nedjelja, 23.10.2011.
Još malo zakona o fotografiranju
Fotografi se često znaju ni krivi ni dužni naći u problemima zbog ljudi koji se vole pozivati na zakone i "zakone", iskorištavajući sive zone u njima da bi ih tumačili kako im u tom trenutku paše. To je prvenstveno moguće u situacijama kada nešto zakonom nije precizno definirano. Svatko tko je jednom temeljitije pročitao hrvatski kazneni zakon, mogao je primjetiti gomilu "sivih zona."
Kao prvo, najvažnija stvar: Ono što nekim zakonom nije izričito opisano kao zabranjeno, dozvoljeno je (koliko god se to nekome možda iz subjektivnih razloga ne sviđalo), isto kao i ono što je zakonom propisano kao dozvoljeno. No upravo sive zone, tj. stvari koje su u zakonu općenito i neodređeno spomenute, ali nisu precizno definirane, uvode pomutnju u tumačenje i primjenu zakona.
Vrlo zanimljivo je, usporedbe radi, vidjeti kako su u nama susjednim državama (BiH i Srbija) zakoni, tj. pojedini zakonski članci koji se tiču fotografiranja, puno bolje i preciznije definirani od onih koji se mogu naći u hrvatskim zakonima.
Tako na primjer, jedna od sivih zona u Hrvatskom kaznenom zakonu je članak 131. koji sankcionira tajno i neovlašteno snimanje. No taj članak je zapravo toliko neodređen, da se ne definira što je to točno tajno i neovlašteno snimanje, tj. radi li se o snimanju na javnom ili privatnom prostoru. Uvjetuje samo to da oba kriterija moraju biti zadovoljena - da osoba ne zna da je snimana i da je snimanje obavljeno tajno (npr. skrivenom kamerom).
S druge strane, u Krivičnom zakonu Federacije BiH, piše:
Neovlašćeno optičko snimanje
(1) Ko fotografski, filmski ili na drugi način snimi drugu osobu bez njezinog pristanka u njezinim prostorijama ili ko takav snimak direktno prenese trećem ili ko mu takav snimak pokaže ili mu na koji drugi način omogući da se s njim direktno upozna, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
Isto tako npr. u Hrvatskom zakonu o javnom prioćavanju, nije nigdje precizno definirano kada (ni)je potrebna dozvola osoba na slici za snimanje i objavljivanje fotografija. Samo se u jednom članku (Čl.22) navodi da "nakladnik nije odgovoran za štetu "ako je informacija kojom je šteta učinjena fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu."
Međutim, u Srbiji je pak Zakonom o javnom informisanju točno i precizno propisano kada nije potrebna dozvola osobe na slici za snimanje i objavu fotografije:
(...)informacija iz privatnog života, odnosno lični zapis, može se objaviti bez pristanka lica na koje se odnosi, ako:
1) je to lice informaciju, odnosno zapis, namenilo javnosti;
2) se informacija, odnosno zapis, odnosi na ličnost, pojavu ili događaj od interesa za javnost, naročito ako se odnosi na nosioca državne ili političke funkcije, a objavljivanje je važno s obzirom na činjenicu da lice obavlja tu funkciju;
3) je lice svojim ponašanjem dalo povoda za objavljivanje informacije, odnosno zapisa;
4) je informacija saopštena, odnosno zapis načinjen u javnoj skupštinskoj raspravi ili u javnoj raspravi u nekom skupštinskom telu;
5) je objavljivanje u interesu pravosuđa, bezbednosti zemlje ili javne bezbednosti;
6) se lice nije protivilo pribavljanju informacije, odnosno pravljenju zapisa, iako je znalo da se to čini radi objavljivanja;
7) je objavljivanje u interesu nauke ili obrazovanja;
8) je objavljivanje potrebno radi upozorenja na opasnost (sprečavanje zarazne bolesti, pronalaženje nestalog lica, prevare i slično);
9) se zapis odnosi na mnoštvo likova ili glasova (navijača, koncertne publike, demonstranata, uličnih prolaznika i slično);
10) se radi o zapisu s javnog skupa;
11) je lice prikazano kao deo pejzaža, prirode, panorame, naseljenog mesta, trga, ulice ili kao deo sličnog prizora
Naravno, iako se u Hrvatskoj nitko ne može pozivati na zakone stranih država, ti zakoni bi ipak mogli domaćim zakonodavcima (a koji očito vrlo često, u svrhu zadooljenja forme i umirivanja histerije, zakone i izmjene zakona sastavljaju na brzinu i "preko neke stvari"), poslužiti kao primjer dobro i precizno napisanih zakonskih odredbi.
