utorak, 18.10.2011.
Praktični savjeti za snimanje prosvjeda
Kako se u zadnje vrijeme događa puno prosvijeda, možda bi bilo zgodno reći neke stvari o fotografiranju na takvim događajima. Prosvjedni skupovi i demonstracije su s fotografskog gledišta vrlo zanimljivi motivi za snimanje, no uvijek postoje neke stvari o kojima treba voditi računa.
Što se tiče sigurnosti, mirni prosvjedi i nisu neki velik problem, s obzirom da tamo ljudi ionako dolaze da ih se vidi, štoviše, može se čak naići i na ljude koji će rado pozirati (npr. sa svojim transparentima).
Problem je što mirni prosvjedi ponekad mogu iznenada prerasti u nasilne (poput onoga koji se početkom godine dogodio u zagrebu). To se najčešće događa ili zbog grupice huligana koji na svoju ruku počnu raditi probleme, ili pak čitavu nasilnu situaciju pokrene neki režimski "agent provocateur" ubačen u gomilu sa jedinom namjerom da se diskreditiraju deklarativni zahtjevi skupa.
Iako će svaki fotograf, bez obzira na okolnosti događanja (prema maksimi Roberta Cape "ako slika nije dovoljno dobra, nisi dovoljno blizu") nastojat biti što bliže "akciji", postoje neke stvari koje je dobro znati, a rezultat su iskustva onih koji su već snimali prosvjede:
1. Ne treba nositi puno fotografske opreme jer se u gužvi može lako ostati bez nje; najbolje se ograničiti na jedan fotoaparat i jedan objektiv (po mogućnosti zoom većeg raspona). Dobro je u džepu još imati rezervne baterije, memorijske kartice ili filmove. Torbe pune opreme smanjuju pokretljivost, a u gomili ljudi uvijek zapinju i smetaju.
2. Fotoaparat je bolje nositi u ruci, sa trakom za nošenje dobro omotanom oko zapešća, a ne da visi oko vrata. Na taj način se u naguravanju ne može dogoditi davljenje trakom za nošenje, niti lagano izbiti fotoparat iz ruku, a istovremeno je fotoaparat spreman za snimanje u svakom trenutku.
3. Tko nije fotoreporter/novinar i nema "pressicu" ne mora se zabrinjavati, jer niti jedan zakon ne zabranjuje snimanje prosvijeda ljudima koji nisu fotoreporteri/novinari. Štoviše, na prosvijedima čak i akreditirani novinari ponekad skrivaju press iskaznice jer samo radi njih znaju biti omijena meta nasilnih prosvednika.
4. Po mogućnosti se treba nastojati držati skupine u kojoj već ima fotografa i snimatelja, pogotovo ako se radi o skupini fotoreportera (kad nemaju istaknute pressice, uglavnom su prepoznatljivi po jako velikim fotaparatima i debelim objektivima).
5. Ukoliko dođe do policijske intervencije, uvijek postoji mogućnost da policija pokupi i fotografe, ni krive ni dužne, ako su izmješani sa prosvjednicima koje se namjerava pokupiti. U tom slučaju se nipošto ne smije opirati ili pokušavati raspravljati sa policajcima (jer se riskira pendrečenje i razbijanje opreme), već treba slušati njihove upute; interventna policija nije pretjerano trenirana da razmišlja tko je tko, već uglavnom samo da mlati i hapsi.
6. Obavezno sa sobom treba nositi identifikacijske isprave i mobitel, a rodbinu ili prijateljie informirati o tome kamo se ide, sa uputama da u slučaju kašnjenja i nejavljanja na mobitel zovu policiju kako bi se provjerilo je li možda došlo do ozlijeđivanja ili privođenja.
