12-09-2005 u 14:45
- Poljubi me, Kato! - vikao sam za njom na Širokoj ulici. Nije se osvrnula. Niti jednom. -Takav ti je kismet, to ti je sudbina, dragoviću – otpovrnuo mi je Ziegfeld i otišao svojim poslom. Nije niti slutio, da mi je upravo dao ideju za novi mjuzikl. Bio je prosinac 1953. godine, a ja izbjeglica s Balkana u srcu New Yorka. Radio sam u noćnoj redakciji jednih opskurnih novina, a opći štrajk pred Božić bacio me na ulicu.
Budim se u znoju. Kismet, New York, 1953. godina? Mora da haluciniram! Sinoć, kad sam legao na počinak, bila je 2005., a ja trgovački putnik u Sarajevu, daleko od obitelji i prijatelja, samo s uzorcima satova tvrtke koju zastupam.
Kroz prozor hotelske sobe ulazili su zvukovi i boje probuđenog grada, žamor šetača, brujanje automobila s obližnjih prometnica. Što bi rekao jedan od naših kupaca s Baščaršije - još jedan dan, još jedna konvertibilna marka. Do pola osam, već sam bio obučen i spreman na tipično sarajevsko jutro: burek i jogurt u obližnoj aščinici, kahva u onim smiješnim džezvama od mjedi i okruglim fildžanima bez drške, pa bacanje u poslovne pregovore sa sajdžijom Icom. On se, istina, zove Ismet, ali sam ga prekrstio u Icu, po uzoru na očevog dugogodišnjeg prijatelja, poznatog karikaturista Voljevicu.
-Đes’ ba, Ico! – vičem mu još izdaleka. Zanimljivo, ali kad god dođem u Sarajevo, u glavi je prijelaz sa zapadnjačkih, suzdržanih manira hladnoće i distanciranosti lagan. Postajem, baš kao i Ico, dobroćudni galamdžija iz kojeg Balkan nikad istinski nije istjeran, već čuči pritajeno i mjerka priliku da iskoči.
Nakon podužeg uvoda, poslovne pregovore obavljamo u pet minuta, a onda me Ico zagrli, šeretski namigne i kaže: - Da te upoznam! Predstavlja mi ženu neodređenih godina, moglo bi joj biti tridesetak i nešto. Mislim, možda je i mlađa, nikad nisam siguran u ženske godine. – Čitala sam vaše pjesme, dok ste još pisali u onoj Jugoslaviji - govori mi i pruža ruku, a oči joj se smiješe. – Znam i koje – odgovaram, smijući se. – Moja prva i zadnja zbirka pjesama, za koju sam dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Ako je to uopće nešto za hvaliti se – oprezno dodajem. Znam kako su ljudi nakon devedesetih bijesni i na sam spomen Jugoslavije ili njenih simbola. – Nemojte tako! Ja još pamtim imena tih sedam sekretara. Bili su to ljudi, vrijedni pamćenja. Evo, znam ih naizust: Josip Debeljak, Pajo Marganović, Mijo Oreški, Janko Mišić, Zlatko Šnajder, Josip Kolumbo i Pero Popović Aga
Auuuuu, pa vi k’o prava mlada partizanka! - našalim se i značajno joj namignem, stavljajući joj kao slučajno šaku na golo koljeno. U žaru priče, tijesna crna minica popela se skoro do bedara, otkrivajući bjelinu donjeg rublja i tamnu sjenu dlačica u sredini. U tom je trenutku zapucketalo od statičkog elektriciteta, a moja je sugovornica uplašeno odskočila. – Gle šejtana, ožeže me strujom! Početni je šok i nevjericu zamijenila ironijom.
-Je l’ vi tako osvajate ženskinje? Onesvijestite ih strujom, pa onda iskoristite? Samo, premali vam napon! - namignula mi je šeretski. Obuzela me nelagoda i ruke su mi se počele znojiti.
– Oprostite, previše sjedenja uz kompjuter, kojekakve elektronske đinđuve, pa lako na čovjeka prijeđe!
– Ma, ti samo trebaš pravu utičnicu za to! - namignula mi je i razmaknula do tad prekrižene noge. Uf! Odmaknuo sam stolicu, da je slučajno ne dodirnem koljenima. – Ma, ne boj se, ne ujedam! - ironično je dodala, sama se primaknula bliže i šapnula mi na uho: - Dodirni mi koljena, to bih baš voljela!
Ico je već ustajao. – Idem ja, da vam ne smetam! - netaktično je bubnuo, ne obazirući se na moje crvene obraze i vidljivu nelagodu. Oprostili smo se, a moja me nova poznanica povukla za rukav da sjednem. Nervozno sam počeo petljati s torbom s uzorcima satova i cigaretama na stolu.
-Čuj, Ismet veli, da imaš svašta zanimljivo za pokazati. Hajdemo u tvoju sobu, nisi je valjda već odjavio? - rekla je skoro poslovno, uzimajući me pod ruku.
-Zašto? Imaš nešto za mene? – ohrabrio sam se i prihvatio igru. Za pet minuta bili smo u hotelskoj sobi. Sjela je na rub kreveta. – Raskomoti se, dok ja skoknem u kupatilo – rekla je s iskrom u očima. – Spremam ti pravo iznenađenje! Mislim, ja nisam stidljiv i neiskusan: svašta sam već doživio u poslu trgovačkog putnika zadnjih petnaest godina. Bilo je i seksa s dokonim domaćicama, petinga i maženja sa radoznalim školarkama, čak i bliskog susreta s profesionalkom, u kojem sam izvukao kraći kraj.
Sjedim gol na hotelskom krevetu, a ona izlazi iz kupaone u negližeu i nešto skriva iza leđa. - Voliš li da te cure vežu? - pita i ne čeka odgovor, već vadi svilene rupce i veže mi zglobove obje ruke za uzglavlje kreveta. Jeza niz kralješnicu, ali penis u tvrdoj, pretvrdoj erekciji. Opkoračila me, nasađujući se se polako, a njezine su mi dojke i kosa potpuno prekrili lice. Kad se uspravila u sjedeći položaj, u rukama je držala knjigu. Dok se polako nabijala, počela je čitati stihove, istovremeno kružeći bokovima. Kao u bunilu, prepoznao sam ‘Modru rijeku’.
Nitko ne zna gdje je ona, malo znamo al je znano
Iza gore iza dola, iza sedam iza osam,
I još huđe i još luđe, preko mornih preko gorkih…
E, sad sam se i sam napalio od stihova iz mladosti, uz koje sam se zaljubljivao i tugovao.
Preko gloga preko drače, preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje, Iza devet iza deset
Ritam nabadanja na mene se pojačao, a kruženje bokovima postalo ubrzano, ali neskladno i nepredvidivo.
I još dublje i još jače, iza šutnje, iza tmače
Gdje pijetlovi ne pjevaju, gdje se ne zna za glas roga
Uh- oh, uh-oh… Sad smo oboje bili izvan sebe. Vitlala je kosom, dugačkom, kestenjastom, dok joj se znoj cijedio između dojki kao slap. Krajičkom oka sam pratio te postojane kapljice znoja: spajale su se s drugima i neumitno tekle preko Venerinog brijega ka Moru tišine.
I jos huđe i jos luđe, iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka, široka je duboka je
Sto godina široka je, tisuć ljeta duboka je
Čekaj, svršit ću! - kriknuo sam, pokušavajući se izvući ispod nje, ali su me njezini bokovi čvrsto držali u zarobljeništvu vreline.
O duljini i ne sanjaj, tma i tmuša neprebolna
Ima jedna modra rijeka, ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke
Vidio sam joj na licu, da i sama svršava. Oči su joj bile poluotvorene, fiksirane na rastvorenu knjigu, što je držala pred sobom. Lice, zamrljano šminkom i znojem, bilo je neprepoznatljivo zbog pramenova kose, koji su kao slijepljene zmije činili križaljku, rebus koji nisam mogao odgonetnuti.
Bože, ovo je prvi put da sam svršio na poeziju! - htio sam se našaliti, da razbijem nelagodnu tišinu, koja je nastala. Ona je napola klonula u stranu, teško dišući. Ali, pokreti bokova nisu sasvim prestali.
Još sam bio u njoj, onako ljepljiv i polutvrd, kad se sagnula, poljubila me nježno, obzirno, kao da se ispričava za sve i šapnula mi na uho: - Još samo jednu kratku!
Pokušao sam joj uzvratiti poljubac tek je okrznuvši usnama. Činilo se, kao da je u nekom transu.
Nisam te niti pitao za ime – bio je više moj komentar.
– Stari su me Grci zvali Nemesis, ali ti me možeš zvati Sibila - odgovorila je zagonetno. Nisam pridavao pažnju ovom kriptičkom odgovoru. Još jedna fantazmagorija uspaljene ljubiteljice poezije.
-Koju ćeš mi sad pročitati? - zagrlio sam je oko bokova i jače povukao na sebe, osjećajući obnovljenu živost u preponama.
-Ovu sigurno znaš- odgovorila je uz sjetan osmijeh.
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema
I nema kraja, smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda…
Više je nisam slušao. Moji su krikovi nadjačali njezino monotono mrmljanje, a soba se odjednom počela vrtjeti. Kao u snu, vidio sam vlastito tijelo u agoniji i tu luđakinju kako me probada komadima stakla.
Konačno mi je poezija došla glave, iz svijesti mi je blijedila posljednja misao. Ako se već mora, ako je takav kismet, dobro da odlazim uz Maka Dizdara.
Post je objavljen 13.11.2005. u 19:15 sati.