subota, 24.12.2011.
Fotografska ovisnost
Jednom kada fotografija čovjeku "uđe u krv", izaziva ovisnost baš kao i prave droge. No osim što je fotografija, za razliku od većine droga, kreativna, uz to se ne može poreći činjenica da droge možda danas jesu jeftinije od fotografske opreme, no fotografska oprema duže puca.
Evo nekih znakova koji bi mogli upućivati da ste ovisni o fotografiji:
** Uvijek i svugdje sa sobom nosite nekakav fotoaparat, i spremni ste ga u svakom trenutku upotrijebiti.
** Sve oko sebe promatrate na način da razmišljate kako bi se to moglo snimiti, zamišljate kadar i već u glavi imate viziju kako bi ta slika otprilike izgledala.
** Kada pored sebe nemate fotoaparat, osjećate se vrlo čudno, kao da vam nešto nedostaje ili kao da ste nešto izgubili.
** Hvata vas prava apstinencijska kriza ako nekoliko dana niste primili fotoaparat u ruke ili nešto dobro snimili.
** Svakodnevno objavljujete svoje nove fotografije na nekom fotografskom portalu, često i na više njih istovremeno.
** 90% vremena na internetu provedete surfajući po fotografskim portalima, fotografskim blogovima, ili sa recenzijama foto-opreme.
** Kupujete knjige i časopise koji su uglavnom fotografske tematike.
** Često sanjate kako fotografirate.
** Manje vas boli i zabrinjava ako zapnete i udarite u nešto dijelom tijela nego fotoaparatom.
....
petak, 23.12.2011.
Poznate fotografije - V-J day
Na dan objave pobjede nad Japanom (V-J day) 14.8.1945. ljudi su se u znak slavlja okupili na Times Square-u u New Yorku. Tom prilikom je fotograf Alfred Eisenstaedt snimio mornara kako ljubi bolničarku.
FOTOGRAFIJA
Inače, osim ove fotografije postoji još jedna vrlo slična fotografija tog događaja koju je u istom trenutku snimio fotograf Victor Jorgensen, ali iz malo drugačijeg kuta.
četvrtak, 22.12.2011.
Razlika između muškaraca i žena
Slijedeća ilustracija zorno prikazuje razliku između muškaraca i žena, odnosno njihov subjektivni dožvljaj vlastitog tijela, a koji je jedan glavnih razloga zbog kojeg uvijek ima daleko više problema sa fotografiranjem žena nego sa fotografiranjem muškaraca...
(autor nepoznat)
(kategorija: humor)
utorak, 20.12.2011.
Mlada Angelina Jolie
Za sve ljubitelje Angeline Jolie, evo jedna video snimka photosessiona sa dotičnom, kada je ova imala 16 godina i niti jednu tetovažu.
Naravno, evo i nekoliko fotografija sa tog photosessiona: SLIKA 1, SLIKA 2, SLIKA 3
ponedjeljak, 19.12.2011.
Dječja pornografija i internet
Unatrag zadnjih desetak-petnaestak godina, odnosno od pojave masovne (zlo)upotrebe interneta, sve se više u medijima spominju slučajevi otkrivanja zloupotrebe interneta u svrhu raspačavanja raznih ilegalnih sadržaja, a u što spadaju piratizirani softwer, muzika i filmovi, te naravno dječja pornografija. Ne treba ni spominjati da upravo dječja pornografija dobiva daleko najveći publicitet.
MEDIJSKO PRENAPUHAVANJE
Mediji po pitanju slučajeva koji se tiču otkrivanja i suzbijanja dječje pornografije na internetu ne štede na prostoru. Redovito se na internet portalima i u novinama može pročitati neka vijest na tu tematiku, bilo da se radi o pojedinačnim slučajevima ili opsežnim policijskim akcijama.
Međutim, dotične vijesti koje su gotovo gotovo uvijek bazirane na šturim policijskim izvješćima, poluinformacijama i nagađanjima, često su pisane površno i subjektivno sa velikim naglaskom na emotivni priziv i senzacionalizam, a koje na kraju rezultiraju jedino širenjem panike i paranoje kod populacije koja nije dobro upućena tematiku (počevši od osnovne definicije pedofilije, pa nadalje).
Tu jedan dio odgovornosti leži i na policiji, koja sa informacijama o takvim istragama izlazi u javnost odmah, na samom početku istrage, umjesto da se kompletna istraga do otkrivanja pravih činjenica obavi u potpunoj medijskoj tišini, a javnosti putem medija objavljuju samo rezultati sudskih presuda.
Naime, iako se to tako u medijima javnosti predstavlja (s obzirom da se uglavnom piše o osumnjčenicima, ali ne i o osuđenima), to što je netko na početku neke istrage osumnjičen i uhićen, ne mora nužno u konačnici značiti i da je kriv - za odlučivanje o nečijoj krivici mjerodavan je isključivo sud, a ne senzacionalistički medijski napisi i činjenica da je netko za nešto uhićen kao osumnjičenik!
Kao primjer može se navesti akcija "sledgehammer" od prije nekoliko godina. Mediji su tom prilikom senzacionalistički pisali kako je "uhvaćeno više od 180 pedofila". No zapravo, u vrijeme kada je dotična vijest objavljena, radilo se tek o cca 180 ljudi koji su bili osumnjičeni da na svojim kompjuterima posjeduju dječju pornografiju. Jedan dio njih bio je osumnjičen samo zato što su su u krivo vrijeme otvorili internetsku stranicu (navodno nekakvog astronomskog društva) na koju su navodno hakerskim napadom postavljeni pedofilski materijali. I dok su se još u početku povremeno u medijima spominjali pojedinačni slučajevi vezani za ovu akciju, kasnije više nitko nigdje nije u medijima spomenuo koliko je ukupno ljudi, od tih oko 180 u startu osumnjičenih, na kraju i osuđeno!
DOSTUPNOST
U narodu je uobičajeno pogrešno vjerovanje da je dječju pornografiju na internetu vrlo teško ili nemoguće pronaći, da su dostupni samo malom broju ljudi, ili pak da za njih potrebno platiti. Stvarnost je nažalost potpuno drugačija, gotovo dijametralno suprotna.
Dovoljno je u neku od tražilica upisati odgovarajuću kombinaciju riječi, te malo revnije istraživati ponuđene linkove, da bi se, uz malo sreće, došlo do stranica na kojima su osobe, na slikama koje prikazuju seksualne aktivnosti, vidljivo mlađe od 18 godina. Iako su neki internetski pretraživači ugradili filtere koji kod pretraživanja onemogućavaju prikaz linkova na stranice koje su u bazi pretraživača označene kao pedofilske, to možda sprečava direktan pristup takvim stranicama preko pretraživača, no ne uklanja same stranice sa interneta - one još uvijek postoje, samo je do njih teže doći.
No, ono što neki jednostavno ne žele prihvatiti (i štoviše tvrde da je tako nešto nemoguće), činjenica je da je na pedofilske sadržaje prosječnom surferu moguće naletjeti i sasvim slučajno (kao u slučaju prethodno spomenutog "sledgehammera".).
Neke sasvim legalne internetske stranice koje ne služe za distribuciju materijala sa dječjom pornografijom, poput raznih image-boardova (poput vrlo poznatog 4chan-a, i mnogobrojih sličnih), te raznih drugih servisa za upload slika, na momente znaju biti doslovno preplavljeni pedofilskim materijalima! Sadržaji na koje se tamo može nabasati variraju od slika i filmova koji prikazuju gotovo punoljetne osobe uključene u eksplicitne seksualne aktivnosti, odjevene "djece modela" u seksualno provokativnim pozama, pa do vrlo morbidnih prizora čiji opisi bi vjerojatno bili uznemirujući i ljudima sa otpornijim želucem.
Bez obzira što se mnogi takvi serveri i stranice periodički provjeravaju i čiste (od strane administratora, abuse službi i policije), distributeri dječje pornografije, ako nisu u sklopu neke policijske akcije otkriveni i uhićeni, često svoje materijale samo prebace na neki drugi server kako bi ponovo bili dostupni.
No osim samih web-stranica, besplatnih servera za razmjenu datoteka i servisa za upload slika, postoje još i razne newsgrupe na kojima se ponekad može naći pedofilskih materijala, linkova na takve materijale, ili pak e-mail adresa, a dok razne instant message servise i peer-to-peer alate preko kojih je moguće direktno razmjenjivati datoteke ne treba ni spominjati.
Dodatni problem postoji i prilikom downloadanja određenih vrsta datoteka (kao npr. zip i rar datoteke) jer se njihov sadržaj može vidjeti tek kada je datoteka već na računalu, a ona ne mora nužno sadržavati ono što je prema nazivu datoteke očekivala osoba koja ih je downloadala.
Osim toga, u gomili na internetu dostupne besplatne pornografije ponekad može biti vrlo teško razlučiti da li je neka osoba dosita punoljetna. Problema sa raspoznavanjem nema samo u onim slučajevima kada se vidljivo radi o predpupertetskoj djeci s nerazvijenim sekundarnim spolnim obilježjima.
Zaboravlja se (ili namjerno ignorira) to da se oni koji putem interneta distribuiraju ilegalne materijale (ponekad su to i sami zlostavljači koji su materijale snimili) uvijek maksimalno trude sakriti svoj identitet; takvi se najčešće skrivaju iza raznih proxija, anonimnih servera, kriptiranih konekcija ili susjedovog WLAN-a, te im je zbog toga često nemoguće ući u trag. Puno jednostavnije hvatati krajnje korisnike, tj. posjetitelje "nepoćudnih stranica" (gledače i sakupljače slika) putem njihovih lako dostupnih IP adresa.
PRIJAVLJIVANJE NEPOĆUDNIH SADRŽAJA
Iako na internetu postoji nekoliko on-line servisa za anonimno prijavljivanje stranica koje sadrže dječju pornografiju (poput ASACP-a, Cybertip-a, IWF-a...isl), postavlja se pitanje da li nekakav takav servis postoji i u Hrvatskoj, kako bi svaki surfer koji naiđe na ilegalne materijale, mogao te iste stranice prijaviti ISP-u ili policiji, te da se nakon dojave o postojanju neke ilegalne stranice, ukoliko se ustanovi da je oprvdana, svim korisnicima onemogući pristup dok se ne ustanovi o čemu se doista radi (da li se stvarno radi o pronografiji). Uostalom, blokiranje pristupa nekoj internetskoj stranici ili serveru i nije neka pretjerano velika mudrost, jer samo treba podesiti internet routere da ne spajaju na određenu web adresu (Kina je primjer upravo takve internet cenzure).
ZAKONI I KAZNE
I dok se svi slažu da su do danas dosuđivane kazne za pravo seksualno zlostavljanje djece premale, i da bi u svrhu kažnjavanja takvih počinitelja i odvraćanja drugih trebale biti znatno veće, ne samo zakonski već i u sudskoj praksi (koja često dosuđuje kazne koje teže minimalno propisanima), postoji jedan velik problem u domaćem kaznenom zakonu - nerazmjer visina kazni s obzirom na težinu počinjenog kaznenog djela.
Tako teoretski manju kaznu može dobiti netko tko stvarno seksualno napastuje ili siluje djete, od onoga tko samo gleda slike i pohranjuje ih na računalo, a da dijete nikada nije ni taknuo! Također je apsurdno i to da onaj tko snimi djete u pornografske svrhe (a što često bude i sam seksualni zlostavljač) te to raspačava internetom također može dobiti manju kaznu od onoga tko samo gleda i/ili skuplja slike.
No postaje izuzetno zanimljivo usporediti dotične kazne sa onima propisanima za krvne delikte; najveća kazna za nanošenje tjelesnih ozlijeda je do 3 godine zatvora (ukoliko nema smrtne posljedice)! Slična visina kazne je određena i za nepružanje pomoći ozlijeđenoj osobi, te za sudjelovanje u tučnjavi.
Osim toga, po novom zakonu, koji će stupiti na snagu ulaskom Hrvatske u EU, biti kažnjivo već i samo surfanje po web stranicama (bilo namjerno ili slučajno), a iz "preventivnih razloga" kriminalizirani su i grafički prikazi koji ne prikazuju pravo dijete - crteži kao što su japanski Lolicon i tome slično, te će se na taj način ljude koji gledaju dotićne crteže doslovno "preventivno" kažnjavati zbog onoga što misle, baš kao u Orwellovoj 1984.!!
Osim ovoga, u planu je uvođenje i drugih "preventivnih mjera" što je već uobičajena praksa u nekim zemljama. Naime, navodno će svi oni koji će odslužiti kaznu vezanu za seksualne delikte prema djeci (od pravog silovanja pa do gledanja slika), kasnije dodatno biti kažnjavani "preventivnim mjerama" - zabranom pristupa područjima gdje ima djece (parkovi, škole, vrtići isl.) zbog toga što se tradicionalno vjeruje kako će ih to spriječiti da ponove kazneno djelo. No izuzetno je zanimljivo to, da se istovremeno za ubojice i nasilnike po istom principu ne traže iste takve "sigurnosne mjere" kojima bi ih se "u svrhu prevencije" zabranilo da nakon odslužene kazne za ubojsrtvo illi nasilništvo posjećuju mjesta gdje ima ljudi. Jer bi isto mogli ponovo počiniti ubojstvo ili nasilništvo.
INICIJATIVE, DUŠEBRIŽNIŠTVO I PARANOJA
U novi zakon je već progurano to da se čak i crteži kao što je Lolicon proglase dječjom pornografijom, iako u njihovom nastajanju uopće ne postoji prava žrtva seksualnog zlostavljanja (kao kod snimaka prave dječje pornografije koje prikazuju seksualno zlostavljanje).
Međutim, trenutno postoje i daljnje inicijative koje uglavnom dolaze iz EU, da se čak i materijale koji prikazuju punoljetne osobe koje glume maloljetnike upuštene u seksualni odnos, te literarnu fikciju koja se bavi tom tematikom proglasi ilegalnima tj. izjednači sa dječjom pornografijom i zlostavlanjem djece. Time bi vjerojatno svi oni koji posjeduju kopiju knjige Lolita (koja opisuje odnos odraslog čovjeka i maloljetnice), filma "Titanic" (u kojem dvoje punoljetnih glumaca glumi maloljetnike koji u jednom trenutku stupaju u seksualni odnos), ili filma "Kids" (koji u sebi sadrži nekoliko scena maloljetničkog seksa, doduše ne eksplicitnog) mogli biti optuženi da su nekakavi pedofili. Isto bi se vjerojatno odnosilo i na autore dotičnih - da je Nabokov kojim slučajem Lolitu napisao danas, bio bi vrlo vjerojatno proglašen pedofilom i strpan u zatvor.
Također već dulje vrijeme postoje inicijative za stvaranje i javno objavljivanje "registra pedofila" uz tvrdnje kako bi to "značajno doprinjelo sigurnosti djece". No u državama gdje su takvi registri bili javno dostupni, događalo se da su "samozvani pravednici" poduzimali osvetničke pohode, te su se događali napadi na potpuno nedužne ljude - osobe koje su samo fizički nalikovale, imale isto ili slično ime i prezime, ili su pak stanovale na adresi gdje je prije stanovao osuđeni pedofil.
MODERNI LOV NA VJEŠTICE?
Ako se malo bolje prouči današnja antipedofilska propaganda "pedofili su svuda oko nas", dotična jako nalikuje na onu srednjovjekovnu inkvizicijsku propagandu "vještice i heretici su svuda oko nas." Naime, kako su u srednjovjekovno vrijeme crkva i crkvene dogme bili nedodirljivo božanstvo, kojemu je "prijetila opasnost od nevjernika i vještica", tako se ondašnja inkvizicija svim silama trudila "otkriti" što više ljudi koje bi se utrpalo u ovu kategoriju i "adekvatno kaznilo".
Nešto slično se događalo i u nedavnoj povjesti gdje su po sličnom ključu bili proganjani "protivnici režima". Pogotovo u državama u kojma je režim predstavljao nedodirljivu svetinju; tako su u totalitarnim komunističkim zemljama "velika ospasnost za režim" bili "kapitalisti" i "kontrarevolucionari", dok su u kapitalističkim zemljama poput SAD-a to bili "komunisti". Naravno, ne treba spominjati da se i ovdje težilo da se "otkrije" što više ljudi i da ih se "adekvatno kazni".
Danas kao da se gotovo potpuno ista stvar događa po pitanju borbe protiv pedofilije. Na pijedestal nedodirljivog božanstva, danas se od strane raznih dječjih pravobranitelja i njima sličnih dušebrižnika uzdiže djecu, te se, igrajući na kartu emocija, prvenstveno straha i majčinskih instinkata (a instinktima je vrlo teško racionalno odoljeti!), u svrhu poticanja paranoje sve ono što iole ima veze sa djecom proglašava potencijalno opasnim (čak i gledanje slika!), bez obzira koliko ta realna opasnost bila mala, nepostojeća ili se čak radilo o kakvom propagandnom "ipse dixitu" poput onoga da "slike (gole) djece sigurno potiču ljude da postanu pedofili". (Po toj istoj "logici" bi onda i slike mrtvih linčovanih crnaca i židova iz konc-logora trebalo također zakonom zabraniti jer bi takve slike sigurno mogle poticati ljude da budu rasisti i anitsemiti! op.a.)
Drugim riječima, kao što je nekad trebao najmanji povod da se nekoga proglasi vješticom, ili pak protivnikom režima, danas je potreban najmanji povod da se nekoga proglasi pedofilom, dovoljna kakva "nepoćudna slika" koje čak ne moraju ni biti pornografske, već je dovoljno da netko u njima vidi pornografiju. Ili se zateći u blizini djece na plaži sa fotoaparatom u rukama, makar snimao nešto sasvim drugo, ili uopće ne snimao.
Inače, u svim prethodnim navedenim slučajevima uvijek dominira floskula "sigrno ih ima još!" koje se mogu čuti od onih ljudi kojima maleni brojevi otkrivenih počinitelja iz nekog samo njima znanog razloga jednostavno nije prihvatljiv, te zbog toga teže da se broj krivaca po svaku cijenu poveća!
REAKCIJA JAVNOSTI
Ako se malo bolje prouče komentari ispod medijskih napisa vezanih za tematiku borbe protiv dječje pornografije na internetu, većina komentara se svodi upravo na zagovaranje srednjovjekovnih inkvizicjskih metoda - od premlaćivanja, ubijanja i klanja, do nabijanja na kolac, kuhanja u ulju, paljenja na lomači, odstranjivanja genitalija i sličnoga. Štoviše mnogi komentatori zagovaraju i to da se odmah objave imena i prezimena osumnjičenih (iako se to smije činiti tek nakon pravomoćnosti presude!) , vjerojatno valjda kako bi oni sami "krojili neku svoju pravdu".
Ono što je isto uznemirujće i zabrinjavajuće, jest da od strane takvih koji jedino znaju vikati "ubij", "kastriraj" i slično, svi drugi ljudi koji ne razmišljaju jednako kao oni, i koji logički i racionalno pokušavaju sagledati i istražiti ovu problematiku, a ne generalizirati ili "ići za gomilom" u sveopćoj histeriji, često i sami budu optuživani kako "brane pedofile", te da su i oni sami pedofili.
POSLJEDICE PARANOJE
Iako u obiteljskim albumima, pogotovo starijih generacija, ima slika gole djece snimljene u najrazličitijim aktivnostima (od kupanja, igranja, prematanja pelena isl), danas je velik broj roditelja strah snimati vlastitu djecu ako su gola, da nebi bili proglašeni pedofilima. Naime, događali su se slučajevi da su ljudi bili procesuirani zbog slika svoje vlastite djece kako se kupaju, iako slike uopće nisu bile pornografske niti je bilo seksualnog zlostavljanja.
Kod uličnih fotografa i umjetnika se također javlja intenzivan osjećaj straha i autocenzure, zbog slučajeva u kojima su fotografi bili proglašavanji pedofilima jer su im neke slike sadržavale golišavu djecu (iako nisu prikazivale seksualne aktivnosti!), te zbog straha od reakcije okoline radi koje se događalo da su nedužni ljudi zbog fotoaparata u rukama bili maltretirani pod optužbom da su nekakvi perverznjaci ili čak bivali fizički napadnuti.
nedjelja, 18.12.2011.
Razgovor ugodni naroda fotografskog
Iako fotografi danas često imaju neguodnosti samo zbog toga što oko vrata nose fotoaparate (u kojima mnogi iz ovog ili onog razloga vide "opasnost") ipak ima i situacija koje su dijametralno suprotne - situacija u kojima su ljudi prilično prijateljski nastrojeni prema fotgrafima, vole malo popričati ili su spremni čak i pozirati, a sve prema onome "ljudi smo i dogovorit ćemo se".
Tako je jednom prilikom jedan čovjek upitao:
- "Pardon, mladi gospon, jel vi to profesionalno ili amaterski?"
- "Amaterski... kak bi se reklo, igram se Toše Dabca."
- "A, to mi je drago čut, znate ja sam dugo vremena radio kao profesionalni fotograf, i drago mi je kad vidim da mladi ljudi vole fotografiju."
Jednom drugom prilikom neki je majstor odčepljivao šaht na ulici ispred jednog lokala. Kada je vidio da je snimljen, uslijedilo je standardno pitanje "za koje novine?". Nakon objašnjenja da nije za novine već radi hobija i umjetnosti, dotični je zamolio ako bi mogao dobiti sliku, da on tu radi na obnovi lokala. Desetak minuta kasnije (koliko je trebalo do obližnjeg foto-studija i natrag), dobio je sliku i bio sav sretan.
Kod Kamenitih vrata se jednom dogodilo da se istovremeno sasvim slučajno na istom mjestu okupilo nekoliko fotografa koji su stajali i čekali da se kadar isprazni od viška ljudi; tih nekoliko minuta prošlo je uz ćaskanje koje je uključivalo razmjenu iskustva i mišljenja o fotografiji, filmovima, objektivima, kadru itd.
Prije nekoliko dana ispred zagrebačke katedrale jedan je čovjek parkirao bicikl s prikolicom koji su bili čitavi okićeni slikama svetaca, političara i raznim drugim ukrasima. Čim je vidio uperen fotoaparat, vlasnik dotičnog bicikla je veselo započeo razgovor kako mu je drago da se nekomu sviđa njegov bicikl i pitao ako bi mogao dobiti 5 ili 10 kuna za slikanje. Nakon što ih je dobio gotovo je euforično uzviknuo "Sad možeš da slikaš koliko god hoćeš". Čak je sugerirao s koje strane bi bilo dobro snimiti, i namještao detalje i ukrase "da se bolje vide".
No ono najveće iznenađenje se dogodio na Cvjetnom trgu, nedugo nakon otvaranja novog trgovačkiog centra:
- "Oprostite, jeste li vi Toco?"
- "Jesam.... pardon, da li se mi znamo?"
- "Ne. Ali znate ja redovito pratim vaše fotografije na Fotozinu. Znate ja jako volim Zagreb i vaše fotografije mi se jako sviđaju."
Tko bi rekao da i totalni fotografski "anonimusi" imaju obožavatelje?
petak, 16.12.2011.
Veliki Brat gleda!
Započeo je video nadzor zagrebačkih ulica.
Prema službenoj propagandi gradonačelnikovog ureda, to bi kao trebalo u velikoj mjeri smanjiti ili čak spriječiti kriminal, prometne prekršaje, vandalizam i sve ostalo. No tvrdnje mjerodavnih kako je to prijeko potrebno za sigurnost građana, te kako su neki drugi europski gradovi "sigurni" samo zbog velikog broja postavljenih nadzornih kamera su - glupost za naivne.
Za sve one koji vjeruju službenoj propagandi da su nadozrne kamere "učinkovito sredstvo prevencije", evo samo nekoliko stvari koje govore upravo suprotno:
Kao prvo i osnovno treba uzeti u obzir da, kada kamera zabilježi neki prekršaj ili zločin, znači da je ovaj već počinjen. Dakle, nikakva korist od same kamere kao nekakvog učinkovitog "sredstva prevencje".
Što se pak konkretnih slučajeva tiče, može se navesti primjere u kojima se zorno vidi koliko su kamere neučinkovite kao sredstvo bilo kakve prevencije, pogotovo po pitanju onih težih zločina:
Jednom prilikom su dvojica školaraca otela jednog dvogodišnjaka. Nadzorne kamere su zabilježile kako ova dvojica odvode dječaka, no nisu ih spriječile da dječaka kasnije (na mjestu gdje nema video nadzora) muče i ubiju.
U Londonu su, 2005 godine, teroristi uspješno unjeli i detonirali bombe u postajama podzemne željeznice, te prouzročili mnogobrojne žrtve (i posljedično val antiterorističke histerije). I to sve unatoč opsežnom sustavu video-nadzora.
Na YouTube-u je dostupan ogroman broj filmića u kojma se vidi kako su se unatoč video nadzoru događale pljačke i ubojstva. I naravno, ne treba ni spominjati da nazrorne kamere same po sebi nisu spriječile počinitelje u počinjenju djela.
No, druga krajnost opsesivnog "preventivnog" video-nadzora i prikrivanja prave neučinkovitosti jesu upravo situacije u kojima se "zbog prevencije" tlači potpuno nedužne ljude, samo zato što su se nekom idiotu koji bulji u ekran u nadzornom centru iz ovog ili onog razloga "učinili sumnjivima".
Tako je bilo gro slučajeva da je putem video-nadzora (u jeku antiterorističke histerije) policija bila alarmirana zbog ljudi koji su oko vrata nosili fotoaparate - turista, umjetnika i sličnih. Dogodio se i slučaj gdje je čovjek uhićen zbog toga što je u ruksaku nosio palicu za kriket (da bi se nekoliko sati kasnije ustanovilo da se radilo o članu loklanog kriket kluba koji je išao na utakmicu).
I kao vrhunac svega definitivno treba navesti onaj najgori slučaj, ubojstvo od strane policije Jeana Charlesa de Menezesa zbog pogrešne idenifikacije preko nadzorne kamere - operater u nazornom centru je u dotičnome zbog fizičke sličnosti prepoznao potencijalnog bombaša, alarmirao policiju koja je ovoga slijedila do njegovog doma do postaje podzemne željeznice (bez da su ga putem i jednom pokušali zaustaviti i pozitivno identificirati!!), te ga na kraju u vlaku bez upozorenja doslovno izrešetali mecima!
Kao sredstvo identifikacije i hvatanja počinitelja, kamere su također prilično beskorisne. Naime, ukoliko počinitelj nekog prekršaja ili kaznenog djela na neki način prikrije lice (npr. naočalama i kapuljačom), njegova identifikacija je znatno otežana. Otkrivanje prometnih prekršaja olakšava samo to što svako (registrirano) vozilo ima registarske pločice.
Prema podacima iz zemalja koje u velikoj mjeri koriste video nadzor, a u čemu najviše prednjači Velika Britanija, video kamere su pokazale prilično neučinkovitima; u Velikoj Britaniji, unatoč enormno velikom broju kamera, čak 80% svih zločina nije riješeno!
Na kraju se može zaključiti da će u Zagrebu dotične kamere služiti zapravo samo za namicanje novca putem represivnog aparata, hvatajući prometne prekršitelje čak i za najbeznačajnije prekršaje (kao što je npr. zaustavljanje ili "pogrešno parkiranje" radi dostave isl.), sa jedinom svrhom kako bi se povratio novac potrošen za nabavu tih istih kamera, a koji je došao upravo iz džepova onih koje se sada njima nadzire.
četvrtak, 15.12.2011.
A sada nešto sasvim drugačije...
...malo Engleskog idiotizma!
U jednoj Londonskoj postaji podzemne željeznice koja više nije u funkciji, i koja je pretvorena u svojevrstan muzej, na ulazu stoji ploča sa zabranom vezanom uz fotografiranje. To nebi bilo ništa čudno da se radi o općoj zabrani snimanja. Međutim, dok je posjetiteljima fotografiranje unutar postaje dozvoljeno, zabrana se odnosi na zabranu korištenja SLR fotoaparata!
One koji su donijeli ovu odluku, može se već u startu slobodno nazvati neobrazovanim idiotima! I to iz više razloga:
Kao prvo, u samom objašnjenju zabrane, a koja piše na tabli ispred ulaza, stoji kako je razlog te zabrane "kombinacija velike rezolucije i kvalitetnog senzora SLR fotoaparata."
Kao prvo, SLR označava samu unutarnju konstrukciju fotoaparata i nema apsolutno nikakve veze sa kvalitetom i rezolucijom slike; Digitalni SLR aparati starije generacije sa rezolucijom od 5-6 megapixela su po svojoj rezoluciji i kvaliteti slike slabiji od mnogih današnjih mobitela sa ugrađenom kamerom, dok kompaktne fotoaparate ne treba ni spominjati - većina kompaktnih fotoaparata današnjice je po rezoluciji otprilike u rangu sa prosječnim dSLR-ovima današnje generacije (10-15 megapixela), a što se kvalitite slike tiče, njome također mogu konkurirati dSLR-ovima.
Nadalje, jedna Leica M9 koja ima senzor rezoucije 18 megapixela i izuzetno kvalitetnu optiku, a što je uvjet za vrlo kvalitetnu sliku, po svojoj konstrukciji nije dSLR već rangefinder. Što se pak velikoformatnih tehničkih kamera tiče (poput Sinara i sličnih), a koje također nisu SLR kamere, one imaju rezolucije nekoliko desetaka megapixela i daju još kvalitetniju sliku.
Osim toga, koga ili što "visoka rezolucija i kvalitetan senzor" ugrožavaju da se to navodi kao razlog zabrane? I što je sa onima koji koriste film?
Osim toga dotični su naveli i kao je zabrana donešena zato "jer su SLR fotoaparati profesionalna oprema" te "kako je njima u interesu da ljudi koji koriste SLR aparate zbog sporosti ne usporavaju ostale posjetitelje, i ne smetaju drugima svojom opremom kao što su stativi."
Prva ortodoksna glupost u dotičnom objašnjenju jest to da su "SLR aparati profesionalna oprema". Profesionalni aparati ne postoje, postoje samo profesionalni fotografi, a profesionalni su zbog toga što od fotografiranja žive (komercijala), a ne zbog toga kakvu opremu koriste! A ako se ovakvom formulacijom zapravo želi zabraniti komercijalna upotreba snimljenih fotografija, tu je također poanta totalno promašena jer to uopće ne ovisi o tome kakvom je opremom neka slika snimljena, već gdje i kako se ta slika kasnije koristi.
Druga ortodoksna glupost je tvrdnja da su SLR fotoaparati spori. SLR aparati su po pitanju vremena koje je im potrebno za fokusiranje i okidanje u većini slučajeva daleko brži od većine kompakata i mobitela; dok je kompaktima ponekad potrebno i nekoliko sekundi da fokusiraju i okinu, kod SLR-a se to vrijeme mjeri u djelovima sekunde.
Treća ortodoksna glupost jest pretpostavka da onaj tko koristi SLR obavezno mora neizostavno koristiti i tripod. Tripod je samo pomoćno sredstvo koje koriste svi fotografi, bez obzira na veličinu aparata u uvjetima slabijeg svijetla kada ne žele koristiti bljeskalicu, a žele dobiti oštru sliku.
Na kraju, stvari poput ove zabrane, ne samo da diskriminiraju i potencijalno kriminaliziraju fotografe samo zbog njihove "bolje" opreme, već s druge strane i ljudi koji nameću takve zabrane sami od sebe rade idiote, izigravajući lažne autoritete na području u kojem iz viđenoga očito nemaju blagog pojma.
nedjelja, 11.12.2011.
LOLcats
LOLcats je internetski fenomen koji se može najlakše opisati kao slika mačke u neobičnoj pozi ili okruženju sa dodanim šaljivim tekstom, često apsurdnim, ironičnim ili sarkastičnim, i često namjerno pravopisno i/ili gramatički neispravnim.
(autor nepoznat)
Iako se dotični fenomen danas može na internetu naći praktički na svakom koraku, prapočeci ovog fenomena zapravo leže u fotografijama engleskog fotografa Harryja Pointera koji je snimao mačke u raznim situacijama i na zatim dodavao tekst. Kasnije su ovu praksu nastavili drugi fotografi... (wikipedia)
Inače, ponekad se mogu naći i slične slike s tekstom, koje umjesto mačaka na sebi sadrže neku drugu životinju ili čak neživi objekt.
petak, 09.12.2011.
Pedofilni Djedovi Mrazovi!?
Prošle je godine donesena odluka kojom se iz "preventivnih sigurnosnih razloga" izričito zabranjuje da djeca sjednu u krilo "Djedu Mrazu". Štoviše, zabranjuje se i svaki fizički dodir djece i "Djeda mraza" poput zagrljaja ili poljupca. Kao glavni razlozi za ove zabrane navode se "zaštita djece" i "prevencija pedofilije".
No, osim što u potrebu takve "preventive" uglavnom vjeruju samo pedofilofobi, po svemu sudeći jasno je da se zapravo radi samo o još jednoj "preventivnoj" idiotariji u režiji dežurnih dušebrižnika.
Naime, kad god se razmatra uvođenje bilo kakve zabrane, prvo bi se trebalo postaviti pitanje koliko je zapravo takva zabrana opravdana. U ovom slučaju, glavna pitanja trebala bi biti:
1. "Da li se ikada dogodilo da je neki 'Djeda Mraz' na licu mjesta (pred roditeljima i ostalom publikom) napastovao ili silovao dijete?"
2. "Da li je ikada neko dijete imalo teške psihičke i fizičke traume od sjedenja u krilu 'Djeda Mraza'"?
Ako je kojim slučajem odgovor na bilo koje od ova dva gornja pitanja potvrdan, postavlja se slijedeće pitanje - koliko često se to zapravo događalo? Ako se radi o promilima (s obzirom na broj takvih slučajeva, broj "Djedova Mrazova" u svijetu i broja djece), očito da se opet radi samo o tome da se zbog nečega što se statistički događa izuetno rijetko diže bespotrebna panika, i potencijalno kriminalizira totalno nedužne ljude kojima je jedini cilj zabaviti djecu.
S obzirom na to kako je krenulo, mora se postaviti i pitanje hoće li se možda od strane dušebrižnika uskoro pokrenuti inicijativa da se uvede i zabrana kojom djeca "zbog prevencije" neće više smjeti sjesti u krilo roditeljima ili članovima vlastite obitelji? Jerbo, dokazano je da su najčešći zlostavljača djece upravo njihovi članovi obitelji, a ne stranci!
Za kraj, jedan novinski članak: Djede Mraze, sretan ti vrli novi fašizam
utorak, 06.12.2011.
Dogodilo se na današnji dan...
Na današnji dan, prije 20 godina, u rano ujutro 6.12.1991., za vrijeme bombardiranja Dubrovnika, poginuo je Pavo Urban, hrvatski branitelj i fotograf. Za vrijeme trajanja opsade dokumentirao je događaje u gradu, a ostao je zapamćen upravo po svojim zadnjim fotografijama snimljenima neposredno prije pogibije...:
nedjelja, 04.12.2011.
Veg(etarij)anski fundamentalizam i fotografija
Poznato je kako fanatično nastrojeni vegetarijanci i vegani, okupljeni u razne aktivističke skupine (Peta, Prijatelji životinja isl...) svim silama nastoje na ovaj ili onaj način zabraniti iskorištavanje životinja i njihovih produkata za bilo koju svrhu pravdajući to nekakvim "moralom" i "etikom".
Istovremeno, onima koji ne dijele njihovo mišljenje po svaku cijenu nastoje zagorčati život dajući im razno razne (negativne) epitete, uznemiravajući ih na različite načine, ili u onim najekstremnijim slučajevima čak uništavajući im imovinu.
I dok se na prvi pogled možda čini kako ekstremni veg(etarij)anski aktivizam i fotografija nemaju veze jedno s drugim, evo jedne, u fotografiju neupućenim ljudima potpuno nepoznate činjenice:
Fotografski filmovi sadrže želatinu!
Želatina je tvar životinjskog porijekla (derivat kolagena). Dotična u neosvijetljenim i nerazvijenim filmovima služi kao vezivo i nosač fotoosjetljivih elemenata u fotoosjetljivom sloju.
Nakon ovog saznanja, moglo bi se očekivati da dotični veg(etarij)anski aktivisti na svoje "crne liste za bojkot, maltretiranje i odstrijel" uvrste i fotografe, fotostudije te proizvođače filmova i foto-kemije. Možda čak u svojem karakterističnom stilu počnu paradirati i održavati performanse ispred tvornica i trgovina koje prodaju filmove, ili pokrenuti peticije kojima bi tražili zabranu prodaje i proizvodnje filmova. Bez obzira što su vrlo vjerojatno i oni sami do pojave digitalije koristili filmove, te činjenice da želatina ima vrlo široku svakodnevnu primjenu, te ju je kao takvu gotovo nemoguće izbjeći.
petak, 02.12.2011.
Tko je tu lud i paranoičan?
Ili: "Je li gledanje slika doista gora stvar od pravog seksualnog napastovanja, silovanja ili nanošenja ozlijeda?"
Proučavanjem aktualnog kaznenog zakona donešenog prije nekoliko godina i prijedloga novog kaznenog zakona koji bi trebao stupiti na snagu ulaskom Hrvatske u EU (1.7.2013. godine), ne može se ne uočiti to da je poseban naglasak stavljen na pooštravanje postojećih kazni vezanih za seksualne prijestupe, pogotovo onih koji se tiču djece (dječja pornografija), te na uvođenje novih kaznenih djela unutar te domene. Tako će po novom zakonu između ostaloga kazneno dijelo biti već i samo posjećivanje web stranica koje na sebi sadrže slike ili video koji se mogu okarakteritzirati kao dječja pornografija (a što u krajnjem slučaju mogu biti i obične golišave slike iz nečijeg obiteljskog albuma u kojima netko vidi pornografiju, kao što je to bilo u nekoliko slučajeva).
No prvo se svakako mora postaviti pitanje kolika je uopće inteligencija i razina logičkog zaključivanja zakonodavca (tj. grupice preplaćenih pravnika koji su pisali zakon) kada u dotičnom zakonu postoji izuzetno glup i nelogičan nerazmjer visina kazni u odnosu na stvarnu težinu kaznenih djela i njihove štetnosti za žrtvu i društvo općenito. Naime, jedna od osnoviih postavki prava jest da ako kod počinjena djela nema žrtve, nema ni zločina.
Tako je prema aktualnom zakonu, za posjedovanje (i gledanje) slika koje se mogu okarakterizirati kao dječja pornografija propisana bezuvjetna zatvorska kazna od 1 do 10 godina zatvora. No, istovremeno je za bludne radnje i zadovoljenje pohote pred djetetom (dakle radnju kojoj postoji direktan kontakt počinitelja sa žrtvom!), propisana je puno manja kazna od 6 mjeseci do 3 godine! Isto tako, za upoznavanje djece s pornografijom kazna je od 6 mjeseci do 3 godine! Možda bi bilo dobro još spomenuti i to da su za nanošenje teških tjelesnih ozlijeda (ako ne rezultiraju smrću ili invalidnošću) kao i za nasilničko ponašanje propsane kazne do maksimalno 3 godine zatvora!
Prema ovome izgleda da zakonodavcu, koji je sastavljao (ili bolje rečeno na brzinu "krpao") kazneni zakon, daleko manji problem masturbirati pred djetetom ili ga seksualno napastovati bludnim radnjama, ili pak s druge strane nekoga temeljito premlatiti i nanjeti mu teške tjelesne ozlijede, od toga da netko surfajući iternetom klikne mišem, (slučajno ili namjerno) otvori neku "nepoćudnu" web stranicu i gleda slike.
Po pitanju pooštravanja kazni i uvođenju novih kaznenih djela, službeno opravdanje zakonodavaca je kako je to potreba kojom se "nastoji smanjiti kriminalitet". No očito da je cilj zakonodavca promašen jer je rezultat zapravo dijametralno suprotan - kriminaliziranje sve većeg broja ljudi.
Naime, ne treba biti naročito inteligentan da bi se razumjelo to da što su niži kriteriji i manje tolerancije prema kojima se nešto smatra kažnjivim, neizbježno će se dogoditi to da će veći broj osoba zadovoljavati taj kriterij i biti kriminalizirano. Ovo se se inače može vrlo lako ilustrirati matematičkim grafom obrnute proporcionalnosti, gdje X os predstavlja težinu počinjenog kaznenog djela s obzirom na djelovanje počinitelja i štetnosti za žrtvu, a Y os predstavlja broj stanovnnika. Površina ispod linije predstavlja očekivani broj kaznenih djela.
Iz ovoga je sasvim normalno za očekivati kako će se nakon stupanja na snagu novog zakona koji kriminalizira i samo surfanje web stranicama "iznenada" značajno povećati broj "pedofila" koji zapravo ne rade ništa drugo osim što surfaju internetom i gledaju slike djece (bilo zbog latentnih pedofilskih sklonosti, puke znatiželje, opsesivno-kompulzivnih poremećaja, mazohizma ili već nekog njima poznatog razloga), iako zapravo djecu nisu nikad nisu ni dotaknuli.
Nadalje, može se pretpostaviti i to da taj zakon neće imati apsolutno nikakav pravi učinak na povećanje sigurnosti; pažnja će se skrenuti i resursi se trošiti na hvatanje lako dostupnih i relativno mnogobrojnih "krajnjih korisnika"(gledača slika) preko njihovih IP adresa, umjesto na otkrivanje pravih napasnika i silovatelja djece koji se, ako i kada na internet šalju fotografije i video uradke, vješto skrivaju iza raznih proxyja, susjedovih WLAN-ova i sličnog te vrlo rijetko bivaju otkriveni. Štoviše, novi zakon će vrlo vjerojatno zapravo služiti samo za umirivanje histerije i zadovoljavanje potrebe za "sigurnosti" raznih dežurnih dušebrižnika i pedofilofoba, a kojih je nažalost svakim danom sve više.
Dakako, glavni "argument" kojim se pokušava opravdavati ovakvo zakonodavstvo je famozna "prevencija" i "zaštita djece". No zapravo se ta "prevencija" bazira na logičkoj pogrešci "klizave padine", odnosno na znanstveno i statistički nedokazanim tvrdnjama da baš svako tko gleda slike koje prikazuju neko kazneno djelo neizostavno kasnije i sam počini ono što slika na sebi prikazuje. U ovom konkretnom slučaju to da baš svatko tko pogleda slike koje prikazuju seksualno zlostavljanje neizostavno i sami postanu seksualni zlostavljači.
No isto tako, potpuno jednakom logikom se može tvrditi da će svatko tko gleda ili skuplja npr. slike ili filmove koje prikazuju prava pogubljenja i genocid, na kraju neizostavno i sam postati ubojica i činiti genocid. No zanimljivo da u zakonu nema niti jedne stavke koja tako nešto sankcionira, a što bi se također moglo opravdavati "prevencijom" od možebitnih budućih ubojica i nasilnika.
No na kraju svega, čini se da će se najveće posljedice ovoga zapravo odraziti na fotografima, a što se već uvelike i događa, s obzirom da su dotični u zadnje vrijeme postali dežurni krivci u "preventivnoj borbi porotiv pedofilije, terorizma i svog ostalog zla na svijetu". Za očekivati je da će dotični, ni krivi ni dužni, imati sve više problema sa policijom, paranoidnim samozvanim redarima, roditeljima i ostalima kojima logika nije jača strana, pogotovo u blizini djece, plaža, škola, vrtića i parkova, a ono što je nekoć bilo sasvim normalno, danas kod dobrog djela fotografa izaziva osjećaj autocenzure zbog straha od reakcije okoline.
četvrtak, 01.12.2011.
Što nositi na foto-izlet?
Ljudi koji idu na izlete, često sa sobom nose neku spravu za bilježenje slike, da njome ovjekovječe te neponovljive trenutke i pokažu drugima gdje su bili i što su radili.
Oni kojima fotografija nije hobi, često se za takve potrebe zadovolje jednim malim kompaktnim fotoaparatom ili malo jačim mobitelom koji stane u džep, i kao takav (sa svojih najviše nekoliko stotina grama) ne prestavlja veliki teret, a u stanju je snimiti sasvim upotrebljive slike.
Problem se javlja kada na izlet u prirodu ili na planinarenje idu ljudi kojima je fotografija i više nego običan hobi, i koji posjeduju puno fotografske opreme. Prvo pitanje koje takvima padne napamet kada planiraju ići izlet je "Što sve od opreme ponjeti?".
Uglavnom će se nametnuti odgovori tipa "Više je bolje!", najčeće sa obrazloženjem kako se slučajno nebi dogodilo da u jednom trenutku fotografu zatreba baš onaj objektiv ili neki drugi komad opreme koji je ostao kod kuće. No to baš i nije tako. Štoviše, jednostavan odgovor na ovo pitanje nije lako dati, jer će na izbor opreme debelo utjecati to o kakvom se izletu radi i što se točno namjerava snimati.
Ako se radi o nekakvom specijaliziranom izletu kao što su npr. foto-safari ili promatranje i fotografiranje ptica, a gdje se uglavnom stoji u mjestu ili se do mjesta snimanja ide vozilom, a prilikom snimanja čeka da neka životinja ušeta u kadar, tada tko želi može sa sobom vući i čitav kontejner opreme, s obzirom da je neće morati puno nositi.
No ako se radi o izletu koji će se uglavnom svesti na puno hodanja ili planinarenja, uputno je nositi što manje fotografske opreme. Puno teške dodatne opreme neizbježno dodatno umara i ponekad znatno ograničava pokretljivost, te može ono što bi trebao biti ugodan izlet pretvoriti u vrlo neugodan. Čak i lakši fotoaparat koji visi oko vrata može nakon nekoliko sati nošenja izazvati gadne bolove u vratu.
Onome tko ponese gomilu dodatnih objektiva, osim što će morati tegliti nekoliko dodatnih kilograma, lako se može dogoditi da će provesti više vremena mjenjajući objektive nego fotografirajući.
Isto tako, neki sa sobom nose stativ. No ako će stativ služiti samo za grupne fotke, a većinu vremena će provesti na nečijim leđima, također predstavlja dodatan nepotreban teret.
Svakako treba računati i na to da više opreme povećava i vjerojatnost gubljenja opreme; znalo se događati da su zbog trenutka nepažnje ljudi gubili poklopce objektiva, baterije, kablove ili zaboravljali objektive, stative, i čitave foto-torbe!
No ono što svakako treba nositi sa sobom, pogotovo ako se ide na malo dulji izlet, jest dovoljno mjesta za slike u vidu rezervnih memorijskih kartica ili dodatnih rola filma, te rezervne baterije.
Iako je to nekima nepojmljivo, jedan aparat i jedan objektiv mogu biti sasvim dovoljni, pogotovo ako je fotograf naviknut na njih i zna što i kako može njima snimati. Općenito, fotoaparat sa zoom objektivom koji pokriva od širokog do lagnog tele kuta je sasvim neloša opcija, i prilično upotrebljiv za većinu prosječnih "izletničkih" fotografija kao što su grupne slike, arhitektura i krajobrazi
