30-09-2005 09:46
- Kaži, što želiš za rođendan?- popravljajući frizuru u ogledalu upitala me poluzainteresirano. Znao sam da joj kućni rođendani, osim njenog vlastitog, predstavljaju gnjavažu.- Neku knjigu, svejedno – promrmljao sam, gledajući vlastito upalo lice, podočnjake i sjedine na sljepoočnicama. Najviše su me brinule bore oko usana: postajale su sve dublje, zakrivljene, otkrivajući duboko nezadovoljstvo, taloženo godinama.
-Znam, sjetila sam se!- zadovoljno je uskliknula. – Rođendan ti je sutra, prvog rujna. Poklonit ću ti tečaj jednomjesečne ljubavne škole u onom novom seksološkom institutu. Vidjela sam im reklamu - tvrde, da njihove učiteljice ljubavi mogu zadovoljiti muškarca seksom za cijeli život u tih mjesec dana. Sam znaš, da me svaki tjedan barem jednom gnjaviš za odurni seks. Još bolje ti je poznato, da mi je seks odbojan. Onda dosađuješ, moljakaš, ja pristanem – na kraju požalimo oboje. Ti gunđaš da sam hladna i nezainteresirana, a ja šizim zbog pokvarene frizure, tvojeg znoja, još jednog bespotrebnog tuširanja. Ta škola se reklamira kao vrhunska poduka u ljubavi, seksu, ali i umjetnosti, poeziji, slikarstvu. Cijeli se rujan možeš baviti tim smiješnim pokretima i svi ćemo biti na dobitku: nećeš gnjaviti mene, bit ćeš zadovoljniji, a imat ću i više vremena za prijateljice. Baš sam se dobro sjetila!- pljesnula je rukama oduševljeno, pogledala još jednom u ogledalo i poslala si poljubac. Bila je savršena - frizura, šminka, lak na noktima, odjeća. Kao lutka iz izloga. – Znaš dobro, maco, da se uređujem zbog tebe. Zbog mene ti prijatelji zavide, šefovi imaju više povjerenja u tebe.
Koji rođendanski poklon! Osjećao sam se zbunjeno i frustrirano. Žena me šalje na terapeutski seks s profesionalkom, kako bi me skinula s vrata. Grozan je osjećaj kad si nevoljen. Svanuo je prvi dan rujna, a iz mene su navrla sjećanja na na prvi dan škole u djetinjstvu. Bio je to dobar osjećaj uzbuđenja, neizvjesnosti, nade i nekakvog poleta. Još nisu počele zadaće i problemi, a početak škole je obećavao nova lica, možda poneko prijateljstvo.
Učiteljica je bila sitne, krhke građe i smeđe, ravne kose do ramena. Neodređenih godina, mirnih, staloženih pokreta, graciozno je sjela u stolicu nasuprot meni. Ruke je mirno držala u krilu i pogledala me u oči otvoreno, sa iskrenim interesovanjem. – Veoma ste sretni, što imate suprugu koja vas toliko voli i cijeni, da vam je poklonila jednomjesečnu školu ljubavi. Ne morate se bojati - od vas ništa ne očekujem, meni se ne morate dokazivati. Ovo jednomjesečno druženje zovemo škola samo zbog toga, što klijenti uče o sebi samima. Ja sam tu da vam ispunjavam želje i potrebe, ali i pomognem za čim najviše žudite.
Polako sam se opuštao. Imala je meke usne i jednu posebnu kvalitetu, da upija sve što sam govorio glasom, pogledom ili pokretom. Uzvraćala je istom mjerom, prirodno, bez uobičajene ženske retorike, glume, fingiranja otpora. U očima joj nisam mogao pronaći ni zrnce nezainteresiranosti, koliko god tražio. U predahu između dva zagrljaja, prstima je putovala po mom tijelu, pa zatim vodila moju ruku po njenom. Nesvjesno se igrala kosom, stavljala je u usta oboma, stavljala pramenove ispod nosa i glumila braću Marx, svakog od njih naizmjence.
Već u prvim danima rujna recitirala mi je poeziju, onako gola, u krevetu. Nevjerojatno, ali napamet je znala cjelokupni Shakespearov opus. Počeo sam se veseliti svakom novom danu, posebno spremati, pažljivije brijati. Čak sam nabavio i novu kolonjsku vodu. Dan je trajao vječnost, pa opet, proletio bi kao tren. Na kraju dana, opraštali smo se citatima iz Romea i Julije. Dok bi izgovarala ‘Parting is such sweet sorrow, that I shall say good night till it be morrow' imao sam dojam da to govori meni, da iskreno misli svaku riječ. Moj pozdrav, kao odgovor, zvučao bi šuplje, pa ipak bih ga svaki put izgovorio: 'Sleep dwell upon thine eyes, peace in thy breast! Would I were sleep and peace, so sweet to rest! Iskreno, Shakespeare mi je bio nekako izvještačen, možda zbog jezika. Ali, ona ga je izgovarala kao vlastite osjećaje, lako kao povjetarac.
Jednoga sam jutra sa užasom primijetio, da na kalendaru piše 30.rujan. Bio je to naš zadnji dan. Dočekala me potpuno obučena, sjedeći na stolici, s knjigom u rukama. Izgledala je žalosno, gotovo kao da izjavljuje sućut obitelji pokojnika. S tugom u očima me pogledala i pružila mi knjigu na poklon. Bila je to zbirka poezije o kojoj smo razgovarali prije par dana. – Neka vas ovi stihovi podsjete na mene - rekla je jednostavno. – Sjetite se svega što ste u ovih mjesec dana naučili o sebi. Kad vam bude teško, uvijek ćete imati svoje novootkrivene osjećaje. A umjesto uspomena na naš rujan, svakog zadnjeg dana u ovom mjesecu napišite par stihova za nas. Tako se rujan nikad neće završiti.
Vratio sam se kući, sretan i tužan istovremeno. Žena je bila u dnevnom boravku, okružena prijateljicama. Igrale su novu društvenu igru i nisu ni primijetile da sam ušao. – Lesi se vraća kući – pokušao sam se našaliti ukradenom forom jednog davno zaboravljenog pjesnika i pisca. – Nemoj zaprljati tepih – odgovor je bio sasvim u tonu.
Eto, danas je na kalendaru zadnji dan rujna. Ali, za mene rujan ima 31 dan. Zato se nikada ne može završiti.
Post je objavljen 13.11.2005. u 19:20 sati.