grije i duže traje – klošar se nasmiješio bijelim, zdravim zubima. Nekima ni nesreća ne može oteti ono, s čime su rođeni, mislio sam skoro zavidno, gledajući bujnu kosu i zube. Kupio sam mu vino, a on me pozvao da sjednemo na klupu u parku. Polako sam se opuštao. Više me nije bilo strah zaraze, niti me odbijao vonj. Čak smo se i rukovali, a zbog te sam činjenice u sebi osjećao i stid i ponos istovremeno.
- Nećeš vjerovati, ali i ja sam nekad imao posao, obitelj, prijatelje. Sad klošarim, spavam gdje stignem, povremeno žicam. Prosim, ustvari, ali žicanje ljepše zvuči. – Sigurno vas je neka gadna nevolja natjerala na ovakav život - oprezno sam počeo, nadajući se zanimljivoj priči. Iskreno me zanimalo.
- – Varaš se, prijatelju. Moja je priča obična, ni po čemu posebna. Bio sam pijanac i zato sam ovako završio. Na kraju me žena ostavila, odselila u drugi grad. Na posao nisam odlazio danima, bili su prisiljeni otpustiti me. Nije, da me nisu pokušavali spasiti. Sredili su mi podugo bolovanje, pa onda neplaćeni dopust, ostavljajući mi dovoljno vremena da se saberem. Ali, jednostavno nije išlo. Tako sam završio na ulici.
- Znam kako te alkohol može uništiti. Doduše, ja ne pijem, ali otac je bio liječeni alkoholičar – s nelagodom sam priznao. Začudo, odmah mi je postalo lakše. – Ma, daj!, Govoriš o njemu u prošlom vremenu, očito je umro. Pričaj, kakav je bio – klošar nije gubio vrijeme. U međuvremenu je vješto otvorio bocu vina i potegnuo dobar gutljaj. Kao opčinjen, slušao sam grgljanje i gledao kako mu jabučica na vratu poskakuje. – Pa, eto… pio je od svoje petnaeste. U dvadesetoj se oženio, ubrzo dobio mene……odonda se nije trijeznio. Imali smo periode njegove bolesti, kad danima nije mogao ustati iz kreveta. Zatim periode bijesa, razbijanja namještaja po stanu, dok je tražio novac, koji je majka skrivala od njega. Tukao ju je, naravno, a i ja bih dobio svoje, čim sam bio dovoljno velik da se umiješam. Slijedili su periodi paranoje, manije proganjanja. Svi smo bili špijuni, pokušavali smo ga otrovati, svi koji su kod nas svraćali, radili su mu o glavi. Ubrzo više nitko nije dolazio. Prijatelje je vrijeđao, posuđivao novac ne vraćajući… Za par godina ostali smo sami. Sretni su periodi bili, kad bi ga policija i hitna na silu odvodili na prisilno liječenje. Zabarikadirao bi se u kući, sve gađao predmetima iz stana, pa bi na kraju policija morala razbijati vrata. Njega bi vezivali i odvodili na liječenje, a mi smo danima čekali majstora da popravi odvaljena vrata i razbijene prozore.
Riječi su iz mene tekle kao buijica. Bio sam zapanjen s koliko otvorenosti sve pričam pijancu u parku, čak stvari koje ni moja vlastita obitelj ne zna.
– Volio sam starog gada, iako ga je teško bilo voljeti. Ali, to smo obojica shvatili tek na kraju, kad je već umirao od ciroze jetre. Bio je manji od makovog zrna, kad je shvatio da mu se bliži kraj. Moljakao je i preklinjao, obećavao brda i doline. A kad ga je konačno samrtni strah dočepao kandžama za vrat, danima nije progovrio niti riječi. Samo bi bezglasni vrisak provirivao iz njegovih očiju. Bilo ga je teško gledati, i ja sam prečesto bježao iz njegove bolesničke sobe. mama je, naravno, ostala do kraja. Nikad mu nije oprostila, a njemu je to bila neopisiva kazna. Još je samo to htio postići- da zaboravimo i oprostimo.
- Pričaj dalje, šta je bilo s tobom? – klošar je već bio na zadnjoj trećini boce. Činilo se ipak da pozorno sluša.
- A, čujte! Alkoholičare prezirem i žalim, ali u svakome vidim i oca. Najradije bih im pomogao, ali unaprijed znam, da tu nema pomoći. Žao mi ih je, iskreno. Sâm sam strog roditelj, pazim na djecu i previše. Vjerojatno niti ne opraštam lako, a volio bih. Sa ženom sam često u svađi, ali ona me ne razumije. Živi se, ipak. Rate kredita, muka, odricanje, problemi na poslu. Guram nekako. Sa užasom sam shvatio da se jadam i žalim nepoznatom prosjaku u parku. Pogledao sam ga. Boca je već bila na kraju, i on je polako ustajao s klupe. – Hvala ti, stari, za vino – rekao je podrigujući i brišući zapletenu bradu od prolivenih kapi. – Nemoj misliti, da te nisam pažljivo slušao. Ali, vidiš- takvih se priča ja naslušam svaki dan. Nemaš pojma koliko nesretnih ljudi hoda po gradu u dobrim odijelima kao tvoje, namirisani i urednih frizura. Ali, žive jadno. Ja sam, vidiš, svoju sudbinu prihvatio. Ne žalim se.
- Pa, dobro. U pravu ste- rekao sam posramljeno, ustajući i pružajući mu ruku. – Za svojeg oca znam - propio se zbog društva. Bio je veseljak, ali slabić i nije se znao oduprijeti pijanim ponudama društva da nastave piti. Malo po malo, postao je ovisnik. Kako je počelo kod vas? – već sam odustao od zanimljive priče, ali sam svejedno pitao iz pristojnosti. Nakon što sam mu se povjerio, osjećao sam se lagan, oslobođen mračnih tajni koje su me predugo pritiskale.
Klošar je slegnuo ramenima. – Moja je priča klasična. Političar mi je, vozeći pijan, zgazio dijete. Ana je imala samo pet godina. Na mjestu je ostala mrtva. Suđenje je trajalo tri godine, a sud ga je osudio na godinu dana, uvjetno. Pukao sam i jedne noći sam ga izbo nožem na parkiralištu. Dobio sam dvanaest godina, uz olakotne okolnosti. Sudac je tvrdio da mogu biti zadovoljan presudom. Pustili su me zbog dobrog vladanja nakon odležanih pet godina. Za cijelo vrijeme, žena je bila uz mene: iI dok je mala poginula, dok je trajao sud, svih tih godina zatvora. Ali, jebeš ga. U zatvoru sam se propio. Nisam mogao spavati po noći, pa sam preko veze nabavljao alkohol, pio i malo-po malo, postao alkić. Kad sam izašao, već sam bio propao čovjek. Od izlaska iz zatvora, žena je izdržala samo mjesec dana. Rastali smo se mirno, bez svađe. Život se desi svakome – završio je filozofski i potapšao me po ramenu.
Dok se gegao u mrak, mislio sam samo jedno - svaki je čovjek otok.
|
