19-07-2005 17:03
Mrak je već padao, dok je Anja žustrim korakom žurila prašnjavim puteljkom uz šumu.Pratilo je šuštanje trave i hipnotička pjesma zrikavaca. Povremeno se osvrtala, napeto zureći kroz koprenu crnila, koje se spuštalo na nju i okolne livade uz Dravu. Tek bi ritmični zov ćuka povremeno razbio Anjine misli. Hoće li stići prije noći? Bojala se da je potpuna tama stigne na otvorenom.
Nije to bio neki razložni strah. Godinama se ovuda prolazilo, a da se nikome ništa posebno nije dogodilo. Ponekad bi rijeka izbacila utopljenika i to je bilo jedino zlo za koje je čula u ovom kraju. Pa ipak, osjećala se nelagodno i sa strahom bi se povremeno osvrnula. Negdje iza nje, visoka se trava razmicala, polegla od težine stvora koji se kretao. Nije bilo sumnje da je netko ili nešto prati. Vijuganje se iz trave nastavilo kroz žito, a šuštanje pojačalo. Činilo se da se stvor kreće četvoronoške, jer nikakve sjene iznad klasja nije bilo. Anja je ubrzala korak, držeći na oku talasanje vlati, što se povijalo kao pod težinom anakonde.
Obuzeo je potpuno iracionalan strah. Zamišljala je mitsko stvorenje s napola ljudskim obrisima, kako je sustiže na raskrižju, nekih stotinjak metara ispred. Da potrči? Procjenjivala je svoje šanse da stigne na obližnji proplanak. Nekako je slutila da neće stići u sigurnost doma i da će je stvor sustići i na vratima doma razderati u komade. U njenoj glavi nije bilo sumnje – ono što je slijedilo nije bio čovjek, a niti obična divljač u potrazi za plijenom. Pokoja divlja svinja uz Dravu ili srndać još bi se tu i našli od krupnije divljači, ali su lovci ovdje najčešće išli na lisice ili fazane. Čovjek to nije mogao biti. Vijuganje kroz travu i žito nastavljalo se već dobrih petnaestak minuta, a da stvorenje nijednom nije usporilo, zastalo.
U glavi je Anja nejasno nazirala mutne obrise stvora, dajući si tek mrvice njegova izgleda, kako bi lakše racionalizirala vlastiti strah. Jedino u čemu se podsvijest odvažila definirati lik, bile su neljudske oči od užarenog ugljevlja i naznaka zašivenih, sraslih čeljusti. Bilo je nešto užasavajuće u spoznaji, da stvor nema usta. Anja nije bila plašljivica. Već je godinama živjela u kući na osami izvan sela, a najbliži susjedi bili su dobranih pet kilometara uz Dravu. Otkad je muž ostavio, a firma otišla u stečaj, ništa je više nije vezalo za Osijek. Podstanarsku sobicu napustila je laka srca, a ono malo stvari u par kutija dala prevesti u naslijeđenu didinu kuću kod Kneževa. Puškaš je bio blizu, a rukavci Drave i brojni ribiči uskoro su joj zamijenili negostoljubivi, poslijeratni Osijek.
Možda sve umišljam, mislila je krajičkom svijesti. Razvila je u glavi teoriju, da su joj konačno došle glave sumorne priče Đalskog i Kozarca. Mrak je sada bio gust, skoro opipljiv pod prstima. Večernja hladnoća od mrtvaja Drave zapahnula bi je povremeno, oblila po nogama i vratu. Stisnula je rubove stare djedove jakne, iskrzane na laktovima, dižući revere do usana. Da je samo dida živ! On je oduvijek znao sa zvijerima. Na tren je hladni dah okrznuo po vratu, kao zagrljaj smrti. Stresla se, a koža joj se naježila. Nije vjerovala u boga, a odjednom su joj s usana potekle davno zaboravljene riječi didine molitve. Izbavi nas od zla, izbavi nas od zla, mrmljala je nepovezano, zvjerajući očima kroz crnilo noći.
Anji se činilo kao da trči usporeno, s nogama od olova, a cilj joj na dohvat ruke uporno izmiče, kao na užetu koje neka nevidljiva sila povlači, igrajući se sa njom. Osjećala je grč u lijevoj nozi, a trčanje se pretvorilo u šepesanje. Izbavi nas od zla, izbavi! Molila se gluhom, nevidljivom bogu, kojega nikad nije osjećala, niti mu se utjecala na pomoć. Sve do ovog trena, vjerovala je u prirodu, u zadano, kozmičku neumitnost, sudbinu kao kismet. Ali nikad u boga. Čega da se bojim, pokušavala se ohrabriti. Zastani, osluhni! Sigurno si sve umislila! To mora biti neka zvijer u potrazi za hranom, a putevi su nam se slučajno ukrstili. Naježena koža i sitne dlačice na vratu govorile su suprotno. Tijelo se nije dalo prevariti, zavesti jeftinom racionalizacijom.
Sad je raskrižje bilo nadohvat ruke, mogla je skoro dodirnuti prašnjavu tablu i smjerokaz za Topolje i mađarsku granicu. Činilo joj se, neki je ljepljivi prsti grle oko vrata i vuku ustranu, prema šumi koja je sad glasno škrgutala. Sjene grana nadvijale su se nad nju i nad stazu na kojoj je stajala. Nije više mogla bježati. A i čemu? Osjećala je da je bijeg uzaludan, a stvor koji je prati samo se njome poigrava, kao mačka s mišem, prije nego ga konačno proguta. Usprkos trčanju i naporu od kojeg je bila sva zadihana, ruke su joj bile ukočene, a prsti ledeni. Anja je sjela uz rub puta. Obgrlila se koščatim rukama, više ne mareći što će se s njom desiti. Konačno joj se sinulo da je svaki bijeg ionako bio uzaludan. A misao o neminovnosti onoga što konačno dolazi kroz travu po nju - odjednom je bila divna, oslobađajuća. Nek’ bude što mora bit’, bila je još jedna uzrečica dide Janka. Anja se pomirila s vlastitim strahom, sa samom sobom i odjednom više nije bilo strašno okrenuti se prema polju i crnom lelujanju kroz tminu. Bila je skoro zahvalna stvoru, što će sve njezine dileme i strahovi nad budućnošću, ovime biti konačno razriješeni.
Stvor se više nije žurio. Na pet metara od sebe, Anja je mogla osjetiti njegov vreli dah i auru topline, koja se od njega širila kroz mrak. Nejasni obrisi stvora, za nijansu crnjeg od najcrnje tame koju je ikad vidjela u životu, polako su se počeli formirati pred njezinim očima. Obrisi mraka nalik grifonu, oči kao ugasle zvijezde, najcrnje crno što kaplje iz mraka i onaj dio lica, gdje je Anja samo slutila usta kojih nema, nadvili su se nad nju na raskrižju. Otegnut krik ćuka vrisnuo je umjesto nje.
Post je objavljen 13.11.2005. u 19:11 sati.