- Ja sam Kasandra - rekla je ljupko, pružajući maleni dlan i koketno se smiješeći. Nisam mogao suspregnuti pomisao da je njezin sigurni, ženstveni nastup samo maska, iza koje se krije uplašena djevojčica. Moje mi iskustvo profesionalnog istražitelja uglavnom daje za pravo na mah postaviti dijagnozu o ljudima, koje ispitujem. Ova ljupka djevojka viđena je u blizini zadnja dva poprišta nerazjašnjenih ubojstava. Još nisam znao na koji bih način mogao povezati djevojku oborenog pogleda i pomalo nazalnog, raspuklog glasa i čudna, skoro ritualna ubojstva koja su se desila u zadnjih nekoliko mjeseci.
Zadnja je stradala lokalna šefica Zavoda za zapošljavanje, ubijena na bizaran način: netko joj je u usta nagurao knjižicu Zakona o radu i Odluku o naknadama za nezaposlene, stranicu po stranicu. Naime, patolog joj je iz želuca izvukao dvadesetak smotuljaka papira, čvrsto smotanih u loptice i natrpanih u grlo. Prema forenzičkom mišljenju, jadnica je loptice sama gutala, kako bi došla do zraka. Jedino, taj Zakon je prilično obiman, a o Pravilniku da i ne govorimo. Žrtva prije ove, stradala je na još bizarniji način: netko je sačekao predsjednika uprave telekoma i rascopao mu glavu teškim, prepotopnim modelom laptopa. U jednom je tabloidu nakon toga osvanuo crnjak od naslova: “Laptop ili Headtop – pucanj u prazno? ” Srećom, ono što policija i službeni patolog nisu otkrili novinarima jest još veća bizarnost ovoga slučaja - nesretnoj je žrtvi ubojica, očito iz osvjete, u debelo crijevo nagurao modem za maxADSL. Bila je to više nego jasna poruka. Očito, nezadovoljni korisnik! Ali, čudnom je koincidencijom u blizini zatečena ista djevojka. Pokušavao sam je zamisliti kao manijakalnog ubojicu - nije išlo. Bila je sitne građe, profinjenih pokreta i radilo se vjerojatno o spletu okolnosti, zbog kojih se zatekla u blizini.
- Recite mi, što ste radili te večeri blizu mjesta ubojstva – pitao sam rutinski, razmišljajući odakle početi s istragom. Jedini trag bila je ova djevojka, koja se tu očito zatekla slučajno.
- Došla sam se prijaviti za naknadu za nezaposlene - mirno je odgovorila, gledajući nekud iza mene.
– Nisam je planirala ubiti. Jednostavno, počela mi je s visoka docirati o potrebi proaktivnog pristupa traženju zaposlenja – da, baš tako je rekla! – i nastavila jadikovati kako nitko nema razumijevanja za njezinu službu, pretrpanost papirima, predmetima, arhivom….. Pokušavala sam razgovor vratiti na suštinu – da sam visoko obrazovana, s diplomama profesora filozofije i književnosti, da pristajem raditi bilo kakve poslove, pa i one bez ikakvih kvalifikacija, može i izvan Zagreba. Nije se dala smesti. Nastavljala je tiradu o nerazumnosti mladih generacija, koje studiraju glupe i nepotrebne predmete, završavaju studije koji nikome nisu potrebni, uzalud rasipaju energiju i vrijeme na diplome, koje im nikada neće trebati. To me posebno razljutilo. Raspalila sam iz svih oružja i u sljedećih dvadesetak minuta protuargumenata jednostavno je ubila u pojam. Izašla sam laka kao perce, a koza je ostala u šoku, pokušavajući shvatiti kako sam je verbalno uništila. Ipak su nečemu poslužile godine studiranja čiste filozofije.
- Čekajte, hoćete reći da ste je, nakon rasprave, ostavili živu i zdravu? – upitao sam, ništa ne shvaćajući. Jedan jedini put, kad sam dobio priznanje bez muke i truda, morala je sve pokvariti! - Pa gdje je tu ubojstvo?
- Ubila kozu u pojam! Eto!- rekla je likujući, a zadovoljni joj se smiješak pojavio u kutu usana.
- Hm, vi se meni očito rugate, gospodična! – pripremio sam se za tešku noć i igru mačke i miša. Cura se očito htjela igrati s organom reda i gonjenja. – A kako ste je, i kada, udavili?
- Udavila? Ja? Pa ta krava ima barem sto kila žive vage, a pogledajte mene! Teško da bih joj mogla nanijeti ikakvu tjelesnu ozljedu. Možda eventualno izgrebati noktima.
Teška srca priznao sam - bila je to očigledna istina. - A što vas dovodi u vezu sa ovim prvim ubojstvom direktora telekoma? - pitao sam, više reda radi. I ova je žrtva prvobitno doživjela napad pretilosti, prije nego mu je rascopana glava i trajno zaštopan anus.
- Gospodina ne poznajem, ali sam pred tom zgradom zatečena kako raznosim pice i ćevape iz obližnjeg zdravljaka. Naime, to je jedini posao koji sam uspjela dobiti s mojim kvalifikacijama. E, da! Sa žrtvom me veže i prekrasna usluga maxADSL-a, koju sam, iako nezaposlena, odlučila koristiti za samo 100 kuna mjesečno. Prava sitnica!
U glavi mi je zazvonilo na uzbunu. Imam je! MaxADSL i smrtonosna perforacija debelog crijeva s uguranim modemima u anusu žrtve – bila je to očita veza!
- Dakle, njega ste okrivili za vašu trenutnu situaciju - pokušao sam je navući na tanak led. Spremno se ulovila na mamac. – Naravno! Znate li, da su mi došli instalirati jebeni adsl tek nakon 3 mjeseca čekanja. A kad je tehničar došao, nagovarao je moju babu od 92 godine, koja se jedina zatekla u kući, da radije potpiše za bežični W-LAN i to najskuplji paket! Sad mogu surfati iz kade, ako poželim. Jedino je to malo preskup hobi za nezaposlene.
Morao sam se nasmijati. – Dobrodošli u hrvatsku stvarnost!- gorko sam joj uzvatio, a krv mi je jurnula u glavu.- Znate li, da moj sin kopa kanale, a diplomirao je jezike? Da mi je plaća oko 4 tisuće kuna, s dežurstvima? Da uzimam gotovinske kredite za otplatu telefonskih računa, grijanja, režija? Počeo sam frfljati. Kad god se unervozim, uzmucam i počnem s tikovima. - Curo draga, vaš je alibi potvrđen višestruko. Samo sam morao pitati, zbog čudne koincidencije vaših susreta sa žrtvama i povezanosti vaših problema s institucijama iz kojih žrtve dolaze. Nema veze, netko s lošim iskustvom poput vašega, ali mnogo ljući, bješnji i s više fizičke snage i kilograma, očito je odlučio uzeti pravdu u svoje ruke. To bi bilo sve. Ako se još nečega sjetite, što bi nas moglo interesirati, nazovite ili svratite.
Ustao sam da je otpratim. U hodniku se okrenula prema meni i pogledala me mutnim, zelenim očima. – Sumnjam da ćete pronaći ubojicu. Prema profilu žrtava, imate barem 4 milijuna ljudi s dobrim motivom za ubojstvo! I još nešto - riješite se te užasne kravate.
Nasmiješila mi se i mahnula na odlasku.
Vraćam se u ured, naglo odobrovoljen razgovorom sa svjedokinjom, očito nevinom u oba slučaja. A i prezgodna je za ubojicu, razmišljao sam, nesvjesno kopajući po ladicama. Ruka mi je konačno napipala škare. Izvadio sam ih, dobro osmotrio pod svjetlom, i čudeći se sam sebi, polako počeo rezati kravatu na sitne rezance. Krajičkom svijesti i mrvicama ostataka slobodne volje pokušao sam narediti ruci da spusti škare. Nije pomagalo. Bespomoćno sam gledao, kako kravata nestaje svakim novim rezom, a hrpica izrezane tkanine na podu postaje sve veća.
Sinulo mi je: moja mi se svjedokinja upravo narugala u brk. Znao sam točno kako je izvela ta ubojstva. Isto sam tako znao, da o tome nikome ne smijem ni zucnuti, ako ne želim završiti u prijevremenoj mirovini, s trajnom stigmom još jednog prolupalog policijskog inspektora.
A imao sam je u škarama, ovaj, šakama!
Post je objavljen 25.11.2005. u 17:10 sati.