Čitajući medijske napise koji izvještavaju sa nečijeg posljednjeg ispraćaja, bilo da se radi o nekom "anonimusu" koji je poginuo u nekoj nesreći koja je od početka bila medijski jako pokrivena, bilo da se radi o nekoj poznatoj osobi (glumcu, pjevaču, poltičaru...), nerjetko se u komentarima ispod takvih medijskih tekstova, među izrazima sućuti, može naći i komentatora koji se žestoko obrušavaju na fotoreportere i snimatelje koji su, radeći svoj posao, svojim kamerama i to zabilježili.
Uglavnom retorika tih komentzatora je više-manje ista, od uobičajenim moralno-etičkih baljezganja u stilu da "što netko ima snimat nečiji sprovod", da je to "nepristojno", "moralno-etički" neprihvatljivo, pa do već uobičajenih idiotarija o "lešinarenju" i sličnih omalovažavanja, u svrhu pokušaja demoniziranja fotoreportera, ili čak pozivanja na nasilje prema dotičnima.
No to je zapravo od davnina poznata praksa, da se napada glasnika; ljudi se obrušavaju na onoga tko dodnosi vijest ,ako im se vijest ne sviđa, tj. obručavaju se na čovjeka koji je snimio nešto što oni ne žele gledati, ali uopće ne pridaju važnosti (štoviše, ravnodušni su) prema onom faktoru koji je to snimljeno uzrokovao. Konkretno, u ovakvim slučajevima umjesto da izraze žaljenje zbog smrti pokojnika, oni idu izigravati samozvane redare-moraliste da bi se iživljavali na novinarima/fotografima, odnosno "prodavali svoju mudrost" o tome kako bi netko trebao raditi svoj posao.
I da , dotičnim kritičarima je izgleda potpuno nepoznato da pojedini ljudi štoviše sami plaćaju fotografe da zabilježe posljednji ispraćaj člana obitelji.
Post je objavljen 29.01.2015. u 05:04 sati.