Neprijateljski stav prema fotografima koji se zateknu u blizini djece danas se redovito opravdava nekakvim trendom opsesivne potrebe "zaštite djece od svega i svačega", s time da se daleko više panike diže zbog opasnosti i događaja koji se statistički događaju vrlo rijetko (pedofili, radijacija isl.), za razliku od onih kojima su djeca izložena svakodnevno (opasnosti u prometu, nasilje među mladima isl..).
Prvo se mora postaviti jedno vrlo važno pitanje: Znaju li uopće svi ti silni pedofilofobi, nadobudni paranoidni roditelji, dežurni dušebrižnici i ostale njima slične neupućene i površne budale, uopće prepoznati dječju pornografiju kad ju vide? Ili pak svi skupa rezoniraju na način da baš svaka slika djeteta, pogotovo ako ju snimi stranac, neizostavno spada u tu kategoriju?
Potrebno je prvo krenuti od osnovne definicije pornografije. Po toj definiciji, bilo kakva pornografija je "prikaz spolnog čina ili seksualne aktivnosti koji ima za svrhu pobuđivanje spolnog nagona". Upravo prikaz eksplicitne seksualne aktivnosti je ono što pornografiju razlikuje od erotike i akta, tj. prikaza golog ljudskog tijela.
Prema gornjoj definiciji, čovjek bi morao imati izuzetno bolesnu i bujnu maštu (bilo pedofilsku ili pedofilofobsku), ali i upitnu razinu inteligencije, da sliku djeteta kako na cesti trči za golubovima ili se igra u parku svrstava u istu kategoriju sa prizorima seksualnog zlostavjanja.
Neki pojedinci idu toliko daleko da čak i prizore kupanja, prematanja pelena i slične "golišave" slike iz obiteljskih albuma izjednačavaju sa pornografijom (pogotovo ako ove negdje osvanu na internetu), dok je drugima pak glavni i jedini kriterij za određivanje je li neka slika pornografija ili ne prema tome je li dijete na slici fotografovo ili nije, a ne što slika prikazuje. Poseban slučaj su pak oni koji smatraju da je već samo fotografiranje djece neka vrsta seksualnog zlostavljanja.
Ako bi se gledalo što kaže kazneni zakon RH, u jednom članku on definira dječju pornografiju kao "slike i video materijale koji prikazuju djecu i maloljetne osobe u seksualnim aktivnostima ili su fokusirane na njihove spolne organe". Iako je ovo siva zona u zakonu, s obzirom da nije egzaktno definirana i stoga podložna vrlo slobodnim tumačenjima, ona zapravo znači slijedeće: Da bi neka slika spadala u kategoriju dječje pornografije ona mora na sebi prikazivati djete ili u seksualno provokativnoj pozi, ili spolne organe u prvom planu, ili pak djete uključeno u neku seksualnu aktivnost (koitus, masturbacija, felacio isl.). Drugim riječima, čak i snimka nekog golog djeteta ne mora nužno spadati u pornografiju ako ne zadovoljava neki od gornjih uvjeta, dok i snimka odjevenog djeteta u seksualno provokativnoj pozi ili eksplicitnoj seksualnoj aktivnosti može spadati u tu kategoriju.
Osim toga, ne smije se zaboraviti to da su najčešći seksualni zlostavljači djece upravo članovi njihovih užih obitelji, bliski prijatelji ili netko kome djeca vjeruju, a ne neki potpuni stranci s ceste. Upravo su ti isti zlostavljači ujedno i najveći proizvođači dječje pornografije, jer oni sami često snimaju činove zlostavljanja (često za jedinu svrhu kako bi ih putem interneta razmjenjivali s drugima). No, kako se seksualna zlostavljanja djece ne događaju na javnim površinama, lako je izvući zaključak da su snimke dječje pornografije najčešće snimane u zatvorenim privatnim prostorima (sobe, automobili, garaže isl.), a ne na javnim površinama kao što su ulice, parkovi ili plaže.
Što se pak plaža tiče (a koje su javne površina i na kojima je snimanje dozvoljeno, bez obzira što neki tvrdili), na njima će fotografi uvijek imati problema; uvijek će se naći onih koji će se radi "prevencije" odmah okomiti na svakog muškarca koji se tamo zatekne sa većim fotoapratom oko vrata, no istovremeno neće uopće obraćati pažnju na gomilu mobitela i malih fotoaparata kojima je puno lakše kriomice snimati voajerske slike, ili pak na žene sa fotoaparatima.
Iako je ponekad granica između erotike i pornografije vrlo tanka, svaki pojedini slučaj (tj. svaku sliku) treba razmatrati zasebno, jer bilo kakve iracionalne generalizacije potpomognute paranojom i stereotipima, samo vode do toga da zahvaljujući njima stradavaju potpuno nedužni ljudi, upravo onako kako je to bilo u srednjem vijeku za vrijeme progona vještica, samo uz tu razliku što danas umjesto metle "vještice" nose fotoaparate.
I upravo zbog "lova na vještice" dogodilo se da je jedan domaći fotograf zbog jedne svoje stare fotografije golog dječaka sa buketom cvijeća, a koja je trebala biti izložena na izložbi "akt u hrvatskoj fotografiji", završio pod policijskom istragom. Nešto slično se dogodilo i u Francuskoj.
Na kraju se može zaključliti samo to da se od šume više ne vidi drvo.
Post je objavljen 15.10.2011. u 00:00 sati.