02-05-2005 u 17:57
Kao mali, često sam se igrao Indijanaca i kauboja. U našem kvartu nitko nije želio biti Inidijanac, jer oni nisu imali srebrne pištolje i šerifske zvijezde. Ja sam bio manji od većine klinaca i zbog manjka kandidata često sam bio negativac, švabo il Indijanac. Već sam tada znao, pa i na vlastitoj koži,. što znači biti nevoljena manjina, ogoljena na kokošje pero u kosi ili zamrljane boje na licu. Zato sam iz inata naučio imena većine sjevernoameričkih indijanskih plemena, njihovu povijest, imena poglavica. Iako često pogrdna, zvučala su moćno: Ludi Konj, Bik Koji Sjedi… Učiteljica se jednom grubo poigrala s ta moja dva nadimka, rekavši poslije jedne moje školske eskapade - Konju, sjedi! Nikad joj to nisam oprostio.
Sjetio sam se svega jučer, dok su u sunčano nedjeljno prijepodne, na glavnom trgu našeg malog grada, četvorica raspjevanih i rasplesanih Indijanaca iz Bolivije donosila dašak svježine u provinciju.
Na prvi pogled, bila je to uobičajena scena putujućih zabavljača, pomalo izlizanih instrumenata, prašnjavih cipela, jeftinih i loše krojenih crnih hlača s resama, u rasparanim prslucima od skaja. Četvorica muškaraca markantnih crta lica, orlovskih noseva i otvrdlih, kao ugljen crnih očiju, imali su na glavama nevješto skrojene ukrase od lažnog orlovog perja, potpuno netipične za južnoameričke Indijance i njihov folklor. Štoviše, pjesmom i plesom imitirali su sjevernoameričke Apache i Arapahoe. Uz njihove sirotinjske rekvizite na klimavoj rasklopnoj stolici stajali su glazbeni CD-i za prodaju, vlastiti proizvod u kućnoj radinosti. Iskreno zainteresiran, prišao sam sasvim blizu i u ruke uzeo disk. Natpisi su bili na njemačkom, kao i oprema naslovnice. Štrecnulo me oko srca, osjećaj lažnog i izdaje sličan onom u djetinjstvu, kao kad sam čuo da Winnetou govori njemački. Da budem siguran, upitao sam na pristojnom španjolskom otkuda dolaze. Iz Minhena, na dobrom hrvatskom odgovorio mi je vođa benda, lukavo škiljeći i mjerkajući me pogledom od glave do pete. Očito je procijenio da sam mogući kupac njihove glazbe, pa je još ljubaznije nastavio: - Ja sam Kike, a ovo su moji prijatelji Manolo, Ernesto i Camacho. Pa, otkuda vi, s glazbom sjevernoameričkih Indijanaca i njemačkim boravištem, pobogu?- upitao sam, ne razumijevajući ništa. Tada me Kike povuče na stranu i reče: - Ostanite do kraja našeg nastupa, platite nam pivo i ispričat ću vam cijelu povijest. To me zagolicalo, jer sam naslutio priču unutar priče.
Sjedio sam na zidiću na trgu i slušao njihov nastup. Bili su zanimljivi: više grubo izrezbarenih panovih frula, podugačke šuplje trske, nalik na didgeridoo australskih aboridžina, proizvodile su duboke zvukove vjetra i kliktaje orlušina; frule, koje su jecale kao najfiniji klarineti i flaute; tikvice, koje su zveckale kao ritam session jazz-perkusionista; ofucana gitara i njihov pjevač, Kike, koji je glasom izvodio borbene pokliče Navaja, kao iz američkih western limunada, plešući ratne plesove oko zamišljenog totema. Koja zbrka vizualno i glazbeno pomiješanih lončića, pomislio sam zadivljeno, dok su izvodili svoj bastard od tobožnjeg indijanskog miš-maša. Mora da je nastup po državicama istočne Europe brižljivo pripreman po receptu Karla Maya, zajedljivo sam mrmljao sebi u bradu. Svejedno, cijeli taj nastup bio je upečatljiv, a glazbenici su se cijelo vrijeme činili odsutni duhom, usput prizivajući Manitua i ostale strane duhove i bogove, daleko od vlastitog zavičaja.
Konačno je show program bio završen. Gledatelji su škrto ubacivali kovanice u kutiju ispred muzičara, a ovi pomireno skupljali instrumente i polako pakirali sirotinjsku opremu na ramena. Ubacio sam 5 kuna u kutiju, mahnuo im i grupica je krenula za mnom prema kafiću. Izabrali su najjeftinije, domaće pivo i polako, štedljivim gutljajima počeli ispirati žedna grla. Bili su šutljivi, a Kike je bez nutkanja započeo priču. Bilo je nadrealno, jer bi riječi hrvatskog koje su mu nedostajale često zamijenio njemačkim, a naposljetku i španjolskim. - Mi smo iz Bolivije, gradića uz Amazoniju po imenu Urubicha, što na imenu mojeg naroda Guarayo znači Crna voda. Još su u sedamnaestom stoljeću kod nas jezuiti osnovali katoličku misiju, misleći da će u amazonskim ravnicama život ipak biti lakši. Gadno su se prevarili, amigo, jer ih je sušni period od svibnja do listopada ostavljao gladnima, a kišna bi sezona do travnja - kad bi rijeke nabujale i po četiri, pet metara - potapljala veći dio džungle, pa tako i misiju. Vode su kod nas opasne i puno je svećenika stradalo, posebno uz rijeku Rio Blanco. Neki od anakonde, neki od piranha, a mnogi i od električnih jegulja. Senor, mi smo jedna od najsiromašnijih zemalja Južne Amerike. Nas osam milijuna govori 45 jezika ! Moje je pleme Guarayo, što na našem jeziku znači ‘divlji’. Pa ipak, većina učitelja i obrazovanih dolazi iz našeg plemena. Yuracare, Yaminahua, Tapiete i još deseci drugih plemena jadni su divljaci. Neka su plemena skoro nestala, kao Uru i Shinabo. Još se moj djed čudio, kako ih rijetko susreće po džungli. Danas ih možda više od stotinu i nema. Ali ne Guarayo, senor! Ja sam, na primjer, u Boliviji stekao diplomu učitelja, ali posla je vrlo malo, a život pretežak. Ženu i djecu napustio sam još prije dvadeset godina, odlazeći s jednim njemačkim misionarom, koji mi je kao obrazovanom mladiću obećao posao i bolju budućnost u Europi. U početku sam stanovao kod njega, a stan i hranu plaćao sam, dozvoljavajući da mi dolazi u krevet svake noći. I tako teških pet godina, senor. Pa opet, bila je to mala cijena za dom, toplo i suho pod nogama i dvadesetak dolara koje bih mjesečno slao u Boliviju, obitelji. S tih dvadeset dolara mjesečno, moja je žena školovala tri sina, kupila maleni stan i štedjela za imanje koje smo željeli kupiti.
Jednoga sam dana pred katedralom u Koelnu natrapao na ove moje zemljake, s kojima od tada stalno nastupam. Složna smo obitelj: svatko od nas četvorice imao je svog njemačkog domaćina i ‘dobročinitelja’, kojem su zapeli za oko siromašni indijanski mladići. Camacho je prvi među nama dobio ideju da ih ubijemo i pojedemo, kao u obrednom ritualu naših najljućih neprijatelja, Callahuaya, onih koji oduvijek liječe travama i povremeno jedu misionare da dobiju viziju. Ja sam svojeg jeo mjesecima, jer je bio izrazito krupan čovjek. Od tada lutamo Europom: u svakoj od zemalja ostajemo mjesecima, dok ne naučimo jezik. Preživljavamo lako, jer smo navikli na malene obroke, kišu i spavanje na otvorenom. Ponekad nam ponude i smještaj, ali izbjegavamo ljubaznost stranaca. Zakleli smo se, da je meso naših njemačkih dobročinitelja bilo prvo i posljednje ljudsko meso koje ćemo ikad okusiti.
Povremeno nas uhvati nostalgija za rodnim krajem, pa kampiramo uz rijeke. Ukrademo čamac, pa se spuštamo rijekom sve do ušća. U Rumunjskoj nas ne vole i često tjeraju iz gradova i sela, kroz koje prolazimo. Mislim da ih previše podsjećamo na njih same. Najbolje prolazimo u Češkoj i Slovačkoj, gdje nas djevojke dočekuju sa simpatijama, a djeca nas darivaju kolačima i osmijesima. Vaš kraj nije loš, jer su ljudi relativno darežljivi s novcem, ali svi očekuju nešto zauzvrat. Ili se moramo slikati s njihovom djecom, ili objašnjavati odakle smo i zašto dobro govorimo lokalne jezike. Ili, kao sada senor, osjećamo obavezu pričom se odužiti za poneko pivo, koje nam plate.
Štrecnulo me oko srca na ove posljednje riječi Indijanca. Prepoznao sam u finoj ironiji porugu i žalac, iako mu je glas i dalje bio smjeran, a ton jednoličan. Shvatio sam, da unatoč mojem prepoznavanju izmiješanih glazbi, odjeće i stilova, ipak sam u ovoj priči ja neuki Indijanac, koji ove uklete Holandeze iz Bolivije iskorištava i spušta na cirkuski nivo.
Nabrzinu sam se oprostio, zahvalivši im na priči i na mene utrošenom vremenu. Kike me ispratio, rukujući se sa mnom i opraštajući uz enigmatski smiješak na usnama: - Ne bojte se, senor! Nijednog trenutka nismo bili u iskušenju zadržati vas na večeri! Hvala vam za ljubaznost prema strancima.
Vraćam se posramljeno kući, uz čvrstu namjeru da sinovima više ne pričam priče o Indijancima i kaubojima. Previše je neistina i šablona u tim pričama. Umjesto toga, pričat ću im o sirotinjskim narodima, koji raseljeni lutaju po svijetu, za crkavicu zabavljajući razmažene Europljane. Onima, koji za krajcaru nude dašak svoje kulture, miris prašnjavih cesta u sezoni suše, nemušte znakove Chipaya, potomaka Maya, pogled na iskrzane veste od dlake ljama.
Peče me, što sam za sve to bogatstvo platio tek bijedni, ponižavajući novčić od pet kuna.
|
