ponedjeljak, 31.10.2011.
Susret sa "dežurnom dušebrižnicom"
Vrijeme: oko 13h. Mjesto radnje: Trg Bana jelačića. Glavni "junaci": autor bloga i neka prolaznica izgleda prosječne penzionerke u pratnji unuka.
Nakon što je prošla pored autora bloga, koji je stajao s fotoaparatom oko vrata naslonjen na kisok kod tramvajske stanice i promatrao ljude (bez da je uopće dirao fotoaparat a kamoli nešto snimao), dotična zastaje okreće se i vrlo ispitivačkim tonom:
P: "Koga vi snimate?"
T: (upitnim pogledom) "Što vam smeta?" (pokazuje aparat)
P: (važnim tonom) "Da."
T: "To je vaš problem."
Nakon toga je dotična, uz izraz lica dostojan uvrijeđene veličine, produžila dalje.
Iako je ovo privuklo poglede nekoliko ljudi u blizini, postavlja se pitanje kako to da se nitko od tih drugih ljudi nije ni najmanje bunio...
nedjelja, 30.10.2011.
Stare slike Bukurešta
(i legendarni Toni Iordache na cimbalu kao muzička podloga)
subota, 29.10.2011.
"Sigurnosni razlozi" zabrane fotografiranja
Sigurnosni razlozi su jedni od najčešće citiranih razloga zbog kojih se negdje zabranjuje fotografiranje. No zabrana fotografiranja zbog "povećanja sigurnosti" tj. borbe protiv terorizma, i drugih vrsta kriminala je jedna velika idiotarija, u punom smislu te riječi.
Glavni razlog svih takvih zabrana jest uvjerenje mjerodavnih (a koje ti isti mjerodavni nastoje po svaku cijenu proširiti i na sveopću populaciju) kako svi teroristi i kriminalci svih mogućih vrsta obavezno snimaju svoje ciljeve prije napada. No problem je što takve tvrdnje i pretpostavke nisu bazirane na realnim činjenicama iz stvarnosti koje pokazuju upravo suprotno , već su isključivo rezultat nečijih uvjerenja baziranih na živopisnim zapletima iz loših akcijskih filmova i serija.
Naime u takvim filmovima i serijama, u kojima je glavni negativac nekakav terorist kome je cilj ubiti nekoga ili raznijeti nešto, gotovo da je uobičajena scena u kojoj prvo glavni negativac nešto snimi (fotoaparatom ili kamerom) ili nekoga prati snmajući, a nakon čega glavni junaci filma otkriju skrovište u kojem se obavezno nalazi veliki pano na kojem obavezno vise "fotografije planiranih meta". Naravno, uobičajen rasplet je da onda glavni junaci oko tih "meta" postave zasjedu, uhvate negativca i/ili spriječe bombu da eksplodira (zbog dramatičnog efekta) tek sekundu prije isteka vremena.
Problem je upravo u ljudima koji takve filmski zaplete ne razlikuju od stvarnosti, a takvih je ljudi popriličan broj.
No pokazalo se da je u stvarnosti upravo suprotno. Teroristi koji su se avionima zabili u WTC nisu prije toga ništa snimali. Timothy McVeigh koji je raznio zgradu u Oklahomi talkođer nije ništa snimao prije napada. "Unabomber" također nije ništa snimao. Skupina terorista, tzv "tekući bombaši" isto ništa nisu snimali. IRA, ETA i slične terorističke organizacije nisu bile zapažene zbog fotografiranja svojih meta. Ni palestinski samoubojice ne fotografiraju prije nego što ušetaju sa bombom u gomilu ljudi...
Tako da se slobodno može reći kako je tvrdnja da je svaki fotograf sumnjiv kao mogući terorist idiotarija kojom se kod naivnih pokušava inducirati panični strah od fotoaparta, i u nedostatku pravih terorista pokušava naći dežurni krivac u obliku fotografa koji su mnogobrojni i lako dostupni.
Također, neki se sa svojim zabranama fotografiranja i revnim proganjanjem fotografa pozivaju na sprečavanje industrijske i slične špijunaže, ili pak prevenciju krađe. No, pretpostavka da svatko tko snimi nešto u dućanu to čini isključivo za potrebe konkurencije ili zbog planiranja krađe je također idiotarija. Razni kleptomani, "šaneri", razbojnici i njima slični prijestupnici, ne snimaju ono što misle ukrasti već jednostavno ušetaju u dućan i to ukradu (trudeći se da ne budu primjećeni), ili pak izvuku oružje i uz prijetnju nasiljem uzmu novac ili dragocjenosti.
S druge strane, realno gledajući, čak ako netko nešto i snimi u dućanu, veća je vjerojatnost da je razlog snimanja da to pokaže familiji ili prijateljima (npr. u slučaju da je u dilemi, a nema nekoga kraj sebe koga može pitati za savjet).
Naročito je smješno (a istovremeno i tragično) to da se ponekad čak i u nekim dućanima koji prodaju fotografsku oprema zabranjuje fotografiranje; kako onda da čovjek isproba fotoaparat koji misli kupiti?
Zabrana snimanja oko vojnih objekata je također svojevrsna idiotarija. Naime, s jedne strane se zabranjuje snimanje blizu vojnih objekata "zbog opasnosti od špijunaže", "nacionalne sigurnosti" i tome sličnog, valjda da netko nebi slučajno snimio kakvu "tajnu" vojnu opremu, no s druge strane na raznim aeromitinzima, vojnim paradama, danima otvorenih vrata vojarni i sličnim izložbama vojne opreme - snimanje te iste vojne opreme je dozvoljeno za sve posjeitelje.
Neki čak brane snimanje izlikom da je prostor pod video nadzorom. Je li to možda opet neko novo uvjerenje da snimanje prostora koji je već pod video nadzorom onesposobljava nadzorne kamere?
petak, 28.10.2011.
Amerika 1939-1943 u boji
Fotografije u boji snimljene u Americi između 1939 i 1943 godine.
LINK: Captured: America in Color from 1939-1943
četvrtak, 27.10.2011.
Ako vidite nešto - snimite (to) nešto!!
Nedavno je u Americi od strane agencije za sigurnost prometa pokrenuta kampanja "If you see something, say something" (Ako vidite nešto, recite nešto) u kojoj se apelira da ljudi dojavljuju policiji i zaštitarima sve što im se čini sumnjivo. Između ostalog na listi "sumnjivih" stvari nalaze se, naravno, i ljudi s fotoaparatima koji nešto snimaju. Naravno, za očekivati je da će se povećati broj slučajeva gdje će fotografi biti zaustavljani samo zbog toga što što se bave svojim omiljenim hobijem.
No kao odgovor na dotičnu kampanju, od strane samih fotografa pokrenuta je kampanja "If you see something, film something" (Ako vidite nešto - snimite (to) nešto!!). Tu se prije svega poziva ljude da kada god mogu, snimaju policiju i njihovo postupanje ukoliko uoče policijsko kršenje ovlasti i zakona.
No osim građanskog snimanja policijskog kršenja zakona i ovlasti, što je u americi čini se dosta česta pojava, a događa se povremeno i kod nas, građani mogu itekako i pomoći (onoj normalnoj) policiji u otkrivanju počinitelja i raznih kaznenih djela. Ponekad im je za to dovoljan mobitel s kamerom. Tim više što policija često traži pomoć građana u hvatanju osumnjičenika.
Navodno se prije nekoliko godina dogodio slučaj da je neki muškarac redovito viđan kako masturbira na klupici u blizini jednog dječjeg igrališta u Zagrebu. Iako je bilo u blizini roditelja s djecom, nitko se od dotičnih nije sjetio uzeti kameru ili fotoaparat te okinuti sliku dotičnoga. Čak se ni policija nije sjetila u park postaviti nekoga sa fotoaparatom da glumi roditelja te snimi počinitelja na djelu. Stvar je puštena u medije, i nakon objave vijesti u novinama o tome kako ga policija i zaštitari ne uspijevaju uhvatiti (kao da se hvale svojim neuspjehom!?), dotičnoga u tom parku nakon toga više nije bilo. Vjerojatno su policijski glavešine smatrali da dotični ne čita novine?
Nedavno se pak dogodio drugi slučaj u kojem je jednog drugog muškarca, također nekakvog egzibicionista i masturbartora, snimila jedna nadzorna kamera. Dotični je prepoznat od strane građana, lociran i uhićen u ekspresnom roku. Samo zahvaljujući postojanju snimke!
Danas se pak događa to da mediji javljaju kako na području grada Zagreba i njegove okolice u zadnje vrijeme nepoznate osobe (navodno ćelavi muškarac i crvenokosa žena) slatkišima i slatkorječivošću pokušavaju namamiti djecu u crni kombi. No dok se s jedne strane diže panika, prepričavaju slučajevi djece koja su izbjegla otmicu, a policija opet moli građane za pomoć, nitko ne pokušava djecu (a koja danas masovno imaju mobitele opremljene kamerama), uputiti u to da ako ih netko slatkišima mami u kombi, uključe kameru kako bi snimili počinitelje ili registraciju kombija (i naravno, da nakon toga daju petama vjetra).
srijeda, 26.10.2011.
Poznate fotografije - Kim Phuc
Jedna od najpoznatijih fotografija iz vremena Vijetnamskog rata je ona koja prikazuje golu djevojčicu Kim Phuc kako trči cestom, neposredno nakon što je njeno selo bombardirano napalmom. Dotična je tom prilikom zaradila velike opekline.
FOTOGRAFIJA
Ova fotografija, koja je osvojila Pulitzerovu nagradu, snimljena je 8.6.1972. Snimio ju je fotoreporter agencije Associated Press Nick Ut
Osim fotografije, postoji i video zapis bombardiranja i događaja koji su su uslijedili poslije. Video nije preporučljiv za ljude slabijeg želuca. VIDEO
utorak, 25.10.2011.
Opet nasilje prema fotografkinji?
Prema pisanju medija, jučer se za vrijeme studentske blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu dogodio incident u kojem je dekan fakulteta jednoj studentici koja je snimala događaje navodno iz ruku istrgnuo fotoaparat (te ga zadržao kod sebe), a nakon čega je dotična zatražila lječničku pomoć.
Ljutiti dekan studentici oteo fotoaparat, završila je na Hitnoj! Na Filozofski došla policija
Dekan Filozofskog: Nije bilo naguravanja, to je pretjerivanje
Dekan Boras nasilno studentici oduzeo fotoaparat, na Filozofski došla i policija
Nažalost, ne postoje video ili fotografije samog incidenta (osim ukoliko se ne nalaze u oduzetom fotoapratu), no postoji video snimljen neposredno nakon tog događaja u kojem se incident spominje: VIDEO
ponedjeljak, 24.10.2011.
Okupirani Wall street
Slike sa antikapitalističkih prosvjeda u New Yorku...
nedjelja, 23.10.2011.
Još malo zakona o fotografiranju
Fotografi se često znaju ni krivi ni dužni naći u problemima zbog ljudi koji se vole pozivati na zakone i "zakone", iskorištavajući sive zone u njima da bi ih tumačili kako im u tom trenutku paše. To je prvenstveno moguće u situacijama kada nešto zakonom nije precizno definirano. Svatko tko je jednom temeljitije pročitao hrvatski kazneni zakon, mogao je primjetiti gomilu "sivih zona."
Kao prvo, najvažnija stvar: Ono što nekim zakonom nije izričito opisano kao zabranjeno, dozvoljeno je (koliko god se to nekome možda iz subjektivnih razloga ne sviđalo), isto kao i ono što je zakonom propisano kao dozvoljeno. No upravo sive zone, tj. stvari koje su u zakonu općenito i neodređeno spomenute, ali nisu precizno definirane, uvode pomutnju u tumačenje i primjenu zakona.
Vrlo zanimljivo je, usporedbe radi, vidjeti kako su u nama susjednim državama (BiH i Srbija) zakoni, tj. pojedini zakonski članci koji se tiču fotografiranja, puno bolje i preciznije definirani od onih koji se mogu naći u hrvatskim zakonima.
Tako na primjer, jedna od sivih zona u Hrvatskom kaznenom zakonu je članak 131. koji sankcionira tajno i neovlašteno snimanje. No taj članak je zapravo toliko neodređen, da se ne definira što je to točno tajno i neovlašteno snimanje, tj. radi li se o snimanju na javnom ili privatnom prostoru. Uvjetuje samo to da oba kriterija moraju biti zadovoljena - da osoba ne zna da je snimana i da je snimanje obavljeno tajno (npr. skrivenom kamerom).
S druge strane, u Krivičnom zakonu Federacije BiH, piše:
Neovlašćeno optičko snimanje
(1) Ko fotografski, filmski ili na drugi način snimi drugu osobu bez njezinog pristanka u njezinim prostorijama ili ko takav snimak direktno prenese trećem ili ko mu takav snimak pokaže ili mu na koji drugi način omogući da se s njim direktno upozna, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
Isto tako npr. u Hrvatskom zakonu o javnom prioćavanju, nije nigdje precizno definirano kada (ni)je potrebna dozvola osoba na slici za snimanje i objavljivanje fotografija. Samo se u jednom članku (Čl.22) navodi da "nakladnik nije odgovoran za štetu "ako je informacija kojom je šteta učinjena fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu."
Međutim, u Srbiji je pak Zakonom o javnom informisanju točno i precizno propisano kada nije potrebna dozvola osobe na slici za snimanje i objavu fotografije:
(...)informacija iz privatnog života, odnosno lični zapis, može se objaviti bez pristanka lica na koje se odnosi, ako:
1) je to lice informaciju, odnosno zapis, namenilo javnosti;
2) se informacija, odnosno zapis, odnosi na ličnost, pojavu ili događaj od interesa za javnost, naročito ako se odnosi na nosioca državne ili političke funkcije, a objavljivanje je važno s obzirom na činjenicu da lice obavlja tu funkciju;
3) je lice svojim ponašanjem dalo povoda za objavljivanje informacije, odnosno zapisa;
4) je informacija saopštena, odnosno zapis načinjen u javnoj skupštinskoj raspravi ili u javnoj raspravi u nekom skupštinskom telu;
5) je objavljivanje u interesu pravosuđa, bezbednosti zemlje ili javne bezbednosti;
6) se lice nije protivilo pribavljanju informacije, odnosno pravljenju zapisa, iako je znalo da se to čini radi objavljivanja;
7) je objavljivanje u interesu nauke ili obrazovanja;
8) je objavljivanje potrebno radi upozorenja na opasnost (sprečavanje zarazne bolesti, pronalaženje nestalog lica, prevare i slično);
9) se zapis odnosi na mnoštvo likova ili glasova (navijača, koncertne publike, demonstranata, uličnih prolaznika i slično);
10) se radi o zapisu s javnog skupa;
11) je lice prikazano kao deo pejzaža, prirode, panorame, naseljenog mesta, trga, ulice ili kao deo sličnog prizora
Naravno, iako se u Hrvatskoj nitko ne može pozivati na zakone stranih država, ti zakoni bi ipak mogli domaćim zakonodavcima (a koji očito vrlo često, u svrhu zadooljenja forme i umirivanja histerije, zakone i izmjene zakona sastavljaju na brzinu i "preko neke stvari"), poslužiti kao primjer dobro i precizno napisanih zakonskih odredbi.
subota, 22.10.2011.
Zašto se neki ljudi toliko "ne vole slikat"?
Tko god da se bavi fotografijom redovito ima priliku čuti "nemoj me slikat" i slične fraze, bilo da dotične dolaze od članova vlastite familije, bilo od ljudi na cesti koji se zateknu u kadru, ili misle da su se zatekli u kadru.
No sve ljude "koji se ne vole slikat", može se generalno podjeliti u nekoliko kategorija, s obzirom na razloge njihove averzije prema objektivu fotoaparata:
** Negativni stereotipi vezani za fotografe - Gdje god da se čovjek okrene, fotografe se u medijima i filmovima gotovo uvijek prikazuje u negativnom kontekstu i servira širokim narodnim masama kao nekakve voajere, špijune, teroriste i tome slično. Nekome tko nije sklon kritički razmišljati, na temelju toga lako stvorti negativne predrasude i onda moralizirati ili citirati nepostojeće zakone.
** Potreba da se bude u centru pažnje - Dramljenje oko fotografiranja, pogotovo u društvu u kojem nitko drugi nema primjedbu, te izjave tipa "ja određujem tko će i kada mene slikat" samo su znak previsokog mišljenja o sebi i potrebe da se bude u centru pažnje. Pogotovo kada takve stvari dolaze od osobe koja fizički dobro izgleda, i za koju je poznato da ima gomilu svojih slika (npr. na facebooku) u svim mogućim situacijama.
** Kompleksi zbog vlastitog izgleda - Tvrdnje nekoga tko sam za sebe tvrdi kak je "nefotogeničan", "ispada glupo na slikama" ili "kako ih je netko jednom uhvatio u lošoj pozi" najčešće dolaze od onih ljudi koji nemogu prihvatiti sebe i svoj odraz u zrcalu.
** Strah od policije i novina - Onaj koga je zbog fotografiranja panično strah policije i/ili novina, vrlo vjerojatno je nekakav kriminalac koji je nešto skrivio. Pogotovo ako zbog snimanja prijeti nasiljem.
** Praznovjerje - I u modernomm svijetu postoje oni koji vjeruju da fotografiranje krade dušu, omogućava bacanje uroka ili pak uzrokuje bolest i smrt fotografirane osobe; neki čak vjeruju da je "bolest i smrt" rezultat toga što "sve slike završe u novinama" a koje onda neki koriste umjesto toaletpapira ili kao otirač.
** Psihopatologija - Tu se radi o tome da paranoja, maligni narcizam, razne psihoze i slična psihopatološka stanja uzrokuju da su pojedini ljudi opasni za okolinu u punom smislu te riječi, dok im fotoaparat bude samo "okidač" za djelovanje.
petak, 21.10.2011.
9. Fotosajam
Podsjetnik za sve ljubitelje fotografije, i one koji će to tek postati...
Sutra, 22.10., u Zagrebu se na Pučkom otvorenom učilištu od 10-16h održava 9. Međunarodni Fotosajam. Više informacija o čitavom događaju može se naći na službenim stranicama organizatora Fotosajma.
9. MEĐUNARODNI FOTOSAJAM
utorak, 18.10.2011.
Praktični savjeti za snimanje prosvjeda
Kako se u zadnje vrijeme događa puno prosvijeda, možda bi bilo zgodno reći neke stvari o fotografiranju na takvim događajima. Prosvjedni skupovi i demonstracije su s fotografskog gledišta vrlo zanimljivi motivi za snimanje, no uvijek postoje neke stvari o kojima treba voditi računa.
Što se tiče sigurnosti, mirni prosvjedi i nisu neki velik problem, s obzirom da tamo ljudi ionako dolaze da ih se vidi, štoviše, može se čak naići i na ljude koji će rado pozirati (npr. sa svojim transparentima).
Problem je što mirni prosvjedi ponekad mogu iznenada prerasti u nasilne (poput onoga koji se početkom godine dogodio u zagrebu). To se najčešće događa ili zbog grupice huligana koji na svoju ruku počnu raditi probleme, ili pak čitavu nasilnu situaciju pokrene neki režimski "agent provocateur" ubačen u gomilu sa jedinom namjerom da se diskreditiraju deklarativni zahtjevi skupa.
Iako će svaki fotograf, bez obzira na okolnosti događanja (prema maksimi Roberta Cape "ako slika nije dovoljno dobra, nisi dovoljno blizu") nastojat biti što bliže "akciji", postoje neke stvari koje je dobro znati, a rezultat su iskustva onih koji su već snimali prosvjede:
1. Ne treba nositi puno fotografske opreme jer se u gužvi može lako ostati bez nje; najbolje se ograničiti na jedan fotoaparat i jedan objektiv (po mogućnosti zoom većeg raspona). Dobro je u džepu još imati rezervne baterije, memorijske kartice ili filmove. Torbe pune opreme smanjuju pokretljivost, a u gomili ljudi uvijek zapinju i smetaju.
2. Fotoaparat je bolje nositi u ruci, sa trakom za nošenje dobro omotanom oko zapešća, a ne da visi oko vrata. Na taj način se u naguravanju ne može dogoditi davljenje trakom za nošenje, niti lagano izbiti fotoparat iz ruku, a istovremeno je fotoaparat spreman za snimanje u svakom trenutku.
3. Tko nije fotoreporter/novinar i nema "pressicu" ne mora se zabrinjavati, jer niti jedan zakon ne zabranjuje snimanje prosvijeda ljudima koji nisu fotoreporteri/novinari. Štoviše, na prosvijedima čak i akreditirani novinari ponekad skrivaju press iskaznice jer samo radi njih znaju biti omijena meta nasilnih prosvednika.
4. Po mogućnosti se treba nastojati držati skupine u kojoj već ima fotografa i snimatelja, pogotovo ako se radi o skupini fotoreportera (kad nemaju istaknute pressice, uglavnom su prepoznatljivi po jako velikim fotaparatima i debelim objektivima).
5. Ukoliko dođe do policijske intervencije, uvijek postoji mogućnost da policija pokupi i fotografe, ni krive ni dužne, ako su izmješani sa prosvjednicima koje se namjerava pokupiti. U tom slučaju se nipošto ne smije opirati ili pokušavati raspravljati sa policajcima (jer se riskira pendrečenje i razbijanje opreme), već treba slušati njihove upute; interventna policija nije pretjerano trenirana da razmišlja tko je tko, već uglavnom samo da mlati i hapsi.
6. Obavezno sa sobom treba nositi identifikacijske isprave i mobitel, a rodbinu ili prijateljie informirati o tome kamo se ide, sa uputama da u slučaju kašnjenja i nejavljanja na mobitel zovu policiju kako bi se provjerilo je li možda došlo do ozlijeđivanja ili privođenja.
nedjelja, 16.10.2011.
Oktobarska revolucija v.2.0.
Ponavlja li se povijest?
Antikapitalistički prosvijedi koji su se jučer dogodili širom planete, događaju se, koje li slučajnosti, baš u Listopadu (Oktobru) mjesecu.
Ona "originalna" Oktobarska revolucija 1917. godine u Rusiji nije počela nimalo bezazleno; jedna fotografija iz tog vremena, snimljena u Petrogradu gdje je sve i počelo, prikazuje trenutak kada je u svrhu suzbijanja prosvijeda na prosvjednike otvorena vatra iz strojnica.
(public domain)
Što tiče se pak aktualnih prosvijeda na Wall streetu u New yorku, gdje je globalni antikapitalistički prosvjed započeo još prije gotovo mjesec dana, može se naći mnoštvo fotografija koji prikazuju popriličnu represiju policije nad demonstrantima.
32 Pictures Of Police Brutality From Occupy Wall Street Protests
Za razliku od toga, prema pisanju službenih medija, Zagrebački prosvjed je prošao relativno mirno; za tjedan dana najavljen je novi, a nakon toga i "okupacija" Trga bana Jelačića:
Slijedi okupacija Trga, građani pozvani da ponesu deke i šatore
I jedan bloger koji je bio prisutan na prosvjedu objavio je svoje fotografije:
Objektiv(na) ljepota, 15.O Zagreb
subota, 15.10.2011.
(Ne)prepoznavanje dječje pornografije?
Neprijateljski stav prema fotografima koji se zateknu u blizini djece danas se redovito opravdava nekakvim trendom opsesivne potrebe "zaštite djece od svega i svačega", s time da se daleko više panike diže zbog opasnosti i događaja koji se statistički događaju vrlo rijetko (pedofili, radijacija isl.), za razliku od onih kojima su djeca izložena svakodnevno (opasnosti u prometu, nasilje među mladima isl..).
Prvo se mora postaviti jedno vrlo važno pitanje: Znaju li uopće svi ti silni pedofilofobi, nadobudni paranoidni roditelji, dežurni dušebrižnici i ostale njima slične neupućene i površne budale, uopće prepoznati dječju pornografiju kad ju vide? Ili pak svi skupa rezoniraju na način da baš svaka slika djeteta, pogotovo ako ju snimi stranac, neizostavno spada u tu kategoriju?
Potrebno je prvo krenuti od osnovne definicije pornografije. Po toj definiciji, bilo kakva pornografija je "prikaz spolnog čina ili seksualne aktivnosti koji ima za svrhu pobuđivanje spolnog nagona". Upravo prikaz eksplicitne seksualne aktivnosti je ono što pornografiju razlikuje od erotike i akta, tj. prikaza golog ljudskog tijela.
Prema gornjoj definiciji, čovjek bi morao imati izuzetno bolesnu i bujnu maštu (bilo pedofilsku ili pedofilofobsku), ali i upitnu razinu inteligencije, da sliku djeteta kako na cesti trči za golubovima ili se igra u parku svrstava u istu kategoriju sa prizorima seksualnog zlostavjanja.
Neki pojedinci idu toliko daleko da čak i prizore kupanja, prematanja pelena i slične "golišave" slike iz obiteljskih albuma izjednačavaju sa pornografijom (pogotovo ako ove negdje osvanu na internetu), dok je drugima pak glavni i jedini kriterij za određivanje je li neka slika pornografija ili ne prema tome je li dijete na slici fotografovo ili nije, a ne što slika prikazuje. Poseban slučaj su pak oni koji smatraju da je već samo fotografiranje djece neka vrsta seksualnog zlostavljanja.
Ako bi se gledalo što kaže kazneni zakon RH, u jednom članku on definira dječju pornografiju kao "slike i video materijale koji prikazuju djecu i maloljetne osobe u seksualnim aktivnostima ili su fokusirane na njihove spolne organe". Iako je ovo siva zona u zakonu, s obzirom da nije egzaktno definirana i stoga podložna vrlo slobodnim tumačenjima, ona zapravo znači slijedeće: Da bi neka slika spadala u kategoriju dječje pornografije ona mora na sebi prikazivati djete ili u seksualno provokativnoj pozi, ili spolne organe u prvom planu, ili pak djete uključeno u neku seksualnu aktivnost (koitus, masturbacija, felacio isl.). Drugim riječima, čak i snimka nekog golog djeteta ne mora nužno spadati u pornografiju ako ne zadovoljava neki od gornjih uvjeta, dok i snimka odjevenog djeteta u seksualno provokativnoj pozi ili eksplicitnoj seksualnoj aktivnosti može spadati u tu kategoriju.
Osim toga, ne smije se zaboraviti to da su najčešći seksualni zlostavljači djece upravo članovi njihovih užih obitelji, bliski prijatelji ili netko kome djeca vjeruju, a ne neki potpuni stranci s ceste. Upravo su ti isti zlostavljači ujedno i najveći proizvođači dječje pornografije, jer oni sami često snimaju činove zlostavljanja (često za jedinu svrhu kako bi ih putem interneta razmjenjivali s drugima). No, kako se seksualna zlostavljanja djece ne događaju na javnim površinama, lako je izvući zaključak da su snimke dječje pornografije najčešće snimane u zatvorenim privatnim prostorima (sobe, automobili, garaže isl.), a ne na javnim površinama kao što su ulice, parkovi ili plaže.
Što se pak plaža tiče (a koje su javne površina i na kojima je snimanje dozvoljeno, bez obzira što neki tvrdili), na njima će fotografi uvijek imati problema; uvijek će se naći onih koji će se radi "prevencije" odmah okomiti na svakog muškarca koji se tamo zatekne sa većim fotoapratom oko vrata, no istovremeno neće uopće obraćati pažnju na gomilu mobitela i malih fotoaparata kojima je puno lakše kriomice snimati voajerske slike, ili pak na žene sa fotoaparatima.
Iako je ponekad granica između erotike i pornografije vrlo tanka, svaki pojedini slučaj (tj. svaku sliku) treba razmatrati zasebno, jer bilo kakve iracionalne generalizacije potpomognute paranojom i stereotipima, samo vode do toga da zahvaljujući njima stradavaju potpuno nedužni ljudi, upravo onako kako je to bilo u srednjem vijeku za vrijeme progona vještica, samo uz tu razliku što danas umjesto metle "vještice" nose fotoaparate.
I upravo zbog "lova na vještice" dogodilo se da je jedan domaći fotograf zbog jedne svoje stare fotografije golog dječaka sa buketom cvijeća, a koja je trebala biti izložena na izložbi "akt u hrvatskoj fotografiji", završio pod policijskom istragom. Nešto slično se dogodilo i u Francuskoj.
Na kraju se može zaključliti samo to da se od šume više ne vidi drvo.
petak, 14.10.2011.
Nadzorne kamere
U zadnje vrijeme su se domaći mediji raspisali o tome kako je u Zagrebu u planu postavljanje nadzornih kamera. Kao glavni razlog za njihovo postavljanje mjerodavni navode "smanjenje zločina" i "povećanje sigurnosti građana". Međutim, iako naivnima takva obećanja djeluju vrlo uvjerljivo (pogotovo u predizborno vrijeme), što se tiče samih kamera postoji jedan ozbiljan problem:
Nadzorne kamere ne sprečavaju zločine!
Tko ne vjeruje ovoj tvrdnji neka pogleda gomilu snimaka sa nadzornih kamera raznih banaka i dućana koje su dostupne na YouTube-u. Postojale su nadzorne kamere, a svejedno su se dogodile pljačke i krađe. Bilo je i kod nas slučajeva u kojma su se u objektima "zaštićenim" video nadzorom događale krađe, oružane pljačke i ubojstva.
Jedino što nadzorne kamere zapravo omogućavaju jest pasivno promatranje nekog prostora, te NAKON što su neki prekršaj ili kazneno djelo počinjeni, daje uvid u to što se točno dogodilo, te eventualnu identifikaciju počinitelja. Eventualnu, iz razloga što npr. ukoliko počinitelj zamaskira lice, identifikacija je znatno otežana ili nemoguća.
Što se pak opsesivnog video-nadzora tiče, tu je najbolji primjer Velika Britanija, gdje prosječno dolazi 1 nadzorna kamera na 14 ljudi. Međutim, unatoč ogromnom broju kamera, svejedno se i dalje događaju razni zločini i vandalizam.
Štoviše, ponekad upravo zahvaljujući nadzornim kamerama i potpuno nedužni ljudi znaju imati problema, počevši od zaustavljanja ljudi od strane policije zbog "sumnjivog ponašanja" (a u što standardno danas spada fotografiranje), pa do onih malo ekstremnijih slučajeva kada je u Londonskoj podzemnoj željeznici, zbog pogrešne identifikacije pomoću nadzornih kamera, nedužan čovjek ustrijeljen od strane policije.
četvrtak, 13.10.2011.
Poznate fotografije - Prvi let
Fotografija prvog čovjekovog leta u stroju težem od zraka, snimljena je 17. 12. 1903. Slika prikazuje polijetanje aviona "Flyer 1" braće Wright na prvi povijesni let; Orwille Wright je za upravljačem, a Wilbur osoba koja trči uz krilo.
FOTOGRAFIJA
Postoji jedna zanimljivost vezana uz nastanak fotografije. Fotografiju je snimio John T. Daniels, prema uputama braće Wright kako i kada da stisne okidač - dotični do tog trenutka nikad prije nije niti vidio kameru, a kamoli nešto fotografirao.
srijeda, 12.10.2011.
Još jedan slučaj antifotografskog idiotizma
Ponovo se u Velikoj Britaniji dogodio slučaj gdje je jedan roditelj, zbog okidanja nekoliko fotografija svojeg djeteta u trgovačkom centru, doživio zaštitarsku i policijsku torturu. No ovaj put začudo nije bio problem u "pedofiliji", već su se zaštitari i policija pozivali na prevenciju terorizma. A sve je navodno krenulo od toga da je jednom zaposleniku bilo jako sumnjivo to što muškarac fotografira svoje dijete, te je zbog toga alarmirao zaštitare.
Shopping centre guard calls police over father taking 'illegal' photographs of his daughter
utorak, 11.10.2011.
Podsjetnik za preživljavanje susreta za zaštitarima
Gotovo da nema fotografa koji barem jednom nije negdje imao susret sa zaštitarima koji su tvrdili kako je "fotografiranje zabranjeno" iako nigdje nije bilo nikakvog vidljivog znaka zabrane.
U takvim situacijama je često veliki problem što većina fotografa ne zna kako reagirati i kako se postaviti. S druge strane, problem su ponekad i pojedini previše revni zaštitari, koji si ponekad i bahatim nastupom žele u startu osigurati "autoritet", uvjereni da su zbog zaštitarske uniforme nedodirljvi i uvijek u pravu.
Općenito, prilikom ulaza u neki objekt ili teren, potrebno je voditi računa o tome je li fotografiranje zabranjeno na ulazu postavljenim znakom. Ako znaka zabrane nema, a prostor je de facto javan (parkovi, trgovački i sportski centri, pothodnici isl.) fotografiranje se smatra dozvoljenim, pogotovo u situacijama ako na ulazu postoje svi drugi mogući znakovi zabrane (kao npr. zabranjeno uvođenje pasa, zabranjeno rolanje, zabranjeno pušenje itd.) a onoga zabrane fotografiranja nema.
Naravno, uvijek se postavlja pitanje što učiniti ako dođe do susreta sa zaštitarima.
Kako postoji neki uobičajeni repertoar fraza koje se u takvim slučajevima mogu čuti od zaštitara, evo nekoliko primjera što učiniti i kako ispravno reagirati u takvim situacijama:
Kao uvod se uglavnom može čuti:
** "Ovdje je fotografiranje zabranjeno."
Što učiniti: Upitati zaštitara gdje se na ulazu nalazi vidljivo istaknut znak zabrane. Ukoliko se ovaj opravdava da su to "odluke nadređenih" odgovoriti na način da bi onda te "odluke nadređenih" trebale biti jasno određene postavljenim znakovima na ulazu.
Nakon ovakvog uvoda najčešće slijedi:
** "Pokažite mi što ste snimili" (ili varijacija)
Što učiniti: Odbiti. Pretragu smije obavljati jedino policija, i to samo ako ima osnovanu sumnju ili sudski nalog.
Što ne učiniti: Pokazivati dotičnome snimljene slike (pogtovo ne na način da se dotičnome da fotoaparat u ruke.)
** "Morat ćete brisati slike" (ili varijacija)
Što učiniti: Odbiti. Zaštitari nemaju ovlasti zahtjevati uništavanje slika. Jednom kad je fotografija snimljena ona predstavlja intelektualno vlasništvo autora i jedino sud može narediti njeno uništavanje.
Što ne učiniti: Obrisati slike.
** "Dajte mi film/memorijsku karticu/fotoaparat" (ili varijacija)
Što učiniti: Odbiti. Zaštitari nemaju ovlasti oduzimanja predmeta. Takvu ovlast ima samo policija (ako postoji osnovana sumnja ili sudski nalog), a za svaki privremeno oduzeti predmet policija je dužna dati pismenu potvrdu.
Što ne učiniti: Dati zaštitaru film/memorijsku karticu/fotoaprat.
** "Dajte mi osobnu iskaznicu"
Što učiniti: Odbiti. Iako zaštitari imaju ovlasti utvrditi identitet osoba (samo u zgradi ili na prostoru koji štite!), svaka osoba koju zaštitar želi legitimirati to ima pravo odbiti. U tom slučaju, ukoliko zaštitar stvrno želi doznati identitet zaustvljene osobe, morati će pozvati policiju.
** "Vlasnik je zabranio snimanje zgrade." (ovo se često događa ispred zgrada)
Što učiniti: Reći zaštitaru da je zgrada javno vidljiva, a da on na javnoj površini ispred zgrade nema nikakve ovlasti jer nije policija. Kao niti vlasnik zgrade.
Nadalje, u slučaju da se dogodi diskriminacija, tj. ako u blizini netko neometan snima manjim fotoaparatom, a zaštitar intervenira zbog dSLR-a, treba zaštitaru postaviti i to pitanje; bez obzira na veličinu fotoaparata, fotografiranje je fotografiranje.
Inače, uputno je već nakon prva dva-tri pitanja (i odgovarajućih odgovora) zaštitaru postaviti pitanje "Da li me zadržavate ili mogu ići?" Naime, kako zaštitari imaju ovlasti "privremeno ograničiti slobodu kretanja" (što bi se laički reklo "zadržati osobu do dolaska policije"), ukoliko zaštitar u vezi zadržavanja odgovari potvrdno, on u tom slučaju on mora odmah pozvati policiju i opravdati razlog zaustavljanja.
No ako se dogodi da zaštitar upućuje prijetnje fizičkim nasiljem ili uništavanjem opreme, ako pokuša u bilo kojem trenutku oteti aparat iz ruku, ili pak bez potrebe upotrijebi fizičku snagu (počevši od guranja ruke u objektiv pa nadalje) potrebno je odmah pozvati policiju, te odmah nakon uspostavljanja veze naglasiti da se radi o maltretiranju od strane zaštitara. Praksa je u većini slučajeva pokazala da takve situacije nakon dolaska policije u većini slučajeva završavaju na način da zaštitar bude u problemima, dok fotograf najčešće može slobodno dalje nastaviti s onime što je do tada radio.
ponedjeljak, 10.10.2011.
Kviz - koji ste poznati fotograf?
Riješite kratki kviz i doznajte koji ste poznati fotograf....
Which famous photographer are you?
subota, 08.10.2011.
...A je to!
Jedna epizoda popularnog crtića "...A je to!" (odnosno njegove novije inkarnacije "Pat&Mat") u kojem se glavi junaci bave fotografijom.
petak, 07.10.2011.
Plane spotteri - u akciju!
U zadnje vrijeme mediji su se raspisali o tome kako se svako malo oko zagrebačkog aerodroma Pleso događaju kriminalne djelatnosti.
Već u nekoliko navrata događalo da je netko prilikom slijetanja ili poijetanja zasljepljivao pilote laserom. (Ovo se već događalo i u drugim državama, od kojih se u nekima takav način ometanja pilota smatra terorističkom djelatnošću!). Dogodio se i incident u kojem je jedan lopov u potrazi za sekundarnim sirovinama ukrao žice iz aerodromske trafostanice, i tako onesposobio rasvijetu uzletno-sletne staze, te ugrozio sigurnost zračnog prometa...
No aerodromska policija i zaštitari vrlo revno "iz sigurnosnih razloga" na aerodromu i u njegovoj blizini, natjeravaju i tlače svakoga sa fotoaparatom (uvjereni kako su pri tome povećali sveopću sigurnost zračne luke i zračnog prometa). Ali dok im se praktički pred pred nosom događaju puno opasnije situacije i kriminalne radnje, te iste službe sigurnosti često zakažu.
Čini se da se općenito zaboravlja ili namjerno zanemaruje to da su plane spotteri, entuzijasti fotoamateri kojima je gušt snimati avione i helikoptere, kojima je cilj proizvoditi zanimljive fotografije a ne prouročiti bilo kakvu štetu, jedni od prvih koji će ukoliko zamjete nešto neobično, dojaviti aerodromskoj policiji i službama sigurnosti. I što je najvažnije, to i snimiti.
utorak, 04.10.2011.
Zabrana fotografiranja u centru Zagreba ipak samo "performans"?
Prema pisanju portala H-alter, znakovi zabrane fotografiranja koji su danas ujutro iznenada osvanuli u centru Zagreba, čini se da su ipak samo su dio nekakvog "umjetničkog performansa", te da su znakovi u međuvremenu uklonjeni.
Međutim koliko god se neki pozivali na "umjetnost" ili im bile smješne reakcije ljudi, kod ovakvih stvari postoji i veliki problem.
Kao prvo, danas svaka budala koja sebe proglasi nekakvim umjetnikom može neku svoju glupost proglasiti "umjetničkim performansom". Konkretno to je u ovom slučaju postavljanje lažnih znakova kojima se zabranjuje fotografiranje, a čime se uznemirila fotografska javnost, počevši od fotoreportera dnevnih i tjednih novina koji ordiniraju po "špici", preko fotografa-amatera, pa do turista koji su u panici spremali fotoaparate.
Srećom, čini se da nije bilo slučajeva da je neki fotograf od strane kakvog nadobudnog organa reda trpio i maltretažu zbog tih znakova, a što se vrlo lako moglo dogoditi. (Bilo je slučajeva dobacivanja "upozorenja" od strane prolaznika).
Osim toga, ako je nekome možda promaknulo, zakon izričito zabranjuje postavljanje prometnih znakova ili predmeta/ploča/natpisa koji nalikuju prometnim znakovima na način da lažno informiraju ili zbunjuju sudionike u prometu (to su i pješaci!!), te za to propisuje kaznu.
Hoće li netko biti kažnjen zbog ovoga, ili će se izvući na račun "umjetnosti", vidjet ćemo...
U Centru Zagreba postavljeni znakovi zabrane fotografiranja!!!
Na svim prilazima Zagrebačkoj "Špici" danas su osvanuli znakovi zabrane fotografiranja!
Zagrebačka "špica" je kvart omeđen Ilicom, Gundulićevom, Teslinom, Praškom i Trgom Bana Jelačića.
Iako su znakovi postavljeni tek na privremenim držačima, postavlja se pitanje hoće li dotični tamo biti postavljeni i trajno, te na temelju čije odredbe su postavljeni i iz kojeg razloga.
Špica ni u kojem slučaju nije strateški važni vojni objekt da bi se po toj osnovi moglo braniti snimanje, već se radi o javnoj površini.
No kako je "Špica" omiljeno je okupljalište Zagrebačke "elite", koja tamo dolazi samo iz razloga da bi bila viđena, može se pretpostaviti da se možda opet radi o nekakvim dušebrižničkim "preventivama" i "zaštiti privatnosti", i/ili zadovoljavanju nečije (pre)velike komocije i straha da "nebi bio viđen na krivom mjestu".
Ukoliko se doista radi o novoj zabrani (a ne nekakvoj provokaciji ili performansu, kako navodi jedan domaći portal) postavlja se pitanje kako dotični koji su donijeli odluku o zabrani misle provoditi dotičnu zabranu? Danas gotovo svaka osoba posjeduje mobitel s kamerom. Ili će se opet po dobroj staroj domaćoj i svjetskoj praksi tlačiti samo one sa "većim" fotoaparatima? Što je sa turistima koji su mahom naoružani svom živom silom opreme za snimanje; hoće li svaka grupica diobiti nekog nadzornika koji će paziti da netko slučajno nebi nešto snimao? Ili je možda cilj turiste istjerati iz centra grada? Ili će turistima biti omogućeno slobodno snimanje, dok će se građanima RH oduzimati foto-oprema i naplaćivati kazne?
Nastavak slijedi...
ponedjeljak, 03.10.2011.
Kada "slučajno procure" intimne snimke...
Zadnjih godina sve je češća pojava da svako malo u javnost "procure" intimne fotografije i filmovi poznatih osoba, bilo da se radi npr. o seriji slika snimljenih u odrazu kupaonskog zrcala, ili o kakvom kućnom amaterskom porniću.
Redovita opravdanja koja se nakon toga od tih osoba mogu čuti su ta da su dotičnima takve slike "ukradene". Bilo na način da su "izgubile mobitel", ili im je netko ukrao slike s laptopa na servisu i tome slično.
Iako naivna i površna svjetina možda može progutati priče o tome kako se radi o slučajnosti, krađi ili podvali/osveti (što s eu nekim rijetkim slučajevim i dosita zna dogoditi), ipak onima malo inteligentnijima je jasno da kada se jedna te ista slučajnost događa malo prečesto (tj. redovito), tada to više nije slučajnost.
Ako se krene i od same pretpostavke da je većina "javnih ososba" i "estradnih ličnosti" javno poznata samo zbog njihove opsesivne potrebe da u svakom trenutku budu u centru (medijske) pažnje, nije teško doći do zaključka da neki od njih, kada im karijera krene "nizbrdo" ili im ponestane ideja kako da na sebe privuku pozornost, to učine tako da im "slučajno" u javnost "procure" intimne slike.
U svakom slučaju najsigurnije je - ne snimati takve slike i video. No kako neki imaju potrebu to ipak činiti, inteligentni znaju da bi se takve škakljive privatne snimke uvijek trebale držati na sigurnom i daleko od očiju onih kojima te snimke nisu namjenjene (u albumu, na CD-u, video kaseti ili memorijskoj kartici koji su dobro "bunkerirani" da čak ni pljačkaši ne mogu naći). S druge strane, mobitel i njemu slične sprave (laptopi, smartphoni, MP3 playeri isl) je vrlo lako izgubiti. Ili "izgubiti".
subota, 01.10.2011.
Priručnik američke vojske za identifikaciju neprijatelja
Američka vojska izdala je priručnik za lakšu identifikaciju opasnih neprijatelja....
