Fotografi se često znaju ni krivi ni dužni naći u problemima zbog ljudi koji se vole pozivati na zakone i "zakone", iskorištavajući sive zone u njima da bi ih tumačili kako im u tom trenutku paše. To je prvenstveno moguće u situacijama kada nešto zakonom nije precizno definirano. Svatko tko je jednom temeljitije pročitao hrvatski kazneni zakon, mogao je primjetiti gomilu "sivih zona."
Kao prvo, najvažnija stvar: Ono što nekim zakonom nije izričito opisano kao zabranjeno, dozvoljeno je (koliko god se to nekome možda iz subjektivnih razloga ne sviđalo), isto kao i ono što je zakonom propisano kao dozvoljeno. No upravo sive zone, tj. stvari koje su u zakonu općenito i neodređeno spomenute, ali nisu precizno definirane, uvode pomutnju u tumačenje i primjenu zakona.
Vrlo zanimljivo je, usporedbe radi, vidjeti kako su u nama susjednim državama (BiH i Srbija) zakoni, tj. pojedini zakonski članci koji se tiču fotografiranja, puno bolje i preciznije definirani od onih koji se mogu naći u hrvatskim zakonima.
Tako na primjer, jedna od sivih zona u Hrvatskom kaznenom zakonu je članak 131. koji sankcionira tajno i neovlašteno snimanje. No taj članak je zapravo toliko neodređen, da se ne definira što je to točno tajno i neovlašteno snimanje, tj. radi li se o snimanju na javnom ili privatnom prostoru. Uvjetuje samo to da oba kriterija moraju biti zadovoljena - da osoba ne zna da je snimana i da je snimanje obavljeno tajno (npr. skrivenom kamerom).
S druge strane, u Krivičnom zakonu Federacije BiH, piše:
Član 189.
Neovlašćeno optičko snimanje
(1) Ko fotografski, filmski ili na drugi način snimi drugu osobu bez njezinog pristanka u njezinim prostorijama ili ko takav snimak direktno prenese trećem ili ko mu takav snimak pokaže ili mu na koji drugi način omogući da se s njim direktno upozna, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
Drugim riječima, jasno je definirano da se na temelju tog članka može kazniti samo za neovlašteno snimanje u privatnom prostoru, a ne na javnom prostoru.
Isto tako npr. u Hrvatskom zakonu o javnom prioćavanju, nije nigdje precizno definirano kada (ni)je potrebna dozvola osoba na slici za snimanje i objavljivanje fotografija. Samo se u jednom članku (Čl.22) navodi da "nakladnik nije odgovoran za štetu "ako je informacija kojom je šteta učinjena fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu."
Međutim, u Srbiji je pak Zakonom o javnom informisanju točno i precizno propisano kada nije potrebna dozvola osobe na slici za snimanje i objavu fotografije:
Član 45.
(...)informacija iz privatnog života, odnosno lični zapis, može se objaviti bez pristanka lica na koje se odnosi, ako:
1) je to lice informaciju, odnosno zapis, namenilo javnosti;
2) se informacija, odnosno zapis, odnosi na ličnost, pojavu ili događaj od interesa za javnost, naročito ako se odnosi na nosioca državne ili političke funkcije, a objavljivanje je važno s obzirom na činjenicu da lice obavlja tu funkciju;
3) je lice svojim ponašanjem dalo povoda za objavljivanje informacije, odnosno zapisa;
4) je informacija saopštena, odnosno zapis načinjen u javnoj skupštinskoj raspravi ili u javnoj raspravi u nekom skupštinskom telu;
5) je objavljivanje u interesu pravosuđa, bezbednosti zemlje ili javne bezbednosti;
6) se lice nije protivilo pribavljanju informacije, odnosno pravljenju zapisa, iako je znalo da se to čini radi objavljivanja;
7) je objavljivanje u interesu nauke ili obrazovanja;
8) je objavljivanje potrebno radi upozorenja na opasnost (sprečavanje zarazne bolesti, pronalaženje nestalog lica, prevare i slično);
9) se zapis odnosi na mnoštvo likova ili glasova (navijača, koncertne publike, demonstranata, uličnih prolaznika i slično);
10) se radi o zapisu s javnog skupa;
11) je lice prikazano kao deo pejzaža, prirode, panorame, naseljenog mesta, trga, ulice ili kao deo sličnog prizora
Naravno, iako se u Hrvatskoj nitko ne može pozivati na zakone stranih država, ti zakoni bi ipak mogli domaćim zakonodavcima (a koji očito vrlo često, u svrhu zadooljenja forme i umirivanja histerije, zakone i izmjene zakona sastavljaju na brzinu i "preko neke stvari"), poslužiti kao primjer dobro i precizno napisanih zakonskih odredbi.