05-05-2004 15:19
19. ožujka - "Noćas oko jedan sat mlađi muškarac počinio je samoubojstvo bacivši se s vrha Zagrebačke katedrale, doznaje se u policiji".
mislim, sad sam i službeno mrtav. jebena je to stvar, napraviti od sebe krvavu mrlju na pločniku. znam da sve muči, kako sam na vrh katedrale uopće i dospio. i zašto,pobogu? je li to neka poruka, to mjesto odakle sam se bacio.
evo, odavde, s druge strane groba, odgovorno tvrdim- jeste!
pun mi je bio qrac don Živka i njegovih moraliziranja, puna kapa politike u svakoj pori društva, ispraznosti života, lažnih osmijeha, svega.
jedinu sam utjehu nalazio u vjeri. kad bih se u ljetnjim
prijepodnevima u unutrašnjosti katedrale, pred nekim od oltara, ispovijedao, govoreći Isusu svoje najveće tajne, nadublje misli, uvijek bih osjetio mir i olakšanje. nekako bih se fokusirao na plastičnost i glatkoću kipa, sedefastu gipsanu površinu, ukras od trnja na glavi - i bilo mi je super. bio je cool frajer Isus. znao je i pomoći, savjetom, odobravanjem. nekad bi šutio na moje uzastopne molbe i preklinjanja, a nekad bi govorio u dugim, isprekidanim rečenicama i nisi od njega mogao doći do riječi.
ali, jednoga je dana u kino stigao Gibsonov film "Pasija". dugo sam se premišljao, ići ili ne ići. Je li to blasfemija, tako se poigrati s Isusom? nije li svetogrđe prikazati ga kao običnog čovjeka, koji krvari (zamišljao sam i druge tjelesne radnje i to nije odgovaralo mojoj predožbi tog cool tipa, koji razumije, a opet je iznad nas, visok i nedostižan).
Svaki sam dan prolazio pored velikih reklama, koje su mamile i zvale, da pogledamo kako je to nekad bilo. znao sam, da to mora biti neki reklamni trik, da filmska logika mora imati neki zaokret, twist, da se nešto neočekivano mora desiti, da bi radnja bila zanimljiva. mislim, koja bi budala išla gledati film, za koji znaš cijelu radnju, komad po komad, scenu po scenu, scenarij koji si prežvakavao na katehizmu kroz djetinjstvo, koje su ti ponekad i šibom gurali u glavu?
znao sam glavne likove, cijelu radnju napamet, da neće moći biti velikih odstupanja. vizualno sam imao u glavi izgled glavnih likova, arhetipske uloge odavno su podijeljene, posljednja večera (nije dinner, supper je, napravio sam mentalnu bilješku u glavi za svoje učenike na satu engleskog) dobar, loš, zao, narod, patnja, okrutni namjesnik.....
svejedno, nešto me kopkalo. bio sam siguran, da do nekog obrata mora doći. samo gdje, na kojem dijelu patnje? na kojoj postaji križnoga puta? mislim, baka me vodila nebrojeno puta po tim zamišljenim postajama: na svakoj bi postajali, kraj malene kapelice sa svetom slikom unutra, nevještom rukom naslikan prizor iz Biblije.
pa ipak, radoznalost i iščekivanje je raslo, svakim danom postajao sam sve nervozniji: pogledati film ili ne? što, ako u pola filma dođe do nekog kopernikanskog obrata (jebemu, taj Šeks je kriv što mrzim tu riječ, kopernikanski stalno povezujem s prijevarom, okretanjem kožuha, izdajom - umjesto s Kopernikom, pametnim čovjekom, koji je laganjem spasio glavu od lomače).
preksinoć sam konačno donio odluku: idem u kino, pa što bude!
I bilo je......grozno!
sav omamljen, na putu iz Kaptol centra ka kaptolu, prvostolnici, katedrali, nazvao sam policiju. halo, 92? želim prijaviti okrutno ubojstvo! da, vidio sam svojim očima! tog cool tipa su tjelesno i psihički mučili, izmasakrirali i na koncu zakucali na križ. ta patnja, ta bol! toliko krvi! a sve zbog novaca. ne, nije 30 srebrnjaka, već negdje oko 200 milijuna.......dolara...
da, pozlilo mi je- dvaput. neku su maloljetnu djecu okrutni roditelji prisiljavali da gledaju do kraja!
ja sada idem, iz ovih stopa, da se bacim, (ne mogu u Savu, daleko je!), idem se bacit s vrha katedrale!
ne zajebavam vas, mrtvo sam ozbiljan!
|
