subota, 31.01.2015.
Fotografski problem
(linkano sa: siliconrepublic.com )
petak, 30.01.2015.
Nevjerojatni portreti Salvadora Dalija
Sa stranice vintage everyday
Amazing Portraits of Salvador Dali
četvrtak, 29.01.2015.
Fotoreportaže s pogreba
Čitajući medijske napise koji izvještavaju sa nečijeg posljednjeg ispraćaja, bilo da se radi o nekom "anonimusu" koji je poginuo u nekoj nesreći koja je od početka bila medijski jako pokrivena, bilo da se radi o nekoj poznatoj osobi (glumcu, pjevaču, poltičaru...), nerjetko se u komentarima ispod takvih medijskih tekstova, među izrazima sućuti, može naći i komentatora koji se žestoko obrušavaju na fotoreportere i snimatelje koji su, radeći svoj posao, svojim kamerama i to zabilježili.
Uglavnom retorika tih komentzatora je više-manje ista, od uobičajenim moralno-etičkih baljezganja u stilu da "što netko ima snimat nečiji sprovod", da je to "nepristojno", "moralno-etički" neprihvatljivo, pa do već uobičajenih idiotarija o "lešinarenju" i sličnih omalovažavanja, u svrhu pokušaja demoniziranja fotoreportera, ili čak pozivanja na nasilje prema dotičnima.
No to je zapravo od davnina poznata praksa, da se napada glasnika; ljudi se obrušavaju na onoga tko dodnosi vijest ,ako im se vijest ne sviđa, tj. obručavaju se na čovjeka koji je snimio nešto što oni ne žele gledati, ali uopće ne pridaju važnosti (štoviše, ravnodušni su) prema onom faktoru koji je to snimljeno uzrokovao. Konkretno, u ovakvim slučajevima umjesto da izraze žaljenje zbog smrti pokojnika, oni idu izigravati samozvane redare-moraliste da bi se iživljavali na novinarima/fotografima, odnosno "prodavali svoju mudrost" o tome kako bi netko trebao raditi svoj posao.
I da , dotičnim kritičarima je izgleda potpuno nepoznato da pojedini ljudi štoviše sami plaćaju fotografe da zabilježe posljednji ispraćaj člana obitelji.
ponedjeljak, 26.01.2015.
Život Anne Frank u slikama
Vjerojatno malo tko nije čuo za knjigu "Dnevnik Anne Frank", u kojoj djevojčica Anne Frank opisuje svoje doživljaje za vrijeme skrivanja od nacista u drugom svijetskom ratu. Nažalost, nacisti su ih ipak otkrili i otpremili u koncentracijske logore; umrla je u logoru Bergen-Belsen, cca. dva mjeseca prije kraja rata.
Anne Frank - Her Life in Pictures
nedjelja, 25.01.2015.
"Pen, Brush and Camera"
Dokumentarac o Henri Cartier-Bressonu...
subota, 24.01.2015.
Sindrom izbjegavanja opreme
U fotografskom svijetu poznat je tzv. "sindrom gomilanja opreme" - pojava kod koje pojedini fotografi gomilaju fotografsku opremu "jer im treba", najčešće vođeni time da "što više opreme imaju i što je ta oprema skuplja" oni su "bolji fotografi".
Međutim, osim ovoga postoji jedan puno rijeđi i puno manje poznat sindrom, a to je "sindrom izbjegavanja opreme".
Radi se o dijametralno suprotnom pristupu - što manje fotografske opreme to bolje. Po mogućnosti čak do toga da se posjeduje i koristi samo jedan fotoaparat i jedan objektiv. Bez dodatnih objektiva, bez vanjskih bljeskalica, bez stativa....
Iako je nekima ovakav pristup nepojmljiv, on je zapravo vrlo pozitivan iz više razloga:
Kao prvo, natjera fotografa da razvija svoje fotografske vještine, te da iz opreme koju posjeduje izvlači maksimum. Tako npr. fotograf koji koristi samo jedan objektiv (i to fiksni, a ne zoom) nakon što se navikne i zapamti koje je vidno polje objektiva, može bez problema percipirati što će mu biti u kadru čak i prije nego li uopće stavi aparat pred oči.
Druga stvar je ta da kod puno opreme uvijek postoji problem u izboru opreme, od toga što od opreme uopće nabaviti, pa do toga što se od silne nabavljene opreme uopće isplati nositi na neko snimanje (velike foto torbe mogu biti popriličan teret i davež na putovanjima i izletima).
Treći razlog je onaj čisto financijske prirode.
petak, 23.01.2015.
Molim, ne hranite trolove!
Internetski trolovi su osobe koje na internetskim forumima, news grupama i blogovima namjerno pokušavaju upropastiti smislene rasprave i na neki način maltretirati ljude koji sudjeluju u tim raspravama.
Najčešći razlog za "trolanje" je privlačenje pozornosti i liječenje kompleksa. Štoviše, napravljena su čak i istraživanja koja su pokazala da su internetski trolovi osobe sa psihičkim poremećajima; najčešće se radi o narcisodinim i sadistički nastrojenim osobama te psihopatima.
- Internet Trolls Are Actually Sadists, Study Finds
- Internet Trolls Are Narcissists, Psychopaths, and Sadists
(link sa: pixgood.com)
Naravno da se postavlja pitanje kako prepoznati internetske trolove. Neke od najčešćih karakteristika internetskih trolova su slijedeće:
** Ignoriraju pravila sudjelovanja u raspravama, kao i elementarni bon-ton (uključujući i tzv. netiquette - pravila lijepog ponašanja na internetu).
** Pokušavaju izazvati svađu ostavljajući uvredljive, provokatorske, patronizirajuće, omalovažavajuće, ili pak totalno besmislene komentare (npr. spam).
** Sebe pokušavaju nametnuti kao nekakav "autoritet" (često se npr. razbacuju se svojim "kvalifikacijama"), dok sve ostale pokušavaju prikazati ili direktno optužiti da su "neznalice" ili "manje vrijedni".
** Sabotiraju rasprave tako što ih pokušavaju skrenuti na stvari koje uopće nemaju veze sa osnovnom temom. (počevši od dociranja o jeziku i gramatici, izvođenja nekih svojih proizvoljnih i imaginarnih zaključaka o tome "što je zapravo autor mislio", pa nadalje...)
** Bave se diskutantima, a ne temom; vrijeđaju, omalovažavaju i ektiketiraju sudionike rasprave, pogotovo one s čijim stavovima se ne slažu (tj. one koji imaju iole drugačiji stav od onog koji oni "zastupaju").
** Uporno se ponavljaju (često pokušavajući svoje stavove nametnuti kao "činjenice"), čak i kada im se nekoliko puta zaredom iznesu argumenti koji pobijaju te njihove iznesene tvrdnje.
** Ponekad repliciraju golemim količinama teksta punim floskula i logičkih nebuloza (puno govore, a ništa konkretno ne kažu), ili pak ponavljaju jednu te istu repliku u nedogled (tzv. flood).
** Kada ih se otkrije, tj. kada im se netko otvoreno suprotstavi, postaju vrlo agresivni i (u sociopatskoj maniri) za svoja nedjela optužuju druge, a sebe pokušavaju prikazati kao "žrtvu". Nađe se čak i onih koji skriveni iza "anonimosti" interneta u takvim slučajevima otvoreno prijete sugovornicima.
Inače, kada god se u nekoj internetskoj raspravi pojavi trol, tj, kada se otkrije da netko sujeluje u raspravi samo da bi je sabotirao, najbolje ga je ignorirati. Bilo da svi diskutanti uopće ne odgovaraju na njegove replike, bilo da se njegove replike bez pardona brišu i/ili dotičnog blokira (ako postoje takve mogućnosti).
Naime, bilo kakav ulazak u daljnju diskusiju trolovima je zapravo "hranjenje trola"; tolovi svaku daljnju repliku koriste samo kao materijal i poticaj za dodatno sabotiranje diskusije i maltretiranje diskutanata. To pak na kraju neizbježno dovede do toga da se diskusija počne, umjesto osnovnom temom, baviti diskutantima ili pak samom diskusijom.
Inače, većina internetskih trolova pokušava u svim raspravama u koje se ubace imati "zadnju riječ" kao "dokaz" njihove superiornosti; ako nakon njihove zadnje replike više nema odgovora od drugih diskutanata, dotični likuju i sami sebe uvjeravaju kako su "pobjedili". Zapravo, najčešće se radi samo o tome da su drugi odustali od daljnje rasprave jer su shvatili da imaju posla s budalom.
četvrtak, 22.01.2015.
Vintage everyday
Na internetskoj stranici Vintage everyday može se vidjeti kolekcije starih, često nikad prije viđenih fotografija.
Evo samo nekoliko primjera:
** Nikad prije viđene fotografije Londona iz 50-ih godina prošlog stoljeća:
Never-before-seen Black and White Photographs of London in the Early 1950s
** Fotografije svakodnevnog života Venecije s početka 20.stoljeća.:
Amazing B&W Photographs of Everyday Life in Venice from the early 20th Century
** Fotografije uništenog Berilna iz 1945.:
Old Photos of The Destroyed Berlin in 1945
** Fotografije iz nacističkog ženskog logora Ravensbruck
Pictures Inside Ravensbruck: Hitler's Concentration Camp for Women
** Fotografije iz američkih hipijevskih komuna iz 70-tih godina 20. stoljeća:
Rare and Unseen Color Photographs of America’s Hippie Communes from the 1970s
itd.
srijeda, 21.01.2015.
Cirkus u kazalištu
Prije nekoliko dana, u riječkom HNK-u dogodio se incident. Tijekom izvođenja predstave "Hrvatsko glumište", jedna žena u publici izvadila je fotoaparat i okinula nekoliko fotografija, da bi se tom prilikom intendant kazališta sjurio u publiku, oteo dotičnoj ženi fotoaparat, izbrisao snimljene fotografije i zatim pozvao policiju, koja je privela dotičnu i još nekoliko sudionika/svjedoka događaja.
O tom događaju su se raspisali i mediji, ali i sami sudionici događaja:
Jutarnji.hr:
Frljić gledateljici oduzeo fotoaparat, izbrisao snimke pa pozvao policiju
T-Portal:
Frljić zbog fotoaparata pozvao policiju
Blog "Slamka spasa":
O teška si, teška, tolerancijo!
(o samom incidentu piše u P.S.-u teksta)
Po pitanju tog incidenta, a prema onome što se može iščitati iz dostupnih medijskih i blogerskih napisa, ispada da nigdje nije bilo naznačeno da je zabranjeno snimanje. Niti naljepnicom na ulazu, niti na neki drugi način. Naime, ako nema istaknutog znaka zabrane, onda fotografiranje samo po sebi ne bi trebalo biti problem, osim ako bi fotograf koristio bljeskalicu pa time ometao i glumce i publiku. Navodno u tom kazalištu imaju snimljenu audio snimku koja obavještava da je snimanje zabranjeno i koja se emitira prije početka izvedbe, ali koja "slučajno baš tada" nije emitirana zbog "tehničkih razloga"?
Štoviše, prema medijskiom izvješćima, dotični intendant je čak izjavio kako je reagirao na fotografiranje tek kad je na pozornicu izašlo dijete (jedan od glumaca u predstavi) "kako bi ga zaštitio". Postavlja se pitanje od čega? Jel to možda od vjerovanja da je najgora stvar koja se može dogoditi djetetu da ga netko negdje snimi, dok istovremeno to dijete sudjeluje u predstavi s gomilom golotinje i bavi se političkim ideologijama? Ili to valjda prolazi pod "umjetnost"? Ili se jednostavno "interesi dijeteta" koristi kao "argument" za neke druge stvari? Za neka osobna prepucavanja?
Još jedan osvrt na događaj:
Oliver Frljić Cromwell – demokratski patriot ili totalitarni tiranin?
utorak, 20.01.2015.
Rescued Film Project
Rescued Film Project je projekt koji je pokrenuo američki fotograf Levi Bettweiser, a koji se bavi pronalaženjem i razvijanjem (reklo bi se "spašavanjem") izgubljenih i zaboravljenih rola filma.
Dotični je nedavno na jednoj aukciji pronašao 31 rolu filma koje su pripadale nekom vojniku iz perioda drugog svijetskog rata; uspio ih je razviti i tako otkriti 70 godina stare nikad viđene fotografije.
31 Rolls of Undeveloped Film from a Soldier in WWII Discovered and Processed
Charlie Hebdo i nova teorija urote
Još se mrtvi nisu ni ohladili, već su se pojavile teorije urota o pucanjavi u redakciji satiričkog lista Charlie Hebdo koje kruže Facebookom i internetom općenito (jedna takva je do mene došla upravo putem facebooka, op.a.).
Tko ih je lansirao? Sigurno ne ljudi koji su bili na licu mjesta, već razno razni "dežurni teoretičari urota" kojima su jedini izvor informacija o događaju medijsak izvješća, i koji očito imaju malo prebolesnu i prebujnu maštu, do mjere da bi se trebalo zapitati da li možda boluju od kakve psihičke bolesti (manije proganjanja, traženje "skrivenih poruka" u svemu, razne halucinacije i nedostatak dodira sa stvarnošću, te nemogućnost razlikovanja stvarnosti od mašte su simptomi paranoidne šizofrenije, op.a.).
TEORIJE UROTE
Gotovo da sve teorije urota nastaju uz manje ili veće varijacije po slijedećem obrascu:
Teoretičari urote prvo u glavi stvore priču o tome što se dogodilo; glavnom se svodi na suprotno od onoga što tvrde mediji ("jer su mediji sluge režima,a režim uvijek laže"), ili pak na neke njihove želje, očekivanja, uvjerenja ili stereotipe. Zatim sami sebe uvjere u tu izmišljenu priču, da bi nakon toga pokušavali i ostatak svijeta uvijeriti u to.
Pri tome se, kako bi ostavili dojam, koriste retorikom kojom zvuče "autoritativno" i "znalački", iako su im svi "dokazi" koje pri tome iznose od gluposti i totalnih izmišljotina koje nemaju veze s vezom, pa do tzv. "cherry-pickinga" - biranja samo onih stvari koje "dokazuju" njihove tvrdnje, dok se istovremeno odbacuju sve druge koje ih pobijaju. Ponekad idu čak toliko daleko da ako je nešto što tvrde protiv zakona fizike/kemije/mehanike/neke treće discipline, onda pokušavaju čitavu fiziku/kemiju/mehaniku/neku treću disciplinu proglasiti lažnom.
Ako pak netko tvrdi suprotno od njih samih, onda za dotičnog tvrde da "nije zdrav" ili da je "on dio te urote".
"STRUČNA" ANALIZA VIDEA I FOTOGRAFIJA
Jedna od glavnih stvari u svim teorijama urote je "stručna" analiza snimljenih materijala - fotografija i video klipova snimljenih prilikom nekog događaja.
Tako npr. u vezi dotične pucnajve, a po pitanju video uradka koji je snimljen s krova (koji prikazuje dvojicu terorista kako šetaju ulicom i pucaju, prilikom čega jedan iz blizine puca u glavu policajcu koji leži na zemlji) kruže tvrdnje kako je "to lažirano" jer "puška ne trza", "nema krvi" i "tijelo se ne miče".
Prvo, AK-47 ima povratni trzaj, ali ne takav da bi puška prilikom pojedinačne paljbe letjela posvuda. Štoviše, uvježbanom strijelcu (a takvi su mahom svi teroristi koji od malih nogu vježbaju pucanje upravo sa AK-47 ili ratuju negdje u svijetu) njen trzaj nije ni najmanji problem. Još ako se uzme u obzir da je metak ispaljen prema dolje, već sama dodatna težina puške dodatno djeluje na umanjenje trzaja. Čista fizika.
Uz to ima onih koji tvrde kako "oblačić dima 'dokazuje' da mu je pucao pored glave" jer se dotični rasprši malo pored glave. Dotičnima očito nije poznato da većina AK-47 pušaka ima na ustima cijevi kompenzator koji barutne plinove na ustima cijevi usmjerava prema gore kako bi se smanjio odskok cijevi prilikom opaljenja. Ima čak onih koji tvrde da je pucano ćorcima (odakle onda rupe od metaka?)!
Drugo, onaj tko malo previše gleda loše akcijske filmove i igra igrice tipa call of duty, unreal tournamet i slične, očekivat će da kada metak pogodi tijelo, rezultira spektakularnim dezintegracijama pri čemu unutarnji organi lete posvuda naokolo, a krvi istog trena ima do koljena. To se u stvarnosti ne događa. Ponekad se, doduše, može dogoditi takav efekt na izlaznim ranama, ali to ovisi prvenstveno o tome o kakvom se metku radi i o samom mjestu pogotka. Krvi, iako je možda nema istog trena nakon prolaska metka, bit će nakon što iscuri kroz tu istu rupu od metka, a što također ovisi o mjestu pogotka (više krvi ako pogodi glavne žile).
Treće, po pitanju toga da se "tijelo ne miče"... čovjek je mrtav. Mrtvaci se ne miču. Što bi tu trebalo biti čudno!? Ili se valjda očekuju nekakava spektakularna grčenja ili sični efekti (kao npr. u situacijama kad dekapitirana kokoš trči po dvorištu)?
Evo jedan video koji prikazuje sve gore napisano (puška ne trza, glava se nije razletjela uslijed pogotka, mrtvac se ne miče, i lokvica krvi je vrlo mala):
(Upozorenje: uznemirujuć video!) Classic AK47 Syria Execution
Osim toga, neki "stručnjaci" su ukazivali i na to da su na automobilu koji su koristili teroristi "u jednom trenutku retrovizori bijeli" a "kasnije su tamni". Istima je promaklo da su retrovizori zapravo kromirani, da stoga djeluju poput zrcala, te da njihova "boja" ovisi o refleksiji...
OSTALE NEBULOZE
Osim ovih "stručnih" analiza fotografija i videa, kruže i druge nebulozne priče kako se radi o tzv. "false flag" operaciji, u režiji raznih tajnih službi... pa čak do nekakvih "numeroloških" analiza događaja... No takve stvari za teorije urota nisu ništa čudno, jer pobornici dotičnih se hvataju za bilo što čime bi mogli "dokazati" da su u pravu.
Međutim, ne treba zaboraviti latinsku izreku: Qui nimium probat nihil probat. Tko previše dokazuje ništa ne dokazuje.
ponedjeljak, 19.01.2015.
Posljednji pozdrav Marini Viculin
Počivaj u miru
Marina Viculin preminula u 58. godini života
Preminula ravnateljica Klovićevih Marina Viculin
Fah-idiotizam
Fah-idiotizam je pojava koju bez iznimke ispoljavaju fah-idioti. Fah-idiot je svaka osoba koja je specijalist po pitanju znanja (ili "znanja") o nekoj uskoj disciplini, ali bez uvida u druge discipline, i bez sposobnosti da znanje o svojoj disciplini dovodi u vezu s drugim disciplinama, znanjima i činjenicama, odnosno da usvaja druga nova znanja i informacije koji su van njegove discipline.
Kao tipični primjer fah-idiota može se navesti razne "pravne stručnjake" koji pišu zakone. Iako dotični možda jesu školovani po pitanju prava i nomotehnike, često sastavljaju zakone o područjima u koja se zapravo nimalo ne razumiju, a to čine bez da se konzultiraju sa ljudima koji se u to razumiju daleko više od njih samih (kako bi se reklo "bez da konzultiraju struku"). To naravno najčešće rezultira izrazito idiotskim zakonima (u punom smislu te riječi!) koji umjesto da reguliraju ili sankcioniraju konkretne nepoželjne i štetne pojave, svojim iz neznanja složenim preširokim definicijama ("sivim zonama") ili bavljenjem totalno pogrešnim stvarima, ponajviše prave probleme (u smislu zabranjivanja i ograničavanja) onima koji zapravo uopće nisu problem! Najčešće izazovu više štete nego koristi.
Kao na primjer kada se radi o zakonima kojima se na ovaj ili onaj način potencijalno kriminalizira fotografe i fotografiju, tj. kojima se npr. na javnim mjestima zabranjuje fotografiranje službenih osoba ili ljudi općenito. Takvi zakoni postoje u Mađarskoj, Španjolskoj i još nekim "civiliziranim" EU zemljama, no s obzirom da su pisani u u fah-idiotskoj maniri, bez konzultiranja sa fotografskom i novinskom strukom, preko noći su doslovno sve fotoreportere, turiste i umjetnike/dokumentariste proglasili kriminalcima.
Zatim su tu razni "pravobranitelji" koji u sličnoj maniri "od drva ne vide šumu"; na temelju izdvojenih devijantnih događaja, pokušavaju svima općenito (i onima koji s tim devijantnim događanjima uopće nemaju veze) nametati neka svoja "stajališta" i "preporuke"; odnosno, pokušavaju ljude kojima je nešto struka "učiti poslu". Primjer toga su razne "preporuke o medijskim izvještavanjima" koja se nameću medijima i na temelju kojih se npr. djeci u novinama i na TV-u opsesivo "iz sigurnosnih razloga" cenzuriraju lica, čak i kad su snimljena na javnim površinama (što će reći da ih je svatko mogao vidjeti kako izgledaju, i gdje nema govora o nekakvoj privatnosti). Dok s druge strane ti isti koji to nameću ljudima od struke, nisu u mogućnosti učiniti apsolutno ništa po pitanju puno eksplicitnijih i problematičnijih fotogafija djece i maloljetnika koje oni sami, bez ikakve cenzure, kelje po Facebooku, drugim društvenim mrežama i internetu općenito. Izmisle problem gdje ga nema i zatim nametnu neko svoje "rješenje", jer po pitanju pravih problema nisu u stanju učiniti apsolutno ništa, osim razbacivati se floskulama tipa "neka institucije rade svoj posao".
No nije tako samo po pitanju fotografije... I u drugim disciplinama ima fah-idiotizma napretek.
Tako npr. razni anti-gun aktivisti spadaju u fah-idiote; dotični uporno pokušavaju progurati što veće restrikcije po pitanju oružja, usredotočeni su samo na usko područje nepoželjnih pojava, bez da uopće sagledaju kompletnu sliku i bez da promatraju i druga područja (statistike, uzročno-posljedične veze i ostalo). Tako najčešće nisu u stanju shvatiti da restrikcije po pitanju posjedovanja oružja neće uopće dirati prave kriminalce, već će se samo dodatno maltrtetirati one koji oružje koriste za sport, lov ili isključivo u samoobrambene svrhe. Štoviše, nisu u stanju shvatiti činjenicu da potpuna zabrana oružja za civile samo olakšava posao naoružanim kriminalcima. Uz to, zanimljiva je anti-gun "logika" gdje, kada se dogodi nekakav masakr oružjem, demonizira se oružje a ne počinitelj, ali kad netko nekog zgazi autom ne demoniziraju se automobili već vozači. Istovremeno, svi slučajevi gdje je vatreno oružje nekome zapravo spasilo život se ignoriraju.
Posebna vrsta fah-idiota su pak razni pobornici teorija urota. Oni osim fanatičnog vjerovanja u svoja proizvoljna vjerovanja koja su najčešće rezultat bujne mašte (i koja su zapravo osnova svih teorija urota) ne prihvaćaju apsolutno ništa što izlazi van okvira njihovih vjerovanja i pobija ta njihova vjerovanja. Čak do mjere da su pojedinci u ovoj kategoriji zapravo zreli za umobolnicu; razne manije progona, sumanute ideje, uočavanje stvari kojih nema (halucinacije), traženje "skrivenih" poruka u svakodnevnim pojavama i nedostatak dodira sa stvarnošću su simptomi - paranoidne šizofrenije.
Tu svakako još i razni vjerski fanatici i fundamentalisti koji ne vide dalje od svojih "svetih spisa" i koji kroz njih, napisane prije parsto ili par tisuća godina pokušavaju objasniti svijet oko sebe...
Uglavnom takvih primjera fah-idiotizma bi se moglo navesti masu.
Na kraju, bilo kakvo raspravljanje sa fah-idiotima moglo bi se najbolje usporediti kao igranjem šaha sa golubovima. Koliko god da netko možda savršeno dobro igra šah, golub će samo napraviti strku, porušiti sve figure, posrati se po ploči i upravo zbog svega toga neupućenom promatraču ostaviti dojam da je upravo on "pobjedio", iako nije napravio ni jedan jedini pravi potez.
subota, 17.01.2015.
Kreativni roditelji
Evo još malo fotografija koje su snimali kreativni roditelji, a u kojima su glavni protagonisti njihova djeca...
** Russian Mother Continues To Take Magical Photos Of Her Two Kids With Animals On Her Farm
** Father Of Six Takes Magical Pictures Of His Kids As They Grow
(Ne)bitne tehnikalije
U zadnje vrijeme kao da sve više maha uzima pojava da pojedini fotografi prilikom objavljivanja fotografija na internetu, uz same fotografije, navode i cijeli "izvještaj" o tome čime je i kako fotografija snimljena; od toga kojim su fotoaparatom i objektivom snimljene, pa do toga na kojim je postavkama bio fotoaparat (blenda, zatvrač, iso). Ili ako je kojem slučajem snimljeno na film, navode na koji film i u kojem je razvijaču razvijano...
Postavlja se pitanje - zašto? Kome su uopće bitne te informacije? Je li to možda neka potreba za dodatnom pažnjom ili pokušajem kompenzacije nezanimljivog kadra informacijama o dotičnim tehnikalijama?
Čak je i poznati ulični fotograf Garry Winogrand u jednom trenutku rekao: "You’ve got to deal with how photographs look, what’s there, not how they’re made." Potrebno se baviti time kako fotografije izgledaju, a ne kako su načinjene - Bitno je ono što je u samom kadru. Ako je kadar dobar (kompozicijski i tehnički) zapravo je totalno je nebitno je li snimljen fotoaparataom A ili B, na postavkama X ili Y...
Ako već nešto treba napisati ispod fotografije, korisnije bi bilo napisati gdje je neka fotografija snimljena i kada.
petak, 16.01.2015.
PINAC report
Par friških vijesti sa PINAC-a...
** Urednik jednih američkih novina dobio je otkaz zbog toga što ga je uhitila policija. Naime, dotični je krenuo snimati mjesto prometne nesreće, prilikom čega su ga policajci odmah zdržali, a kada je svejedno pokušao okinuti nekoliko fotografija, uhitili pod optužbama da je "ometao službene osobe" i "opirao se uhićenju". Međutim snimka sa kamere u policijskom vozilu dokazala da su optužbe lažne. Iako je dotični pušten, sada tuži policiju zbog gubitka posla.
Newspaper Editor Fired After Arrest For Taking Photos, Even Though Dashcam Proved Cops to be Liars
** Prije cca godinu dana dogodio se incident u kojem je jedan policajac snimljen kako drži za vrat uhićenika koji se nije opirao uhićenju. Dotični policajac je na temelju te snimke ostao bez posla zbog prekomjerne upotrebe sile. Međutim, nedavno se žena dotičnog policajca putem Facebooka obrušila na fotografa koji je to snimio, optužujući ga kako je "on kriv što je njen suprug (bivši policajac) ostao bez posla".
Former Deputy’s Wife Sends Angry FB Message to Photographer Whose Pictures got Husband Fired
četvrtak, 15.01.2015.
Finding Vivian Maier
Dokumentarni film "Finding Vivian Maier", koji govori o tome kako je došlo do slučajnog otkrića ove fotografkinje, te uključuje intervjue sa ljudima koji su je otkrili, poznavali, nominiran je za Oscara.
Finding Vivian Maier - Official US Trailer
Finding Vivian Maier
Stare foto-ploče
Jedna poznanica iz fotografskih krugova naslijedila je nedavno dvije kartonske kutije, sa oko 800 komada snimljenih staklenih fotografskih ploča sa početka 20. stoljeća. Kako je na pločama uglavnom zapisano gdje i kad su snimljene, odlučila je sve snimljene ploče skenirati (prebaciti u digitalni oblik).
Što se tiče motiva, na pločama ima svega, od portreta, poziranih fotografija, dokumentarnih i uličnih fotografija, pa čak i aktova.
Nažalost, nije poznato tko je autor fotografija (ili autori), a zbog količine ploča proces digitalizacije ide dosta sporo.
GALERIJA
nedjelja, 11.01.2015.
Tužen, ni kriv ni dužan
Američki stock fotograf Joshua Resnick našao se u nezavidnoj situaciji. Protiv dotičnoga je jedna modeluša podigla tužbu sa odštetnim zahtjevom od čak $500 000. Razlog? Netko je fotografije koji je dotični snimio (a dotična modeluša potpisala "model release"), upotrijebio u pornografskom kontekstu...
Help: I Am Being Sued for Nearly $500,000 by a Model I Photographed
subota, 10.01.2015.
Samouki kineski ulični fotograf
I njegovo oko za neobične trenutke...:
Self-Taught Chinese Street Photographer Tao Liu Has an Eye for Peculiar Moments
petak, 09.01.2015.
(public domain)
utorak, 06.01.2015.
Kad se ruga sova sjenici
Među fotografima postoje pojedini narcisodini egotriperi koji sebe doživljavaju kao nekakve "über-fotografe". Bilo da su prirodno puni sebe (boluju od narcisoidnog poremećaja ličnosti), bilo da je to rezultat napumpanog ega zbog tzv. "divnokrasnih podilaženja" na facebooku ili foto-portalima, bilo da je to zbog skupe nagomilane opreme "kakvu nitko nema", ili pak na račun (opravdane ili ne) medijske eksponiranosti. Ima ih. Kako među amaterima, tako i među profesionalcima.
Uglavnom ih se može prepoznati po tome kako su uvjereni kako su njihove fotografije vrhunske, dok istovremeno omalovažavaju i gledaju s visoka sve oko sebe. Za njih ne postoji drugi "dobar fotograf" ili "dobra fotografija". Da bi priznali da je netko bolji od njih - nema teorije!
Međutim, iza svake prepotencije stoji neka impotencija!
Evo na primjeru jednog osobnog slučaja...
Dok sam bio član portala Fotozine.org, imao sam povremene "okršaje" s jednim takvim egotriperom. Iako mi nije komentirao fotografije, dotični se u forumskim diskusijama povremeno javljao sa "pametnim upadicama" na moje replike i stavove, gdje je pokušavao uglavnom ad hominem i napadanjem slamnatog omalovažavati mene osobno, bez da se uopće doticao samih iznesenih stavova. Pri tome se rado koristio i "prljavim vešom" (u smislu da sam "imao posla s policijom"). Vrhunac vlastite prepotencije i potrebe za omalovažavanjem dotični je pokazao jednim komentarom u kojem je napisao otprilike kako je pretenciozno što sebe nazivam uličnim fotografom, već sam netko tko ide po gradu i snima pizdarije.
Takav nije bio samo prema meni, već i prema drugima. Pogotovo ako su mu se usudili uputiti bilo kakavu kritiku na (ne)kvalitetu fotografija.
No kakve fotografije radi dotični "über-fotograf"? Modna fotografija, a većina su tipa "žena u nekoj pozi pred bijelom pozadinom ili zavjesom" ili eventualno nekakav portret na sličnan način. Tehnički su možda i dobre, ali im je kreativnost zapravo nikakva, jer se svodi više-manje na rad po istoj šabloni, gdje je varijacija možda položaj modela i rasvijeta.
Iako ne vodim pretjerano računa gdje je dotični i što radi, jer se ne zamaram budalama, nedavno sam ipak otkrio da je dotični dobio posao! Svoje veliko i vrhunsko fotografsko znanje i umijeće kojim se toliko voli razbacivati kako bi omalovažavao druge uspio je unovčiti. Ne, nije počeo snimati modne kampanje ili barem fotografirati vjenčanja. Dobio posao - na lopati! (Da, isti onaj posao koji ja trenutno radim! op.a.). Igrom slučaja u istoj firmi, ali na svu sreću (za njega!), u drugoj radnoj jedinici.
Međutim ima tu još jedan detalj... po onome što sam imao priliku čuti od kolega, dotični se uglavnom "lufta" - puno pametuje i malo radi (reklo bi se da pristupa poslu "preko neke stvari"), a već je u nekoliko navrata okom kamere uhvaćen u situaciji gdje svi nešto rade (lopatare, grtaju, čaćkaju i slično), a on stoji i umjesto lopate, krampa ili nekog trećeg alata u rukama drži - mobitel.
ponedjeljak, 05.01.2015.
Malo o moralu i etici
Povremeno se može naletjeti na "velike moraliste-dušebrižnike" koji se bune zbog nekih fotografija u medijima, tvrdeći kako "snimiti/objaviti tako nešto nije moralno ili etički". Uglavnom se radi o nesrećama, slikama iz ratnih zona, fotografijama pogreba neke osobe, itd... uglavnom stvari koje bi se mogle u užem ili širem smsilu svrstati u crnu kroniku.
No što je zajedničko takvim "moralistima"? Prvo je to što većina takvih uopće nisu (profesionalni) fotografi, niti uopće imaju pojma o fotoreporterskom poslu; počevši od toga da profesionalizam u bilo kojem poslu ne ostavlja mjesta bilo kakvoj emotivnosti i sentimentalnosti.
Drugi, puno veći problem je taj što dotični "moralisti" svoje odluke i stavove baziraju isklučivo na vlastitim emocijama, a ne činjenicama ili potrebama određenog posla - sve ono što im se zbog emotivne reakcije ili svjetonazora ne sviđa njima je "nemoralno" i "neetično". Čak do mjere da smatraju kako bi to, samo iz razloga što im se to ne sviđa i ne žele to gledati jer im narušava komociju, "trebalo biti zabranjeno".
Uglavnom ovako:
Slike iz ratnih zona - ne žele to gledati i uznemiravaju ih - "nije moralno i etički" - "trebalo bi bit zabranjeno."
Slike prometnih nesreća - ne žele to gledati - "nije moralno i etički" - "trebalo bi bit zabranjeno."
Slike sa sprovoda - ne vole gledat kak netko plače - "nije moralno i etički". - "trebalo bi bit zabranjeno."
i tako dalje...
Štoviše,po njima "crna kronika" u novinama ne bi smjela ni postojati, odnosno novinari i fotoreporteri ne bi smjeli raditi svoj posao ako se to njima ("moralistima") ne sviđa... uz to uvjereni su da bi fotografi i fotoreporteri trebali snimati i izvještavati samo s onih događaja i sa onih mjesta koji su njima na temelju njihovih moralnih i dušebrižničkih svjetonazora "prihvatljivi", a takvih stvari zapravo gotovo da i nema (jer u drugim situacijama svoje "moralno-etičke" težnje za zabranama pravdaju "pravom na privatnost").
No treba li možda ponoviti da kada bi se po takvom "moralističkom" ključu zaista išlo zabranjivati sve ono što se nekome (po pitanju puke komocije) ne sviđa, uskoro bi Kambodža pod režimom Crvenih Kmera bila primjer zemlje vrlo velikih ljudskih sloboda...
nedjelja, 04.01.2015.
Kako je Jackie Chan...
...premlatio protivnike fotografskom opremom:
Armor of God 3
Nova nada za film?
Otkako je digitalija postala lako dostupna širokim narodnim masama, mnogi proizvođači fotografskih filmova zapali su u gadne probleme - uslijed smanjene potražnje, neki proizvođači su bankrotirali i propali, dok su drugi bili primorani drastično smanjiti proizvodnju i ponudu filmova; tako je npr. Kodak ukinuo nekoliko nekad vrlo popularnih filmova, Fuji također reže ponudu. Uglavnom, kako stvari stoje, filmu se loše piše; danas je filmove sve teže naći, a dostupni filmovi su sve skuplji.
Međutim, ipak se pojavila nada u obliku projekta nekolicine entuzijasta koji su odlučili oživjeti propalu tvornicu filmova Ferrania:
100 More Years of Analog Film | Film Ferrania Announces Comeback Plan
